Čovjek koji je buljio u ekran

LA Clippers: Ubuntu 2.0

O Benchtropolisu i oživljenoj ideologiji Doca Riversa

Lob City razmontiran je u par sezona. Prvo je Chris Paul otišao u Houston, tražeći alkemičarski spoj s Jamesom Hardenom, nadajući se da će sudar tih dvaju košarkaških elementa proizvesti zlato. Nakon toga je Blake Griffin izgnan iz sunčane Kalifornije u depresivni Detroit da skače — ne preko Kije kao u All-Star utakmici, nego preko olupina Fordova, Dodgeova, Chevroleta i ostalih ostataka raspale američke autoindustrije. Na kraju je otišao i DeAndre Jordan, da juri svoju statistiku bez ikakve brige o funkcioniranju momčadi dok ga Luka Dončić hrani alley-oopovima u Dallasu. Lob City je umro, a da nikada nije zaživio u punom sjaju.

Na njegovim ruševinama podignut je novi grad. Nazovimo ga Benchtropolis.

Los Angeles Clippersi krajem su prošlog tjedna zasjeli na vrh Zapadne konferencije. Istina, u tom su ih trenutku od 11. ekipe na Zapadu dijelile svega tri i pol pobjede — ali, kvragu, prvo mjesto Zapada je prvo mjesto Zapada! Clippersi, koji su prošle godine završili na 10. mjestu konferencije sa 42 pobjede i 40 poraza, koji su tijekom ljeta ostali bez svog najboljeg igrača, koji su tijekom protekle dvije sezone ostali bez trojice — trojice! — All-Star igrača*, koji su se lagano spremali na rebuilding, zasjeli su na prvo mjesto brutalno teškog Zapada. Kako se, dovraga, to dogodilo?

*Točnije, ostali su bez trojice igrača koji su osvojili sljedeća priznanja i nagrade: 15x All Star, 5x NBA prva petorka, 6x NBA druga petorka , 4x NBA treća petorka, 2x Najbolji skakač lige, 6x Najbolji kradljivac lige, 4x Najbolji asistent lige, 9x Prva defenzivna petorka, 2x Druga defenzivna petorka, 2x Rookie godine. Jasno, ne mogu se igrači gledati isključivo kroz prizmu nagrada, ali one ilustriraju koliko su Paul, Griffin i Jordan tijekom karijere značili ne samo svojoj momčadi, nego i čitavoj ligi.

Za uspjeh Clippersa svakako je zaslužan čudan Zeitgeist Zapada, na kojem momčadi od kojih smo očekivali dominaciju ili barem postojanu kvalitetu nisu bile dominantne ili kvalitetne.

Warriorse je unakazila ozljeda Stepha Curryja, a ni netrpeljivost između Kevina Duranta i Draymonda Greena, koja je rezultirala suspenzijom potonjeg, nije pomogla. Ozljede Hardena, Paula i MELOdrama utjecale su na skromne rezultate Rocketsa. Jazz je pao nakon što je ekipa počela promašivati suludi broj trica, a Donovan Mitchell nije uspio replicirati uspjeh iz svoje rookie godine. Timberwolvesi su bili taoci Jimmyja Butlera te nastavljaju biti taoci zastarjelog viđenja košarke njihovog trenera Toma Thibodeaua. San Antonio Spursi su kriomice postali jako tanka ekipa, dok se LeBron James još uvijek nije našao na istoj stranici s mladim nadama Lakersa.

Nakon puno godina čini se da je Rivers pronašao momčad koja po svojoj prirodi njeguje Ubuntu, u kojoj svaki igrač ne igra za sebe niti za momčad, nego za drugoga

Te oscilacije, od kojih su neke bile očekivane, a neke totalno iznenađenje, iskoristile su ekipe koje možda nemaju vrhunski talent na svom rosteru, ali su sastavljene na smislen način. Denver je eksplodirao u sezonu da bi kasnije malo pao. Kingsi su iznenadili sve sjajnim startom, iako se i kod njih vidi kako lagano padaju. Mavericksi su bili solidniji nego što se očekivalo, Blazersi su nastavili iznenađivati, a Grizlliesi su pokazali što mogu sad kada u momčadi opet imaju zdrave Marca Gasola i Mikea Conleya. No, nitko nije profitirao od ovog čudnog balansa na Zapadu kao Clippersi.

Isto tako, bilo bi nepošteno reći kako bi sjajni start iznenađujuće klimavih ekipa drastično utjecao na poziciju Clippersa na tablici. Možda ne bi bili prva ekipa na Zapadu, ali bi svakako bili u top 4. Clippersi su neke suparnike možda uhvatili u raskoraku, na dan kada im ništa nije išlo na ruku, na dan kada momčadi još nisu dosegle pravu formu, ali unatoč tomu su imali dosta težak raspored. Dosad su igrali svega šest utakmica protiv momčadi koje su ispod 50 posto pobjeda, a po nekim procjenama imali su treći najteži raspored u ligi. Dosad su tukli Thunder, Rocketse, Pelse, Buckse, Dubse (ej, Dubse!), Spurse, Grizzliese i Blazerse, redom momčadi od kojih se očekuje da će do kraja godine biti u borbi za ulazak u playoff.

Učinili su to iako u momčadi nemaju nijednu veliku zvijezdu, nijednog igrača broj 1.

Njihovom prvom strijelcu Tobiasu Harrisu 26 je godina i u svojih je osam sezona promijenio pet momčadi, unatoč tome što je od svojih ranih početaka bio solidan igrač koji je gotovo svake sezone poboljšavao poneki aspekt svoje igre. No, svaki će GM upakirati solidnog igrača u trejd ako smatra da za njega može dobiti zvijezdu ili visoki pick, zbog čega je Harris toliko često mijenjao momčadi. Sletjevši u Los Angeles i u izrazito jednostavni, ni po čemu posebni napadački sistem Clippersa, Harris se preporodio. Poboljšao je najmanjkaviji aspekt svoje igre u napadu, šut za tricu, te dodatno ojačao svoju solidnost.

Nema ničega posebno zanimljivog u Harrisovoj igri — ima dobar ulaz, zna tu i tamo odraditi pick ’n’ roll, dobro gradi defenzivni skok, nije sebičan s loptom, poentirat će iz driblinga protiv inferiornih suparnika, precizan je iz catch-and-shoot situacija, ne brljavi bezveze, ne gubi lopte, zakucat će kad dobije otvoreni koridor, ali neće vas oduševiti. On nije čovjek koji će preuzeti utakmice, koji će često ulaziti u serije, koji će sam rješavati stvari. On je dobar košarkaš i ništa više. Kako je moguće da su Clippersi prvi na Zapadu ako im je Tobias Harris, oličenje solidnosti, prvo oružje?

Moguće je zato što imaju 10 takvih igrača.

U trenucima kada suparničke ekipe na teren šalju pogubljene bilmeze, ostarjele ispuhane igrače, likove koji ne bi igrali ni u ABA ligi i slične tipove koji se nalaze na NBA rosterima, Clippersi na terenu imaju petoricu solidnih profesionalaca. Upravo ta činjenica utjecala je na uspjeh izrazito jednostavnog napadačkog sistema Doca Riversa. Baš zato što na parketu imate petoricu sposobnih igrača upakiranih u različite skillsetove i različite tipove tijela, gotovo uvijek možete izolirati slabu kariku u suparničkoj obrani i napasti je.

Sve što Clippersi rade u napadu je traženje mismatcha koji zbog svoje dubine gotovo uvijek imaju. Pogledate li više od tri utakmice Los Angelesa primjetit ćete kako ne rade ništa fensi u napadu — niti su užasno brzi, niti imaju luda kretanja lopte i igrača, niti vrte kompleksne akcije. Tu i tamo odrade pokoji screen, izvrte brzi pick ’n’ roll na vrhu trice ili pronađu izolaciju na krilu. Ono što je bitno je da lopta završi u rukama igrača koji u direktnom okršaju s najgorim suparnikom može stvoriti višak ili direktno poentirati. Nitko to ne radi bolje od Clippersa.

U tako jednostavnom sistemu nema puno oscilacija. Ako jedan igrač ima lošu večer, bit će zamijenjen jednako solidnim drugim igračem. Ne čudi stoga što se nijedna petorka Clippersa nije našla na parketu u više od 11 utakmica ove sezone. Ne čudi ni što je njihova najčešće korištena petorka odigrala svega 108 minuta zajedno na parketu*. Rivers rotira igrače ovisno o tome koga želi eksploatirati, i to radi jako dobro.

*Zanimljivo, radi se o izrazito defenzivnoj petorci Gortat-Gallinari-Harris-Beverly-Bradley, koja je u napadu šutirala ispod 40 posto, ali je jako dobro čuvala suparnike.

Unatoč tome što su svi igrači u rotaciji solidni, pomaže i to što su i znatno različiti. Njihov drugi najbolji strijelac je Danilo Gallinari, koji je po mnogočemu drugačiji igrač od Harrisa. Dok se Tobias u ranim stadijima karijere mučio s vanjskim šutom preferirajući ulaze i poene pod košem, Gallo je stekao reputaciju snajperista, čovjeka s izrazito mekanim skok-šutom. Ta reputacija nije bila u potpunosti opravdana jer je Gallinari mogao raditi puno toga na parketu, ali njegova lijepa forma i česti uspjesi u eri prije etabliranja trice kao glavnog napadačkog oružja čitave lige najlakše su upadale u oko.

Gallo je bio jako dobar igrač kojem se predviđalo da bi jednog dana možda mogao zaigrati u All-Star utakmici, a onda mu je ozljeda unazadila karijeru. Zadnje četiri sezone muku je mučio s posljedicama ozljede koljena, zbog koje je propustio čitavu sezonu 2013./14. Često je patio od sitnih ozljeda koje su ukazivale na nepotpunu rehabilitiranost, a prošle godine zadesila ga je najgora od njih — ozlijedio je mišiće guzice, zbog čega je propustio gotovo 60 utakmica.

Ove je sezone opet zdrav i vidi se koliko je koristan. Talijan je tijekom zadnjih par sezona dodatno poboljšao svoj vanjski šut, ali je dodatno poradio i na svojim ulazima, zbog čega ove sezone izvlači masu faulova i slobodnjaka, koje realizira u 95 posto slučajeva . Srezao je svoju mid-range igru, počeo je probijati udvajanja kod pick ’n’ rolla, pronašao je novu mobilnost u obrani te izrastao u uistinu elitnog tricaša koji gađa 46 posto za tri uz 5,3 pokušaja po utakmici. Iz kutova gađa bolesnih 80 posto, a da je sistem Clippersa nešto orijentiraniji na slash-and-kick možda bi ispucavao više od pola pokušaja za tricu iz kuta po utakmici. Gallo nije izgledao ovako dobro ni tijekom najboljih dana u Denveru.

Ostale članove početne petorke čine Pat Beverly i Avery Bradley, koji su s ofenzivne strane lopte bili totalno razočaranje sa niskim postotkom šuta i ništavnom efikasnošću, ali koji su zato Clippersima omogućili da budu jedna od najboljih ekipa lige u obrani trice iz kuta i koji sami zaustavljaju penetraciju direktno na lopti i tako maskiraju činjenicu da pod obručom nemaju elitnog rim protectora.

Marcin Gortat to definitivno nije, ali Poljak se lijepo snašao u Los Angelesu nakon brojnih sukoba s Johnom Wallom u Washingtonu te donosi novu dimenziju napadačkoj jedinici bilo kao screener, bilo kao finišer u pick ‘n’ popu, bilo kao rijetko korištena post-up opcija. Postojanje centara koji ne mogu biti stretch opcija, a nisu defenzivni genijalci teško je opravdati u modernom NBA-u, ali Gortat je pronašao svoju ulogu u Clippersima. Možda je starter, ali na parketu provodi tek 17 minuta po utakmici, a Rivers obično pronalazi dobre mismatcheve za njega.

No, kao što sam ranije rekao, snaga ove momčadi ne leži u starterima. Ona leži u toj fantastičnoj klupi na kojoj postoji nenormalni broj opcija koje stvaraju dodanu vrijednost.

Prva od njih je višestruki šesti igrač lige Lou Williams, čovjek koji je vjerojatno najbliža stvar zvijezdi na rosteru Clippersa. Nažalost, Sweet Lou je ove godine doživio veliki pad u efikasnosti i pitanje je hoće li popraviti svoj učinak s obzirom da su mu ipak 32 godine i bilo je pitanje vremena kada će ga starost dohvatiti, ali usprkos njegovim očajnim šuterskim brojkama i ove je sezone služio kao primarni penetrator ekipe i čovjek oko kojeg suparnički treneri moraju raditi najviše prilagodbi, jer tjera njihove obrane da ga čitaju i sukladno tom reagiraju.

Njegovu ulogu u budućnosti bi mogao preuzeti Shai Gilgeous-Alexander, koji je pokazao da zna lijepo distribuirati loptu — bilo u tranziciji, bilo u punim napadima, te je ključni čovjek za napad Clippersa kada odigravaju nešto preciznije, strukturiranije akcije. Premda ga njegov očajni šut za tri dosta limitira u napadu, mora se priznati kako je dosad pokazao zrelost kakva se ne očekuje od 20-godišnjeg rookieja, naročito pri izboru šuta, ali i po sposobnosti da okrene stranu, pronađe slobodnog suigrača i funkcionira unutar momčadi. Mladi Kanađanin ima još dosta prostora za rast, ali zasad odrađuje odličnu prvu sezonu u ligi.

On je jedan od rijetkih mladih igrača u ekipi koja je krcata veteranima. Čak osam od 15 igrača Clippersa ili je navršilo ili je prešlo 30. godinu života, a među njima je i div iz Zaječara. Boban Marjanović možda ne igra svaku utakmicu i možda ne dobiva puno minuta, ali kada naleti na centra kojeg ne mora nešto ludo čuvati u napadu, dobit će pristojnu minutažu. I iskoristiti je. Da su neka druga vremena, Marjanović bi vjerojatno igrao 30-ak minuta po utakmici zbog lakoće kojom poentira u napadu. Unatoč tome što njegova građa sugerira suprotno, Boban uopće nije tako spor, ima solidan rad stopala, viši je od Zagrepčanke, a uza sve to ima izrazito mekan šut osobito kada je udaljen dva do tri metra od obruča. Unatoč tome što Marjanović ima talent, mirno je prihvatio svoju ulogu na klupi. Doc Rivers ga je prozvao “najboljim timskim igračem čitave lige.”

Nisam siguran je li to točno, jer ista bi titula lako mogla otići u ruke Mikeu Scottu. Tetovirani veteran ima slabije brojke nego što je imao tijekom svojih dana u Atlanti i Washingtonu, ali se čini zadovoljnijim nego ikad prije. Scott je izrastao u izrazito kvalitetnog 3&D igrača (s malo više 3, ako ćemo biti iskreni), no, još važnije, izrastao je u igrača koji razumije koliko je važno da svaki čovjek unutar sustava prihvati svoju ulogu. Clippersi se nalaze u nezgodnoj situaciji jer polovici rostera ističe ugovor i lako je moguće da će LA imati mjesta za 2 max ugovora sljedeće sezone, ali Scotta to pretjerano ne zanima.

“Svi smo bliski. Ovo je momčad lišena sebičnosti. Nitko ne govori ‘ja, ja, ja.’ Nesebični smo na oba kraja terena. Samo moramo nastaviti istim smjerom”, objasnio je. Takav bi pristup bio sjajan u bilo kojoj momčadi, ali u Clippersima, u kojima možete biti starter samo da bi u sljedećoj utakmici uopće ne ušli u igru jer ne nudite mismatch, takav pristup je nužan.

Dodatna nabrijanost i požrtvovnost definitivno pomažu. Nitko to ne personificira bolje od Montrezla Harrella, meni najdražeg igrača na rosteru Clippersa. Zamislite Kennetha Farrieda koji nije propao nego je razvio svoju igru do maksimuma, dodajte mu hustle Joakima Noaha ili Darija Šarića i dobit ćete Treza, igrača koji napada svaku loptu, koji se kolje sa svakim krkanom koji mu stane na put, koji će istrčati svaku kontru i neće svojim suigračima oduzeti niti jedan jedini šut, nego će nesebično čekati lopte za koje zna da može zabiti. Trez ove godine zabija 16 poena po utakmici, unatoč tome što uzima manje od devet šutova iz igre. Njegov ofenzivni rejting je 129. Njegov defenzivni rejting je 104. Trez je put, istina i život. On je predsjednik Benchtropolisa. I sve to radi u manje od 26 minuta po utakmici, bez njurganja, bez preseravanja, svjestan svoje uloge.

Clippersi su toliko duboki da nemaju minuta za Miloša Teodosića, koji je već najavio svoj povratak u Europu. Nemaju minuta ni za jako zanimljivog rookieja Jeromea Robinsona, koji je izrazito brz i skočan igrač sa za sada nenormalno dobrim vanjskim šutem. Hoće li pronaći minute za veterana Luca Richarda Mbah a Moutea koji bi mogao osnažiti njihovu solidnu, ali ne i spektakularnu obranu kada se oporavi od ozljede? Nisam siguran, ali siguran sam da će kamerunski princ prihvatiti svoju ulogu kakva god bila.

Dok je vodio Boston Celticse prema tituli 2008., Doc Rivers je natjerao svoje velike zvijezde Paula Piercea, Kevina Garnetta i Raya Allena da prihvate Ubuntu — Zulu plemensku filozofiju koja kaže “ja sam jer mi smo” i koja ukazuje na vezu koja postoji između svih živih bića. Nakon puno godina čini se da je Rivers pronašao momčad koja po svojoj prirodi njeguje Ubuntu, u kojoj svaki igrač ne igra za sebe niti za momčad, nego za drugoga.

Clipperse je lijepo gledati — ne zato jer igraju maštovitu košarku, ne zato jer imaju zvijezde koje zadivljuju, nego zato što nikada ne znate kada će se jedan od igrača žrtvovati da bi njegov kolega imao svoju večer. Pitanje je koliko je tako nešto održivo. NBA je ipak liga u kojoj ništa nije toliko bitno koliko individualni talent postavljen u smisleni sustav. No, zasada stvar funkcionira.

Ako se čak i nakon ovakvo dugačkog teksta pitate zašto, možda će vam to objasniti Mike Scott. Kada je upitan koji je točno identitet ove momčadi, on je odvratio sa četiri jednostavne riječi: WE ARE NOT BITCHES.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.