Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

LA Lakers: Sila se vraća

Osovina momčadi je tu, potencijala je napretek

Sjednite u vremeplov i vratite se kroz vrijeme. Nemojte ići daleko, za tim nema potrebe. Deset godina bit će dovoljno. Naći ćete svijet bez Instagrama i Twittera, svijet u kojem nitko ne zagovara ideju da je Zemlja ravna ploča i svijet u kojem se gospodarski kolaps tek kuha u kazanima američkih fondova. Razlike između danas i 2000-tih su možda manje nego razlike između 1950-ih i 1960-ih ili 1980-ih i 1990-ih, ali svejedno ćete naići na drastično različit svijet.

Pronađite u njemu zagriženog NBA fanatika i kažite mu da će jedna momčad iz Los Angelesa u periodu od šest sezona svake godine ući u doigravanje i imati preko 60 posto pobjeda, dok će druga imati tek dva pojavljivanja u playoffu i ostale četiri godine provesti u rebuildingu, upisujući sezonu ispod 20 pobjeda i znate kakva će biti njegova reakcija. Bit će pogrešna.

LA Clippersi postali su bakljonoše LA košarke, dok su Lakersi po prvi put u povijesti franšize krenuli u pravi rebuilding. Od 1948., kada su osnovani u hladnom Minneapolisu, pa sve donedavno propustili su doigravanje svega pet puta. Od 2013. do 2018. udvostručit će taj broj. Premda je borba za osmo mjesto Zapada puno mekša nego što smo očekivali (u trenutku pisanja teksta ekipa na toj poziciji ima manje od 50 posto pobjeda) ne čini se kako Lakersi ozbiljno pretendiraju na playoff.

Unatoč tome svijet postaje normalnije mjesto za onog NBA fanatika otprije 10 godina. Clippersi su trenutno na istom broju pobjeda kao i Lakersi i stvari ne izgledaju sjajno, po tko zna koji put, za sirotanski klub Los Angelesa. Blake Griffin i DeAndre Jordan bili su tako uzbuđeni kada su saznali da su gradskom rivalu preoteli Chrisa Paula da je Griffin na mjestu skovao nadimak Lob City, ali velika se očekivanja ipak nisu pretvorila u stvarnost. Tri konferencijska polufinala i dva ispadanja u prvom krugu playoffa, sve u oblaku ozljeda, unutarnjih previranja, nepotizma, nerazvijanja vlastitog talenta, potpisivanja isluženih veterana i sve većeg nepovjerenja prema treneru na kraju su Clipperse pretvorili u skupo jelo koje prekrasno izgleda na tanjuru, ali se u ustima ni po čemu ne razlikuje od puno jeftinijeg obroka.

Clippersi i dalje imaju dovoljno talenta da se trgnu iz stupora u koji su upali odlaskom Chrisa Paula i izbore se za playoff na Zapadu, ali takva opcija ne čini se pretjerano izglednom. Doc Rivers je izgubio puno respekta kod igrača zbog favoriziranja svog sina Austina, Blake zbog ozljeda nikada nije postao superstar, iako je imao perioda u kojima smo mogli vidjeti kako bi bio top 5 igrač lige da je imao normalniji razvoj, a DeAndre je postao drugi najbolji igrač momčadi koji u napadu ne može ništa kreirati ni za sebe ni za druge. Svakim se danom sve više šuška kako bi Jordan i njegov ističući ugovor mogli na put u neku od ekipa koje se bore u najmanju ruku za konferencijsko finale (Bucksi su primarna destinacija). Clippersi bi mogli provesti sezonu-dvije izvan doigravanja prije nego što se restrukturiraju i izgrade novu momčad oko Griffina, u čemu im neće pomoći nezavidna situacija sa salary capomDanilo Gallinari će od njih kroz tri sezone uzeti preko 65 milijuna dolara, a Doc će sasvim sigurno osigurati novi ugovor svom sinu ako u međuvremenu ne dobije cipelu.

Lakersi su sada tamo gdje su 76ersi bili prije dvije godine i Celticsi prije četiri

Lakersi bi, pak, kroz dvije godine trebali biti u playoffu. Dugogodišnje izbivanje iz doigravanja još uvijek nije naštetilo njihovu brandu, ali u upravi franšize su svjesni kako godine prolaze i potrebno je čim prije vratiti se natrag onamo.

Prvi korak ka potpunom oporavku dogodio se prošlog proljeća. Tada je Jeanie Buss, jedna od suvlasnica, prepustila operativni dio momčadi GM-u Robu Pelinki i predsjedniku basketarskih operacija Magicu Johnsonu. Iako sam bio skeptičan prema Magicovom imenovanju zbog ne baš upućenih opservacija u ulozi analitičara te zbog podijeljene pažnje – ipak je čovjek vlasnik velike tvrtke i malog udijela u Dodgersima, što mu sasvim sigurno oduzima dosta vremena – neke njegove izjave ulijevaju povjerenje.

“Osjećam se jako dobro (u vezi cap spacea). Imamo ga za dva max ugovora, ali to ne znači da ćemo ga odmah iskoristiti. Hoćemo ako možemo, no imamo plan A i plan B. Ako uzmemo samo jednog max igrača, donijet ćemo odluku o ostatku. Možemo ga sačuvati za slobodne igrače sljedeće godine. Nećemo trošiti novac samo zato jer imamo prostora. Vidjeli smo što je Kyrie Irving napravio za Boston. Okružite ga mladim talentom koji Celticsi imaju i odmah uzlijeću. Osjećamo da se to može dogoditi i u Lakersima. Dovedemo li pravog free agenta on može odvesti našu mladu momčad do sljedeće razine”, izjavio je Earvin nakon pobjede Lakersa nad Hornetsima.

Naravno, riječi su jedno, a djela su drugo, ali čini se da svakim danom GM-ovi i predsjednici sve više napreduju i počinju shvaćati koliko je gospodarenje cap spaceom zapravo bitno. Magic i prijatelji će imati na koga potrošiti lovu. Sljedećeg ljeta na tržištu bi se, ovisno o prihvaćanju svojih player optiona, trebali naći Chris Paul, DeMarcus Cousins, Paul George, Kevin Durant te LeBron James, koji ima finu kuću u LA-u te se ovog ljeta raspitivao o privatnim školama u gradu. Godinu dana kasnije na tržište bi trebali izaći Klay Thompson (za kojeg GSW, ovisno o potezima, možda neće imati love), Kawhi Leonard, Jimmy Butler i Kyrie Irving. Lakersi u međuvremenu moraju pokazati ovim zvijezdama da imaju momčad s kojom se može otići duboko u doigravanje.

Zasad im dobro ide.

Možda zvuči smiješno kada uzmemo u obzir da su Lakersi trenutno na omjeru 10-15, ali nije. Najveći minus ove momčadi je taj što će njihov ovogodišnji pick pripasti ili Celticsima ili 76ersima, ali to ih je oslobodilo da bez imperativa tankiranja pokažu što mogu. Ukoliko je ovih 25 odigranih utakmica ikakva indikacija onoga što slijedi, možemo slobodno reći da Lakersi imaju uzbudljivu momčad sa sedam mladih igrača koji imaju svoje velike mane, ali to nadoknađuju izuzetnim vrlinama.

Brook Lopez nije jedan od njih. Premda mu je svega 29 te bi bar još tri ili četiri sezone trebao ostati relevantan igrač, iluzorno je očekivati da će Lakersi na njega potrošiti lovu kada mu ovog ljeta istekne ugovor težak 22 milijuna dolara. Brook je nastavio sa svojim toplo-hladnim igrama koje smo navikli gledati u Netsima, ali čak i kad igra dobro ne uklapa se u motion sistem trenera Lukea Waltona, koji zahtijeva visoku protočnost lopte i kretanje igrača kako bi se pronašli otvoreni šutovi. Lopezova post up igra, njegovo najjače oružje, nikako se ne uklapa u novu filozofiju Lakersa. Prespor je u postavljanju high screenova za bekove i krila, a najveći problem je u tome što je njegov vanjski šut nakon pick ‘n’ popa u potpunosti ispario – pa Brook ove sezone tricu gađa sa 30 posto uspješnosti, što je kriminalno budući da roka četiri komada po utakmici. Po običaju se na njega ne može računati kod zatvaranja skoka*, a u obrani ubija dobre posjede ostatka defanzivne jedinice agresivnim pokušajima blokiranja, zbog čega prečesto ispadne iz pozicije. Što će Lakersi napraviti s njim teško je reći – no jednom kada ugovor istekne, sumnjam da ćemo ga vidjeti u žutom dresu. Lopez je Lakersima najvrjedniji kao potencijalni cap space i ništa više.

*Lopez je sedmi najbolji skakač momčadi, što je apsolutni kriminal za startnog centra. Valja naglasiti kako od ljeta vuče ozljedu donjeg dijela leđa, ali daj ajde.

Ono što moraju odlučiti je na koga ga potrošiti, i pri tom ne mislim samo na zvijezde poput LeBrona i Duranta kojima ističe ugovor. Prva bolna odluka koja ih čeka je što s Juliusom Randleom. Krilni igrač već je dvije sezone čest subjekt trade glasina, a ovog ljeta postaje slobodan igrač, s tim da Lakersi imaju pravo matchirati bilo čiju ponudu. Randle ove godine ujedno igra svoju najbolju sezonu dosad, iako standardne statistike to baš i ne pokazuju. U napadu je postao znatno izbirljiviji što se tiče šutova te je poboljšao svoju preciznost iz blizine, ali njegov najveći skok dogodio se u obrani. Nakon ljeta se u dvorani pojavio znatno nabildaniji, skinuo je salo koje ga je kočilo, i njegov defenzivni učinak je drastično porastao.

Lakersi su ove sezone među osam najboljih defanzivnih momčadi lige, a glavni igrač obrambene jedinice je upravo Randle. Njegova sposobnost da brani svih pet pozicija pretvorila ga je u Draymonda Greena za siromašne, i samim tim omogućila Lukeu Waltonu da sa svojim pomoćnicima instalira sustav koji se bazira na switchanju. Bilo da ih protivnici pokušavaju razoriti high screenovima, pin-down screenovima ili pick ‘n’ rollom, Walton daje zeleno svijetlo svojim momcima da switchaju apsolutno sve dok god je Randle na terenu. Nebrojeno puta je ostao na brisanom prostoru sa suparničkim plejevima i svejedno uspijevao zadržati korak i usmjeriti ih u gužvu, ili čak ukrasti loptu zahvaljujući svojoj novopronađenoj eksplozivnosti.

Naravno, switchanje svega uvijek će proizvesti par posjeda lopte u kojima obrana ispadne iz rotacije, osobito kod mlade momčadi poput Lakersa u kojoj pojedinci ponekad zaborave na svoje zadatke, i nije baš najuspješnije protiv ekipa koje imaju dva ili više ball-handlera poput Rocketsa ili Warriorsa, ali generalno gledano momčad je napravila ogromni napredak na tom dijelu terena.

Randle nije jedini čovjek zaslužan za defenzivnu renesansu Lakersa. Kentavious Caldwell-Pope uletio je u momčad nakon što ga se Stan Van Gundy odrekao. Za njega nije bilo mjesta u Detroitu nakon što je u momčad sletio Avery Bradley, koji je defenzivno sličan tip igrača s drastično raznovrsnijom napadačkom igrom. Lakersi su KCP-u ponudili ugovor na godinu dana težak 18 milijuna dolara (slično kao 76ersi s J.J. Reddickom), čime su zadržali financijsku fleksibilnost te kupili puno kredita kod igrača koji bi obično trebao igrati dvije ili tri godine da zaradi takvu lovu.

KCP je odgovorio na najbolji mogući način. Njegova posvećenost košarkaškom zanatu, brzo lateralno kretanje, voljni moment i agresivnost pretvorili su ga u izuzetnog defenzivca koji čuva protivničke plejeve i usmjerava ih tamo gdje momčad želi (najčešće u ruke Juliusa Randlea). KCP je poboljšao i vanjski šut (prva godina da je iznad 50 posto po eFG%) te više nema potrebe urlati NEEEEEEEEEE kada šutne tricu, ali prvi i najveći razlog njegove korisnosti je obrana. Lakersi su mu dali odriješene ruke, a njegov presing i brze ruke olakšali su posao ostatku momčadi.

Prvenstveno su olakšali Lonzu Ballu. Razvikani rookie pokazao je jako brzo da se na njega može računati u defenzivi. Ball nema igru kakvu ima KCP, ali može čuvati većinu sekundarnih bekova lige jedan-na-jedan bez sramoćenja; ono što prvenstveno impresionira je zrelost kojom igra obranu. Ball je u defanzivnoj shemi Lakersa korišten primarno kao help defender, lik koji će pomoći u dupliranju na postu, koji će uletjeti s pokojim trapom uz aut liniju, koji će se ponekad kockati, ali koji jako dobro razumije košarkašku geometriju. To razumijevanje ispoljava se i u zatvaranju defenzivnog skoka, što mu omogućava da bude savršeno pozicioniran za hvatanje odbijene lopte i automatsko prešaltavanje u tranzicijski napad – daleko najvažnije oružje Lakersa, koji u svakoj utakmici pokušavaju nametnuti izrazito visok tempo i napadati jako rano jer su svjesni da suparnici mogu igrati obranu sabijenu unutar trice zbog nedostatka kvalitetnih vanjskih pucača u momčadi.

Lonzovo kužerstvo geometrije košarkaške igre ispoljava se i u napadu, u kojem plijeni svojim atraktivnim asistencijama koje su više plod brzog donošenja odluka, a ne showmanshipa.  Ball je taj segment u potpunosti prepustio ćaći LaVaru – koji se, srećom, u posljednjih nekoliko tjedana prepustio LiAngelu i LaMelu koji bi trebali postati zvijezde slavne Baltičke lige (jer u litavskoj vjerojatno neće baš dobiti minutažu). Stari je štetu već napravio i Ball je pod najvećim povećalom od svih ovogodišnjih rookieja, što se na sreću nije negativno odrazilo na njegovu psihu.

Istina, Ballov šut je užasan. Katastrofalan. Grozomoran. Samo čekam da se, kao u nekoj bajci, svi stručnjaci kraljevstva spuste u prijestolnu dvoranu i pokušaju izliječiti uspavanu princezu, odnosno Ballov kljakavi šut.* Nema nikakve sumnje kako je njegov napadački učinak, promatran iz tog kuta, ispod bilo kakve razine, osobito kada uzmemo u obzir da se radi o drugom picku drafta. Unatoč tome Ball je već sad koristan košarkaš. Ne dobar, koristan. Kao help defender, kao organizator igre, kao skakač, kao suigrač. Unatoč tome što je nedavno napustio momčad dok se kuhala tučnjava protiv Sunsa, Ball je dobivao samo riječi hvale zbog svog ponašanja, profesionalnosti i odnosa prema ostatku momčadi. Otpisivati ga i govoriti da je razočaranje za mene pretpostavlja ili nerazumijevanje košarke ili potpuno oprečan sustav basketarskih vrijednosti od mojeg. Ball je u ovih 25 utakmica pokazao kako Lakersi nisu pogriješili kada su ga izabrali.

*Ovog tjedna za liječenje je zadužen Kevin Martin, čovjek čiji izbačaj po ružnoći može parirati Fiat Multipli, morskom psu goblinu i prištu koji sam imao u sedmom osnovne. Martinov šut uvelike liči na Ballov, a svi znamo da je čovjek izrastao u izuzetno pouzdanog strijelca – bilo iz spot upa, bilo u protrčavanjima kroz blokove. Ako je on mogao, nije sve izgubljeno.

Isto se može reći i za Brandona Ingrama. Kao i Balla, mnogi su ga otpisali nakon meh rookie sezone, ali Ingramov je razvoj gotovo pa pravocrtan i u konstantnom uzletu. Kao po špagi bilježi znatni napredak svaka dva mjeseca, a njegovi skokovi odražavaju se debelo na statistici i nisu posljedica samo povećane minutaže nego sve boljeg razumijevanja igre. Odustajanje od uloge spot up šutera (uzima manje od dvije trice po utakmici ove sezone) učinilo ga je agresivnijim i opasnijim igračem koji konstantno napada obruč bilo kao ball-handler, bilo kao cutter. Udvostručio je broj slobodnih bacanja, uzeo gotovo 65 posto svih svojih šuteva pod obručem (odnosno iznad njega, s obzirom da je dosad kucao 26 puta i položio njih 77) te je razvio sjajnu kemiju s Ballom, što daje nagovijestiti kako bi njihova igra dva-na-dva u budućnosti mogla postati jedno od osnovnih oružja Lakersa. Na drugom kraju terena nije pokazao takav napredak, ali od igrača koji konstantno pliva i gubi se u defenzivnim zadacima postao je branič koji možda ne može držati korak s boljim igračima, ali kuži kako koristiti svoje suludo dugačke ruke da oteža protok lopte i spriječi entry passove u reket.

Ingram je bio izrazito glasan u medijima o tome što i kako Lakersi moraju raditi te je više puta spomenuo kako mladost ne može opravdavati loše rezultate, dodajući kako se proces rebuildinga mora poštovati, ali kako ne mogu bježati od slabe igre i trebaju raditi na sebi da bolno razdoblje poraza čim prije završi.

U tome im svakako pomaže Kyle Kuzma, koji spada među najveće krađe ovogodišnjeg drafta te je najbolji igrač biran izvan lutrije. Kuzma je najpolivalentniji igrač na rosteru Lakersa – i premda ga njegova svestranost ponekad zna pojesti, nema sumnje da je takav glue guy potreban svakoj ozbiljnoj ekipi. Igra u obrani mu baš i nije prva liga* – poput Randlea koriste ga da pokriva više pozicija, ali u obrani vanjskih pozicija zna biti prespor, dok je u obrani posta premekan. Unatoč tome može dovoljno dobro zatvoriti nešto slabije protivničke igrače, a vjerujem da bi bio još bolji u tom segmentu igre da se ne troši toliko u fazi napada. Kuzma je uz Ingrama praktički prvi napadač momčadi, ali za razliku od njega ima puno veći dijapazon poteza. Vanjski šut je podnošljiv tijekom slabijih izdanja i nezaustavljiv kada uđe u niz, igra iznutra je iznadprosječna sa puno spin pokreta i ludih šutova; kada ga ne ide, može se oslanjati na dobro čitanje obrane, inteligenciju i brza dodavanja. Kuzma na trenutke podsjeća na Rasharda Lewisa sa slabijim šutom i manje eksplozivnom igrom, što je velika pohvala za nekog biranog krajem prve runde. Bit će zanimljivo promatrati njegov razvoj jer mi se čini da je od svih navedenih najveća enigma te bi mogao odrađivati najrazličitije uloge za kvalitetnu ekipu, no čak i da ostane na ovogodišnjoj razini Lakersi moraju biti zadovoljni.

*Želio sam ubaciti bar šest referenci na Kuzmu & Shaka Zulu, ali sam brzo ruke digao gore. Jebiga. Tužan sam sad.

Petorka Kuzma – Randle – Ingram – KCP – Ball je ovogodišnji death lineup Lakersa. Unatoč tome što im nedostaje vanjskog šuta u odnosu na death lineup GSW-a (blaaaaaaaaaaaaaaago27 rečeno) ovi momci najbolje utjelovljuju Waltonovu filozofiju brze igre, tempa, protočnosti i traženja lakih šutova u svakom posjedu. Ove su sezone zaigrali svega 58 minuta, a dok su na terenu razbijaju druge momčadi s 28 poena razlike na 100 posjeda (!!!!!!!!!!!). Naravno, pitanje je kako bi statistika izgledala da se minutaža poveća, ali ovo je jasna indikacija u kojem smjeru bi se trebale kretati Waltonove rotacije, koje bi ionako trebale služiti da maksimaliziraju učinkovitost njegove small ball filozofije (što automatski povlači dodatno smanjenje uloge Brooka Lopeza).

Etabliranje navedene petorke dodatno bi ojačalo ulogu Jordana Clarksona kao šestog igrača. On je pri ulascima s klupe konačno pronašao stabilnost koja mu je lani pomalo nedostajala. Clarkson je na trenutke muku mučio s ofenzivnim sistemom Lukea Waltona, ali to ove sezone nije bio slučaj te ga možemo ubrojiti u gornji ešalon šestih igrača lige. Clarkson je proveo ljeto u punom trenažnom procesu, no nakon 25 odigranih utakmica čini se kako nije toliko radio na vlastitim vještinama koliko na razumijevanju svojih suigrača i sustava unutar kojeg igra. Čovjek koji je proteklih godina znao često zakočiti loptu i uzeti nerezonski šut ove godine prosljeđuje loptu, otvara se bez nje, igra za suigrače i unatoč tome zabija kao i prije uz kvalitetniji postotak. Clarkson je svojevoljno pristao na umanjenu ulogu u momčadi te igra najmanje minuta u karijeri, ali to je samo poboljšalo njegov učinak. Poboljšanje u vanjskom šutu pridonijelo je toj činjenici, kao i Waltonova odluka da maksimalizira njegovu ulogu u napadu kada je na terenu. Čovjek trenutno živi svoj san.

Larry Nance bi jedini patio u slučaju da Walton odluči više koristiti spomenutu petorku, a to bi bila prokleta šteta. Nance je u prvih 14 utakmica bio najkonzistentniji igrač Lakersa, a ta pouzdanost došla je prvenstveno kao produkt hrabre odluke da mu se dodijeli mjesto startera nauštrb Randlea. Nance je dosta limitiran u fazi napada, no i on je pokazao napredak u odnosu na lanjsku godinu te lagano počinje dobivati neke druge dimenzije osim one finišera u tranziciji i šutera oko reketa. Brze ruke i lateralno kretanje čine ga solidnim defanzivcem iako prečesto ispada iz rotacije, ali nema sumnje kako Nance ima puno štofa s kojim se može raditi.

Ovih sedam igrača predstavlja zalog za budućnost Lakersa. Ostatak momčadi nije bitan. Ni Brook Lopez, ni Andrew Bogut, ni Corey Brewer, ni Tyler Ennis, ni Luol Deng. Možda Josh Hart, još jedan rookie, ali samo možda. Možda Ivica Zubac, ali nažalost sumnjam. Ovo su momci s kojima treba raditi. Posla ima.

Unatoč svim dobrim stvarima valja reći kako su Lakersi daleko od kompetentne momčadi. Gube bolesno puno lopti (drugi u ligi) što je plod ishitrenosti, mladosti i tempa u kojem igraju. Vanjski šut im je božesačuvaj (najgori postotak šuta za tri). Ispadaju iz rotacija te se vade faulovima. Nekad im se dogodi da ne znaju što bi s loptom. Minusa ima napretek.

“Mi nikada nismo mislili ‘Okej, pobijedit ćemo za četiri godine. Mislili smo ‘Ovo je naša godina.’ Moramo se truditi, truditi, truditi, truditi, postati bolji odmah. U procesu takve nestrpljivosti se razvijaš. Ukoliko imaš previše strpljenja nikada nećeš uspjeti. Za igrače potrebna je takva vrsta strpljive nestrpljivosti.”, izjavio je Kobe Bryant, koji je Lonzu Ballu i suigračima poručio kako moraju postati bolji već danas. Kobe je možda zapalio koju šaljivu cigaretu s Lukeovim ćaćom Billom Waltonom jer je ovu momčad usporedio s ekipom Lakersa iz svoje rookie godine koja je imala Shaqa, Eddieja Jonesa i Nicka Van Exela i još ništa nije osvojila*, ali usprkos tome ima neke logike u njegovoj mantri.

* IMALI STE SHAQA, KOBE, JESI TI NORMALAN?!?!?!??!

Sasvim je sigurno da Lakersi koji za par godina dođu s ozbiljnim ambicijama u doigravanje i ova momčad koja ima omjer 10-15 neće biti iste. Neki će igrači otići radi love, neki radi kvalitete, neke će se možda upakirati u tradeovima za superstar igrače. No, osovina momčadi je tu. Lakersi su sada tamo gdje su 76ersi bili prije dvije godine i Celticsi prije četiri. Puni potencijala i sa širokim spektrom mogućnosti. Otvara se toliko poteza, treba samo izabrati pravi i u pravo vrijeme, a onda će Lakersi opet biti sila na koju smo navikli. Normalnost se vraća u Los Angeles.