Bilo mi je deset godina i bio sam zaluđen sportom. Gledao sam sve što se našlo na televiziji, skupljao sličice, visio na cesti na kojoj smo napravili branku i koš, jedno nasuprot drugog. Volio sam i rukomet i vaterpolo, tenis i skijaške skokove, formulu i košarku… Ali kada ste rođeni u srednjoj Dalmaciji svi sportovi, svi igrači i svi timovi nisu toliko bitni kao jedna stvar.

Sjećam se gotovo svake sekunde dolaska na stadion.

Rotirki policajaca koji su nas prestigli na putu. Starog koji je pokušavao kupiti kartu za Istok, ali je tapkaroš imao samo 50 kuna skuplje za Zapad. Pokušavao ih je uvaliti uz riječi: “Ma tamo su face, ludilo, tamo je mafija”, a meni u dječačkoj naivnosti nije bilo jasno zašto bi itko želio sjediti kraj mafijaša. Na kraju se stari isprsio i uzeo karte, platio nam ćevape na parkingu (meni bez ajvara i luka jer mi je bilo 10 i nisam znao bolje), i nakon što smo ih satrali, prošli smo kroz poprilično nezainteresirano osiguranje.

Nemam pojma kako je to doživjeti vjersko prosvjetljenje, ali vjerujem da se može usporediti s momentom prolaska kroz dugački tamni hodnik i izlaskom na stadion, pred ono divno zelenilo okupano svjetlima reflektora. Kako starim, to više gubim sposobnost čuđenja, onog oduševljenog i dječačkog, ali taj trenutak bio je jedan od onih koji postanu dio osobe, toliko začudan, fantastičan, filmski, savršeno jasan nakon pustih godina.

Stigli smo dosta kasno na stadion i tribine su već bile pune. Pred njih je izašla Doris i zapjevala Ovo je naša krv, sva mršava i crna i prelijepa, a ako se netko od domaćih nije naježio, ja mu čestitam jer meni su se sve dlačice stajale na gotovs. A onda je krenula himna Lige prvaka, i djeca koja su tresla zastavu natjecanja na centru i igrači.

Gabrić, Butorović, Hibić, Peršon, Pralija, Z. Vulić, Andrijašević, Asanović, Rapaić, Mornar, Erceg*. Dočekala ih je neobično hladna večer u listopadu i 35.000 navijača koji su se nadali najboljem. Hajduk je već bio izvukao bod na Poljudu protiv superjake Benfice, za koju su igrali velikani kao što su bili Joao Pintoo, Michel Preud’homme i Claudio Caniggia, te je u gostima tukao jaku Steauu kojom je gospodario reprezentativni dvojac Basarab Panduru – Adrian Ilie. Tri boda iz dvije utakmice (bila je to posljednja sezona u kojoj je pobjeda vrijedila dva boda) i dominantno razmontiranje Legije u pretkolu u mojim je očima značilo da je Hajduk najjači klub u svemiru, a nekako mi se činilo da na tribinama nisam bio usamljen u tom svom dječačkom razmišljanju. Hajduk je te večeri opravdao povjerenj

* Igor Štimac je dobio crveni u 89. minuti protiv Benfice, zbog čega ga nije bilo u prvoj momčad, a Pralija je valjda prvi puta u životu igrao lijevog beka. Nisam morao ni guglat.

Onaj najvažniji gol, onaj pred kraj utakmice Lige prvaka, Weber nije zabio i na tome sam mu zauvijek bio zahvalan

Obje su momčadi igrale prekrasno. Nisu ni znale da samo godinu kasnije nogomet više neće biti isti, a šanse da se Anderlecht i Hajduk bore za prolaz u četvrtfinale Lige prvaka postat će ravne nuli. Par mjeseci kasnije Jean-Marc Bosman* dobio je svoj spor protiv Belgijskog nogometnog saveza i UEFA-e i pravilo o tri stranca u momčadi je izbrisano. Televizije su počele sipati golemu lovu u budžete klubova. Dvije godine kasnije klubovi koji nisu bili državni prvaci počeli su igrati Ligu prvaka. Nogomet se promijenio. Ono što je dobio na kvaliteti izgubio je na romantici (iako će uvijek biti 10-godišnjaka i 10-godišnjakinja koji s čuđenjem po prvi put promatraju travnjak voljenog stadiona jer 10-godišnjaci imaju neiscrpan kapacitet za romantiku).

*Bosman je nakon pobjede na sudu imao dosta problematičnu karijeru i život kojeg je obilježila borba s financijskim problemima i godina zatvora zbog napada na svoju djevojku i njenu kćer.

Te prohladne listopadske večeri obje su momčadi igrale napadački. Šanse su se nizale, a Hajduk je bio opasniji. Filip de Wilde skinuo je par zicera prije nego što je Nenad Pralija* potegao bombu s 25 metara koja je u prolazu pogodila jednog od Belgijanaca i završila u mreži. Tonći Gabrić je s druge strane bio neprelazan, zid kojeg je bilo nemoguće probiti. Aljoša Asanović je na drugoj strani stvarao šanse za svoje suigrače, Tomo Erceg je pogodio stativu, ali na semaforu je ostajalo 1:0 sve do 86. minute, kada je Darko Butorović odigrao prekrasan dupli pas sa Stjepanom Andrijaševićem i brutalno probušio De Wildea za 2:0. Dvojica bekova zabila su dva gola. Činilo se da je gotovo. Nije bilo.

*Pralija je inače dio svog nogometnog odrastanja proveo u Kolektivcu iz mojih Postira. Spavao je u mojoj kući – odnosno, kući mog strica pošto je u njoj živio Pralijin suigrač Neno Bilić, moj kum i fantastičan vratar kojeg je moja nona posvojila i koji je igrao par utakmica za B ekipu Crvene Zvezde prije nego što mu je dopizdilo i vratio se u Postira. Široj javnosti ostat će upamćen kao igrač koji je ozlijedio Marija Stanića (iako je ozljeda bila plod slučajnosti a ne namjere) prije utakmice s Danskom. Neno će definitivno jednog dana dobiti svoju kolumnu.

Prije nego što je utakmica krenula, stari je pokazao na igrača Anderlechta i rekao: “On ti je naš.”

Imao je kratak i brz korak, zalizanu kosu i sjajan osjećaj za prostor. Mučio je Hajdukovu obranu čitavu utakmicu, da bi dvije minute nakon Butorovićeve bombe primio visoku loptu, uštopao je, napravio korak i poslao smiren, direktan, precizan udarac sa 20 metara ravno u mrežu.

2:1, Josip Weber.

Bivši Hajdukovac par je minuta kasnije imao još jednu veliku šansu, mogao mi je lako uništiti večer, ali Gabrić je bio fantastičan i skinuo mu je zicer. Hajduk je slavio i premda je do kraja natjecanja po grupama osvojio još samo jedan bod, to je bilo dovoljno da se plasira u četvrtfinale Lige prvaka. Niti jedan hrvatski klub tome nije primirisao, a velike su šanse da nikad neće. Taj Hajduk je bio moćan, sa Štimcem, Asanovićem, Mornarom, Rapaićem, Pralijom, Zoranom Vulićem i Gabrićem, tim savršenim spojem mladosti i iskustva. No, čak ni takva skupina igrača ne bi bila blizu prolaska grupe u novoj konstelaciji snaga u europskom nogometu. Bio je to savršen trenutak; jedna ga je generacija iskoristila i pritom ostavila dubok trag u sjećanju jednog 10-godišnjaka s Brača. No, oni nisu jedini koje sam zapamtio.

Ne mogu reći da sam navijao za Josipa Webera, jer nije baš da se u ta doba – kao danas – moglo pratiti milijun utakmica tjedno, osobito ne onih iz belgijske lige; ali da me razveselilo svaki put kad bih vidio da je zabio gol u Belgiji – jest. Zabio ih je puno. Triput je bio najbolji strijelac Belgije. Zabio je 152 gola samo u prvenstvu za Cercle Brugge i Anderlecht. Jedan za Hrvatsku i šest za Belgiju. Jedanaest za Dinamo iz Vinkovaca, 130 za BSK iz Slavonskog Broda i dva za Hajduk. Ali onaj najvažniji, onaj pred kraj utakmice Lige prvaka, nije zabio i na tome sam mu zauvijek bio zahvalan.

Josip Weber preminuo je u 52. godini života od raka prostate. Sportaši imaju tu privilegiju da ostavljaju tragove u ljudima, da ih vraćaju u prošlost, da im stvaraju uspomene i na taj način žive duže od onog što im je dano prirodom. Josip Weber je iza sebe ostavio veliku i vrijednu karijeru.

No, kada netko spomene njegovo ime, neću se sjetiti ničega što se može izraziti brojkama ili slovima. Sjetit ću se Doris i Torcide i najvažnije Hajdukove pobjede u Europi. Sjetit ću se njegova trka i njegove zalizane kose. Sjetit ću se tate kako se svađa s tapkarošima i kupuje mi ćevape. Sjetit ću se prvog puta kada sam izašao iz tunela i ugledao travnjak Poljuda. Sjetit ću se koliko sam bio sretan.