Uprava se nakon takvog kuršlusa odlučila za potpuni remont. Rondo i Wade ekspresno su postali bivši igrači, Nikola Mirotić je u pola sljedeće sezone preselio u New Orleans, ali najviše potresa u gradu napravio je Butlerov odlazak. Motivi za njegov trejd bili su dvostruki. Gar Forman i John Paxson smatrali su kako momčad treba potpuni rebuilding te da se Butlerov stil igre ne uklapa u njihovu viziju momčadi za budućnost što je, budimo iskreni, bila potpuna glupost, pošto je Jimmy tada bio 27-godišnjak koji je svake godine napredovao u igri.

Drugi razlog bila je sama kultura momčadi. Butler je proizašao iz ekipe Thoma Thibodeaua koja je gotovo pa fetišizirala radnu etiku, obranu, odgovornost i konfrontaciju u koju se i sam uklapao pošto je, kao nekadašnji beskućnik kojeg je majka izbacila iz kuće dok je još bio tinejdžer, bio prototip igrača koji je izgradio sebe kroz neprekidni rad. Problem je bio u tome što je Hoiberg bio potpuno drugačiji trener, tip koji je naglašavao napad, opuštenost i izostanak konfrontacije; on je pokušavao oformiti sustav podrške koji je kao nuspojavu imao određeni stupanj izbjegavanja osobne odgovornosti. Butler nije uspio zavoljeti Hoiberga, konstantno je kritizirao sustav rada i na kraju je poslan u Minnesottu za pick koji je kasnije postao Lauri Markkanen, te za Krisa Dunna i Zacha Lavinea.

Bullsi ne smiju sjebati. Prvi put nakon Butlera imaju mladu zvijezdu koju se isplati gledati i o kojoj se isplati pisati

I nije bilo sporno da je Minny dobila taj trejd. Danas nije sporno da ga je dobio Chicago.

Butler je i dalje najbolji igrač u toj razmjeni. Pokazao je to prošle godine kada je odvukao Miami do finala mimo svih očekivanja, pokazuje to i ove godine u kojoj je Heat izgledao očajno dok njega nije bilo na parketu.* No, Jimmy se relativno kratko zadržao u Wolvesima, gurajući Andrewa Wigginsa i Karl-Anthonyja Townsa u metaforičku septičku jamu preko njurganja u medijima zbog manjka zalaganja i odgovornosti u momčadi. Wolvesi su ga poslali u Sixerse nakon svega 69 odigranih utakmica, tako da je jasno zašto su popušili trejd. S druge strane Bullsi nisu puno napravili od Dunna, iako je lani čovjek imao legitimne šanse upasti u drugu defenzivnu petorku lige, ali Markkanen polako izrasta u legitimnog NBA startera čiji je napredak, nažalost, usporen kako ozljedama, tako i igrom za najnesposobnijeg trenera u povijesti Bullsa Jima Boylena.

* Miami ima omjer 3-9 u utakmicama u kojima nema Butlera; u ostalima su na 11-8, što je postotak pobjeda koji bi u ovom trenutku značio četvrto mjesto Istoka s pola utakmice zaostatka za Bucksima.

A Zach Lavine… Zach Lavine je ove sezone postao legitimna NBA zvijezda.

Stigao je u momčad uz hrpetinu upitnika.

Prvi je bio vezan uz zdravlje — Lavine je propustio 11 mjeseci igre zbog operacije ligamenata koljena što je među navijačima, traumatiziranim karijerom Derricka Rosea, bilo okidač za ozbiljnu porciju PTSP-a. Drugi je bio vezan uz njegovu igru — kroz tri NBA sezone Lavine je pokazao relativno malen napredak. Njegovi statistički pokazatelji više su ovisili od volumena igre nego od poboljšanja same kvalitete, a eye test nije puno zaostajao. Izgledao je kao hiperatletični strijelac na donjem pragu efikasnosti koji ima velikih problema s konzistentnosti, obranom i timskom igrom.

Lavine je kroz svoje prve tri sezone u Chicagu malo učinio da ljudi promijene mišljenje o njemu. Prvu je bilo lako otpisati, pošto je u njoj odigrao tek nešto više od 20 utakmica te je izgledao otprilike onako kako očekujete da izgleda mladi igrač koji skoro godinu dana nije igrao basket. Chicago je ionako bio na početku rebuildinga, momčad je po minutaži predvodio Justin Holiday, a pola ekipe bilo je ozlijeđeno.* Slične stvari nastavile su se i iduće godine, ali tada je teret odgovornosti polako pao na Lavineova leđa. Ljudi su ga optuživali za neučinkovitost i prazne statse i bili su u pravu. Bullsi su bili mladi i bilo je iluzorno očekivati od njih više od 22 pobjede koje su upisali u posljednjoj Hoibergovoj sezoni, ali zabrinjavao je nedostatak Lavineovog progresa, pogotovo kada ste ga mogli usporediti s onime kako se razvijao Markkanen, koji je izgledao impresivno u toj godini.

*Mediji su često svaljivali teret ozljeda Rosea, Joakima Noaha i Luola Denga na Thibodeauova leđa, ali ozljede su se u Chicagu nastavile i nakon njegova odlaska. Artūras Karnišovas je konačno rasturio medicinski stožer svojim dolaskom u momčad, ali ozljede i dalje ne zaobilaze Bullse te su ove godine Markkanen i Wendell Carter propustili gotovo polovicu sezone (doduše, Lauri je bio i u covid protokolu).

Lani su se pak stvari promijenile. Laurijev progres zapeo je kao kad likovi u crtićima upadnu u brzosušeći beton. Kriminalac i nesposobnjaković Boylen odlučio je mladog Finca poslati u kut, što dalje od lopte, pretvoriti ga u neučinkovitog spot-up šutera zbog čega je Markkanenova igra naglo propala. Navijači su tražili od njega da bude agresivan, da napada obruč, da postavlja blokove, da uzima lopte na vrhu reketa i poentira protiv sporijih igrača, ali to ne možete napraviti sami. Ako trener zove akciju u kojoj ste cijelo vrijeme parkirani u kut, ne možete razjebavati koncept igre kako vam drago i Markkanen je polako kopnio.

Lavine je, s druge strane, počeo raditi ogromne korake prema naprijed.

Njegov najveći problem je tijekom prošle sezone bila kriminalna momčadska igra, odnosno nepostojanje smislenog koncepta koje je upropaštavalo igrače Bullsa. Boylenova taktika pretvorila je prekaljenog veterana Thada Younga u igrača kojeg su se svi navijači željeli riješiti, Coby White je bio u potpunosti pogubljen, a Tomáš Satoranský je izgledao kao pećinski čovjek koji je dvije minute prije početka utakmice saznao za koncept lopte. Bio je to zločin protiv čovječnosti, jer košarka je čovječnost. Lavine bi već lani bio na 85 posto onoga što je danas da ekipa nije bila toliko izbačena iz kolosjeka i da on u njoj nije bio gurnut u ulogu prvog pleja u kojoj je izgledao beznadno. Gubio je lopte, sjebavao akcije, postajao pasivan. Ukratko, kao i većinu igrača lani, trener ga je pokušao pretvoriti u nešto što on nije. Zach Lavine nije i nikada neće biti plej.

Srećom pa je Boylen dobio cipelu. Zamijenio ga je Billy Donovan i igra je odjednom propjevala. Lauri je izgledao sjajno u preko 80 posto svojih utakmica, i to s obje strane lopte. Young je postao primarni razigravač s vrha reketa, nešto što je Joakim Noah bio u svojim najboljim danima, te je u svojoj 32. godini života počeo upisivati 4,3 asista po utakmici, skoro duplo više od svoje druge najbolje asist sezone, zbog čega su ga komentatori Chicaga prozvali Thagic. Satoranský je odjednom saznao ne samo što je lopta, nego i što je košarka, a ostali igrači su se polako polovili uz sjajne role pridošlice Garretta Templea i rookieja Pata Williamsa.

Novi koncept igre gurnuo je Chicago dva koraka naprijed. Momčad trenutno ima omjer 14-16 i na osmom je mjestu Istoka, a bila bi još više da nije izgubili devet od 14 utakmica koje su završile unutar pet poena razlike i koje su uključivale sulude game winnere Damiona Leeja i Damiana Lillarda.

Glavni i odgovorni za taj Chicagov uzlet je, uz Donovana, Zach Lavine.

U novoj ulozi primarnog egzekutora, lišen tereta organiziranja napada, Lavine je procvjetao. Pretvorio se u nuklearnu raketu koja je sposobna uništiti svakoga. Trenutno je šesti strijelac lige sa 28,6 poena po utakmici uz pet skokova i asista, ali ono što posebno impresionira je njegova učinkovitost. Lavine je na rubu Kluba 50-40-90 sa 52 posto iz igre, 43 posto trice uz impresivni volumen od osam šutova po utakmici i na 86 posto iz slobodnjaka.

Njegov shot chart sada izgleda impresivno te ima samo jednu manu — ispod 33 posto šuta iz lijevog kornera, iz kojeg ionako puca rijetko i above the break trice koja mu je na 32 posto i koju ponekad zna šutnuti jako rano u napadu, valjda da ne zaboravimo na njegove prijašnje ne baš efikasne sezone. Lavine je maksimalno pročistio svoj izbor šuteva te trenutno pogađa s četiri primarne pozicije na terenu – desnog kornera (60 posto), vrha reketa/lijevog elbowa (52 posto), trice na oba krila (55 posto lijevo, 42 posto desno) te na obruču na kojem je na 63 posto realizacije. Impresivno? O da.

Da stvar bude bolja, Zach izgleda sjajno u clutchu. Ove sezone je drugi najbolji strijelac u četvrtoj četvrtini sa 0,1 poenom po tekmi manje od Giannisa Antetokounmpa te treći po clutch poenima iza Jamesa Hardena i Lillarda (četvrti, računate li Collina Sextona koji je ipak odigrao samo osam utakmica). Poboljšao se u svim segmentima igre. Postao je bolji cutter sad kada nem teret razigravanja, bolji je u izolacijama (59 posto iz polja), a iskorak u poenima iz pick’n’rolla je posebno impresivan — Lavine je na 49 posto učinka iz 11 takvih akcija po utakmici, po čemu je četvrti u ligi za igrače koji vrte više od osam p’n’r akcija, dakle odmah iza Shai Gilgeousa-Alexandera, Luke Dončića i Kyriea Irvinga. Neloše društvo skroz.

Gledajte, daleko od toga da je Lavine savršen igrač. I dalje je igrač kojeg u obrani treba skrivati, i dalje gubi previše lopti (kao uostalom i čitava ekipa Bullsa, koja je trenutno druga u ligi u toj kategoriji i kojoj pod hitno treba pravi startni plej, jer Coby White to nije), i dalje nije superstar koji će vas sam odvući u doigravanje. No, nalazi li se u istom razredu kao Devin Booker? Apsolutno. Nalazi li se u istom razredu kao Bradley Beal? Možda manje apsolutno, ali rekao bih da.

Čovjeka je ove sezone jednostavno gušt gledati. Pogotovo kroz veljaču u kojoj trpa 31 poen po utakmici uz true shooting od 64 posto i u kojoj je momčad upisao svoj prvi mjesec s 50 posto pobjeda nakon valjda sto godina. Lavine je uvijek bio sjajan zakucavač i zanimljiv potencijal, ali ove sezone se otključao, napravio je ogromni korak naprijed i zaslužio izbor u svoju prvu All-Star utakmicu. Je li on igrač oko kojeg možete graditi šampionsku momčad ? Još ne, i najvjerojatnije to neće nikada ni postati. No, možete li oko njega izgraditi kompetentnu momčad koja će se boriti za playoff? Da. I to je daleko najvažnija stvar u ovoj priči. Jer još prošle godine odgovor na to pitanje bio je “Najvjerojatnije ne.”

Sada je na Karnišovasu da oko njega izgradi stabilnu momčad. Potencijala ima — White i dalje može postati krasan šesti igrač, Lauri je bez ikakve sumnje NBA starter samo mora izbjeći ozljede (i momčad ga mora potpisati, pošto ovog ljeta postaje RFA), Wendell Carter i dalje ima potencijala postati stabilan dvostrani undersized centar, dok je Williams u nekoliko navrata podsjetio na Kawhija Leonarda u rookie godini. Štofa ima — kako za unutarnji razvoj, tako i za eventualnu gradnju kroz trejdove. Bullsi ne smiju sjebati. Prvi put nakon Butlera imaju mladu zvijezdu koju se isplati gledati i o kojoj se isplati pisati.