HEP logo generalni partner Telesporta

Čovjek koji je buljio u ekran

LeBronova predizborna kampanja

Dobije li i ovo finale, hoće li postati veći i od Michaela Jordana?

Američka predizborna kampanja je započela. Kroz sljedećih 30-ak dana Ameri će moći odlučiti kojem će od često nekoherentnih staraca pokloniti svoj glas. Bezlični Joe Biden suprostavit će se nesposobnom i po život opasnom Donaldu Trumpu koji niže skandale jedan za drugim — prije nekoliko dana objavljeno je kako je u godini u kojoj je izabran za predsjednika platio svega 750 dolara poreza — a birati između njih meni se čini kao birati između smrti od upale pluća ili smrti od ebole. Jedno je dostojanstvenije i manje bolno od drugog, ali nemojmo se varati, izbor baš i nije bajan.

U ovo sveto predizborno vrijeme uvijek se sjetim koliko je američki izborni proces sulud. Ako ste upoznati s problematikom slobodno preskočite sljedeći pasus; u suprotnom, istrpite još malo. Naime, Ameri ne biraju direktno svog predsjednika. Hillary Clinton je na izborima 2016. osvojila 2,9 milijuna glasova više od Trumpa i svejedno je posaugala. Zašto? Zato što Ameri predsjednika biraju putem procesa koji se zove electoral college. Definiran Ustavom, electoral college predstavlja kompromis između glasa građana (tzv. popular vote) i glasovanja u Kongresu te broji 538 birača, odnosno electora koji na bazi glasova građana daju svoj glas jednom od predsjedničkih kandidata dok jedan od njih ne dobije apsolutnu većinu od 270 glasova (Trump je prije četiri godine imao 304 glasa).

Svaka savezna država ima electora koliko ima predstavnika u Kongresu, pa tako Kalifornija ima 55, Teksas 38, a Montana ima tri, jer u Montani nitko živ ne živi. Jednom kada se glasovi prebroje unutar svake savezne države, electori ih daju predsjedničkom kandidatu za kojeg su građani glasali. No, tu stvari postaju zanimljive.

Osim Mainea i Nebraske koje elektorske glasove dijele proporcionalno, sve druge savezne države glasove daju apsolutno. Što na primjeru znači da ako Trump dobije 51 posto glasova u Teksasu, 38 elektorskih glasova se neće podijeliti tako da 19 ode Trumpu a 17 Bidenu, već će svih 38 otići na Trumpov konto, što objašnjava činjenicu zašto je Clinton izgubila izbore iako je dobila više glasova samih građana.

Svaka čast LeBronu, ali za mene tu pitanja nema, ja sam jordanist skroz naskroz i još jedno finale me neće razuvjeriti

Pošto je Amerika već godinama podijeljena zemlja u kojoj su različite regije kulturno i ideološki određene, pred sam početak izbornog procesa se zna kako su pojedine države poput Sjeverne Dakote, Utaha i Wyominga uporište Republikanske stranke, zbog čega ih zovu crvene države (red states), dok Demokratska stranka generalno pobjeđuje u D.C.-u, Marylandu i Connecticutu, zbog čega te regije nose naziv plave države (blue states). No, postoje i treće države i upravo one određuju tko će zasjesti na predsjednički tron. Tzv. swing states mijenjaju svoje mišljenje od izbora do izbora. Države poput Floride, Michigana i Ohija tako kroje sudbinu čitavog SAD-a, odlučujući svake četiri godine tko će biti Broj jedan čitave nacije.

Čemu ovo poduže izlaganje o electoral collegeu u tekstu koji bi se nominalno trebao baviti košarkom, osim da se pokaže kako četiri godine studiranja kako bi se zaradila diploma Fakulteta političkih znanosti nije vrijeme bačeno u vjetar?* Zato što imam dojam da smo i u NBA-u došli do vrhunca predizborne kampanje. Radi se o izboru koji zapravo nikada ne staje, koji uvijek tinja, ali koji se povremeno rasplamsa. Izboru u kojem su birači također podijeljeni na plave i crvene države i nema argumenata da promijene svoj izbor, ali u kojem postoje i swing states koje svako malo mijenjaju svoje mišljenje.

*Jest.

Radi se, naravno, o izboru između Michaela Jordana i LeBrona Jamesa za najboljeg igrača svih vremena.

Jasno, i u ovom izboru postoje ljudi koji najradije ne bi vidjeli nijednu od dvije establišment opcije na vrhu, već bi glasovali za nezavisne kandidate — bilo kao libertarijanci (Kobe, Magic, Wilt) ili socijalisti (Kareem, Bird, Russell), ali oni su u manjini. Košarkarški svijet, baš kao i politički, podijeljen je na dva ogromna bloka, i takav će vjerojatno ostati dok se ne pojavi novi pretendent na tron.

Ovo je bila važna godina za swing birače.

Mnogi od njih prešli su u Jordanov tabor (nazvat ćemo ga republikanskim, ne samo radi one izjave o patikama) tijekom prikazivanja hvaljenog dokumentarnog serijala The Last Dance koji je podsjetio matore koliko je MJ bio kompetitivan i dominantan, dok je onima koji ga nisu imali prilike gledati na vrhuncu objasnio zašto ga većina ljudi koja ga je gledala smatra košarkaškim bogom.

LeBron je uzvratio udarac ulaskom u svoje 10. NBA finale izjednačivši se s Kareemom na trećem mjestu u povijesti, iza Sama Jonesa i Billa Russella s 11 i 12 nastupa, sve u onoj legendarnoj ekipi Celticsa. U zadnjih 10 godina samo je jednom propustio nastup u finalu — prošle sezone, kada je zbog ozljede odigrao svega 55 utakmica (tri više od Brandona Ingrama i osam više od Lonza Balla, drugog i vjerojatno trećeg ili četvrtog najboljeg igrača ekipe) i propustio odvući momčad u playoff. Ove godine se vratio, a njegovi Lakersi su na putu do finala upisali svega tri poraza. Možda nije bio onako dominantan kao u svojim najboljim danima u Miamiju i Clevelandu, pogotovo što se tiče igre u obrani, ali čak i tako nedominantna verzija je završila ove tri serije s prosjecima 27–10–9 uz 55 posto šuta u svega 35 minuta igre.

‘Nedominantni’ LeBron je i dalje zastrašujuć igrač, a njegova veličina posebno dolazi do izražaja kada uzmemo u obzir da je par mjeseci udaljen od svog 36. rođendana. Ove je godine odgovorio na sva pitanja koja su se postavljala prošle sezone — je li tijelo konačno počelo otkazivati, ima li u njemu i dalje vatre, može li raditi na Zapadu sve ono što je radio na slabašnom Istoku. Iako je izgubio možda četvrtinu koraka u odnosu na svoj vrhunac, unatoč tome što se štedio kroz regularnu sezonu opet je završio godinu kao drugi čovjek u glasanju za MVP-ja, Lakersi su uzeli prvo mjesto konferencije sa 73 posto pobjeda (što je ekvivalent 60 pobjeda u normalnoj sezoni), a svoju su kvalitetu potvrdili u doigravanju.

Pred početak sezone isticalo se Buckse, Clipperse i Lakerse kao glavne konkurente za naslov, ali nakon sita i rešeta doigravanje su preživjeli samo su momci u ljubičastom i zlatnom. Pritom su izbacili tri ozbiljne ekipe.

Blazersi Damiana Lillarda možda su bili umorni od svoje trke prema doigravanju, ali su i dalje bili ubojiti, neugodni, lanjski finalisti konferencije, ekipa predvođena jednim od najboljih napadača današnjice. Lakersi su ih satrali u pet utakmica. Nakon toga su ih dočekali Rocketsi Jamesa Hardena sa svojom osebujnom igrom, svojim košarkaškim ekstremom, s najboljim iso igračem lige (bar u godini u kojoj je Kevin Durant ozlijeđen) i Lakersi su ih satrali u pet utakmica. Nakon toga su ih dočekali Denver Nuggetsi Nikole Jokića i Jamala Murraya, ekipa koja se dvaput vratila s 1–3; ekipa fajtera, mladih igrača koji su napravili korak naprijed u pravom trenutku, a Lakersi su ih satrali u pet utakmica. Blazerse su dobili u prosjeku sa 10.6, Rocketse sa 7,2, a Nuggetse sa 4,4 poena razlike.

Ok, možda je nepravedno pobjede nad Nuggetsima nazvati satiranjem, ali jednom kada su otišli na 3-1 bilo je jasno da se Denver neće više vratiti. LeBron to nikada ne bi dopustio.Dokazao je to u petoj utakmici koja je odlučila seriju, vjerojatno najboljoj koju je odigrao u čitavom playoffu. Kontrolirao je tempo, lansirao kontru za kontrom svojim outlet dodavanjima, zabijao sve živo na obruču, razigravao momčad, dolazio do linije slobodnog i cijelo vrijeme hrabrio ekipu. Preuzeo je susret od prve minute, nešto što je rijetko radio u ovom doigravanju igrajući dominantne četvrtine ili poluvremena, ali ne i čitave utakmice, ali ovaj put je bio odlučan da ekipu prebaci preko ciljne ravnine poput iscrpljenog triatlonca koji se muči u zadnjih 200 metara.

Tijekom većeg dijela playoffa, baš kao i tijekom većeg dijela sezone, LeBron je pustio Anthonyja Davisa da nosi glavninu tereta.

Što ne čudi — Davis je mlađi, nabrijaniji i, ako ćemo iskreno, bolji igrač, što je naš prijatelj Toni lijepo objasnio prošlog tjedna, ali to nimalo ne umanjuje Jamesa, dapače. Upravo je on do kraja otključao Davisa. Nakon horora u New Orleansu, nakon što je godinama igrao unutar frankenštajnovski sklepane ekipe Pelicansa, Davis je, uz minimalan individualni napredak, procvjetao u braku s LeBronom, kao što većina ljudi procvjeta kada iz toksične veze pređe u vezu punu uvažavanja i podrške.

Visokim igračima je u modernom NBA-u puno teže doći do izražaja ako nisu primarni ballhandleri poput Jokića, pošto im treba sustav koji bi maksimalizirao njihove vještine i suigrače koji će se tom sistemu podrediti, što je James rado napravio, shvaćajući i sam kako za pohod na titulu treba Davisa u optimalnom izdanju. Bilo kao rim runner nakon picka, bilo kao sekundarni asistent, bilo kao finišer iz izolacije s krila, Davis je tijekom sezone bio elita, ali upravo mu je Jamesova igra, njegovo savršeno pozicioniranje, njegovo diktiranje tempa, omogućilo da dosegne svoj najviši nivo. S druge strane, on je skinuo breme scoringa s LeBronovih leđa i omogućio mu da se realizira kao najtimskiji superstar od Magica (ili bar Stevea Nasha) naovamo. Njihov je brak stvoren u košarkaškom raju.

S druge strane u finalu stajat će sjajna ekipa Miami Heata. Ekipa s identitetom, ekipa s dubinom, ekipa sa samopouzdanjem, ekipa s kvalitetnijim trenerom, ekipa koja ima sve potrebne sastojke da zapapri LeBronu u izbornoj godini.

Miami je prije početka regularne sezone imao koeficijent 60,0 za osvajanje naslova; zadnja ekipa koja je dogurala do finala s takvim šansama bili su Netsi u sezoni 2001./02., kada su sa 26 pobjeda iz sezone ranije skočili na 52 zahvaljujući tome što su Stephona Marburya zamijenili Jasonom Kiddom i Kerryjem Kittlesom. Oni se ne boje ničega. Izbacili su dvije najbolje ekipe na Istoku — Buckse lakoćom, Celticse u iznimno tijesnoj seriji — igrajući timsku košarku od prve do zadnje minute. Erik Spoelstra imat će dodatnu motivaciju u seriji protiv LeBrona pokazati da može do naslova bez njega; Pat Riley će stoički gledati s tribina navijajući za gaženje kako čovjeka koji je napustio Miami godinama prije nego što je trebao, kako za gaženje franšize u kojoj je ostavio svoje najbolje trenerske godine.

Neki će reći kako je sve to lijepo, ali talent ipak odlazi na stranu Lakersa. Okej, donekle stoji, ali ako biste Lebrona i Davisa označili kao igrače 1A i 1B u seriji po kvaliteti, kako biste rangirali ostale igrače? Bam Adebayo i Jimmy Butler bili bi igrači 3A i 3B; Duncan Robinson, Goran Dragić i Tyler Herro igrači 5A, 5B i 5C, dok bi Jae Crowder bio igrač broj 8, čak i više ako vrati tricu na razinu iz serije s Bucksima. To su šestorica igrača koji su bolji od trećeg najboljeg igrača Lakersa koji je… Tko? Dwight Howard? Rajon Rondo? Stvarno? Sama činjenica da su LeBron i Davis odvukli ekipu u kojoj su odlučujuću utakmicu konferencijskog finala završavali Howard (verzija 2020), Alex Caruso i Danny Green koji je u potpunosti izgubio vanjski šut (32 posto u seriji) svjedoči o njihovoj veličini.

Ovaj dvoboj u finalu uvelike podsjeća na okršaj Lakersa i Pistonsa iz 2004., kada je Detroit s jednom od najdubljih ekipa desetljeća igrao protiv momčadi s dvojicom od top 3 igrača lige. Znamo kako je ta serija završila. Znamo kako Miami ima dovoljno likova koji mogu preuzeti ulogu Chaunceya Billupsa. Znamo kako je jedina momčad na Istoku koja može usporiti Davisa, pritom ne žrtvujući svoje primarne čuvare na LeBronu. No, za razliku od Shaqa i Kobeja čiji je odnos bio na rubu pucanja, ovi Lakersi su ujedinjeni. LeBron im sasvim sigurno neće dopustiti da se razjedine. Ne u finalu.

Osvoje li finale, LeBron će vjerojatno uzeti MVP nagradu, čak i ako Davis bude bolji (morao bi ga nadigrati za bar 30 posto da je podare njemu) i opet će se razbuktati rasprava o Najboljem.

Za mene tu pitanja nema, ja sam jordanist skroz naskroz i još jedno finale me neće razuvjeriti. Ne samo da sam pogledao Last Dance ove izborne godine, nego sam prošao kroz sve utakmice serije Bullsa i Sunsa iz 1993. i svaka čast LeBronu, ali moje mišljenje ne može poljuljati. Neću mu zaboraviti kako nije mogao poentirati protiv sedam metara nižeg J.J. Baree u finalu protiv Mavsa, ili kako ga je Durant nadigrao u finalu 2017. i tu za mene priča staje. Ne mislim pritom da je taj razgovor besmislen, niti da je vaše mišljenje smeće ako preferirate LeBrona; dapače, argumenti postoje i nema ih baš malo, ali moje mišljenje je definirano. No, postoji puno neodlučnih, postoji puno swing states koje LeBron može osvojiti.

Iskreno, navijat ću za Miami u finalu jer su slabiji na papiru, jer imaju sjajnu priču, jer obožavam Butlera, Bama, Herroa i Spoelstru, ali neću žaliti ni trenutka pobjede li Davis i LeBron. Odigrali su sjajan playoff i vjerujem da postoji puno birača koje mogu dozvati na svoju stranu.