Na proljeće 2003. ili 2005., sjećanja aktera variraju, u okolici Oaklanda igrao se jedan od brojnih AAU turnira kakvih se tijekom godine u SAD-u odigra na stotine. Talentirani srednjoškolci imali su priliku igrati protiv talentiranih srednjoškolaca na turniru u Santa Clari u Kaliforniji. Neki se prisjećaju da se turnir zvao Rumble In the Bay, dok drugi tvrde kako je nosio ime Little Big Time, ali to je manje bitno. Favorit za osvajanje turnira bila je momčad Bay Area Magic, sastavljena od igrača koji su sljedeće jeseni trebali krenuti na faks, mnogi od njih zahvaljujući košarkaškim stipendijama.
Najveće ime Bay Area Magica bio je Jerryd Bayless koji je na turnir doputovao iz Phoenixa, krateći vrijeme prije svog odlaska na sveučilište Arizona, na kojem će postati zvijezda i osigurati si pick u NBA lutriji na draftu 2008.. Nakon par laganih pobjeda Bay Area Magic naletio je na momčad Oakland Rebelsa, sastavljenu od dvije do tri godine mlađih klinaca. Baylessova se ekipa rano odvojila na 18 poena prednosti, ali je zbog ‘lako ćemo’ pristupa dopustila napaljenim klincima iz Rebelsa da pred kraj utakmice u potpunosti otope deficit.
U zadnjim trenucima utakmice, mršavi, visoki momak u redovima Rebelsa zgrabio je ofenzivni skok, uputio se prema kutu ili prema vrhu trice, sjećanja aktera variraju, namjestio se, podigao na skok-šut i pogodio za jedan razlike, za pobjedu.
Damian Lillard postao je Dame Time.
Da je Lillard draftan u Golden State, možda bi on revolucionarizirao košarku svojim tricama s centra i ludim driblinzima
Unatoč njegovu šutu Rebelsi nisu odnijeli pobjedu na toj utakmici. Lillard je napravio kolosalnu glupost skinuvši dres nakon svog pobjedničkog šuta, ne shvaćajući da su na semaforu ostale dvije sekunde do kraja dvoboja. Zaradio je tehničku, netko u Magicovim redovima stavio je oba slobodna i to je bilo to. No, upravo je na toj utakmici počela legenda o jednom od najsmirenijih clutch igrača u povijesti lige.
Osamnaest ili 20 godina kasnije, ovisno o tome koga pitate, Damian Lillard uvalio je 71 poen Houston Rocketsima. Napravio je to u jeku scorerske inflacije, u sezoni u kojoj se zabija najviše poena po utakmici još tamo od 1970. i u kojoj čak šestorica igrača zabijaju preko 30 po utakmici, u sezonu s 21 utakmicom u kojoj je jedan igrač zabio preko 50. Kvragu, i Donovan Mitchell je ne tako davno zabio 71 poen Bullsima — doduše, u produžetku do kojeg nije trebalo ni doći jer je napravio prijestup na slobodnim bacanjima i zgrabio ofenzivni skok te pogodio za izjednačenje, ali svejedno.
Lillard je to napravio protiv raštimane Houstonove ekipe koja spada među tri najgore obrane lige po gotovo svim parametrima i kojoj je to bio deveti poraz u nizu i koja je u novoj godini upisala samo tri pobjede. Svejedno, tko god je gledao utakmicu, ili makar pogledao sažetak, mogao se uvjeriti koliko je Lillard velik strijelac.
Houston je tijekom tog dvoboja zapravo igrao pristojnu obranu na Lillardu, pogotovo na perimetru. Pogodio je preko 60 posto svojih trica preko ruke, a otvorene je uzimao uglavnom metar ili više udaljen od linije. Pogledate li snimku, vidjet ćete frustrirane igrače Rocketsa kako sliježu ramenima i kolutaju očima nakon što Lillard zabija još jedan umalo blokiran šut iz vana. Kvragu, čak je i trica koju je zabio gotovo s centra 52 sekunde prije kraja poluvremena bila branjena, i da je TyTy Washington kojim slučajem narastao tri-četiri centa više od svojih metar-devedeset, vjerojatno bi je zakačio prstom. Okej, na ulazima je obrana bila puno lošija, i kroz pick and roll i na izolacijama, ali to je nešto na što su nailazili mnogi igrači koji su ove sezone igrali protiv Houstona i svejedno im nitko nije uvalio 71 poen. Nitko osim Lillarda.
Portlandov je bek postavio rekord karijere u 33. godini života, u sezoni u kojoj drži najviši prosjek u karijeri po broju postignutih poena, ali i po postotku trice i po broju izvučenih slobodnjaka.
Nakon katastrofalne lanjske sezone uništene ozljedama mnogi su se pitali je li Vrijeme konačno došlo po Lillarda, ali čini se da će ono ipak morati pričekati prije nego što konačno dobije tu bitku, kao što je dobilo bitku protiv svakog sportaša i sportašice u povijesti svijeta. Lillard još uvijek igra svjetsku košarku i primarni je razlog zašto je Portland i dalje u utrci za play-in poziciju, unatoč rosteru koji ima valjda tri grama talenta izvan top 7 igrača koji su ionako stalno ozlijeđeni.
Otkako je stigao u Portland nakon četiri sezone na malenom Weber Stateu, ekipa kao da je bila u vječitom downgradeu. Čak su i one najbolje Portlandove momčadi s LaMarcusom Aldridgeom i Nicom Batumom rijetko mogle skupiti sedmoricu ozbiljnih igrača, pa su minute dobivali tipovi poput Joela Freelanda, Allena Crabbea i Noaha Vonleha, a kad je Aldridge otišao, stvari su bile još gore. Niti su imali talenta kao top ekipe, niti je on bio posložen u koherentnu cjelinu, unatoč posvemašnjem trudu Terrya Stottsa. Njihov ulazak u finale konferencije 2019. ogroman je uspjeh limitirane ekipe u kojoj su Enes Kanter i Al-Farouq Aminu igrali preko 30 minuta, a glavni faktor njihova uspjeha ne samo te sezone, nego i svake nakon Aldridgeva odlaska bio je Lillard.
Dame Time je Lillardov nadimak, a ujedno i vremenska oznaka za finiše tijesnih utakmica u kojima dominira i kojih je kroz njegovu karijeru bilo na pretek. No, ja predlažem i treće značenje te sintagme. Dame Timeom možemo krstiti i gotovo neizbježni period svake sezone od 10-20 utakmica u kojem Lillard totalno popizdi i igra kao MVP čitave lige.
Ove ga je godine imao od 8. siječnja do danas. U 22 utakmice u tom je periodu samo četiri puta zabio manje od 30 poena, samo jednom manje od 25, a čak devet puta preko 40, uključujući jednu od 60 poena protiv Jazza i sada ovih 71 Houstonu. U devet utakmica veljače čovjek u prosjeku zabija 40 poena, uz sedam asista i šest skokova te prosjeke 50-42-96. Gotovo svake godine uđe u takve nizove — ne možda uz ovako apsurdnu statistiku, ali ne ni jako daleko. Šteta što ove godine nema ekipu koja ga može iole pratiti.
Što je na kraju primarni razlog zašto Lillard, jednom kada se crta podvuče, neće biti cjenjeniji.
Vjernost jednoj momčadi, pogotovo momčadi s tržišta koje samo po sebi ne privlači zvijezde, u današnje vas doba može natjerati da zakopate šampionske ambicije. Tijekom karijere igrao je sa samo dvojicom All-Star suigrača — tri sezone s Aldridgeom na njegovu vrhuncu i dvije s ostarjelim i de facto gotovim Carmelom Anthonyjem, koji je sezonu kasnije otišao u penziju. CJ McCollum je bio jako, jako dobar suigrač, Jusuf Nurkić je imao svojih momenata, Batum je bio kulerčina kad mu se dalo igrati, ali generalno je taj popis njegovih suigrača poprilično tanak i razočaravajući.
Kad govorimo o Lillardovoj karijeri i njegovu mjestu na popisu najvećih, često mu se spočitava nedostatak momčadskog uspjeha, a nitko pritom ne spominje da su mu za pojačanja, uz fanfare, dovodili likove poput Hassana Whitesidea ili Marija Hezonje. Trojica igrača s kojima je proveo najviše utakmica na terenu, nakon McColluma, bili su Aminu, Meyers Leonard i Mo Harkless. Ne baš elita, jel.
Da se razumijemo, osvajanje prstena veliko je pero u kapi svakog igrača kad pričamo o njihovu mjestu u košarkaškom panteonu. Naposljetku, to je objektivni cilj sezone — osvojiti naslov. No, ako ste čitavu karijeru proveli u momčadi koja vas ni u jednom trenutku nije stavila u poziciju da budete ozbiljan contender*, ako je vaš ulazak u finale konfe ravan čudu, ako nemate ni All-Stara, a kamoli All-NBA igrača u ekipi, teško je pojedinca kriviti za nedostatak momčadskih uspjeha. A oni itekako utječu i na individualne nagrade.
*Najbolji koeficijent koji su kladionice prije početka sezone nudile Portlandu za osvajanje naslova tijekom Lillardove je karijere bio 31,0. Momčad koja je ušla u finale Zapada 2019. prije sezone je imala koeficijent 301,00, i over-under na broj pobjeda u regularnoj sezoni od 42,0. Lillardove momčadi prebacile su over-under u šest od 10 odigranih sezona dosad — jednom za devet, dvaput za 15 pobjeda.
Da je Lillard draftan u Golden State, možda ne bi imao četiri naslova kao Steph Curry, ali bi vjerojatno imao barem dva. Možda bi jednom bio i MVP. Možda bi on revolucionarizirao košarku svojim tricama s centra i ludim driblinzima. Možda. Glupo je o tome uopće i razmišljati i tako i hipotetski smanjivati Curryjevu važnost i veličinu, ali takav je misaoni eksperiment tu samo kako bismo njegovu karijeru stavili u kontekst, kako bismo objasnili koliko sreće morate imati da biste završili na pravom mjestu. Curry je nije trebao tražiti, Lillard je nije tražio. Za razliku od velike većine svojih suvremenika, ostao je na jednom mjestu, u jednoj momčadi, i to će ga uvijek koštati u raspravama o veličini.
Za mene je Lillard u suštini tricaški ekvivalent zakucavačkom Dominiqueu Wilkinsu. Kako je Wilkins ostao u sjeni Michaela Jordana, tako je Lillard ostao u sjeni Stepha Currya. Wilkins i Lillard osvojili su nula naslova, Jordan i Curry ukupno 10. Wilkins i Lillard nula MVP naslova, Curry i Jordan njih sedam. Wilkins i Lillard dva izbora u prvu petorku lige, Jordan i Curry njih 14. No, Curry i Jordan su igrali s Kevinom Durantom, Scottiejem Pippenom, Klayom Thompsonom, Dennisom Rodmanom, Draymondom Greenom i Tonijem Kukočem, dok su Lillard i Wilkins dijelili parket s LaMarcusom Aldridgeom, Kevinom Willisom, CJ McCollumom, Docom Riversom, Al-Farouqom Aminuom i Treejem Rollinsom. Postoji razlika.
No, čak i bez momčadskog uspjeha, jedno je sigurno. Ako ste gledali Wilkinsa na YouTubeu ili na sprženim Div-X-ima kako leti zrakom i ubija obruč svojim zakucavanjima, ako ste gledali Lillarda kako jurca terenom i stavlja trice s centra — zapamtili ste ih.
Jednom kada Lillard okonča svoju karijeru — vjerojatno bez naslova, ostane li u Portlandu — pamtit ću ga dugo. Pamtit ću ga po suludim šutovima, po načinu na koji je smireno komandirao ekipom, po vrhunskoj košarkaškoj vještini. Pamtit ću ga po Dame Timeu — i onom u uobičajenom značenju, i ovom mom. Pamtit ću ga po tome što je ostao vjeran jednoj momčadi i tako postao fokalna točka zajednice, nešto čega ima sve manje i manje i što treba cijeniti gotovo jednako kao i naslove.
To što je nekom tamo Houstonu ukrcao 71 poen u konačnici je nebitno. Damian Lillard predstava takvog kalibra ima na bacanje. Otkako je bio mulac u Kaliforniji bio je preplaćen na njih.
