Denver Broncos započeli su prošlonedjeljnu utakmicu protiv Detroit Lionsa prekršajem. Izašli su na teren sa svega 10 igrača u napadu, a onda su još zaradili pet jardi kazne zbog delay of game. Lionsi su kaznu odbili: “Napravio sam to zbog DT-ja, eto zašto sam to napravio“, objasnio je Detroitov trener Dan Campbell. Tako su obje momčadi sudjelovale u odavanju počasti jednom od najboljih hvatača prošlog desetljeća.
Mnogi igrači Broncosa započeli su utakmicu brišući suze nakon minute šutnje i prikaza najboljih akcija Demaryiusa Thomasa na velikom semaforu stadiona Mile High. Thomas, koji je proveo osam i pol sezona igrajući za Broncose s kojima je osvojio Super Bowl 50, preminuo je tri dana ranije u svom domu u Roswellu u Georgiji. Bile su mu samo 33 godine.
Njegovi dojučerašnji suigrači — Thomas je zadnju utakmicu za Broncose odigrao 2018. prije nego što je trejdan u Houston — bili su u suzama ne zato što je franšiza izgubila jednog od najboljih igrača u svojoj povijesti, nego zato što su izgubili prijatelja. Thomas se umirovio 2020. nakon automobilske nesreće koja je ostavila dugotrajne posljedice na njegovo zdravlje, iako je i prije toga bilo jasno da mu se karijera polako bliži kraju, jer godine ne čekaju nikoga i dok je bio u Jetsima postajalo je jasno da više ne može stvarati separaciju od svojih čuvara. Otišao je u penziju u dresu Broncosa, s kojima je potpisao jednodnevni ugovor kako bi karijeru okončao u franšizi s kojim je počeo. No, unatoč umirovljenju i dalje je bio u kontaku s ljudima u Denveru, privržen i odan, kakav je bio tijekom života.
Možda je pretjerano to tvrditi s moje strane, jer Thomasa sam poznavao samo kao skupinu piksela koja me oduševljavala na televizijskom ekranu, ali obično kada neki igrač premine prerano natpisi u medijima fokusirani su na njegove uspjehe na terenu. Kod Thomasa je priča malo drugačija: gotovo da nije bilo teksta u kojem se nije spominjalo koliko je bio dobar kao osoba.
Njegova smrt je podsjetnik na to kako je život neumoljiv i kako čak i ljudi koji su se činili neuništivima mogu nestati u sekundi. Herojstvo ne spašava heroje
“D.T. je bio bolja osoba nego što je bio igrač, a bio je Hall of Fame igrač”, izjavio je Peyton Manning, Thomasov quarterback tijekom najslavnijih dana u Denveru. “To vam govori koliko je dobar čovjek bio. Tretirao je moju djecu kao da su njegova. Bio je na svakom dobrotvornom događaju kojeg su njegovi suigrači organizirali. Dopisivao sam se s njim u utorak. Pričali smo o akciji koju smo pozvali protiv Arizone 2014. Potpuno sam shrvan”, dodao je. “Jako sam tužan. Uvijek bi došao pozdraviti moje klince i mene za vrijeme trening kampa. Bio je tako dobar. Nedostajat će mi i njegov topao pristup”, prisnažio je legendarni linebacker Big Al Williams koji je s Broncosima osvojio dva naslova krajem 1990-ih. Takvih je poruka bilo napretek, a one samo pojačavaju dojam Thomasove veličine koju je ostvario na terenu. Bio je velik, iako nije bio najveći.
Između 2012. i 2016. konstantno je bio među najboljim hvatačima lige, unatoč impresivnoj konkurenciji. Calvin Johnson, Larry Fitzgerald, Andre Johnson, Dez Bryant, Antonio Brown, Julio Jones, Odell Beckham, Josh Gordon, A.J. Green i Brandon Marshall samo su neki od hvatača čiji se zenit ili dio zenita podudarao s njegovim, a on ne samo da je spadao u tu skupinu, nego ju je u pojedinim sezonama i predvodio.*
* I dalje mislim da je 2013. trebao biti first team, a ne second team All Pro, koliko god Josh Gordon bio impresivan u Clevelandu. Thomas je imao 200 jardi hvatanja manje, ali je imao i četiri TD-ja više i gotovo 10 posto bolji prosjek hvatanja za momčad koja je dobila 13 utakmica naspram četiri pobjede Brownsa. Ah, NFL.
U tih par godina Thomas je svake sezone išao preko 1.000 jardi u raspojasanom zračnom napadu u kojem su samo dva čovjeka bili konstanta: on i Peyton Manning. Čak i kada je veliki Peyton otišao u penziju, Thomas je išao preko 1.000 jardi, iako je hvatao lopte Trevora Siemiana, toliko je bio dobar. Kvragu, čak je i Tima Tebowa činio polukompetentnim, o čemu najbolje mogu svjedočiti navijači Steelersa kojima je Thomas zabio TD od 80 jardi u produžetku playoff utakmice. Njegovi partneri u napadu su se mijenjali — od Erica Deckera, preko Wesa Welkera do Juliusa Thomasa i Emmanuela Sandersa, ali Thomas je bio najkonzistentniji i najbolji od spomenutih (ako računamo samo Welkerovu epizodu u Denveru, naravno).
Thomas je bio građen kao pravi WR1. Građen na pola puta između hvatača i tight enda, predstavljao je mismatch protiv bilo kojeg igrača u bilo kakvom defenzivnom sustavu. Sa 191 cm visine i preko 100 kila težine jeo je niže cornerbackove za doručak, gradeći se tijelom na kratkim rutama poput košarkaša koji zatvara defenzivni skok. Oni koji su mu mogli parirati visinom, nisu mogli brzinom — Thomas je bio bog u jardima nakon hvatanja, pokazujući iznimno ubrzanje nakon što bi osigurao loptu svojim ogromnim šapama. Udvajati ga često je bilo jalov posao, posebno u end zoni — kombinacija snage, visine i inteligencije činila ga je na trenutke neobranjivim, pa ne čudi što je u tri sezone za redom tri puta išao preko 10 touchdownova.
Nije bio najatraktivniji hvatač lige. Nedostajala mu je atraktivnost Julija Jonesa, akrobatičnost Odella Beckhama ili nadljudska snaga Calvina Johnsona, ali je zato uvijek bio produktivan i pouzdan. Ako ste football gledali razmišljajući, ako ste pratili kakve prilagodbe rade igrači, kako eksploatiraju suparnika, kako pronalaze mekana mjesta u obrani i u njih zabadaju, onda ste morali voljeti Demaryiusa Thomasa. Zaboga, čovjek je bio toliko potkovan da je zvao promjene akcija na LOS-u prije snapa uz Manninga pod centrom.
“To sam naučio od Peytona”, objasnio je Thomas. “Nikad prije to nisam radio s quarterbackom. Nikad nisam vidio da hvatač to radi s quarterbackom. Zato kažem da je on najbolji svih vremena. On je moj prijatelj. Obožavao sam igrati s njim.” Manning je, nema sumnje, bio briljantan igrač, ali nema sumnje kako je bilo relativno lagano prijeći s Marvina Harrisona i Reggieja Waynea u Denver kada ga je ondje čekao Thomas. Pomogli su si međusobno.
Kada se podvuče crta, nema sumnje da je obilježio epohu, ali ne treba tvrditi da je bio najbolji ikad. Možda je to ružno napisati u epitafu jednog igrača, ali objasnit ću zašto nije. Demaryius je završio karijeru za 200-tinjak jarda kratak do 10.000 (iako prelazi tu barijeru ako mu se uračunaju one iz doigravanja) i sa 63 touchdowna. Bio je četiri puta u Pro Bowlu, dvaput u second team All Pro-u i osvojio je Super Bowl. Nedovoljno da završi u Kući slavnih, bez obzira na Manningovo lobiranje, pogotovo ako uzmemo u obzir da u doigravanju često nije bio na razini, ali dovoljno dobar da ostane u sjećanju jedne generacije koja ga je sredinom prošlog desetljeća gledala iz tjedna u tjedan.
Volio bih da to nisam trebao napisati. Volio bih da nikad nisam morao napisati tekst o Demaryiusu Thomasu. To bi značilo da je živ, ali nije — umro je u 34. godini života.
Jasan uzrok smrti još uvijek nije objavljen, iako je njegova rođakinja priznala kako je patio od neuroloških problema i napadaja od prometne nesreće koju je uzrokovao 2019., kada je s autom izletio s ceste zbog prebrze vožnje. Pitanje je i koliko je igranje footballa utjecalo na spomenute napadaje — to je pitanje koje se, nažalost, ne može izbjeći kada čujemo da je netko tko iza sebe ima bogatu NFL karijeru preminuo zbog neuroloških problema. No, to nije prizma kroz koju ću promatrati Thomasovu smrt. Ona je nepotrebna, okrutna, bezvezna, preuranjena, tužna i glupa, podsjetnik na to kako je život neumoljiv i kako čak i ljudi koji su se činili neuništivima, koji su na terenu izgledali kao kombinacija moćnog robota i starogrčkog poluboga, mogu nestati u sekundi. Herojstvo ne spašava heroje i ne može ih zaštititi.
Žao mi je Demaryiusa. Trebao je biti jedan od onih likova kojih ću se sjetiti s vremena na vrijeme, svakih 100 godina, i onda mlađima od sebe objašnjavati koliko je zapravo dobar bio. Trebao je postati ikona i pomalo zaboravljeni as, jedna od onih rubnih legendi. Sjajan, ali ne najbolji.
Ovako će ostati snažnije urezan u moje pamćenje, kao i većina ljudi koji nas napuste mladi. Radije bih da sam ga zaboravio, da se izgubio u izmaglici sjećanja, da je doživio stotu. Njegova legenda ovako će nastaviti živjeti. Radije bih da je Thomas nastavio živjeti. Radije bih da Dan Campbell nije odbio penal na početku utakmice Lionsa i Broncosa.
