Leptirov efekt je pojam iz teorije kaosa koji je osmislio meteorolog i matematičar Edward Norton Lorenz. On objašnjava kako malene promjene u determinističkim, nelinearnim sustavima mogu uzrokovati ogromne promjene u kasnijim fazama sustava. Lorenzova lekcija neko je vrijeme nosila naslov Does the Flap of a Butterfly’s Wings in Brazil Set Off a Tornado in Texas? i poprilično je samobjašnjiva — jedan pokret leptirovih krila može poremetiti čestice u atmosferi koje će poremetiti druge čestice, koje će poremetiti druge čestice i stvar se može zakotrljati toliko nasilno da prouzroči vremenske promjene koje će na teren poslati ekipu iz Twistera.
Jedina pogreška koju je Lorenz napravio je ta što je za metaforu koristio leptire i vremenske uvjete, umjesto da je leptirov efekt prikazao u njegovu najboljem okruženju: u NBA-u.
Najbolji primjer te neporecive činjenice je slučaj Gaila Goodricha. On je bio treći najbolji igrač šampionskih Lakersa iz 1972., odmah iza Jerryja Westa i Wilta Chamberlaina. Izvrstan šuter i sekundarni kreator do 1976. je upisao je pet All-Star nastupa te jedno uvrštenje u prvu petorku lige i tada je odlučio da želi napustiti Los Angeles. Primarni razlog bila je lova — Lakersi su mu dugovali 150.000 dolara, zbog čega ih je Goodrich kasnije tužio. Jazz, koji je tada još uvijek bio u imenu im prikladnom New Orleansu, želio je Goodricha; no, kako bi ga dobio, morao je poslati kompenzacijske pickove u Lakerse, a Goodrich je zbog svog renomea imao popriličnu cijenu. Koštao je Jazzere tri picka prve runde i jedan pick druge.
Goodrich se, nažalost, ozlijedio i od njegovog uparivanja s Peteom Maravichem nije bilo ništa — otišla je Ahilova tetiva, što je u 1970-ima predstavljalo profesionalnu smrt za sportaša. Da stvar bude gora, Maravich je ozlijedio oba koljena i kroz 1978. je odigrao manje od 50 utakmica. Bez dviju svojih najvećih zvijezda Jazzeri su bili očajni te su završili sezonu kao posljednja momčad lige. Zapravo, bili su posljednji zajedno s Bullsima. Njihov pick je otišao u Lakerse koji su bacali novčić sa Bullsima za pravo prvog picka i on je sletio na njihovu stranu. Izabrali su Magica Johnsona. Bullsi su izabrali Davida Grenwooda.
Ekstenzijama Khrisa i Jruea Bucksi su manje-više rekli: to je to. Ovo je naša ekipa za naslov. Ovo je momčad koja će nam donijeti titulu. Gotovo je nemoguće poboljšati je
Odluka Lakersa da za pare zajebu svog tada drugog najboljeg igrača (Kareem Abdul-Jabbar je taman došao u ekipu prije nego što je Goodrich otišao) rezultirala je nizom promjena koje su se polako akumulirale, mijenjale izgled lige i na kraju dovele do akvizicije jednog od najboljih igrača u povijesti.
Koliko je leptirov efekt ukorijenjen u NBA-u pokazuje i nastavak priče koja ne staje pickom Magica — da su Bullsi, na primjer, dobili u bacanju novčića i izabrali Johnsona, ili da su birali Billa Cartwrighta, Sidneya Moncriefa, Vinnieja Johnsona ili Calvina Natta koji su također bili u tom draftu, vjerojatno ne bi bili kanta za napucavanje sljedećih godina te ne bi bili u poziciji izabrati Michaala Jordana trećim pickom drafta četiri godine kasnije.
Zašto je to važno za moderni NBA?
Zato što prokleti leptir nikada ne prestaje mahati krilima. Za svaku momčad možete se vratiti godinu ili dvije ili pet ili 10 unatrag i povezati sve odluke GM-ova, sve krive i prave pickove, sva trenerska zapošljavanja kako biste dobili trenutno stanje. Koliko god se te odluke činile nebitnima. Pitanje je samo koliko daleko se želite vratiti u prošlost.
Milwaukee Bucks su upravo potpisali Jruea Holidaya za masne pare, puno masnije nego što ih Jrue svojim igrama zaslužuje (o čemu možemo malo kasnije). Zašto se to dogodilo? Možemo ići daleko u prošlost, ali ajmo ostati unutar vremenskog okvira od pet godina.
U sezoni 2016./17. mlada momčad Bucksa upisala je svoju prvu sezonu s iznad 50 posto pobjeda od 2010. i dana Scotta Skilesa. Jason Kidd gurnuo je Giannisa Antetokounmpa u ulogu sekundarnog playa s pozicije krila i otvorio njegovu igru, osobito u tranziciji. Giannis je ušao u All-Star utakmicu i osvojio nagradu Most Improved Player, Jabari Parker je izgledao sjajno kao druga opcija u ekipi, Khris Middleton počeo je pokazivati velike znakove napretka, a Malcolm Brogdon uzeo je nagradu za Rookieja godine ispred Darija Šarića.
Postojala su samo dva problema u ekipi — Kidd nije znao kako sastaviti smislen sustav i momčad nije imala pravog, iskusnog playa koji bi je gurnuo prema naprijed. Matthew Dellavedova je bio simpatičan igrač sa nekoliko finih playoff nastupa u karijeri, ali nije bio kvaliteta za mjesto prvog playa, dok je Brogdon mijenjao uloge i nedostajalo mu je iskustva.
Bucksi su problem trenera riješili zaposlivši Mikea Budenholzera koji je napustio Atlantu, dok su problem playa… Pa, tu počinje naša priča.
Iduće su godine potpisali Kendalla Marshala kao treću opciju i trejdali Grega Monroea, zaštićeni pick prve i pick druge runde za Erica Bledsoea koji je igrao u tada prenatrpanom backcourtu Sunsa. Činilo se to kao pun pogodak. Bledsoe je igrao briljantno za Buckse. No, njegova briljantnost bila je limitirana na regularnu sezonu. U playoffu se raspao. Baš kao Middleton. Baš kao i Parker onu jednu sezonu prije ozljede. Njihovi raspadi omogućili su obranama da lakše brane Giannisa. Istek Brogdonova ugovora prisilio je Buckse da donesu odluku — on ili Bledsoe. Za obojicu nije bilo para.
Regularna sezona je presudila. Bledsoe je dobio masnu ekstenziju, dok je Brogdon, iako je nadigrao Bledsoea u playoffu, poslan u Indianu. Godinu kasnije to se činilo kao velika pogreška. Bledsoe je nakon sjajne regularne sezone opet igrao grozomorno u doigravanju, dok je Brogdon prerastao u prvog playa Pacersa koji su pometeni od Heata u prvoj rundi, ali ne njegovom krivnjom — Malcolm je u playoffu imao 22 poena, 10 asista i četiri skoka uz, doduše, skroman šut za dva poena. Četiri godine i 70 milijuna dolara koje su Bucksi dali Bledsoeu činile su se znatno skuplje nego da su mečirali Indianinu ponudu i dali Brogdonu 10 milja više. Umjesto toga su ga sign-and-tradeali i bar vratili pickove koje su u međuvremenu potrošili na Georgea Hilla, dovučenog iz Clevelanda.
Kada je postalo jasno da ne mogu računati na Erica u playoffu, počeli su tražiti druga rješenja. Leptirov efekt tjera vas da stalno radite promjene. Jedan potez od prije tri godine sada je došao na naplatu.
Bucksi su dali basnoslovan paket za Holidaya. Ostali su bez Hilla, Bledsoea, rookieja R.J. Hamptona (de facto pick prve runde), bez dvaju pickova prve runde i dviju zamjena prve runde. Premda se ne radi o paketu jednake protuvrijednosti kao paket koji su Rocketsi poslali za Jamesa Hardena, ili Lakersi za Anthonyja Davisa, on nije daleko. Zapravo, vrijednost ovog paketa nije daleko od onoga što su Knicksi poslali za Carmela Anthonyja. Što je puno.
Bucksi su nakon pola sezone, prije par dana, odlučili osigurati svoju investiciju i produžiti Jrueov ugovor. Četiri godine, između 135 i 160 milijuna dolara. Odnosno između 33 i 40 milijuna dolara godišnje.
OK.
OK.
OK.
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOKEEEEEEEEEEEEEEEEEEJ.
Leptirov efekt, nema šta. Salary cap će se sljedeće godine, prema prvim projekcijama, kretati između 108 i 112 milijuna dolara. Bucksi će 105 milijuna potrošiti na Jruea, Middletona i Giannisa, što znači da će morati platiti masni porez za ostatak momčadi i to će im otežati sastavljanje momčadi u budućnosti.
Ekstenzijama Khrisa i Jruea Bucksi su manje-više rekli: to je to. Ovo je naša ekipa za naslov. Ovo je momčad koja će nam donijeti titulu. Gotovo je nemoguće poboljšati je. Imat će slabiji mid-level zbog poreza, nemaju više pickova*, neće nabavljati najbolje buyout igrače dok god postoje Netsi, Lakersi i Clippersi… Ukratko, zacementirali su ekipu za sljedeće tri-četiri godine. Osovina Giannis–Khris–Jrue je sjajna, nemojte me krivo shvatiti, ali je li dovoljna za naslov? Je li ovo srž na koju biste uložili sve žetone? Nisam optimističan.
*Da se razumijemo, Bucksi su jako dobro birali svih ovih godina. Dobilo su Giannisa kasno, izvukli su Brogdona u drugoj rundi, Middletona u drugoj rundi, Norman Powell i Kevin Porter su bili njihovi pickovi makar su ih odmah trejdali… Generalno su radili solidan posao izvan lutrije tako da bi im ovi pickovi dobro došli.
Morali su se izuti da bi zadržali igrače koji po svojoj produkciji zaslužuju sedam do 10 milijuna dolara manje, a to nikada nije dobar recept za osvajanje naslova.
Jrue je zanimljiv primjer onoga što želim reći. On je Igrač za kužere™. Što to znači? To znači da ga šira košarkaška javnost iznimno podcjenjuje. Gledamo li agregat zadnjih pet godina, Jrue spada u top 3 najbolja defenzivca na perimetru. Može igrati na obje bekovske pozicije. Može igrati s loptom i bez nje. U zadnjih pet godina, pogotovo ove sezone, relativno je efikasan. Sposoban je biti i druga i treća violina, a u određenim situacijama, kroz kraći vremenski rok, i prva. Ne postoji stvar u košarci koju Jrue radi loše. No, on nije zvijezda. On je podcijenjen u široj košarkaškoj javnosti.
No, baš zbog toga ga kužerski dio NBA lige precjenjuje. Jer koliko god Jrue zaslužuje priznanje za svoj rad, koliko god sitnih stvari na parketu radi, koliko god opcija otvarao, on nije igrač koji zaslužuje biti plaćen koliko i Jimmy Butler, Anthony Davis, Bradley Beal ili onoliko koliko će Ben Simmons biti plaćen kada mu se aktivira ekstenzija. Ako trošite 30–35 posto svog salary capa na igrača poput Jruea, vaše šanse za osvajanje naslova jednostavno padaju. Ne na nulu, naravno, i dalje se radi o odličnom igraču u jako dobroj ekipi, ali pada. On će biti bolje plaćen od Kawhija Leonarda, Joela Embiida, Nikole Jokića, Bama Adebaya, Jaysona Tatuma. Previše, brate.
Bucksi trenutno igraju lošije nego lani te i dalje imaju sve iste upitnike kao lani. Ne možete staviti ruku u vatru da će Jrue, igrač koji je u 11 godina karijere igrao šest playoff serija i dobio dvije (od čega jednu na račun toga što se Derrick Rose ozlijedio u prvoj utakmici) i koji je zadnji put playoff igrao prije tri godine riješiti sve probleme koje su Bucksi manifestirali kroz prethodne dvije sezone.
Plaćati 30+ milijuna dolara za takvog igrača nema nikakvog smisla, davati sve one puste pickove za takvog igrača nema smisla. Koliko god Jrue bio dobar, jednostavno je previše.
Osim ako vas na to nije natjerao leptirov efekt. Da su Bucksi odlučili zadržati Brogdona za gotovo duplo manje para, možda bi danas imali puno više fleksibilnosti. Možda bi ga uspjeli zamijeniti za elitnog igrača. Ili podebljati momčad koja je iz godine u godinu sve tanja i tanja. Možda bi odigrali bolje u lanjskom playoffu. A možda bi Giannis otišao revoltiran zbog manjka ulaganja u top igrače. Tko zna.
Jedno je sigurno: prokleti leptir nikada ne prestaje lamatati svojim krilima. Ovoga puta donio je Jruea u Milwaukee. Vidjet ćemo hoće li im donijeti i naslov.
