Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Ljekoviti kaos

Zašto je March Madness najbolji i najluđi turnir u sportu

Kaos je lijek koji bi se trebao izdavati na recept. Dobar je u malim količinama, da začini privatni život i razbije rutinu, ili da učini izračune u astrofizici zanimljivijima, ali generalno gledano nije preporučljivo konzumirati ga naveliko. Nuspojave uključuju tekuću stolicu, bol u prsima opjevanu u narodnjačkim pjesmama, gubljenje kose od živciranja i generalno pižđenje. Zabavno, zar ne?

Bogme jest kad ga se primjeni izvan okvira osobnog života – bilo privatnog, bilo poslovnog. Kaos je ono što čini suštinu March Madnessa, najboljeg sportskog turnira koji se održava na godišnjoj bazi. Čine ga 68 momčadi raspoređene u četiri skupine ždrijeba, nokaut sistem, dobiješ ideš dalje, ispušiš ideš doma. Nema popravnih ispita, svaka greška je skupa, svaki dobar potez je svet. Kada u formulu umiješate činjenicu da turnir igraju momci od 18 do 23 godine koji još nisu potpuno stasali – prvenstveno mentalno, a bogme ni igrački – i da ih vode karizmatični treneri koji poput despota vladaju svojim ekipama, stvari postaju još zanimljivije.

March Madness je jednako komedija grešaka koliko i spektakl fantastične igre. On je koloplet neinhibiranih emocija, strasti i strahova, turnir u kojemu je uistinu sve moguće. Nema sumnje da razina košarke nije na visini elitnih europskih liga, o NBA-u da ne pričamo, jer zastarjela pravila koja uključuju napade od 30 sekundi i slobodnjake 1-za-1 drastično mijenjaju akciju na terenu, ali čak i na toj razini NCAA basket donosi hrpu zanimljivih stvari.

Nema natjecanja u kojem ćete vidjeti više različitih košarkaških sistema – od 2-3 obrane Syracusea, preko high post flashanja Georgetowna i konstantnog presinga Louisvillea do high/low motion napada Kansasa i tranzicijske igre UNC-a, sveučilišna košarka nudi više raznolikosti od splitskog Pazara u doba švercerskog booma. Istina, taktički planovi, koliko god fantastični bili, nisu izvedeni do savršenstva jer rijetko koja momčad ima pet igrača koji će se jednog dana profesionalno baviti basketiranjem, no upravo to doprinosi najprivlačnijem segmentu završnog turnira. Kaosu.

Gledanje Madnessa je po mnogočemu luđe od samog sudjelovanja na turniru. Prvog tjedna utakmice krenu oko pet popodne i traju sve do pet-šest ujutro. Krenete s prvom i, taman kada završi, okrenete na zadnjih pet minuta sljedeće. Često se dogodi da netko nekoga razbije i sam finiš možete odraditi leđero kao da slušate Tonća Huljića i Madre Badessu, ali svako malo se dogodi Kuzma & Shaka Zulu level ludila u kojem pljušte trice za pobjedu, favoriti se vade protiv slabijih momčadi, ili totalni autsajderi koje se u slengu zovu Pepeljugama ruše etablirane veličine.

Ni ove godine prvi vikend Madnessa nije razočarao. Kaos je opet pomolio svoju kuštravu, iskrivljenu i prekrasnu glavu i začinio zbivanja na terenu. Da ne duljim previše, evo pet stvari koje su me najviše oduševile tijekom turnira.

5. Zakonita gospođa Grega Marshalla

Wichita State je bila jedna od zabavnijih ekipa za gledanje kroz prva četiri dana turnira. Prvo su svladali Dayton uz savršen prikaz onoga što 50 Gap Defense trenera Grega Marshalla, obrane bazirane na zaustavljanju protoka lopte i forsiranju teških šutova, može napraviti ekipi koja nema sjajnog playa. Nakon toga su umalo sličnim receptom svladali slavni i talentom bogati Kentucky, koji se provukao kroz ušicu igre sa pobjedom od tri poena razlike.

Ipak, više od igre njihovog beka Landrya Shameta, koji je momčadi Johna Caliparija utrpao 20 komada, pažnju je plijenila supruga trenera Wichita Statea. Lynn Marshall otkrila je navijača u sebi i u potpunosti mu se prepustila. Okej, nije unijela baklje u Bankers Life Fieldhouse maštovito koristeći tjelesne otvore, niti je kamenovala autobus sa igračima Kentuckya, ali nije joj puno falilo. Žena je skakala, vikala, predvodila navijanje i psovala kao mornar iz 17. stoljeća nakon tri deci ruma. Maliku Monku je predložila da ode u teretanu, Isiahu Briscou da mu trebaju par brojeva veće hlače, Calipariju je poručila da jebeno začepi usta više, a Rogeru Ayersu da je totalno smeće. Kako takvo ponašanje nije dopušteno na utakmicama NCAA lige, koja se i dalje falš pretvara da je odgojna ustanova, osiguranje ju je pokušavalo smiriti kroz utakmicu. Srećom, bezuspješno.

Da stvar bude bolja, gospođa Marshall je znala da se uvaljuje u sranje te je pokušala preko osiguranja zabraniti momku da tweeta o njenim verbalnim eskapadama, ali joj nije uspjelo zaustaviti slobodu informacija, pa smo tijekom utakmice mogli pozorno pratiti sljedeći ispad. Na žalost, momak je pod pritiskom javnosti na neko vrijeme izbrisao Twitter, no njene uspješnice i dalje žive u ovom članku.

Dobra stara Lynn je, čini se, uvalila i sebe i supruga u govna pošto se o njenom ponašanju priča već danima na nacionalnoj razini, a žena je navodno bila toliko bijesna na suce nakon utakmice da ju je sa tribina ispratio policajac. Premda su je navijači okarakterizirali standardnim američkim epitetima kao što su white trash i classless, ja joj skidam kapu. Čemu uopće pratiti sport ako se ne možete u potpunosti u njega uživjeti i emocionalno se predati nečemu što ne možete kontrolirati? Jedini grijeh Lynn Marshall je to što je romantičarka, što voli i podupire svog muža, i što se u potpunosti predaje trenutku. Shockersi su zaslužili tako strastvenu navijačicu koja ima moju punu podršku. Volio bih da sam bio s njom na tribinama pa da zajedno zaurlamo “Siši ga Calipari!”.

4. Suze sina sjeverozapadnoga

Northwestern je odradio sezonu za pamćenje. Nažalost, kroz par godina sjećat će je se vjerojatno samo bivši studenti sveučilišta iz Illinoisa i nitko drugi.

Odnosno, tome bi bilo tako da nije bilo njihovog 12 godišnjeg navijača koji je tijekom njihove utakmice s prvorangiranom Gonzagom postao živući meme. Njegove su suze stigle u trenutku kada su Wildcatsi i dalje imali šansu sustići i izbaciti Zagse, sedam i pol minuta prije kraja, ali momak kao da je znao da se to neće dogoditi. Iznerviran zbog uistinu kriminalnog suđenja, koje je kulminiralo nekoliko minuta kasnije kada su Wildcatsi trebali doći na minus tri da je suđena najočitija silazna putanja u povijesti silaznih putanja, nakon čega je trener Northwesterna Chris Collins dobio tehničku zbog potpuno opravdanog protesta i tako prelomio tekmu koju su Zagsi dobili 6 razlike, momak je počeo ridati. Kršio je ruke, plakao, zavijao i, ukratko, radio sve zbog čega bi se sjajno uklopio u pogreb u nekim ruralnijim dijelovima naše zemlje.

Ne treba mu zamjeriti. Sport je tu da izaziva emocije, nasilne i ljute kao kod gospođe Marshall, ili tužne i čiste kao kod ovog momka. Zbog njih vrijedi istrpjeti svu zajebanciju koju je, nema sumnje, doživio ovog tjedna u školi. Uostalom, to nisu jedine emocije koje su on i ostali navijači malog Northwesterna doživjeli proteklog vikenda. No, o tome malo kasnije.

3. Duke Nukem

Prije početka sezone pričalo se kako bi Duke mogao proći kroz godinu neporažen. Brucoši Frank Jackson, Harry Giles, Marques Bolden i Jayson Tatum trebali su redom igrati na razini NBA lottery pickova, a ulazak u sistem trenera Mike Krzyzewskog, čovjeka s najviše pobjeda u povijesti NCAA basketa, trebali su im olakšati sjajni igrači od prošle godine – Grayson Allen, Matt Jones, Luke Kennard i Amile Jefferson. Na papiru je to bila ekipa spremna za osvajanje naslova, i to u stilu kakvog nismo vidjeli otkako je Kentucky s Anthonyjem Davisom uzeo naslov.

Jok.

Duke se tijekom cijele sezone mučio sa činjenicom da nema pravog pleja, pošto su Kennard, Allen i Jackson redom combo bekovi, a nije pomoglo ni to što nije razvio pravu hijerarhiju u ekipi, pa se nije znalo kroz koga će se vrtjeti napad. Problemi su se polako gomilali kroz sezonu, a Coach K nikako nije uspijevao od ove ekipe napraviti ono što mu gotovo uvijek polazi za rukom – natjerati momke da igraju košarku “svi za jednog, jedan za sve”.

Za to je djelomično kriv slavni trener koji nije uspio uspostaviti disciplinu u momčadi, što najbolje prikazuje primjer čovjeka koji je s top liste najiritantnijih i najodvratnijih igrača Dukea u povijesti uspio skinuti J. J. Reddicka i Christiana Laettnera – nešto što se činilo nemogućim prije devet mjeseci. Grayson Allen proveo je sezonu podmećući suparnicima noge, pri čemu je nogu podmetnuo upravo svojoj ekipi. Usprkos brojnim izgredima, Coach K ga je kaznio samo jednom utakmicom neigranja, pokazavši kako su mu pobjede važnije od discipline. Takvo nešto je nedopustivo u basketu, osobito na sveučilištu, i jasno da su stvari krenule nizbrdo za Duke.

Nizbrdica je završila u Južnoj Karolini. Gamecocksi su ih dobili, poprilično čisto. Najdisfunkcionalnija dobra momčad je završila svoj put u drugom kolu. Za povremene fanove UNC-a u koje se ubrajam, fanove jedine ACC ekipe koja je preživjela prvi vikend, to je čisti užitak. Baj baj Duke. Vidimo se u paklu.

2. Gore od Chrisa Webbera

Budući Hall of Famer završio je svoju sveučilišnu karijeru na ozloglašen način – 11 sekundi prije kraja utakmice za naslov prvaka, kod dva poena zaostatka, Chris Webber je pozvao time out koji njegova momčad nije imala. Kažnjen je tehničkom. Čitava Amerika mu se smijala.

Osobno, nije mi jasno zašto. Webberov posao nije bio paziti koliko time outa ekipa ima, čitava klupa urlala je na njega da zove prekid jer je bio udvojen i izgubili bi loptu da nije tražio pauzu i naravno da je u takvom momentu popustio. Dogodi se. Stvar koju je u utakmici prvog kola napravio Matthew Fisher-Davis stoput je gora, iako se nije dogodila u utakmici za prvaka.

Ok, da rezimiramo. Fisher-Davisov Vanderbilt igrao je protiv solidne momčadi Northwesterna, iste one za koju je navijao plačljivi meme-navijač. Vandy je gubio čitavu utakmicu, u jednom trenutku imao je zaostatak od 15 poena. Tada je na teren s klupe ušao Fisher-Davis i preokrenuo stvar. Rezerva Vandya zabila je 22 poena i Commodoresi su 18 sekundi prije kraja poveli. No, tada se dogodila nevjerojatna greška. Fisher-Davis je, zbunjen povicima s klupe, napravio namjerni faul. U trenutku kada je njegova ekipa vodila. Nad igračem koji sa crte gađa 86 posto.

Naravno, Bryant McIntosh je pogodio slobodnjake, Vandy je potrošio sve tajmaute ganjajući rezultat, tako da trener nije mogao nacrtati zadnju akciju, Riley LaChance je uzeo tricu dublju od Marjanske brazde, promašio i Vandy je izgubio utakmicu koju je mogao i morao dobiti da Fisher-Davis, junak njihovog povratka, nije napravio namjerni faul u trenutku dok je njegova momčad vodila. NAMJERNI FAUL U TRENUTKU DOK JE NJEGOVA MOMČAD VODILA! Pa može li gore?!?!?! Jadan momak.

Tuga Commodoresa bila je sreća za Wildcatse. Northwestern je slavio pobjedu. Kako i ne bi. Ovo je prvi puta u povijesti sveučilišta koje ima jedan naslov iz predturnirske ere da su nastupali u March Madnessu. Nisu bili u post-sezoni od 1931.. I odmah su uzeli najbizarniju pobjedu ikad. Legendarni NBA trener Doug Collins pustio je suze radosnice nakon što je momčad vođena njegovim sinom Chrisom ušla u povijest. Trener Northwesterna kasnije je u suzama pričao kako je uvijek postojao taj slon u prostoriji i kako su ga se konačno riješili. Slavlje Northwesterna nije dugo trajalo, ali bilo je iskreno i, bez obzira na bizarnu pogrešku Fisher-Davisa, zasluženo. Bili su bolja momčad. Nadam se da je ovo samo početak izgradnje stabilnog košarkaškog programa. Želim gledati onog živčanog klinca svake godine u Madnessu.

1. Pad branitelja

Bože, kako volim March Madness. Kako ga ne voljeti. Zamislite da FIFA progura svoju ideju sa 180 reprezentacija na svjetskom, ili koliko ih već žele vidjeti u očiglednom pokušaju kupovanja glasova, ali umjesto ovog suludog sustava koji predlažu uvedu turnirski sistem na jednu utakmicu. Zamislite dalje da u takvom sustavu Njemačka u prvom kolu igra protiv Malte i da je potkraj utakmice rezultat 1:1 i onda joj u zadnjoj minuti sudačke nadoknade nekakav kovinotokar, ili pedijatar, ili instruktor joge uvali gajbu s 30 metara za pobjedu.

Okej, scenarij je možda malo pretjeran, ali nešto se slično praktički dogodilo u drugom kolu kada je osmorangirani Wisconsin, s reputacijom skidača skalpova velikim ekipama, skinuo najveći. Dobio je prvorangiranu Villanovu, branitelja lanjskog naslova i jednu od tri najbolje ekipe u zemlji, i na papiru i na parketu.

Usprkos problemima s faulovima svojih najboljih igrača većinom drugog poluvremena, Wisconsin je uspio zavrnuti špinu, igrati kvalitetnu obranu i doći do ključnog vodstva 11 sekundi prije kraja prekrasnim polaganjem Nigela Hayesa na drugi obruč u kolosalnoj gužvi. Pobjeda od tri razlike, pobjeda vrijedna senzacije, i apsolutni kaos u svlačionici. Kaos kao lajtmotiv turnira. Wisconsin mu je drastično pridonio.

Kaosa će biti i u nastavku turnira. Sweet Sixteen nosi fantastični okršaj u kojemu se sastaju Kentucky i UCLA. Čeka nas još superzanimljivi okršaj Kansasa i Purduea, a Michigan će pokušati nastaviti sa sjajnim igrama i iznenaditi trećerangirani Oregon. Jedno je sigurno, kaosa neće nedostajati. Ako ste propustili prvi vikend Madnessa, ne griješite dušu i prepustite se ludilu sljedećeg vikenda. Ovo možda nije najbolja košarka na planeti, ali usprkos tome ne postoji turnir koji bih radije gledao.