Tako je i s košarkom.

Estetika je u basketu puno češće određena vanjskim ograničenjima i zahtjevima nego nekakvom unutarnjom motivacijom kao u drugim oblicima umjetnosti, ali činjenica da su treneri ograničeni igračima u momčadi, dominantnom taktičkom paradigmom i imperativom rezultata ne znači kako ekipe nemaju određenu estetsku komponentu u svojoj igri koja proizlazi iz napadačke i obrambene filozofije kolektiva. Volite li više run ‘n’ gun igru ili strpljivo pozicionirane napade s minimumom individualne slobode, volite li brz protok lopte po perimetru ili iso ball po krilu, volite li glacijalni tempo s puno igre u postu ili pace and space — odluka je potpuno na vama.

Sukus momčadskih estetika na kraju će obojati čitave ere, pa navijači često govore kako preferiraju basket iz 1980-ih ili 1990-ih u odnosu na današnji. Nemojte dopustiti da takvi ljudi govore kako se onda igrala “prava” košarka. Jer pri tome ne govore o ničemu drugome nego o estetskoj preferenci, a kao što sam ranije rekao, svatko od nas ima elementarno pravo izabrati što mu je lijepo.

Unatoč tome što je ljepota subjektivna, kada bih izabrao riječ kojom bi opisao igru San Antonio Spursa u prvoj utakmici playoff serije protiv Denver Nuggetsa, izabrao bih upravo tu riječ. Lijepo. Spursi su igrali lijepo.

Pop je napravio puno impresivnih stvari u nenadmašnoj karijeri, ali način na koji je transformirao ovu ekipu spada među njegove najveće dosege

U doba kada je matematika odredila kako u basketu prolaze samo šutevi oko obruča i trice te se dominantna taktička paradigma okrenula toj spoznaji, Spursi su upisali 48 pobjeda u sezoni i ušli u playoff na moćnom Zapadu predvođeni dvojicom igrača koji kombinirano zabijaju 0,2 trice po utakmici s 18 posto uspješnosti. Toronto Raptorsi su prošle godine potrošili gomilu resursa, bilo da se radi o šutevima u utakmici ili u vremenu na treningu, kako bi pretvorili DeMara DeRozana u nešto što nije — šutera s trice. Trud im se donekle isplatio pa je DeRozan kod pomoćnog (a sada glavnog) trenera Nicka Nursea postao relativno kompetentan tricaš koji je gađao 31 posto trice iz nešto više od tri pokušaja po utakmici, taman dovoljno da promijeni način na koji su ga branile obrane koje nisu imale elitnog jedan-na-jedan defenzivca.

Kod Spursa to nije bilo potrebno.

Uparili su DeRozana, jednog od najboljih mid-range šutera lige, s LaMarcusom Aldridgeom, jednim od najboljih mid-range šutera lige i stvorili svojevrsne Splash Brotherse za duge dvojke*. Swish Brotherse? Splat Brotherse? Nije važno. LaMarcus i DeMar su ove godine ispucavali 7,1 odnosno 7,2 šuta s poludistance po utakmici i tako zauzeli prvo i drugo mjesto na listi igrača s najviše šutova s te udaljenosti, ispred Kevina Duranta koji je ispucavao 5,9 takvih šutova ove sezone.

* Ove godine su obojica, doduše, doživjela mali pad u realizaciji te vrste šutova, naročito Aldridge. Pa bi možda bilo zgodno pronaći neku drugu riječ, a ne “najbolji”. Možda “najčešći s ‘ajd okej’ učinkom”? Da, ne klizi baš s usana.

Problem je u tome što se LaMarcus i DeMar nisu baš mogli pohvaliti vrhunskom učinkovitošću te su gađali svega 40, odnosno 44 posto s mid-rangea. Stvar je bila još gora u prvoj utakmici playoffa – ovaj je dvojac uzeo sveukupno 23 (DVADESET I TRI!!!) šuta s poludistance i samo njih osam pretvorio u poene. Kako je onda moguće da su Spursi pobijedili? Kako je moguće da su pobjeđivali čitave sezone ako su dvojica njihovih najboljih igrača uzimali golemu količinu ne baš najefikasnijih šutova?

Zato jer Spursi igraju lijepo.

Pokazali su to na sjajan način protiv Denver Nuggetsa, protiv kojih uopće nije bilo bitno jesu li Aldridge i DeRozan pogađali s poludistance. Sve što je bilo bitno jest da su Nuggetsi mislili kako su Aldridge i DeRozan opasni s mid-rangea te su odlučili podrediti svoj defenzivni plan zaustavljanju tog aspekta igre. Jednom kada se to dogodilo, kao što se obično događa na utakmicama Spursa, sve je sjelo na svoje mjesto. Mašina se upalila, a San Antonio je počeo prakticirati svoj geometrijski balet.

Nuggetsi su odlučili zaustaviti ovaj dvojac agresivnim dupliranjem visokog posta s kojeg je San Antonio često počinjao svoje napade, bilo nakon entry dodavanja Aldridgeu, ili nakon polaganog pozicioniranja iz driblinga ili DeRozanova pick ‘n’ rolla. No, dok dupliranje najčešće dolazi ili s vrha trice ili s baselinea, Nuggetsi su najčešće duplirali post sa čuvarom igrača koji je napravio entry pass i protrčao do sredine reketa, radeći svojevrsnu vrstu cuta. Mike Malone se vjerojatno nadao kako će ovakav neuobičajeniji način dupliranja uroditi konfuzijom u ekipi Spursa, ali to se nije dogodilo.

Nuggetsi su često kasnili u svojim defenzivnim rotacijama, dubleri su ostajali izgubljeni nakon što bi duplirani igrači pokupili loptu s parketa, a netko od Spursa obično bi ostajao sam — bilo na trici, bilo na ulazu, bilo u blizini koša poput Jakoba Poeltla koji je u par navrata impresivno završio takve situacije. Spursi su zbog takvih dupliranja čitavu utakmicu igrali košarku četiri-na-tri mimo lopte, što je urodilo šutom od 58 posto za ostatak ekipe, odnosno 50 posto šuta za tricu.

Spursi su ekipa koja ne igra na volumen — ni što se tiče ukupnog broja šutova, ni što se tiče broja trica — već su ekipa koja svojim metikuloznim napadima gradi situacije visokog postotka realizacije. Njihov protok lopte, pregled igre i znanje kako uhvatiti suparnika na spavanju su na iznimno visokoj razini i, da je bilo malo više drčnosti kod određenih igrača, njihova je pobjeda mogla biti izraženija. To je možda bio i najveći problem Spursa u prvoj utakmici serije — ponekad su igrači propuštali otvorene šutove kako bi nastavili plesati svoj prelijepi ples, ne usuđujući se potegnuti iz čistih situacija.

Unatoč toj manjoj zamjerki, redom su igrali sjajno. Prvenstveno Derrick White koji je izgubio malo samopouzdanja krajem sezone, ali se vratio sjajnom partijom u kojoj je gađao 7 /10 iz igre i ukrao ključnu loptu u finišu utakmice. I zakucao Paula Millsapa u zemlju. Sjajan je bio i Brynn Forbes s četiri pogođene trice, dok je Rudy Gay jako dobro koristio izolacije na krilu koje su mu Spursi polako gradili. Više od 80 posto njihovih akcija odigrano je pametno, sa smislom, ali i stilski ispolirano. Jednostavno rečeno — lijepo.

Problem Spursa je taj što obrana nije bila, niti će u ovoj iteraciji ikada biti, na istoj razini. Unatoč blještavilu napada, valja spomenuti kako su Nuggetsi promašili nevjerojatnu količinu otvorenih šutova, naročito onih s linije od tri poena. Izgubili su pet razlike, ali rasplet bi bio skroz drugačiji da tricu nisu gađali očajnih 6/28. To se vjerojatno neće ponoviti. No, isto tako teško će se ponoviti večer u kojoj i Aldridge i DeRozan imaju velikih problema s realizacijom. Serija i dalje može otići na jednu ili na drugu stranu — Denver ima prednost u individualnoj kvaliteti, Spursi u iskustvu i sistemskoj posloženosti.

Bez obzira na to tko na kraju izborio pobjedu u ovoj seriji, bilo je krasno vidjeti kako Gregg Popovich dolazi do svoje 1.413. pobjede u karijeri i ruši Lennyja Wilkensa s vrha ljestvice najboljih, i to prvenstveno zahvaljujući sistemu. Pop je napravio puno impresivnih stvari u nenadmašnoj karijeri; mijenjao je sustave igre, prilagođavao se trendovima, stvarao igrače ni iz čega, ali način na koji je transformirao ekipu građenu oko vještina Kawhija Leonarda u kompetentnu playoff momčad bez njega spada među njegove najveće dosege. Napraviti takav pothvat i zadržati stilsku konciznost nije nimalo lako. Uza sve promjene, Spursi i dalje igraju krasnu košarku.

Ljepota uistinu leži u očima njegovih (košarkaških) snova.