Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Luka Dončić Superstar

Nevjerojatan je. A strašno je to što može biti još bolji

Ponoć je prošla i radnici su odavno napustili Golden 1 Center, dvoranu u kojoj igraju Sacramento Kings. Zgradu tek tu i tamo obiđe noćni čuvar, gaseći svjetla u hodnicima u kojima ona ne bi smjela gorjeti u ovaj kasni sat, zveckajući ključevima kroz noćnu tišinu. Svi uredi u dvorani su prazni. Svi — osim jednog. U odajama generalnog menadžera još uvijek gori svjetlo. Zavirimo li u ured, oči će nam zasuziti od gustog cigaretnog dima, ali zaškiljimo li, primijetit ćemo grdosiju u kožnom naslonjaču, diva visokog preko 210 centimetara, kako stoji pogrbljen nad masivnim hrastovim stolom i puši. Pepeljara je puna do vrha, za razliku od boce domaće rakije, šljivovice ispečene u selu u okolici Čačka koja je napola prazna i svakim trenutkom postaje sve praznija.

Vlade Divac nije sretan.

Generalni menadžer Kingsa sipa još jedan čokanjčić, a onda naglo trza dok mu alkohol pali grlo i grije trbuh. Rukom obriše usta, a zatim posegne u ladicu iz koje izvuče maleni, plastični predmet. Namjesti ga u ruku te se okrene prema vratima svog ureda. Premda Vlade već lagano vidi duplo, jako dobro zna što se nalazi na ulazu u njegovo kraljevstvo — ploča za pikado je ovješena o vrata, a na njoj je pripadačom prikačena slika Luke Dončića, lanjskog Rookieja godine.

Vlade pogleda strelicu u svojoj ruci, pogleda u Luku, pridigne se odlučan pospremiti je ravno u čelo Dallasova igrača, ali nježne oči slovenskog majstora, pune košarkaške radosti, jednostavno ga slome. Priđe ploči za pikado, nježno pomiluje fotografiju briljantnog mladića i, tareći oči od suza, tiho prošapće: “Mogao si biti moj”.

Nevjerojatno je da netko u svojoj drugoj godini igra ovako dobro, pogotovo netko tko nije fizički obdaren onako kako su to bili LeBron, Jordan, Shaq ili Wilt Chamberlain

Da je život petparački roman, ovako bi vjerojatno izgledala svakodnevnica Vlade Divca, čovjeka koji je (iako, kuloari kažu, zbog želje ljudi iznad sebe) preskočio Dončića na draftu i opredijelio se za Marvina Bagleya sa sveučilišta Duke. Isto je napravio i generalni menadžer Phoenix Sunsa Ryan McDonough, koji je prvim pickom izabrao Deandrea AytonaArizone, ali njegovi dani žaljenja su već odrađeni pošto je nekoliko mjeseci kasnije dobio otkaz. Nema sumnje kako su Ayton i Bagley igrači velikog potencijala koji su prošle godine dokazali kako imaju itekako svijetlu budućnost u NBA ligi i koji bi to vjerojatno nastavili dokazivati i ove godine da se obojica nisu ozlijedila nakon jedne odigrane utakmice. No, koliko god bili dobri, i koliko god potencijala imali, ni jedan ni drugi nisu Luka Dončić i to je ono što grize navijače u Sacramentu i Phoenixu.

Trenutno Ayton i Bagley izgledaju kao Hakeem Olajuwon i Sam Bowie. Luka izgleda kao Michael Jordan.

Jesu li ovakve tvrdnje ekstremne i preuranjene? Apsolutno. No, o Luki se danas mora pričati u ekstremima. Mladi Slovenac postao je igrač koji je u najkraćem roku došao do 2.000 poena. Ne od Europljana, ne od bijelaca, ne od bilo koje manjinske skupine u koju ga se gura,  već u povijesti lige. Pet utakmica brže od LeBrona Jamesa, 10 od Kevina Duranta i Carmela Anthonyja i čak 75 brže od Kobea Bryanta. Podatak je to koji zapravo ne nosi tko zna kakvu težinu te ga se može otpisati kao svojevrsni splet okolnosti, pošto se na listi igrača koji su brzo došli do 2.000 poena nalaze i Andrew Wiggins i Devin Booker, igrači neupitnog potencijala, ali i neupitnih mana, igrača koji su dobili zeleno svjetlo u (do jučer) lošim ili krivo posloženim ekipama kojima je trebao primarni egzekutor. No, stavimo li ga u kontest, njegova vrijednost raste.

Sa svojim visokim usage rateom (35,7 posto, treći u ligi) i postotkom asistencija (48,9 posto, drugi u ligi) nazvati Dončića fokalnom točkom spread pick ’n’ roll napada kojeg forsira Rick Carlisle zvuči kao podcjenjivanje.

Dončić nije samo najvažniji komad u Dallasovu sistemu, tijekom dugih perioda igre on sam jest sistem — možda ne na iritantni način na koji je James Harden sistem za Houston Rocketse, ali dosta slično tome. Dončićeva igra ne pada tako teško na želudac jer uključuje puno više kretanja suigrača koji ne čekaju statično da im njihov vođa kreira višak igrom jedan-na-jedan, ali bez obzira na nešto kreativniju p’n’r igru daju se povući paralele u važnosti ovih pojedinaca.

Ne čudi stoga to što je Luka trenutno prvi čovjek u MVP utrci po algoritmu Basketball Referencea. Valja uzeti u obzir kako je statistički uzorak od 16 utakmica malen, te kako vam jedna izgubljena utakmica, pošto algoritam uzima u obzir i omjer same momčadi, u ovom trenutku može skinuti 10 posto šansi za osvajanje nagrade, ali činjenica da se Dončić nalazi na prvom mjestu potvrđuje koliko je dobro odigrao prva tri tjedna sezone.

A brojke* kažu da je Luka u prosjeku na 30,6 poena, 10,1 skokova i 9,8 asistencija, što je samo po sebi nevjerojatna priča. Triple-double prosjek uz gotovo 31 postignut poen nešto je što su samo četvorica igrača u povijesti uspijevala održati kroz ovako dugačak period utakmica. Nema sumnje kako su promjene u napadačkim sustavima pojeftinile sam pojam triple-doublea, pošto je do njega puno lakše doći danas nego prije 10, a da ne govorim prije 20 ili 30 godina, čisto zbog broja trica i broja posjeda, ali čak i u ovom povijesnom periodu sirove, neinterpretirane brojke impresioniraju. Kada pritom uzmemo u obzir da je Dončić motor momčadi koja zabija suludih 117,4 poena na 100 posjeda, momčadi čiji ofenzivni rating iznosi 118,1 — najviše od 1973., otkako se ta statistika prati, te brojke dodatno dobijaju na važnosti.

*Kolumna je pisana prije okršaja Mavsa i Clippersa u noći s utorka na srijedu. U porazu svoje momčadi Luka je imao nešto slabiji učinak s 22 poena, osam skokova i šest asista

Pri tom valja spomenuti kako bi Mavsi mogli biti i efikasniji da je Carlisle prokužio kako koristiti Kristapsa Porzingisa, koji trenutno gađa tek 41 posto iz polja uz skroman efg od 49 posto i zasad je najčešće pozicioniran u ulogu glorificiranog tricaša. Dončić je iznimno efikasan iz pick ’n’ rolla iz kojeg može rastočiti suparničku obranu, pronaći otvorenog šutera, proslijediti loptu za lagano zakucavanje ili iskoristiti sporost/slabost svojih suparnika nakon switcha za kreiranje poena na ulazu.

Porzingis nije dobar roller, postavljanje screenova mu nije jača strana i Mavsi su izgledali bolje u situacijama kada su roll čovjeka igrali Dwight Powell i Maxi Kleber. Manje od petine Porzingisovih poena došla je kroz rolanje prema košu, što je suludo budući da Letonac gađa 76 posto oko obruča, ali Mavsi mu zasad nisu uspijevali kreirati dovoljno poena u reketu. Istina, za to je djelomično kriv i sam Porzingis, koji se puno više odlučuje na pick and pop akcije ili spot-up trice te šutira svega 20 posto svih svojih pokušaja pod košem, ali Mavsi očito imaju sistemski problem koji moraju riješiti jer ekipa koja ne zna uposliti svog drugog najviše plaćenog igrača kad-tad sleti na zemlju. Carlisle je pokušao pronaći riješenje post-up akcijama protiv nižih igrača, ali to je ekipu baziranu na kretanju lopte i igrača usporilo te se pokazalo kao slabo rješenje.

Generalno gledano, Mavsi nisu bogznakako strukturirana ekipa. Tim Hardaway je krajnje nepouzdan, Setha Curryja ne ide trica, Boban Marjanović nema što tražiti na terenu protiv 60 posto igrača lige, a ostatak rostera čine pojedinci koji su u načelu vrlo dobri igrači za uloge, ali u Mavsima često moraju igrati starterske minute, samo da bi u sljedećoj utakmici odigrali desetak minuta zbog slabog matchupa. Šteta što je J.J. Barea ozlijedio lakat, jer se radi o igraču koji je čak i u 35. godini sistemski izrazito koristan te može vrtiti sistem dok Dončić odmara, ali bez njega u igri stvari izgledaju puno traljavije.

Unatoč tome, Mavsi su pobijedili u 11 utakmica. Trica im se kreće na ne pretjerano spektakularnih 36 posto, ali su unatoč tome u zadnje tri utakmice (ne računajući sinoćnju) u prosjeku zabijali 140,6 poena, što su brojke zbog kojih staje mozak. Čak i da suparnici igraju najgoru obranu ikad, a ne igraju, treba zabiti 140. Mavsi funkcioniraju tako dobro uvelike zato jer Luka vuče i vuče, i onda za sobom povuče još jednog ili dvojicu igrača.

I lani je pokazao da je izniman asistent, igrač koji kuži geometriju igre, koji može orkestrirati napad jer razumije potrebe svojih suigrača, koji ima dovoljan arsenal finti da se rješi igrača koji možda imaju i superiorne atletske sposobnosti (iako je njegov atleticizam iznimno podcijenjen djelomično zbog fizičkog izgleda, a djelomično zbog, nemojmo se lagati, boje kože) i koji em se ne boji, em mu je jebeno stalo da bude dobar. No, ove je godine podigao svoju igru na višu razinu, poučen iskustvom, ali i skautingom suparnika. Razlika je kad odigrate tri ili četiri utakmice protiv istih čuvara i shvatite kako se njihove tendencije, o kojima ste čitali s papira i koje ste gledali na TV-u za vrijeme treninga, realiziraju u prostoru. Dončić sada poznaje svoje suparnike, zna na koju ih foru može dignuti i koristi to znanje na najbolji mogući način.

Slovenac je pritom podigao i svoju efikasnost i to ne za malo — njegov šut oko obruča se nalazi na impresivnih 73 posto (lani 64 posto), trica mu je porasla za dva posto, dok je ove sezone počeo šutirati i velik broj slobodnjaka (skoro devet po susretu), uz 10 posto bolju realizaciju nego lani što je njegov efg % diglo s 50 na 58 posto, a to je, uz ogromni usage rate, bolesno velik porast. Činjenica da izvlači toliko puno poena dokaz je da je Dončić postao elita, jer rijetko što pokazuje koliko je igrač dobar kao broj slobodnjaka, a mora se priznati da Luka pritom dobro koristi i svoje sposobnosti masiranja sudaca, prigovarajući nakon gotovo svakog nesuđenog prekršaja — znate, isto onako kako su to radili LeBron, Kobe, Harden i njima slični.

Nevjerojatno je da netko u svojoj drugoj godini u ligi igra ovako dobro, pogotovo netko tko nije fizički obdaren onako kako su to bili LeBron, Jordan, Shaquille O’Neal ili Wilt Chamberlain — dakle, igrači koji su i u svojoj najsirovijoj fazi mogli igrati zahvaljujući kombinaciji snage, visine, brzine i okretnosti.

Sjajno je gledati Dončića kako secira suparnike, kao neku večer protiv Houstona.

Unatoč tome što su ga čuvali Clint Capela i P.J. Tucker, dvojica ponajboljih defenzivaca u Rocketsima, Dončić je znao kako uništiti obojicu. Tuckera bi izbacio za pola sekunde iz ravnoteže cross-overom i zatim se digao na stepback šut (koji je ovog puta ulazio, što nije uvijek slučaj), dok je Capelu prolazio kroz izolaciju, driblingom i prvim korakom, nakon kojeg bi ulazio u reket i poentirao koristeći različite kutove izbačaja da uputi šut i onemogući blokadu koja je ionako kasnila zbog neučinkovitosti help defensea, pošto su ostali čuvari morali stajati korak bliže svojim igračima zbog opasnosti od proslijeđene lopte i Dončićeve asistencije za tricu. Košarkašku lekciju iskusnim veteranima očitao je momak koji će tek za tri mjeseca moći ući u bar u Dallasu i legalno naručiti pivo.

Strašno je što Dončić još uvijek ima prostora za napredak.

Sumnjam da će ikada postati top defenzivac pošto ga predispozicije, prvenstveno lateralno kretanje, čine slabašnim kandidatom za obranu jedan-na-jedan protiv elitnih igrača, ali pokazao je napredak u momčadskoj obrani i građenju defenzivnog skoka. Intenziteta i volje mu ne nedostaje.Također, trica mu je tek prosječno oružje, i uz repeticiju bi je mogao podići do 40 posto, nešto što se jako često događa prosječnim tricašima s kvalitetnom mehanikom u trećoj ili četvrtoj godini u ligi. Unatoč tome, bude li napretka, on će dolaziti postupno i iluzorno je očekivati da će Dončić zadržati ovakvu razinu igre kroz čitavu sezonu. No, nevjerojatna je činjenica da s 20 godina igra na MVP razini, pa makar to trajalo mjesec-dva.

Kada je Slovenija 2017. osvojila Eurobasket u Turskoj, Goran Dragić je rekao da će Luka kroz par godina biti najbolji igrač u Europi, ako ne i u svijetu. U međuvremenu, Dončić je osvojio Euroligu, postao MVP regularne sezone i Final Foura, osvojio tri domaća naslova s Real Madridom, uz jednu MVP titulu, te postao Rookie godine u NBA ligi. Dragićeva izjava više ne izgleda kao hrabro, prijateljsko predviđanje izrečeno u ekstazi osvajanja europskog naslova, već kao predskazanje koje će se jednog dana obistiniti.

Luka Dončić je na dobrom putu da postane košarkaški bog. Ja sam njegov dres kupio još prošle godine. A vi? Što čekate?

loading...