Dražen Petrović izrastao je iz čovjeka koji je bio zacementiran na Portlandovoj klupi u prvog strijelca Netsa. Toni Kukoč je osvojio tri naslova prvaka. Vlade Divac postao je miljenik navijača gdje god se pojavio, etablirajući se kao ozbiljan NBA starter. Dino Rađa došao je u Boston, igrao sjajnu košarku i vratio se doma. Arvydas Sabonis, potpuno izrauban ozljedama, bio je dovoljno dobar da se o njegovim asistencijama i dalje priča u Portlandu. Bilo je tu i drugih, poput Rika Smitsa koji je ušao u All-Star i Detlefa Schrempfa koji se našao u trećoj petorki lige, ali oni su percipirani drugačije jer su odradili koledž karijere u SAD-u.

Nakon prvog vala došao je i drugi u kojem je skepsu polako zamijenilo oduševljenje, a igrači poput Paua Gasola, Peđe Stojakovića, Tonyja Parkera i Dirka Nowitzkog postali su nositelji svojih momčadi. Treći val je u svom punom zamahu — val u kojem su europski (odnosno, neamerički) igrači tretirani isto kao i Ameri, i od medija, i od trenera i od kolega. Oni su baštinici tri desetljeća borbe koja im je omogućila da, neopterećeni predrasudama, u startu pokažu koliko veliki mogu biti. A veliki su.

Prava je šteta što su Mavsi toliko nesposobni, jer Dončić ove sezone izgleda sposoban napasti naslov uz samo malo bolju pomoć

Zadnje četiri MVP nagrade otišle su dvojici Europljana, a poprilično je izgledno da bi mogla i peta. Jayson Tatum i Ja Morant jedini su Ameri trenutno u razgovoru za nagradu, dok su ostala trojica u top 5 Nikola Jokić, Giannis Antetokounmpo i Luka Dončić.

Mladi Slovenac je u zadnje tri sezone triput bio u top 6 u MVP glasovanju, ali nijednom nije dobio glas za prvo mjesto. To će se promijeniti ove godine ostane li zdrav. Otkako je stigao u Dallas, Dončić je nositelj svoje ekipe, dokazujući da se radi o generacijskom talentu. Bez ikakvog perioda prilagodbe, praktički od svoje druge utakmice u ligi, visoki je play pokazivao da će na kraju karijere biti smatran jednim od najboljih igrača svoje generacije. Nakon svega tri godine u ligi već je triput igrao u All-Star utakmici, triput je bio u prvoj petorci lige te je uzeo titulu rookieja godine. S obzirom na to da dnevno mora potrošiti bar par sati glancajući sve trofeje koje je osvojio u karijeri — europsko zlato, tri medalje španjolskog klupskog prvaka, euroligaški naslov i oba MVP trofeja i tako dalje — pravo je čudo da Dončić i dalje napreduje.

A ove godine izgleda bolje nego ikad. U trenutku pisanja ovog teksta on je prvi u poenima po utakmici, 18. u skokovima, četvrti u asistencijama, treći u krađama, prvi u ispucanim slobodnjacima, prvi po win shareovima, drugi po VORP-u, drugi po postotku asista. Dončić nije dobar, on je zastrašujuće dobar. I jedini razlog zašto je Dallas trenutno u priključku s ostatkom iznimno kompetitivnog Zapada.

Naime, nije samo njegova kvaliteta na konstantno visokoj razini. Na istoj je razini i nesposobnost Mavericksa da oko njega okupe kvalitetnu momčad. Nije da nisu pokušavali, ali rijetko koja od njihovih akvizicija zadržala se u Mavsima duže od sezone i pol; one koje su i dalje tu, uglavnom ne igraju bogznakakvu košarku.

Kristaps Porziņģis bio je preozlijeđen i prenekompatibilan s Lukom. Seth Curry je naivno pušten iz kluba zbog defenzivnih problema i zamijenjen znatno lošijim Joshom Richardsonom, koji je u međuvremenu otišao. Dāvis Bertāns je stigao iz Washingtona i potpuno izgubio šut. Spencer Dinwiddie je dosad bio pristojan, ali miljama daleko od prave druge opcije koja je Mavsima potrebna. Reggie Bullock je lani bio neefikasan sa svih područja koja nisu korner, da bi ove godine izgledao kao da ne može pogoditi ocean s pola metra udaljenosti. Jalen Brunson, jedini čovjek kojeg su uspjeli razviti u ozbiljnog igrača, napustio ih je u predsezoni.

Dončić je svih ovih godina bio fokalna točka Mavsa, pogotovo njihova napada, ali ove sezone bez njega istinski izgledaju pogubljeno. Razlika u net ratingu (broj zabijenih poena na 100 posjeda u odnosu na broj primljenih poena na 100 posjeda) kada je Dončić na parketu u odnosu na minute bez njega je +8,9, što je iznimno puno za igrača koji je tako često u igri. Mavsi bi prema projekcijama imali 22 pobjede po sezoni više da Dončić uopće ne izlazi iz igre (i da to ne utječe na njegov učinak) što se polako približava brojkama kakve je LeBron James imao u Clevelandu, ili Russell Westbrook u Oklahomi za vrijeme triple-double orgija.

Takav disparitet ne ukazuje samo na kvalitetu Lukine igre, već i na siromaštvo koje vlada u momčadi na ostalim pozicijama, a koje se vidi i po Dončićevu usage rateu od 38,3 posto. Ovo je sezona u kojoj su superstarovi generalno imali jako visok usage rate i da sada ona okonča, imali bismo čak trojicu igrača u top 10 sezona svih vremena po usage rateu: Giannisa (četvrti), Dončića (sedmi) i Joela Embiida (osmi svih vremena). No, dok je kod Giannisa i Embiida ovako visok usage rate djelomično uzrokovan ozljedama drugih i trećih opcija, kod Dončića je on plod činjenice da na parketu nema prave druge i treće opcije.

Iako bi je moglo biti. Christian Wood je dosad jedini igrač doveden u ekipu za vrijeme Dončićeve vladavine koji je izgledao kao njegov savršeni partner. Wood trenutno zabija 17 poena po utakmici, iako igra samo 25 minuta. Efikasan je kao Dončićev partner u pick-and-rollu, a za razliku od Dwighta Powella koji se obično ukopa na takozvanom dunker spotu i time olakša protivnicima da udvajaju Dončiča na ulazima, Wood je više nego sposoban širiti teren kao spot-up tricaš. Ove sezone gađa 43 posto iza linije.

Wood je došao u Mavse s reputacijom problematičnog igrača. U Detroitu je pokazao totalnu nezainteresiranost za igranje obrane i iznimno nizak košarkaški IQ, iako je nabijao dobre brojke kada bi dobio priliku, dok se u Houstonu uspio posvađati s pola svlačionice, razočaran nakon odlaska Jamesa Hardena budući da je očekivao kako će igrati za playoff momčad. No, u Mavsima smo s njegove strane zasad vidjeli samo dobre stvari. Počeo je dodavati iz udvajanja. Obrana mu nije bogznašto, ali nije ni katastrofalna, svakako je bolja nego ona Javalea McGeeja koji dobiva minute na backup petici dok nema Maxija Klebera. U svlačionici je okej, čak je u nekoliko intervjua rekao kako bi volio igrati više, ali prihvaća apsolutno svaku trenerovu odluku.

A odluke trenera Jasona Kidda, bar što se Woodove rotacije tiče, dosad su bile poprilično sulude. Još mogu razumijeti da ga se drži na klupi kako ne bi bila potpuno bezuba kad Dončić sjedne, ali to da ga nema na parketu kada se lomi utakmica mi nikako nije jasno, pogotovo kad uzmemo u obzir to koliko problema Mavsi imaju s kreacijom na visokim i krilnim pozicijama.

Wood je jedini igrač u momčadi koji si može izraditi šut uz Dončića i povremeno Dinwiddieja. Kemija s Dončićem je neupitna. Lik izgleda dobro. Neku večer je protiv Denvera zabio 28 poena u samo 26 minuta i zgrabio osam skokova uz šut od 69 posto, da bi za to bio ‘nagrađen’ sa 17 minuta u sljedećoj utakmici, unatoč tome što je gađao 68 posto iz igre i bio bolji u obrani od McGeeja i Powella, koje je Bones Hyland konstantno hvatao u switchu i probijao kako mu se hoće.

Kidda je tvrdoglavost i nesposobnost prilagodbe koštala posla u Milwaukeeju, a nastavi li ovako, ne bi me čudilo da izgori i u Dallasu. Wood mora igrati više. Jer nije da netko drugi može pomoći. Eventualno Josh Green, koji je također zacementiran na klupi, a definitivno može pomoći u tranziciji plus ga ide i šut ove sezone. A i ono, bilo bi dobro da razviju nekoga od mlađih jer nije da imaju resursa za dovođenje bajnih pojačanja.

Dok god Bullock i Dorian Finney-Smith šuterski ne funkcioniraju, Dallas će morati igrati samo i isključivo preko Dončića. Koji polako akumulira batine. Prošle sezone u playoffu ih je dobio masu dok je ostatak ekipe stajao i gledao hoće li dobiti loptu na trici, a ove godine ih dobiva još više. Dugoročno bi to mogao biti problem, o čemu je nedavno pričao i Kidd, osvrčući se na Dončićevo konstantno padanje na parketu. Da je spacing bolji, da su suigrači kvalitetniji i batina bi bilo manje, a ovako suparnici mirno mogu primijeniti takiku “udri, Mujo” i slati ga na liniju slobodnih 12 puta po utakmici, znajući jako dobro da je to cijena koju se isplati platiti ako će ostatak ekipe ostati isključen iz igre.

Prava je šteta što su Mavsi toliko nesposobni, jer Dončić ove sezone izgleda sposoban napasti naslov uz samo malo bolju pomoć. Bolji je u apsolutno svemu osim trice, koja tradicionalno pati početkom sezone*. Bolji je u post-upu, šutu s poludistance, kontroli lopte, finiširanju na obruču, a posebno je bolji u obrani na lopti, kod koje je konačno počeo koristiti svoju masu kako bi pripriječio put suparnicima, agresivnije posežući za loptom nego prijašnjih godina. Čini mi se da stoji niže u stavu i bolje kuži kutove koje mora pokriti te je generalno aktivniji, što je omogućilo Mavsima da izgrade top 5 obranu lige. Ne znam hoće li nastaviti igrati na toj razini s obzirom na opterećenje na drugom kraju parketa, ali svakako veseli što igrač njegovog kalibra i dalje ima prostora za razvoj.

*Dončić je u karijeri gađao ispod 30 posto tricu tijekom rujna, da bi je polako počeo dizati u studenom. Tako je i ove godine u rujnu tricu gađao užasavajućih 23 posto, umoran od Eurobasketa, ali u studenom ju je već digao na 34 posto uz veći volumen. Neće ni ove godine biti snajperist, ali dovoljno je da nastavi šutirati na razini karijere i zabije pokoju u clutchu, po običaju.

No, dok god Mavsi ne ojačaju momčad, svi ti pomaci neće uroditi plodom. To se vjerojatno neće dogoditi ove sezone jer nemaju mehanizama kojima bi poboljšali ekipu. Sljedeće godine ostaju bez Wooda i Powella i opet ne padaju ispod granice salary capa, a većina njihovih igrača je u svojim kasnim 20-ima i ranim 30-ima, tako da je iluzorno očekivati nekakve unutarnje iskorake. Green, Luka i ovogodišnji pick druge runde Jaden Hardy jedini su igrači mlađi od 24 godine na rosteru, što je itekako zabrinjavajuće. Luka je toliko dobar da odvuče ovakvu ekipu do doigravanja, osvoji MVP nagradu, možda čak i do finala konferencije ako se baš sve poklopi, ali dugoročno… Akumulirani udarci i akumulirani porazi kad-tad dođu na naplatu.