Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Mađioničar

Nikola Jokić je najkompletniji ofenzivni centar NBA lige

Kada je u formi, a rijetke su noći u kojima nije, izgleda kao da nastupa pred hordama sićušne, naivne, zadivljene djece. On pili žene napola, vadi golubice iz rukava i pogađa karte koje ste izvukli. Harry Houdini je pobjegao iz kitove utrobe, David Copperfield je prošao kroz Kineski zid, ali njegove su iluzije drugačije. Nikola Jokić je mađioničar s loptom.

Pri prvom pogledu na centra Denver Nuggetsa rijetki bi pomislili da se radi o NBA igraču, a kamoli o jednom od najboljih NBA igrača. Jokić je, u najbolju ruku, građen kao većina “tu sam da napravim šest prekšraja” igrača — bijel je, korpulentan i naizgled beskrajno spor. Upravo je njegov izgled jedan od glavnih razloga zašto Jokić među površnijim navijačima nije etablirano ime, kao i činjenica da su njegovi Nuggetsi zadnji puta bili u doigravanju dvije godine prije nego što je Jokić stigao u NBA ligu, pa samim time nisu baš često bili u fokusu medija.

No, sve to bi se uskoro moglo promijeniti.

Brat Jokara prešao je dalek put od ravnica rodne mu Vojvodine do planina Colorada, ali njegov košarkaški put nije bio toliko strm. Praktički od svojih samih početaka na malo većoj sceni jasno je pokazivao smjer u kojem će se razvijati. Igrajući u Meginim šarenim dresovima, košarkaškoj verziji omota žvakaćih guma Hubba Bubba, dao je do znanja kako se radi o inteligentnom igraču izuzetno mekog dodira, iznadprosječne imaginacije i vještog rada nogu.

Igrajući za ekipu menadžerske agencije BeoBasket, koja je u posljednjih šest godina dala više igrača izabranih na NBA draftu nego većina ostalih ABA momčadi zajedno, Jokić nije pokazao samo izuzetni talent koji se još moglo brusiti, nego i pristup igri kakav se rijetko viđa kod 19-godišnjaka — istovremeno potpuno predan boljitku momčadi*, ali i dječački zaigran, bez prisustva grča kakav se često javi kod mladića koji izlaze na seniorsku scenu. Istina, Jokić je znao ponekad reagirati impulzivno, čega se ni do dan-danas nije u potpunosti riješio, ali njegove nepromišljene reakcije obično su se događale izvan same košarkaške akcije.

*Unatoč tome što je u prvom kolu sezone 2014./15. protiv MZT-a izabran za igrača kola (što mu je te godine pošlo za rukom četiri puta te je kulminiralo titulom MVP-ja sezone) s Indeksom efikasnosti 44, Jokić je za svoju najbolju partiju izabrao izdanje protiv Olimpije u kojem je zabio svega pet poena, ali je agresivnošću pomogao momčadi da dođe do pobjede.

Tri sezone kasnije, tri sezone nakon što je izabran 11. pickom druge runde drafta prvenstveno zbog svog neatletičnog izgleda, Jokić je po mnogočemu igrač s istim vještinama, samo podignutim na puno, puno, puuuuno viši nivo. Tijekom evolucije svog skillseta postao je i najkompletniji ofenzivni centar NBA lige.

Za vrijeme prve dvije sezone njegove igre nedostajalo je nekoliko komponenti da bi se okitio takvom laskavom titulom, a vjerojatno najizraženija bila je njegov vanjski šut. Jokićev dodir je uvijek bio mekan, ali trebalo mu je vremena da se navikne na NBA tricu koju je tijekom prve dvije sezone gađao sa solidnih 33 posto. Neloše, ali ništa o čemu bi se pisali hvalospjevi. No, lanjske je sezone podigao šut za tri na 39 posto*, pritom podižući broj ispaljenih trica s 1,9 na 3,7 po utakmici. Centar srbijanske reprezentacije izjavio je kako ni ne želi uzimati trice za koje nije 100 posto siguran da će ih pogoditi, kako želi čuvati to oružje za posebne prigode, ali podizanje broja upućenih lopti uz vrhunsku realizaciju otvorilo je teren za brojne druge stvari koje dobro radi te promijenilo način na koji ga obrane čuvaju, što je dodatno pogodovalo Denveru koji u ekipi ima nekoliko izuzetnih slashera koji su jedva dočekali da netko odvuče suparničke rim protectore iz reketa.

*Što se podiže na nestvarnih 57 posto kada roka trice iz kuta — ali pritom valja uzeti u obzir kako je statistički uzorak pri takvom tipu šuta minijaturan, pošto je za čitav Denverov napad bitno da Jokić operira na vrhu trice i tako otvara napade svoje momčadi.

Osim poboljšanja šuta, Jokić je nastavio graditi i svoju post-up igru. Unatoč tome što uglavnom napada suparnike s desnog bloka, ne može se reći kako je njegova igra jedan-na-jedan jednodimenzionalna. Igrač koji je proveo jedan dio svoje košarkaške mladosti kao rezervni plej ne boji se spustiti loptu na parket čak ni protiv puno bržih igrača, znajući da ima i tijelo i tehniku kojima može sačuvati loptu tijekom protrčavanja kroz reket. Jokić je lani gubio manje od tri lopte po utakmici unatoč potezima koji bi kod većine drugih centara rezultirali turnoverom. Naravno, takva igra ne bi imala nikakve koristi da Joker nema i solidan horok, stepback šut i s lijeve i s desne noge, ispoliran rad stopala te niz finti glavom i countera koji uključuju sve bolji i bolji up-and-under.

Jokić nadilazi košarku i postaje velikan tjelesnog umjetničkog izraza, kao Gene Kelly, Fred Astaire, Mihail Barišnjikov. Njegova dodavanja su koreografije

Takav ubitačni arsenal na niskom bloku postaje još ubitačniji kada uzmete u obzir njegovu fantastičnu igru licem prema košu. Jokićeve vješte ruke omogućuju mu da uhvati loptu na bilo kojem dijelu terena, čak i u velikoj gužvi, a nakon toga nemate pojma što slijedi. Ako je okrenut licem prema košu na vrhu reketa, uvijek postoji opasnost da će staviti šut s poludistance suparniku u facu; približe mu li se suparnici da mu otežaju šut, može ih riješiti ili korištenjem već spomenutog driblinga u kombinaciji s leđnom tehnikom, ili može kreirati prostor pump fakeom ili korištenjem fadewaya koji izgleda kao nespretna i neskladna verzija legendarnog šuta Dirka Nowitzkog, ali koji je unatoč nespretnom i neskladnom izgledu jako učinkovit. Kao i Jokić sam.

Kombinacija ovih vještina čini Jokića noćnom morom za čuvanje zato jer ne možete predvidjeti što će sljedeće napraviti. Kada je na parketu, Denverovi napadi jako često započinju jednostavnom hand-off akcijom između Jokića i Jamala Murraya ili Garryja Harrisa, koji i sami predstavljaju velike probleme za većinu obrana, a nakon toga se napad grana u tisuću smjerova. Njihov hand-off je poput prvih jednostaničnih bića iz kojih je nastao život na zemlji, iz njega potječu i pick-‘n’-rollovi, i backdoor cutovi, i high-lo akcije, apsolutno sve iz tako jednostavnog početka. Kada akcija započinje uvijek isto, a završava svaki puta različito, obrane imaju velikih problema u čitanju suparničkih namjera. Čemu pridonosi još jedna Jokićeva kvaliteta. Ona najveća.

Ona koja ga čini mađioničarem.

Bill Walton. Arvydas Sabonis. Pau Gasol. Joakim Noah. Wes Unseld. Marc Gasol. Bill Russell. Wilt Chamberlain (one dvije sezone kada je odlučio dokazati svima da može biti najbolji asistent lige). Redom velika imena, redom ponajbolji dodavači na centarskim pozicijama koje je liga ikada vidjela. Jokić je odradio sezonu koja ne samo da se može staviti u isti koš s najboljim godinama ovih legendi, nego koja je vjerojatno i najbolja od svih*.

*Wiltove brojke u spomenute dvije sezone su bolje ako gledamo samo broj asistencija po utakmici — ali prilagodimo li ih po paceu, on i Jokić su taman tu negdje.

Jokić je po svim elementima iznadprosječan ofenzivni igrač. No, kad govorimo o dodavanjima, on je nešto drugo. On je genijalac. Način na koji vidi teren, način na koji barata loptom, njegovi sitni dodiri, njegova odbojkaška ili vaterpolo dodavanja, kreativnost kojom pronalazi suigrače dodajući loptu preko cijelog terena, oko tijela, iza glave, u prazan prostor koji samo čeka da netko od njegovih utrči i otkrije se, to su trenuci u kojima Nikola Jokić nadilazi košarku i postaje velikan tjelesnog umjetničkog izraza, kao Gene Kelly, kao Fred Astaire, kao Mihail Barišnjikov. Njegova dodavanja nisu dodavanja, ona su koreografije koje bi drugi uvježbavali danima i svejedno ih ne bi uspjeli izvesti tako lagano, tako precizno kako ih Jokić izvede u nekoliko nadahnutih trenutaka. Mogao bih danima pričati o njegovim potezima i tome koliko ljepote u sebi sadržavaju, i svejedno ne bi pronašao riječi da opišem užitak gledanja njegovih dodavanja. Srećom pa to u ovim vremenima nije ni potrebno kada postoji video.

Jokić je ponekad toliko genijalan i toliko ispred svih da ga čak ni njegovi suigrači ne razumiju, što obično rezultira njegovim teatralnim ispadima razočaranja i bijesa; no, unatoč povremenim pogreškama, Jokić je tijekom godina razvio sjajnu kemiju s Murrayem koji je primarni recipijent njegovih dodavanja u prostor, te Kennethom Fariedom* koji danas uglavnom poentira samo kada mu Jokić namjesti alley-oop zakucavanje. Ni ostatak momčadi nije daleko, naravno.

*Nekadašnji reprezentativac je toliko propao da su ga Nuggetsi ovog ljeta šupirali u NBA pakao zvan Brooklyn, a jadni Kenneth je prije dva dana uhićen zbog posjedovanja trave. Valjda je čovjek zaboravio da više nije u Coloradu u kojem je đavolja salata legalna.

Stoga je mnoge začudilo kada je trener Nuggetsa Mike Malone prošle sezone odlučio obuzdati Jokića i super-brzi stil igre njegove momčadi. U prvoj polovici sezone Jokerova minutaža je pala, tempo se usporio, a Malone je sam počeo zvati neuobičajeno velik broj akcija, limitirajući slobodu svojih igrača. Njegov cilj bio je stvoriti dodatni fokus u napadu i povećati realizaciju unatoč manjem broju napada i na taj način konzervirati energiju za igranje obrane u kojoj su Nuggetsi bili među najlošijim ekipama lige. Nije uspio. Obrana je ostala katastrofalna, napad se srozao, igrači su malo izgubili volju, a momčad je počela nizati poraze. Nakon izgubljene utakmice protiv slabašnih Phoenix Sunsa sredinom siječnja, Malone je okrenuo ploču. Jokiću se povećala minutaža, Nuggetsi su pušteni s lanca, a centar iz Sombora dobio je odriješene ruke. Te mekane ruke odvukle su Denver na prag doigravanja.

Nakon što je Jokić dobio mjesto glavnog kreatora u momčadi Nuggetsi su eksplodirali. Od tog trenutka do kraja sezone nanizali su 23 pobjede i 13 poraza — 64 posto učinkovitosti, što bi bilo dovoljno za treće mjesto Zapada da su tako igrali čitave sezone. Pri tom su dobili niz ozbiljnih ekipa: Thunder, Spurse i Buckse dvaput te po jednom Cavalierse, Pacerse, Warriorse i Wolvese, ali nažalost nisu uspjeli svladati Minnesotu dvaput. Izgubili su u posljednjoj utakmici godine u produžetku, utakmici koja je odlučivala o putniku u playoff, unatoč nadahnutoj Jokićevoj partiji (35-10-3, 56 % FG, 57 % 3P). Ispali su iz doigravanja za dlaku.

Jokić je tijekom tog niza igrao nevjerojatno — u prosjeku je upisivao 21 poen, 11 skokova i sedam asistencija uz 52 posto šuta iz igre, 46 posto šuta za tricu i 84 posto s linije slobodnjaka, dakle na pragu legendarnog Kluba 50-40-90. Tijekom tog sjajnog niza Jokić je postao i igrač koji je najbrže došao do triple-doublea kada je protiv Bucksa ukrcao 30 poena uz 15 skokova i 17 asistencija, pokazavši koliko je zapravo talentiran. Ove je postsezone nagrađen maksimalnim ugovorom teškim 146 milijuna dolara na pet godina, uz nadu da će iduće sezone voditi Nuggetse do playoffa.

To bi se lako moglo dogoditi. Zapad će opet biti brutalno kompetitivan, a ovako odoka mogli bismo reći da su samo Warriorsi i Rocketsi sigurni, osim ako im se ne ozlijede baš svi najvažniji igrači. Netko iz skupine koja uključuje Nuggetse, Spurse, Pelicanse, Timberwolvese, Thunder, Lakerse, Blazerse i Jazz neće vidjeti doigravanje, a nije suluda ni situacija u kojoj Sunsi nekome pomrse račune.*

*Dobro, je.

Problem Nuggetsa ostat će njihova anemična obrana, za koju je uvelike zaslužan i Jokić. Bilo bi krajnje nepravedno reći kako sve ono što napravi dobro na jednoj strani terena uništi na drugoj, ali nema nikakve sumnje kako je Jokić u najbolju ruku prosječan defenzivac. Napredne statistike ga vole, ali treba ih uzeti sa zrnom soli jer u njima Jokić nije jedini faktor te uvelike ovise i o njegovim suigračima. Kada pogledamo način na koji se nosi u obrani jedan-na-jedan, njegova sporost i mali višak kilograma (koji je inspirirao najnoviji Nuggets memić) itekako dolaze do izražaja te postaje jasno koliko mu pomoći zapravo treba.

Jokić donekle anulira svoje deficite pametnim postavljanjem i nesebičnom skok igrom u kojoj često zagradi svog čovjeka i omogući suigračima da dođu do lopte, ali nema nikakve sumnje kako bi u doigravanju jednako kvalitetne ili bolje momčadi (kakve su sve na Zapadu) mogle eksploatirati njegovu nesposobnost da čuva igrače na visokom ili niskom postu ili da konzistentno brani pick ‘n’ roll. Vidjeli smo kako suparnici stalno traže matchup sa Stephom Curryjem kada igraju protiv Dubsa. Protiv Nuggetsa bi vjerojatno tražili Jokića, a njega je puno teže sakriti, osobito u ovakvoj ekipi.

Jokić ovih dana naporno radi u Somboru kako bi skinuo još koju kilu ili ih pretvorio u mišiće, pri čemu se našalio kako mu se čini da je i malo narastao u visinu, ali više od bilo kakvog osobnog napretka će mu pomoći povratak Paula Millsapa u formu. Krilni centar koji je prije dvije sezone imao brutalnih 6,0 defenzivnih win shareova, lani je odigrao samo 38 utakmica zbog ozljede lijevog zapešća te bi iduće sezone trebao osnažiti poroznu obranu Nuggetsa.

Ne treba im puno, tek da ih digne među 17-18 najboljih obrana lige. Napad je pokazao koliko je moćan, a mogao bi postati još moćniji. Jokić, Murray i Harris razvili su sjajnu kemiju, a tijekom ljeta su dobili Isiaha Thomasa koji možda nije onako dinamičan kakav je bio tijekom svog zenita u Bostonu, ali kojeg je iskustvo u Cavsima i Lakersima malo spustilo na zemlju te je spreman opet gristi za svaku priliku (iako definitivno ne pomaže u obrani). Njima valja pridodati i rookieja Michaela Portera Jr-a, čiji skillset najviše podsjeća na Kevina Duranta i koji je potonuo do 14. picka na draftu samo zbog ozljede leđa koja je prestrašila većinu lječnika NBA ekipa. Porter će sasvim sigurno dobiti dosta prilika zbog nedostatka dubine na krilima, a pokaže li da je ozljeda iza njega, Denverov će napad dobiti još jednu dimenziju.

Jednom kada centarskoj rotaciji pridodamo Masona Plumleeja (kojeg ne bi bilo loše zamijeniti za defenzivno krilo, ako je ikako moguće) i Treya Lylesa, koji je lani izrastao u solidnog igrača rotacije, jasno je da Nuggetsi imaju pravo maštati ne samo o ulasku u doigravanje nego i o prolasku prve runde, ovisno o suparniku. Hoće li se to dogoditi ovisit će ponajprije o Nikoli Jokiću.

Ne bi me začudilo da ove godine, unatoč svojoj staturi koja je odbila mnoge NBA momčadi tijekom drafta, Nikola Jokić postane veliko ime i među površnim ljubiteljima košarke. All-Star utakmica? Ulazak među jednu od triju najboljih petorki lige? S njim je sve moguće. Momak koji je 2011. godine preko Fejsa tražio hoće li netko na basket kao da i sada, osam godina kasnije, košarci pristupa na isti način.

Baš kao i na igralištima svog rodnog Sombora, Nikola Jokić na NBA parketima izvodi svoje čarolije.