Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Manimal opet divlja

Kenneth Faried dobio je novu šansu. I koristi je

Reprezentacija SAD-a došla je na Svjetsko prvenstvo 2014. gladna. Nositelji momčadi iz ranijih godina, redom dokazane veličine poput LeBrona Jamesa, Dwyanea Wadea, Chrisa Bosha, Carmela Anthonyja i Chrisa Paula prepustile su svoja mjesta mlađima. Reprezentacija SAD-a došla je na Svjetsko prvenstvo dominirati. Klinci su željeli svima pokazati da su gazde. Uspjeli su u tome.

U osmini finala su naletjeli na Meksiko koji su dobili 23 razlike. Bila je to jedina pobjeda na turniru koja je ostvarena s manje od 30 razlike. U finalu su napeglali odličnu Srbiju 129-92. Derrick Rose. DeMarcus Cousins. Klay Thompson. Mason Plumlee. Rudy Gay. DeMar DeRozan. Andre Drummond. James Harden. Anthony Davis. I dvojac koji je ušao u najbolju petorku turnira — MVP Kyrie Irving i Kenneth Faried.

Tri godine kasnije član najbolje petorke Svjetskog prvenstva, unatoč tome što mu je bilo svega 28 godina i nije vukao nekakvu ozbiljniju ozljedu, više nije igrao. U sezoni 2017./18. odigrao je samo 32 utakmice, provodeći na terenu manje od 15 minuta po susretu, izguran iz rotacije ne baš sjajne momčadi čak i kada se Paul Millsap ozlijedio. Njegove minute odlazile su na konto igrača kao što su Plumlee, Trey Liles i Torrey Craig, redom igrači koji nikada neće biti u najboljoj petorci Svjetskog u basketu. Nuggetsi, bilo je jasno, više nisu računali na njega. Od sredine siječnja 2018. godine do kraja sezone odigrao je samo tri (3) utakmice.

U svojim najboljim danima Faried je bio sila prirode. Premda nominalno nije bio dovoljno visok da igra na poziciji krilnog centra, svoj manjak centimetara nadoknađivao je brzinom i skočnošču. Njegov atleticizam omogućavao mu je da igra okej obranu unatoč lošim instinktima, postavljanju i čitanju suparnika — čak i kada bi ispao iz ravnoteže, trebalo mu je manje vremena da reagira nego prosječnom igraču. Faried nije bio samo brz u lateralnom kretanju koje ga je izvlačilo u lošim situacijama, bio je i iznimno brz u odrazu. Na nogama kao da je imao federe.

U prve tri sezone u ligi upisao je preko 70 double-doubleova unatoč tome što je igrao manje od 30 minuta po utakmici, te je četiri godine za edom bio najbolji ne-centar u ofenzivnom skoku. Lik se nije gasio. Igrao je s nesmiljenom energijom, rušeći igrače oko sebe. Bio je opasan u tranziciji — ne možda kao trkač s loptom, ali definitivno kao lik koji će ispratiti akciju, primiti asist i zakucati ili skočiti visoko po alley-oop. Premda nije imao vanjski šut, niti unutarnji šut, niti bilo kakav šut, bio je pametan te nije silovao situacije koje mu nisu išle. Pospremao je odbijance, kucao lopte s weaksidea na asistu, istrčavao kontre. Šut iz igre mu je češće bio blizu 60 nego 50 posto.

Dok je letio po terenu sjajeći se od znoja, sa svojim dugačkim dreadovima skupljenim u rep, podsjećao je na NBA verziju Predatora. Nije ni čudo što je zaradio jedan od boljih nadimaka u zadnjih 10 godina. Manimal je opravdavao svoje ime.

Faried je Rocketsima jeftina zakrpa koja se pokazala kvalitetnijom nego što su se mogli nadati u najluđim snovima

Kako je onda moguće da je Faried, član najbolje petorke SP-a, najbolji ofenzivni skakač među ne-centrima, energičniji od Duracellova zekana, izgubio mjesto u momčadi koja četiri sezone nije prešla 50 posto pobjeda? Je li ga izdao atleticizam? Je li ostario? Jesu li ga pojele ozljede?

Ne, ne i ne.

Faried je ostao isti igrač kakav je i bio. No, NBA se polako mijenjala i mijenjala, i na kraju došla do faze razvoja u kojoj nije više bilo mjesta za igrača poput njega, osobito ne u sustavu poput Denverova. Nuggetsi su prometnuli Nikolu Jokića u glavnog kreatora, okružili ga vanjskim šuterima i sjajnim slasherima, raširili su teren do ibera, i u takvom sustavu više nije bilo mjesta za sedam centimetara preniskog igrača koji ne može pogoditi ogromnu čelenku Charlesa Barkleya s pola metra odstojanja.

Faried nije atrofirao, samo je ostao isti. Bez milimetra osobnog napretka sam je sebe isključio iz igre, a stav mu sasvim sigurno nije pomogao. Njurgajući zbog rotacija Mikea Malonea, protestirajući zbog gubitka statusa startera, poentirajući da je on zvijezda lige i da mu se nema što smanjivati minutaža po dolasku Millsapa, Faried se zakrvio s mnogima u klubu, od igrača do uprave. Nitko mu ni u jednom trenutku nije osporavao trud i rad, ali predanost momčadi definitivno jest. Nuggetsi su ga pokušavali trejdati, ali nitko ga nije htio. Sve do prošlog ljeta kada je ekipa Brooklyn Netsa odlučila poslati malo cap spacea u vidu Isiaha Whiteaheada u Denver. Nuggetsi su morali platiti zaštićeni pick prve i pick druge runde samo kako bi se riješili Manimala.

Netsi su s druge strane počeli dobro igrati. Bez Farieda. Nitko nije očekivao da će se ove godine boriti za doigravanje, ali niz igrača poput All-Stara D’Angela Russella, sjajnog Carisa LeVerta, Spencera Dinwiddieja i Jareda Allena napravio je iskorak i Netsi su se odjednom našli u fajtu za playoff na slabom Istoku. Faried je u pola sezone odigrao svega 12 utakmica za Brooklyn. Onda su ga se riješili. Član najbolje petorke Svjetskog prvenstva je u 29. godini života, taman kada bi trebao biti u igračkom zenitu, dobio otkaz.

Sportaši u momčadskom sportu ovise o kontekstu. Ne svi. Igrači poput LeBrona, Lea Messija ili Aarona Donalda bit će korisni u bilo kojoj momčadi jer imaju psihofizičke predispozicije za totalnu dominaciju, a sustav ih može tek naglasiti ili malo uštopati. No, većina igrača treba sistem koji će ih učiniti korisnim. Kenneth Faried bio je na pragu da postane zvijezda, no sistem se promijenio i postao je izgubljen slučaj.

Sve dok mu Houston Rocketsi nisu ponudili novu šansu.

Faried je uletio u Houston prvenstveno zato što ih nije koštao ni centa. Trebali su čovjeka koji će zamijeniti ozlijeđenog Clinta Capelu, atletski dominantnog undersize centra. Kockali su se s Fariedom, ali znali su da je ulog malen. Pokupiti igrača s waivera nije baš neka luda kocka, a ovaj put se višestruko isplatila.

Faried je zamijenio Capelu najbolje što je mogao — iako nema ni približno njegove defenzivne sposobnosti niti može postavljati pickove poput ozlijeđenog centra Rocketsa, ostale je kvalitete jako dobro iskopirao. Faried se vratio natrag svojoj igri — istrčava kontre, završava Paulova i i Hardenova dodavanja kojih ne nedostaje, grabi ofenzivne skokove kao navijen, a počeo je i pogađati trice. Ne puno njih — puca manje od jedne po utakmici — ali u 14 utakmica koliko je odigrao u dresu Rocketsa zabio je više trica nego u svim drugim tekmama svoje karijere, i to uz impresivnih 46 posto šuta. Skupio je osam double-doubleova. Zabija 16 poena po utakmici, više nego u bilo kojem trenutku svoje karijere.

No, važnija od suhih brojki je činjenica da se Faried uklopio. Pronašao je svoje mjesto u sustavu Rocketsa koji igraju 4out-1in i baziraju kreaciju na širenju terena i sposobnosti svoje dvojice najvažnijih igrača da kreiraju iz triple-threat pozicija. U takvom sustavu odgovornosti su smanjene. Sve što Faried treba napraviti je finiširati. Što radi uz 61 posto uspješnosti.

Jedini problem Fariedova uklapanja u momčad je taj što je morao promijeniti poziciju. Ionako je undersized na četvorci, a na petici izgleda smiješno kada pokušava braniti više i teže centre, što su, realno, svi. Ajde da kuži defenzivu, da čita igru, da zna koristiti težište. Ne zna. Rocketsi su toga svjesni, ali ne zamaraju se previše tim problemom. Faried je jeftina zakrpa koja se pokazala kvalitetnijom nego što su se mogli nadati u najluđim snovima. On je sretan, momčad je sretna, iako omjer 8-6 i nije fantastičan, ali nije ni loš.

Pitanje je kako će Faried reagirati jednom kada se Capela vrati. Ako mu je epizoda u Netsima i posljedični otkaz skresala krila, njegova igra u Teksasu ih je sigurno malčice raširila. Capela je puno bolji igrač i naravno da će se vratiti na poziciju startera, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će Faried reagirati i hoće li ovog ljeta tražiti drugu momčad i masniji ugovor. Što ne bi nužno bilo pametno — malo je ekipa koje vrte sistem u kojem bi igrač njegovih predispozicija bio koristan.

No, time se ipak prerano zamarati. Rocketse čeka playoff. Čeka ih makljaža na Zapadu. Faried mora biti spreman za buduće okršaje, među kojima je moguć i dvoboj s Denverom. Dotad on ostaje jedan u nizu igrača koji potvrđuju koliko nečija kvaliteta ovisi o sustavu. Rudy Gay se preporodio otkako je stigao u San Antonio i od jednog od najneefikasnijih igrača lige postao lik sa 57 eFG%. Tyreke Evans godinama nije uspijevao replicirati svoj uspjeh iz rookie sezone dok lani nije završio u Memphisu, da bi ove godine promjenom sistema opet izgledao bezveznjikavo u Pacersima. Victor Oladipo je pak dolaskom u te Pacerse od solidnog igrača postao All-Star.

Fariedova priča nije puno drugačija. Član najbolje petorke Svjetskog prvenstva iz 2014. godine opet ima posao. I obavlja ga u skladu sa svojim nadimkom. Manimal opet divlja ligom.