Čovjek koji je buljio u ekran

Manu Forever

Emanuel Ginobili otišao je u penziju. Jako će mi nedostajati

San Antonio Spurs umirovili su dres Emanuela Ginobilija. Tim povodom prisjećamo se teksta koji smo o fenomenalnom Argentincu objavili uoči sezone, kad je objavljeno da se povlači…

xxx

Malo je poslova koji su istodobno i poslanje. Malo ih je koji okupiraju život u potpunosti i koji određuju identitet osobe. Liječnici, medicinske sestre, svećenici, umjetnici, pa čak i političari spadaju u tu skupinu. U očima drugih oni su svoj posao na prvom mjestu, a tek onda sve ostalo. Sportaši također. Samo što sportaši imaju jednu veliku nesreću. Taj dio njihovog identiteta nestane prije nego što prođu polovicu svog života.

Vrijeme ne čeka nikoga. Vrijeme oduzima. Oduzima gipkost i skočnost i brzinu i reflekse. Vrijeme je neprijatelj tijela. Postoje načini na koji možete usporiti njegov razorni učinak — kroz prehranu, vježbanje, čuvanje od ozlijeda, a u nekim sportovima i kroz promjenu pozicija ili žrtvovanje svoje uloge u momčadi — ali na kraju svi sportaši, čak i oni najbolji, izgubit će svoje finale protiv vremena.

Neki će otići na vrhuncu, znajući da je upravo takav odlazak najdostojanstveniji. Drugi će ostati godinu ili dvije predugo, shvaćajući pomalo kako je došlo vrijeme za povlačenje. Treći će se boriti koliko god mogu i pri tom možda i narušiti svoju ostavštinu ganjajući tu posljednju sezonu, znajući kako nakon nje nastupa sportska smrt. Četvrti će se, pak, povući na vrijeme samo kako bi shvatili da im sve nedostaje — svlačionica i treneri i miris teretane i obožavanje navijača i bespoštedna ispunjenost svakodnevnice i identitet, te će se vratiti natrag na teren samo kako bi shvatili da je bitka odavno izgubljena. U kojoj se god skupini našli, svi će oni kad-tad postati žrtve vremena.

U NBA ligi četvorica igrača vode svoje posljednje bitke s vremenom. Dvojica su navršila 40 — Jason Terry je potpisao novi ugovor s Atlantom, koju će pokušati odgojiti u momčad, dok je Dirk Nowitzki još uvijek vjeran svom Dallasu. Dvojica su prešla četrdeset i prvu. Vince Carter, ujedno i najstariji aktivni NBA igrač, najavio je kako je 90 posto siguran da je ušao u svoju posljednju sezonu. Carter se priključio Terryju u Atlanti, odbijajući potpisati za ekipe poput Warriorsa i Rocketsa, ne pristajući biti privjesak u zamjenu za prsten. Drugi 41-godišnjak jučer je odlučio okončati svoju karijeru.

Manu Ginobili donio je tešku odluku.

Vjerujem da mu nije bilo lako. Imao je još godinu dana na svom ugovoru i Spursi su željeli da se vrati. Gregg Popovich je tijekom nekoliko posljednjih godina ostao bez gotovo svih igrača s kojima je ne samo osvajao naslove, nego ih i odgajao i podučavao stvarima izvan NBA terena. Tim Duncan je otišao u penziju, Tony Parker je otišao u Charlotte, Danny Green preselio u Kanadu, a zajedno s njim otišao je i sin razmetni Kawhi Leonard nakon jednog od najružnijih košarkaških razvoda kakvi se jednostavno ne očekuju od franšize koja je kroz proteklih 20 sezona bila sinonim za funkcionalnost. Manu je pridonio toj stabilnosti kroz svojih 16 godina u dresu Spursa, i Popovich je jasno dao do znanja kako ga želi u svojoj svlačionici.

“Prije par tjedana sam mu poslao fotku iz mlađih dana kako zakucava preko tipa, a kosa mu leprša, time sam mu valjda želio poručiti kako može nastaviti s ovim poslom”, objasnio je legendarni trener. Manu ipak nije osjećao da je spreman odraditi još jednu sezonu na NBA parketima.

Kvaliteta njegove igre u posljednje vrijeme teško da je utjecala na njegovu odluku.

Manu je odradio jako dobru sezonu u kojoj je preuzeo ulogu sekundarnog kreatora, ulazeći s klupe da promijeni ritam i natjera suparničke obrane da se prilagođavaju strukturiranom napadu Spursa. Vratio je mid-range šut na razinu otprije par sezona, pametno je koristio otvorene ulaze i stvorio je solidnu međuigru s LaMarcusom Aldridgeom. Njegov najveći pad dogodio se u vanjskom šutu koji se srozao s 39 posto, na koliko je bio u dvije prijašnje sezone, na 33 posto — što je ujedno i njegov najlošiji postotak u karijeri ako izuzmemo sezonu 2008./09., u kojoj je propustio preko 40 utakmica zbog ozljede pete koju je na kraju morao operirati. Doživio je i osjetni pad u defenzivnom učinku — djelomično zbog godina, djelomično zbog odsustva Leonarda koji je drastično mijenjao strukturu suparničkih napada i znatno olakšavao posao ostatku momčadi.

Unatoč tim minusima Manu je bio izuzetno važan igrač Spursa, koji su s njim na parketu zabijali 3,4 poena na 100 posjeda više nego kada je sjedio na klupi. Nije bilo sporno da veličanstveni Argentinac i dalje može igrati vrhunsku košarku u određenoj ulozi.

Kako mu se kosa skraćivala, tako je rasla njegova legenda

Upravo ta sposobnost da odigra ulogu koja se od njega traži jedan je od pokazatelja veličine Manua Ginobilija. Tijekom svoje proslavljene karijere on je bio jedan od rijetkih igrača koji su imali talent, radnu etiku i košarkašku inteligenciju da budu među najboljima na svijetu, ali su je podredili momčadi. Manu je u 16 sezona sa Spursima bio i pokretač napada i kreativni savant i egzekutor i defanzivni stoper i iskra s klupe i superstar. Malo je igrača koji imaju tako širok dijapazon talenta, a istovremeno nemaju potrebu nametnuti svoj ego kolektivu. U tu malobrojnu skupinu nesumnjivo pripada i naš Toni Kukoč, koji je ulogu šestog čovjeka prihvatio zbog spleta okolnosti, a u nju definitivno spadaju i Michael Cooper, stoper Lakersa, i Vinnie Johnson, trpač s klupe Pistonsa. No, Manu je bez ikakve sumnje glavni u tom klubu.*

*Naravno, mogli smo za glavnog postaviti i Johna Havliceka koji je često znao ulaziti u igru s klupe, ali teško mi je to napraviti s čovjekom koji je u prosjeku igrao 37 minuta po utakmici i de facto čitavu karijeru imao ulogu ne samo startera nego prve ili druge Bostnovoe zvijezde.

Ljevoruki majstor mogao je dekretom tražiti da ga se uvrsti u startnu petorku i nitko mu ne bi smio prigovoriti ni riječi. Umjesto toga, u startnoj postavi je započeo tek 349 od svojih 1.057 odigranih utakmica regularne sezone, odnosno nešto malo više od trećine. Još veću žrtvu podnio je u doigravanju, u kojem Manu ima najviše pobjeda od svih ljevorukih igrača u povijesti lige (iza njega je Bill Russell), u kojem je startao u tek 53 utakmice od njih 218, odnosno malo više od četvrtine. Da nije bez krzmanja prihvatio tu ulogu, pitanje je bi li odigrao toliko utakmica, više nego dvije i pol sezone utakmica, u doigravanju. Spursi su postali velesila djelomično i zbog njegove žrtve.

Nakon što je dvije od svoje prve četiri godine u ligi proveo kao starter, Popovich ga je prekomandirao na klupu i tada se počela rađati legenda o Manuu. Argentinski ljevoruki mistik, igrač nevjerojatne karizme i uvjerenja, počeo je secirati suparničke sekundarne jedinice svojim inteligentnim ulazima i kreativnim dodavanjima. Košarkaške momčadi u svom tkivu imaju integrirane mane — periode igre kada su starteri na klupi i kada kvaliteta igre pada — a Spursi su tim manama doskočili zahvaljujući Manuu koji je od večeri do večeri preuzimao jednu iz širokog raspona svojih uloga i igrao ih na rubu savršenstva.

Bio ga je užitak gledati. Ne zbog brojki koje su bile impresivne*, ne ni zbog nenadmašne efikasnosti ili atraktivnosti, već zbog tog nekakvog začuđujećeg faktora koji bi najednostavnije bilo nazvati manuizmom.

*Manuove klasične brojke kao što su poeni, asisti, skokovi ne ostavljaju bez daha, najviše zbog uloge u momčadi. Provodio je tridesetak minuta na parketu, rijetko kada više. No, kada uzmete u obzir napredne statistike poput VORP-a, WS-a, TS%-a, Dtrg-a i sličnih, vidi se koliko je Manu bio nevjerojatan i u brojčanom smislu.

Kako mu se kosa skraćivala, tako je rasla njegova legenda.

Bilo da je dodavao lopte iza leđa, zakucavao preko divova iz Kine i dinosaura u NBA finalu ili zabijao pobjedničke šutove u padu na Olimpijskim, radio je to na način koji je u sebi istovremeno spajao i skromnost i samopouzdanje, pun virilnog mačizma ali potpuno lišen svih toksičnih elemenata koji uz njega obično dolaze. Manu je spašavao ljude od šišmiša, uništavao suparnike ball fakeovima i naučio čitavu generaciju mladih bekova kako plesati eurostep. Kada je prije 10 godina nakon očajno odigranog poluvremena protiv Kobeovih Lakersa Manu odradio sjajno drugo poluvrijeme i odveo Spurse do pobjede, Gregg Popovich je jasno obrazložio kako mu je to pošlo za rukom: On je Manu Ginobili. Druge riječi nisu bile potrebne.

Nisam želio da Manu ode u penziju. Ne zato što me svako umirovljenje neke od legendi koje sam gledao čitav život podsjeća na prolaznost vremena, iako ne mogu kriti da je i to jedan od iznimno sebičnih razloga, već zato što će mi nedostajati. Zato što znam da je i u starim danima sposoban za magiju, poput bloka na Jamesu Hardenu koji je prije dvije godine pogurao Spurse do finala Zapada. Manuov manuizam možda nije na pozornici svake NBA večeri, ali tu i tamo proviri iza kulisa i zabljesne, baš kao u starim danima, a takve večeri odmah budu ljepše i punije. Manu je Manu, i falit će mi zbog svih stvari koje su ga činile Manuom. Rečenica je to koja baš i nema smisla, ali ljudi koji su ga gledali, osobito u njegovim najboljim danima, razumjet će je kristalno jasno.

Naravno, odluku o penziji donio je neovisno o željama svojih navijača, koji su ga željeli gledati još godinama. Ginobili je proveo ljeto putujući po svijetu, odgajajući trojicu svojih sinova*; oni su se zabavljali sa svojim starim, s kojim ipak ne mogu provoditi toliko vremena tijekom sezone. Uvijek zainteresiran za svijet oko sebe, nešto što dijeli s Popovichem i Duncanom, Ginobili svakako zna kako ispuniti svoju svakodnevnicu bolje od većine svojih kolega kojima je košarka sve što znaju. Odlučio je odreći se dijela svog identiteta. Spreman je za svoju sportsku smrt. Bit će ga teško prežaliti.

*Najmlađeg Lucu je bilo najpotrebnije preodgojiti, pošto je ne tako davno starog stavio tek na šesto mjesto popisa svojih najdražih NBA igrača, iza jebenog Bryna Forbesa!

Manu će kroz par godina ući u Kuću slavnih. On je jedan od tek dvojice igrača koji su osvojili i NBA naslov, i euroligaški naslov i zlatnu olimpijsku medalju. Osim 16 nevjerojatnih NBA godina, odradio je još sedam impresivnih u Argentini i Europi. Bio je šesti igrač godine, dvaput član treće petorke, dvostruki NBA All-Star, MVP euroligaškog finala, najbolji strijelac finala Eurolige, prvak Italije i četverostruki NBA prvak, osvajač dvije olimpijske medalje te čovjek koji drži niz nevjerojatnih statističkih rekorda u NBA doigravanju, uključujući i prva dva mjesta po broju pobjeda u paru (on i Tony Parker zajedno imaju najviše, drugi su on i Duncan, dok su na trećem mjestu završili Michael Jordan i Scottie Pippen).

No, sve te nagrade i sve brojke potpuno su nebitne kada govorimo o Manuu Ginobiliu. One nisu razlog zašto smo ga gledali. Razlog je manuizam, taj zapanjujući spoj fizičkih vještina, inteligencije i stava. Proslavit ću ga i odati mu pijetet poput Charlesa Barkleya, urlajući GINOBILI! na radost svojih susjeda. Moram. NBA liga je ostala bez jedinstvenog igrača koji je generacijama obožavatelja pokazivao ne samo kako se igra košarka, nego i kako se živi.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.