Utah Jazz prva je momčad Zapadne konferencije. Nakon što su Jazzeri prošlog ljeta evisceririrali srž svoje momčadi u zamjenu za hrpu pickova i uglavnom neželjenih igrača, mnogi su momčad Dannyja Aingea, primarnog arhitekta prošlosezonskih finalista Boston Celticsa, vidjeli kao jednu od onih koje će se boriti za usluge čuda od djeteta Victora Wembanyame na sljedećem draftu. Ostali su bez Rudyja Goberta, Donovana Mitchella, Bogdana Bogdanovića i Roycea O’Neala te trenera Quina Snydera, likova koji su vam na brutalno kompetitivnom Zapadu garantirali top 5 finiš.
Istina, Utah je bila manjkava momčad sa dubioznim uparivanjem dviju zvijezda, ekipa koja je uvijek imala rupe koje ste mogli eksploatirati, pogotovo nakon ozljede Joea Inglesa koji je u ekipi bio veliko ljepilo za koje nisu pronašli zamjenu, ali nije lako odreći se garantiranog mjesta u playoffu, čak i kada znate da vam je ispadanje u drugoj rundi plafon.
Ainge je odlučio napraviti totalnu renovaciju.
Kad renovirate prostor, obično ga morate na neko vrijeme staviti izvan upotrebe, postaviti plastiku po podu, oštemati štogod, dotegliti kante Jupola, okrečiti zidove, postaviti pločice, kupiti novi namještaj i štatijaznam što, ne znam, ja sam podstanar. Uglavnom, očekivanja za sezonu bila su jasna: gas do daske i ravno do dna. Jazz je imao malo previše iskusnih španera i mladih igrača s potencijalom da bismo ga stavili među prve favorite za zadnje mjesto u ligi, ali nije da nije bio u tom ešalonu, bar na papiru. No umjesto tankiranja Jazzeri su uzeli devet pobjeda iz 12 utakmica, i to u ne baš najmekšem rasporedu.
Nisam očekivao da će Jazz izgledati ovako dobro. Kao fokalna scorerska točka Markkanen je pokazao koliko maštovit sistem možete napraviti oko njega
Will Hardy, koji bi ove sezone bio najmlađi trener lige da Ime Udoka nije suspendiran, a što je gurnulo šest mjeseci mlađeg Joea Mazullu na klupu Celticsa, oformio je dosta fleksibilan i moderan sustav igre koji kombinira postave 4-1 i 5-out koje, ovisno o igračima koji se nalaze na parketu, mogu mijenjati ne samo tempo, nego i čitavu filozofiju igre. Utah je tijekom prvih 12 utakmica pokazala sposobnost da odrađuje skriptirane akcije na iznimno visokoj razini vođena Mikeom Conleyjem u halfcourtu, s Jordanom Clarksonom kao velikim iznenađenjem na mjestu sekundarnog playa koji je izgledao iznenađujuće kontrolirano bez obzira na to vodio drugu jedinicu ili igrao paralelno s Conleyjem u petorci.
Kelly Olynik i Malik Beasley dokazali su da spadaju među najpotcjenjenije igrače lige, i to na oba kraja parketa, odrađujući svoj dio posla veteranski sigurno. Jarred Vanderbilt donio je dozu energije koja je prijašnjoj iteraciji Jazza često nedostajala i nadam se da će nastaviti razvijati sinergiju s Colinom Sextonom, čija brzina zapanjuje i preko ekrana i koji se svakom utakmicom sve više razvija u ubojitog tranzicijskog igrača, bilo da finišira ili da razigrava. Walker Kessler i Ochai Agbaji pokazali su dovoljno da u rotaciji smijene Rudyja Gaya koji vozi na teškoj rezervi te Talena Hortona-Tuckera, čije su odluke i realizacija šuta debelo ispod razine koja se očekuje od kvalitetnog NBA igrača.
Ovaj miks starih iskusnjara i mladih igrača koji su dobili veću slobodu u sustavu koji pokušava njihove kvalitete staviti u službu momčadi rezultirao je iznimno protočnom, nesebičnom košarkom u kojoj svaki pojedinac odrađuje dio posla, ali nije zacementiran u rigidnoj hijerarhiji. Ne čudi stoga to što čak petorica Jazzovih igrača zabijaju preko 10 poena po utakmici (s tim da je Vanderbilt na 9) ili to što je ekipa u top 6 po asistencijama, efikasnosti i broju postignutih poena. No, unatoč tome što je Jazz najbolji primjer one stare o tome kako je ekipa više nego suma njenih djelova, unatoč tome što je hijerarhija ekipe fleksibilna kao i igra sama, Jazz ipak ima jednu pravu zvijezdu.
Njegovo ime je Lauri Markkanen.
Kad su moji Bullsi 2017. izabrali kuštravog Finca sedmim pickom na draftu, bio sam skeptičan. Godinu dana kasnije onaj prekrasni crni City edition dres s njegovim prezimenom našao se u ormaru moje sobe. Markkanen je izgledao kao buduća zvijezda u slobodnom, brzom napadu Freda Hoiberga. Priče o “novom Dirku Nowitzkom” bile su očito prenapuhane — ne samo zato što se Markkanen po talentu nije mogao mjeriti s jednim od najboljih igrača svoje generacije, već i zato što njihov stil igre zapravo i nije bio toliko sličan. Dirk je štetu mogao raditi na milijun načina, uključujući izolacije na krilu/postu, dok je Lauri zahtijevao da ga se stavi u sustav i da se vrte akcije u kojima će konstantno biti u pokretu, screenati na laktu, primati loptu na krilu i juriti prema obruču. Dirk je bio jedan od onih igrača koji su mogli biti izvrsni u bilo kojoj ekipi, Finac nije.
Zato su ga navijači Bullsa s vremenom zamrzili. Markkanen je izgledao sjajno dok je Hoiberg vodio show, ali sadašnji trener sveučilišta Nebraska uklonjen je s mjesta trenera nakon lošeg niza rezultata na otvaranju sezone 2018./19. Hoibergov omjer pobjeda i poraza bio je grozomoran, ali on je u konačnici bio Pedro očajno sastavljenog rostera. Od 22 igrača koji su te sezone zaigrali za Bullse, samo njih sedam je i dalje u ligi, od čega su starteri samo trojica: Zach LaVine, Wendell Carter i Markkanen. Dakle, trojac koji je te sezone bio u prosjeku star 21 godinu. Plus svi, ali baš svi su bili ozljeđeni.
Hoiberg je platio busulu, a njega je naslijedio najgori trener lige u zadnjih 10 godina, neponovljivi, užasni, kriminalni hohštapler Jim Boylen koji je brzinski uspio zaratiti sa svojim igračima usput instalirajući impotentan, zakržljali napad kojeg bi se većina ekipa s početka 2000-ih posramila. Boylen je odlučio Laurija parkirati u kut, iako Finac nikad nije bio catch-and-shoot ubojica, prestao je crtati akcije za njega i potpuno skršio samopouzdanje igrača treće godine. To što je Boylen napravio Markkanenu bilo je za zatvor, pogotovo kada uzmemo u obzir to koliko su Bullsi tih godina bili deficitarni talentom.
Uskoro je zaradio reputaciju igrača koji je pasivan i samo stoji u kutu, premekan za napadanje obruča. Bio je mekan i zbog slabašnog učinka u obrani, pogotovo u zatvaranju skoka, a broj Chicagovih navijača koji su ga se željeli riješiti rastao je svakim danom.
No, ako ste gledali kako treba, mogli ste vidjeti koliko je Markkanen krivo iskorišten i koliko mrzi igrati u sustavu koji ga stavlja u pozicije u kojima ne može uspjeti. Njegova pasivnost proizašla je iz uloge stretch četvorke koja ga je u skriptiranim akcijama Bullsa isključivala iz igre, i jedini način na koji je mogao izgledati aktivno bilo je odbacivanje trenerskog plana i solo divljanje, što je veliki no-no kad pola akcija zahtijeva da imate kick-out opciju. Čovjek je visio u kutu šutirajući skromnih 34 posto za tricu i izgledao miljama udaljen od onog igrača čiji sam dres kupio početkom njegove druge godine u ligi. Ne svojom krivicom.
Stvari su se malo popravile dolaskom Billyja Donovana u Bullse i Markkanen je bio više uključen u igru, ali jednom kada je u momčad stigao Nikola Vučević, brzo je prekomandiran u kut; nije mu pomoglo ni divljanje Cobyja Whitea, koji je šutirao svaku loptu koju je dobio u ruku. Zadnje dvije sezone u Chicagu Lauri ne samo da nije dobio šansu biti ono što jest, nego kao da se aktivno radilo na uništavanju njegova talenta. Bilo mi je užasno krivo kada su ga poslali u Cavse za ništa, te sam više puta lamentirao kako bih u ekipi radije imao njega i Cartera nego Vučevića, koji nikako nije uspijevao stvoriti kemiju sa LaVineom. Ali što se može.
U Clevelandu je Lauri prešao određenu vrstu rehabilitacije. Kao dio suludo visoke petorke Cavsa, bio je puno više uključen u igru kao screener na elbowu te su čak radili akcije za njega na kojima je napadao mismatcheve nakon switcha, ali u jasnoj hijerarhiji momčadi u kojoj su trojica igrača bila ispred njega nije mogao pokazati što točno može te nije čudilo kad su ga Cavsi spakirali u razmjeni za Donovana Mitchella.
Lauri Markkanen, nekadašnji sedmi pick drafta, tako je zamijenjen dvaput prije svojih 25 godina, unatoč tome što je kroz karijeru zabijao 15 relativno efikasnih poena po utakmici i pokazao spremnost igrati momčadsku košarku. Bullsi su ga se riješili da si ne zaštopaju cap space, Cavsi da se domognu All-Star igrača. Teško ih je kriviti, ali…
Nekad je stvarno fascinantno vidjeti kako profesionalci ne prepoznaju talent i kako ne kuže da određenim igračima treba sustav da bi pokazali koliko i što mogu. Markkanen je na EuroBasketu pokazao kakva zvijer može biti, a nastavio je trpati i u NBA-u. Ne zbog toga jer je drastično napredovao u odnosu na lanjsku godinu, već zato što je konačno oslobođen. Konačno je dobio pravu šansu kakvu nije imao od one druge sezone u Bullsima kad je bio ipak puno slabiji i neiskusniji igrač.
Očekivao sam da će trpati ove sezone prvenstveno zbog povećanja volumena, ali nisam očekivao da će Jazz izgledati ovako dobro. Kao fokalna scorerska točka Markkanen je pokazao koliko maštovit sistem možete napraviti oko njega. Tricu je digao na više nego pristojnu razinu, što Jazzu omogućuje da igra u 5-out postavama, ali još je opasniji kada dobiva loptu na laktu i napada svoje čuvare koji su redovito sporiji od njega. Impresivan je broj poteza koje ima u svom arsenalu, oplemenjenom horocima, spinovima i dropovima. Protiv Lakersa je zabio i s jedne noge kao Dirk, i na ulazu iz okreta između dvojice čuvara. Šut za dva mu je 68 posto, šut na obruču na apsurdnih 86 posto, a nije da živi od putbackova. Poboljšao je i obranu u kojoj je uvijek bio dobar jedan-na-jedan, ali sada kuži i što treba raditi u helpu i sve rjeđe ispada iz rotacija.
Koliko je to održivo na duge staze? Nemam pojma. Kolika je šansa da Ainge spakira Conleyja, Olynyka i Gaya za nekakve pickove, mlade igrače i ističuće ugovore? Velika, čak i s ovakvim rezultatom. No, bez obzira na to u kojem smjeru sezona krenula, Lauri Markkanen pokazao je koliko dobar može biti, i za svoju zemlju i za svoju momčad.
Žao mi je što to nisu Bullsi, ali sami su si krivi. Nadam se da će nastaviti ovako kroz čitavu sezonu i da će ući u svoj prvi All-Star. Tako fin igrač to zaslužuje. Sve što mi preostaje je da skinem koju kilu pa da mogu navući onaj njegov dres bez da u njemu izgledam kao kulen koji se utegnut konopcem dimi u pušnici.
