Lijepo je kad vas mrze. Ne ovako, u stvarnom životu, iako je i to neizbježno ukoliko ste javna ličnost, ali ako ste NBA ekipa? Mržnja je znak da radite nešto dobro.
Prije desetak godina su Golden State Warriors bili samo jedna simpatična momčad koja je igrala atraktivnu timsku košarku, pogonjena Splash Brothersima koji su polako gradili svoj renome, obranom novopotpisanog Andrewa Boguta i post igrom Davida Leeja koji je taman bio stigao iz Knicksa. Dvije godine kasnije osvojili su naslov, prvi od 1975., i vitriol je samo krenuo curiti. Prvo polako, pa sve jače, pa u slapovima nakon što su potpisali Kevina Duranta. Mržnja je pokazatelj uspjeha u sportu. LeBrona su mrzili. Kobea su mrzili. Jordana su mrzili. Kvragu, da su sveameričke ikone dobrote i empatije Bob Ross i Mr. Rodgers uzeli loptu u ruke, i njih bi mrzili. Ako bi bili dobri.
Memphis Grizzlies počeli su privlačiti hejtere. Nema ih još uvijek puno, ali njihov broj svakim danom raste. Lani su završili sezonu porazom od Warriorsa u seriji u kojoj su ozbiljno namučili buduće prvake — u prvoj su izgubili jedan, u četvrtoj tri razlike, igrajući s ozbiljno načetim Jaom Morantom — da bi ove sezone nastavili gdje su stali i trenutno prijete ponoviti 56 pobjeda od lani unatoč tome što su izgubili Kylea Andersona i De’Anthonyja Meltona, uz Moranta jedinu dvojicu igrača koji su mogli igrati kao playmakeri.
Memphis je tijekom prvih skoro pa 30 utakmica sezone pokazao dva lica i oba su bila impresivna. U prvoj polovici otvaranja sezone igrali je razigranu košarku koja je gazila suparike tempom — kako u tranziciji, tako i u half-courtu — kontrolom količine posjeda lopte kroz ofenzivni skok i napadačkom briljantnošću Moranta i Desmonda Banea. U drugoj polovici, kad se Bane ozlijedio, a Jaren Jackson Jr. se vratio na parket, Grizzlies su se totalno prešaltali i, premda i dalje njeguju brzu igru, suparnike prvenstveno slamaju čvrstom obranom reketa i korner trice koja im omogućuje pokretanje tranzicije.
Na ovakvom Zapadu, gdje je hrpetina ekipa tu negdje, gdje su svi podjednaki, ne bi me začudilo da doguraju do finala konferencije ili da je čak osvoje
Ekipa je početkom godine bila u top pet napada lige i u top 25 obrana, da bi se u kratkom roku defenzivno podigla i trenutno je u top 10 napada lige i u top 5 obrana. Ovisno o tome koliko vas rajca borbeni poklič “Light the Beam!”, oni su i najzabavniji ili drugi najzabavniji tim lige.
Ja Morant glavni je razlog zašto ćete baciti poglet na Medonje na League Passu ili na Areni.
Prvi Memphisov čovjek igra MVP glasova vrijednu sezonu, a kad bi u kalkulacije za najvrijednijeg igrača lige ulazio i faktor zabave, vjerojatno bi bio broj 1. Grizzlies su lani dokazali da mogu igrati bez svog prvog igrača, upisavši omjer 20-5 dok je on bio izvan stroja, ali ove je sezone priča nešto drugačija.Trenutno su na 2-3 bez Moranta, s tim da je jedna od te dvije pobjede ostvarena protiv Atlante bez Traea Younga. Bez Meltona i, pogotovo, Andersona, Memphisov je half-court napad u banani čak i kad igra Morant (23. u ligi po učinkovitosti), ali kad je on na klupi, izgleda apsolutno katastrofalno.
S njim na parketu Grizzlies ima +10.7 na 100 napadačkih posjeda, što je i logično: on je čovjek koji će započeti tranziciju otpuštanjem po strani, on je primarni kreator, on stvara višak driblingom i omogućuje drive and kick igru te, premda ne završava tako uspješno na obruču kao lani, i dalje volumenom ulazaka i navlačenjem obrana stvara hrpetinu šansi za suigrače. No, on je ujedno i jedini igrač za kojeg ne morate crtati pojmno dizajnirane napade te sam može izvući ekipu u half-courtu kad je suparnici pročitaju.
Gledati Moranta kako leti terenom, bez obzira na to imao 10 metara ili 10 centimetara prostora, ove je godine bilo uzbudljivo kao voziti se vlakom smrti, uz njegov sitni vez u driblingu i ubrzanje iz mjesta koje kao da pripada nekakvom superjunaku. Istina, suci mu toleriraju nošene lopte više nego što bi trebali, ali s obzirom na to da čovjek u driblingu izgleda kao kolibrić u letu, ne čudi što mu to prolazi jer golim je okom te nošene jako teško percipirati.
Kad njega nema na parketu, puni napadi su osuđeni na skriptirane, što nije nužno loše budući da su Taylor Jenkins i njegovi pomoćnici složili poprilično zanimljive akcije iz postava 4-1 ili čak 3-2, pri čemu gdje do izražaja dolazi Memphisova sposobnost da ubija iz kornera, postavlja off-ball screenove i tjera vas da žrtvujete igrače kako biste onemogućili ofenzivni skok.
Takav složeni sustav vjerojatno ne bi sličio ničemu da Bane nije izrastao u vrhunskog sekundarnog playmakera..
Tyus Jones pokazao je tijekom svoje karijere kako je iznimno koristan čisti razigravač (s tim da je u zadnje dvije sezone počeo zabijati i solidan broj catch-and-shoot trica), ali da su Medonje bile osuđene samo na njega u minutama kad nema Moranta, sumnjam da bi stvari izgledale ovako dobro. Bane je zablistao, preuzimajući na trenutke i ulogu prvog playa, pokazujući iznimno finu kontrolu nad tempom napada i pregled igre za koji se u prvim dvjema njegovim sezonama u ligi nije činilo da ga posjeduje.
Njegov poboljšani dribling omogućio mu je da (p)ostane ubitačan šuter: čovjek je i lani ubijao iza linije, ali ove je egzekuciju dodatno povećao na apsurdnih 45 posto uz volumen od 8,5 trica po utakmici, a posebno je impresivno to što pogađa 47 posto trica koje uzima iz driblinga. Zatvaranje takvih šutova obično je košmar za obrane; kad predstavljate takvu prijetnju, puno je lakše razigravati suigrače koji ulaze u prostor koji suparnici ostavljaju nebranjenim kako bi vas zatvorili.
Bane je bio jedan od glavnih kandidata za nagradu Most Improved Player — uz Laurija Markkanena, Tyresea Haliburtona i Shaija Gilgeousa-Alexandera prije nego što se ozlijedio — a jednom kada se vrati na parket, trebao bi se opet uključiti u utrku, iako će do data proći previše utakmica kako bi ga ozbiljno uzeli u obzir.
Bane i Moran stupovi su Memphisova napada, dok je Jaren Jackson Jr temelj obrane. Otkako se JJJ sredinom studenog vratio u sastav, Grizzlies su od jedne od najlošijih obrana lige skočili na sam vrh.
On je praktički od svoje rookie sezone bio fantastičan obrambeni igrač, ali ono što radi ove godine je van svake pameti. Čovjek je apsolutna elita u help defenseu, jedan od šačice igrača koji se mogu izrotirati iz reketa do linije trice te se vratiti natrag u istoj sekvenci i koji su jednako efikasni i u show i u drop i u switch obrani pick ’n’ rolla. Jacksonov problem nekoć su bile olako skupljene osobne pogreške, ali ove je godine znatno pročistio svoju igru, bolje tempira ulaske u zračne duele i u samo dvije utakmice je bio u nekakvim ozbiljnijim problemima s faulovima. To mu je omogućilo da ostaje na parketu u ključnim trenucima, ali i da postane bolji zatvarač reketa. Jackson je trenutno na 3,6 blokada po utakmici te bi bio debelo prvi igrač lige da ih je odigrao dovoljno kako bi se kvalificirao za lidera u toj kategoriji.
Njegovu defenzivnu izvrsnost potvrđuje i gledanje golim okom, bez prizme statistike. Na gotovo svakoj utakmici, u više navrata, primjetit ćete bekove kako ulaze prema reketu, primijete da u njemu stoji JJJ i onda lagano izvuku loptu prema van u strahu od blokade. Ne čudi stoga što je Memphis primao 8,4 poena manje na 100 posjeda kada je Jackson na parketu nego kad nije. Uz defenzivni napredak, i realizaciju trice vratio je na razinu na kojoj je bila u prve dvije sezone te opet predstavlja prijetnju kakvu želite kod svoje stretch četvorke/small-ball centra.
Da stvar bude zastrašujuća, Memhis do sada nije odigrao nijednu jedinu utakmicu u kojoj su Morant, Bane i Jackson bili zajedno na parketu. Bane se ozlijedio 13. studenog, Jackson se vratio u momčad dva dana kasnije. Momčad je svejedno izdržala jer je sjajno posložena, možda i najdublja u ligi, s nizom igrača uloge koji, ovisno o potrebi, mogu postajati i više od onoga što bi bili u idealnim situacijama.
Steven Adams predvodi ligu u ofenzivnim skokovima, a njegovo pospremanje otpadaka savršeno se uklapa uz Morantovu igru i jedan je od razloga zašto nešto lošija realizacija šuteva na obruču nije stvarala probleme za Memphis. Adams je usto i odličan u postavljanju blokova, nepomični zid sa magnetskim sposobnostima koji umjesto metala u sebe usisava bekove i krila i tjera suparnike da se switchaju kad to najradije ne bi napravili.
Dillon Brooks je i dalje elita u obrani jedan-na-jedan obrani, sposoban usporiti najbolje strijelce lige kao rijetko tko u današnjem NBA-u, što je više nego dovoljno da usporite njegovu, blago rečeno, upitnu selekciju šuta. John ‘Rade’ Konchar izrastao je u zadnje dvije sezone u sjajnu catch and shoot prijetnju — kako iz kornera tako i s krila — te je naučio graditi se u defenzivnom skoku i tako pomagati Adamsu, Jacksonu i Brandonu Clarku, koji je sve bolji u ulozi niskog centra i koji svojim atleticizmom osigurava Memphisu opcije u tranzicijskom napadu.
Santi Aldama napravio je ogroman iskorak na oba kraja terena te može igrati sve tri visoke pozicije — nešto poput Markkanena za siromašne — a tu je i rookie David Roddy, koji stilom igre malo baca na onaj grit ’n’ grind Memphis otprije 10-15 godina i od kojeg Medonje u budućnosti puno očekuju. U momčad se nedavno vratio i Ziaire Williams, koji izgleda bar šest cenata viši nego prošle sezone, a ne treba zaboraviti ni na Jonesa kojeg sam već spominjao, Xaviera Tillmana koji je malo ispao iz rotacije iako je koristan NBA igrač i Dannyja Greena koji nudi veteransko prisustvo itekako potrebno ovako mladoj momčadi.
Grizzliesi imaju sve potrebno za veliki rezultat. Imaju superstara. Imaju identitet. Imaju jasnu hijerarhiju u momčadi. Imaju iskustvo igranja velikih utakmica od lani. Imaju dubinu. Imaju resurse da naprave trade za čovjeka koji im fali — ne samo u mladim igračima, nego i u pickovima. Na ovakvom Zapadu, gdje je hrpetina ekipa tu negdje, gdje su svi podjednaki, ne bi me začudilo da doguraju do finala konferencije ili da je čak osvoje. Spremni su za takav iskorak.
S obzirom na to kako dobro igraju, broj Memphisovih hejtera mogao bi brzo narasti. Samo se nadam da će broj zaljubljenika u njihov stil košarke rasti još brže. Oni to zaslužuju.
