Nisam volio gledati Oklahoma City Thunder. Moje su antipatije bile primarno estetske. Njihovi novi dresovi, plavi i narančasti, bili su mi privlačniji nego mnogima, ali nisu se mogli mjeriti s prekrasnim žuto-zelenim dresovima izdanih i preveslanih Seattle Supersonicsa, posebno ne s onom lakonskom edicijom ranih 1990-ih. Više od dresova i dvorane i lokacije smetao mi je njihov stil igre, turbofolk verzija košarke iz prve polovice 2000-ih svedena na bjesomučne izolacije koje su rezultirale iznimno statičnim napadima.
Premda sam pojedinačno gotivio gotovo sve njihove igrače, nisu me oduševljavali kao cjelina. Ne zbog učinkovitosti i potencije — rijetki su bili ljubitelji košarke koji su im predviđali manje od dva osvojena naslova jednom kada svi odrastu — već, kao što sam već rekao, zbog estetike. Momčad koja je u određenim krugovima nosila naslov FThunder, obzirom na broj slobodnih bacanja koje je izvlačila, nije igrala lijepu košarku.
I tako ja nisam volio gledati Oklahoma City Thunder, momčad čiju su srž sačinjavali Serge Ibaka, James Harden, Russell Westbrook i Kevin Durant,* briljantni igrači i legende lige.
*Ne treba zaboraviti ni Jeffa Greena, kojeg su trampili za Kendricka Perkinsa, računajući kako će im trebati visoki za borbu s Pauom Gasolom i Andrewom Bynumom taman kada se Pau počeo fizički, a Bynum mentalno raspadati, a liga se sve više i više odmicati od centara koji su imali okretnost prosječne bukve.
SGA je superstar koji se ne boji clutch situacija i može staviti ekipu na svoja leđa
FThunder nikada nije doživio svoj zenit. Čitam ovih dana kako omladina po internetu piše o Rudyju Gobertu kao najgorem tradeu u povijesti lige, potaknuta recentnim okršajem tankoćutnog Francuza sa suigračem Kyleom Andersonom, ali kandidata za tu titulu ima napretek, puno ubitačnijih i težih. Moj bi izbor spao na Hardenov preuranjeni trade u Houston — Wolvesi nikada ne bi osvojili naslov s onim što su dali za Goberta, dok se Thunder tom razmjenom odrekao makar jednog, stavio bih mali prst u vatru.
Thunder je ostao izvrstan kroz tri od četiriju sljedećih sezona uz dva dolaska do finala Zapada, ali dalje nije mogao. Možda je glupo razloge za taj relativni neuspjeh svesti na jednu banalnu stvar, ali u konačnici mu je nedostajao Harden. I protiv Spursa i protiv Warriorsa. Kad se prisjećam te ekipe na svom (gotovo) vrhuncu, sjećam se koliko je dobra bila, koliko je potencijala imala i koliko ju je nesnosno bilo gledati kao cjelinu.
Volim gledati Oklahoma City Thunder. Novokomponovana momčad Marka Daigneulta ove je sezone napravila ogromni iskorak, nadmašivši prošlogodišnji rezultat za čak 16 pobjeda. Napravila ga je unatoč tome što nije mogla računati na Cheta Holmgrena, na kojeg su potrošili drugi pick drafta. To ju je stavilo u nezavidnu poziciju ne samo zbog smanjenja razine talenta u momčadi, nego i zato što je odradila sezonu praktički bez pravog visokog, a to je rezultiralo ogromnim problemima u obrani reketa u halfcourtu i velikim brojem dopuštenih ofenzivnih skokova (druga u ligi). Kompenzirala je to visinom na drugim pozicijama, brzinom i dugim rukama, što ju je pretvorilo u elitnu tranzicijsku obranu lige i momčad koja kreira sijaset ukradenih lopti (peti u ligi) koje pogone njene brze kontre.
Daigneaultova je momčad bazirana na sličnim konceptima kao i ona Oklahomina ekipa od prije 11 godina — ulazi u halfcourtu, visok ritam, tranzicija — ali ti su koncepti pojačani puno kompleksnijim akcijama od pukih ‘preseli četvoricu na weak side’ izolacija. Josh Giddey napravio je ogroman iskorak kao playmaker, Luguentz Dort je nastavio svoje etabliranje na poziciji jednog od najboljih jedan-na-jedan obrambenih igrača lige, Isaiah Joe se pokazao kao izvrsno polivalentno rješenje na dvojci, a Jalen Williams šokirao je mnoge radeći dva-tri iskoraka tijekom sezone — od čega je zapanjujući bio onaj u ožujku, u kojem je pokazao da ima štofa prometnuti se u vrhunskog tricaša i jako dobrog sekundarnog playmakera (46 posto trice na 41 pokušaj, 4,5 asista po utakmici).
Možda nisu talentirani kao Thunder od prije 11 godina, malo je ekipa u povijesti lige koja je imala takve igrače u istom trenutku na rosteru, ali meni su zabavniji za gledanje.
Jedan od glavnih razloga zbog kojih mnogi dijele to mišljenje je igra Shaija Gilgeous-Alexandera, koji je ove godine napravio iskorak iz zvijezde u superstara te bi se trebao naći u jednoj od najboljih petorki lige, unatoč tome što Thunder nije završio na 50 posto pobjeda. Toliko je bio dobar.
SGA utjelovljuje Thunderovu igru. Njegove do ispod koljena dugačke ruke ogromno su oružje u defenzivi, u kojoj je aktivniji nego ikad prije u karijeri, što je impresivno s obzirom na količinu posla koji odrađuje u napadu. Ubojit u tranziciji, jednako opasan u halfcourtu, srezao je broj šuteva za tri koje pogađa ispod prosjeka lige te povećao realizaciju s poludistance — i po pitanju volumena i po pitanju efikasnosti — koristeći svoj kompaktni dribling kako bi se oslobodio suparnika.
Shaijev dribling je potcijenjeno oružje o kojem se premalo priča. Dok Kyrie i Steph driblaju kao Buddy Rich i Gene Krupa — rasplesano, razulareno, komplicirano do bola; dok Giannis dribla kao John Bonham — tako da osjetiš svaki udarac; dok Ja Morant dribla kao Dave Lombardo — brže od najbrže brzine; SGA dribla kao Stephen Morris. Metronomski precizno.
Nevjerojatna kontrola lopte, pogotovo dok dribla iza leđa, jedan je od glavnih razloga zašto Shai gubi svega 2,8 lopti po utakmici, unatoč tome što treću sezonu zaredom predvodi ligu u prodorima. Ona mu omogućuje da bude tako brutalno dobar scorer, jedan od najboljih u ligi. Shai se prometnuo u igrača koji može zabiti s bilo kojeg mjesta unutar linije trice, što stvara ogroman pritisak na obranu koja često mora modificirati svoje help zadatke kako bi ga pokrila udvajanjem. Gilgeous-Alexander je to iskoristio rastući kao playmaker. Premda mu se broj asistencija nije povećao u odnosu na prošle sezone, nema nikakve sumnje da igra pametnije i stavlja suigrače u pozicije koje im odgovaraju te će biti posebno zanimljivo vidjeti može li razviti ikakvu pick ’n’ roll kemiju s Holmgrenom jednom kada se ovaj oporavi.
Kanađanin je sezonu završio kao četvrti strijelac lige. U top 20 samo su trojica igrača mlađa — Anthony Edwards te Trae Young i Luka Dončić, koji su ista školska generacija kao Shai. To je sjajan zalog za budućnost Oklahome, koja u sljedeće tri godine ima još i 800 pickova koje može unovčiti kako bi Shaiju, Giddeyju, J-Dubu i eventualno Holmgrenu priključila još neku zvijezdu prije nego što svi potpišu punokrvne ugovore. No, čak i ako se to ne dogodi, jezgra je već tu. SGA je punokrvni superstar koji se ne boji clutch situacija i može staviti ekipu na svoja leđa. Nastavi li igrati ovim ritmom, nakon nekoliko bismo sezona mogli bi pričati o njemu kao o istinskom MVP kandidatu. On čini Oklahomu ekipom koje se svi moraju paziti.
Ne znam imaju li dovoljno snage probiti se kroz play-in. Čeka ih dvoboj protiv Pelicansa koji su u jednom trenutku bili na vrhu Zapada, pa protiv Timberwolvesa, ali to je puno manje važno. Playoff iskustvo bi im svakako pomoglo, ali već ovaj rezultat ih gura u razgovor o ozbiljnim ekipama, a najzaslužniji za to je košarkaški metronom Shai Gilgeous-Alexander. Ne znam koliko još prostora ima za osobni razvoj, ali samo brušenje već postojećih vještina bit će dovoljno da OKC iduće godine ostvari rezultat kakav je lani imao Memphis, ili kakav je ove sezone imao Sacramento, iskačući iz borbe za play-in u punokrvnu top 4 ekipu Zapada.
Konkurencija je, doduše, sve snažnija i snažnija, ali Thunder, za razliku od većine svojih suparnika, ima mehanizme kojima se može ojačati, i izvana i iznutra. Prije ili kasnije playoff košarka će opet stanovati u Paycom Centeru. SGA će se pobrinuti za to.
