Čovjek koji je buljio u ekran

Miami je kamen

... i netko će na njemu polomiti zube

Miami Heat je prokockao utakmicu protiv Toronto Raptorsa. Nakon što se vratio s -16 u prvom poluvremenu imao je šansu napraviti koračić prema trećem mjestu na Istoku, ali trener Erik Spoelstra je u dvije uzastopne akcije kiksao, a ni igrači mu nisu pomogli. Dva pokušaja cuta, oba s lijevog krila, završila su izgubljenim loptama. Kako i ne bi, kada je reket u Raptorsa bio gušći od zobene kaše koja je čitav dan ostala stajati na štednjaku — provući loptu u ruke cuttera u takvim okolnostima, pogotovo pokraj sjajnih i dugorukih Torontovih igrača, bila je nemoguća misija. Na drugoj su strani Pascal Siakam i O.G. Anunoby* iskoristili svoje slobodnjake i Toronto je upisao pobjedu kojom je vjerojatno potvrdio drugo mjesto na Istoku i izbjegao opasnog suparnika u prvoj rundi.

* Igrač o kojem se, pored Freda VanVleeta i Normana Powella, premalo priča. Ove sezone je napravio strašan iskorak u realizaciji i bit će zanimljivo gledati ga iduće godine kada će mu se, bar se nadam, povećati ovlasti u napadu, kao i volumen. Anunoby nije dobar igrač s loptom niti se sjajno kreće bez nje, ali bar na jednoj od ovih vještina može poraditi. Ima fizičke predispozicije biti značajan igrač na obje strane terena i postati najbolji britanski igrač od Luola Denga.

Bila je to ružna i iščašena utakmica u kojoj su obje ekipe imale velikih problema. Toronto je nanizao 21 izgubljenu loptu te je napravio hrpetinu defenzivnih pogrešaka koje Heat nije iskoristio jer je očajno šutirao izvana (14 od 45) unatoč tome što su kroz prve tri četvrtine šutovi bili konstantno otvoreni. Miami je usto poklonio Raptorsima 36 slobodnjaka — Kyle Lowry i Fred VanVleet su te večeri više puta vidjeli crtu nego Diego Maradona u 1990-ima. Da me ne biste krivo shvatili, Toronto je bio bolji, zaslužio je pobjedu, ali jedino što se iz dvoboja ovih dviju ekipa moglo zaključiti bilo je to da obje imaju hrpetinu stvari za popraviti pred početak playoffa.

Unatoč tome, obje ekipe su ozbiljne.

Zajebani su. Nabrijani su. Imaju kvalitetu, trenersku i igračku. I ono što je najvažnije, ove su sezone bili bolji od svojih direktnih konkurenata

O Raptorsima znamo sve, lanjski prvaci su izgubili glavnog igrača Kawhiija Leonarda i svejedno ostali sila na Istoku. Njihova kombinacija dubine, fleksibilnosti, iskustva, muda i izvrsne taktičke pripreme donekle anulira činjenicu da u momčadi nemaju pravog superstara, koliko god Lowry i Siakam uspijevali povremeno igrati na toj razini: Lowry konzistentnije, Siakam s višim plafonom. O Miamiju smo puno toga saznali, ali i dalje valja imati na umu da je ovo potpuno nova ekipa koju će playoff tek testirati.

Otkako je LeBron James napustio South Beach, momci iz Miamija su bili uspješniji nego što bi se to dalo očekivati. U pet godina su dvaput igrali u playoffu unatoč deficitu talenta, uspjevali su sistemom nadoknađivati nedostatak individualnog talenta te su uspijevali, makar na sezonu ili dvije, anonimuse pretvarati u solidne igrače.

No, ovogodišnji Miami zapravo nema puno veze s lanjskim. Od 10 igrača koji su lani činili osovinu rotacije, u momčadi su ostala samo trojica — Goran Dragić koji je lani većinu sezone bio ozlijeđen te je odigrao svega 36 utakmica, Bam Adebayo koji je ulazio s klupe i Kelly Olynik koji je… jebiga, Kelly Olynik. Heat je u odnosu na lani, kada je završio 10. na Istoku, izgubio prvog, drugog, četvrtog, petog, šestog, sedmog, 10., 11. i 12. strijelca, odnosno čitavu ekipu. Ova sezona trebala je biti početak izgradnje nove momčadi građene oko kvaliteta Jimmyja Butlera i potencijala Bama Adebaya, ali umjesto toga postala je najuspješnija regularna sezona za Miami od 2014. kada je izgubio finale od Spursa — tada je momčad dobila 66 posto svojih dvoboja, ove godine 63.

Napravila je to igrajući drastično drugačiju košarku nego ranijih godina. Spoelstra je nakon odlaska LeBrona i kompanije promijenio svoju filozofiju igre, oslanjajući se prvenstveno na intenzitet, presing i čvrstu obranu gradeći pri tom ono što je u ligi postalo poznato kao Heat Culture. Miami nije igrao najljepšu i najbolju košarku, ali kada ste mu dolazili na megdan, znali ste da ćete se morati poklati za svaki poen.

Tijekom tih pet godina Miami je uvijek imao jako dobru do odličnu obranu — jednom je bio drugi, triput peti i jednom osmi po broju dopuštenih poena u ligi. Imali su u Miamiju nekoliko zanimljivih playoff okršaja, kao 2016. kada su u drugoj rundi odveli Toronto u sedmu, igrajući pri tom tri produžetka, ili pretprošle godine kada su se pomlatili sa 76ersima koji su ih dobili u pet utakmica, ali su pritom primili dobre batine.

No, ove godine stil igre se promijenio.

Heat Culture je ostao; dapače, mogli bismo reći kako su se intenzitet i kurčevitost Heatovih igrača samo pojačali, ali filozofija igre je nešto drugačija. Heat ove godine nema dominantnu obranu — 11. je po primljenim poenima, 14. po defenzivnom rejtingu — ali zato je napad procvjetao te je trenutno šesti po ofenzivnom rejtingu. Spoelstra je još jednom pokazao da je maestro ofenzivne organizacije. Čovjek koji je pred desetak godina nakon mjeseci mučenja i gotovo pa negledljive košarke uspio osmisliti sustav u kojem će loptu dijeliti Dwyane Wade i LeBron opet je zasnovao napad na brzom prijenosu lopte.

Heat je ove sezone treća momčad lige po asistencijama na 100 posjeda lopte, unatoč tome što ima samo trojicu igrača koji mogu stvarati višak kroz dribling, i to ne u svim situacijama. Dragić to više ne može raditi protiv igrača s dobrim lateralnim kretanjem, iako nesposobnost prolaska jedan-na-jedan anulira inteligencijom, pregledom igre i sjajnim odlukama u tranziciji i pick’n’rollu. Kendrick Nunn ima velikih problema protiv snažnijih suparnika. Tako da Butler ostaje praktički jedini de facto elitni plejmejker ekipe.

No, baš zbog toga Heat nema puno igrača za čije će se prste lopta zalijepiti. Glavnina akcija bazirana je na konstantnom kretanju i lopte i igrača čime se obrana tjera na prilagodbe dok Miami ne pronađe rupu koju može eksploatirati. Obrana se mora kretati i zato što Miami prijeti sa gotovo svih pozicija izvana — Butler je možda napravio tri koraka unatrag što se vanjskog šuta tiče, ali zato su Tyler Herro, Olynik, Meyers Leonard, Jae Crowder i najbolji šuter na planetu Zemlji Duncan Robinson ubijali izvana. Herro i Robinson su pritom pokazali da mogu poentirati i iz driblinga koristeći stepbackove, što je sjajna vijest za neke buduće Heatove akcije. Herro je pri tom posebno interesantan jer ima jako dobar pregled igre i mogao bi postati više nego pristojan sekundarni plej, ali i kao spot-up šuter je iznimno koristan*.

*U trenutku pisanja ovog teksta Heat igraju protiv Celticsa, bez Butlera koji je ozlijedio gležanj. Samim time Herro je dobio više plejmejkerskih dužnosti i izgleda više nego solidno.

Kad Butlera okružite ovakvim igračima, njegova sposobnost penetracije dodatno dobiva na vrijednosti zato što, jednom kada prođe svog čovjeka, pred sobom ima prorijeđen reket. Butler koristi takve situacije na najbolji mogući način:

a) postotak šuta iz blizine ove sezone iznosi mu 62 posto, po čemu je usporediv sa Zionom Williamsonom, Kawhijem Leonardom i Jamesom Hardenom

b) izvlači 9,1 slobodno po utakmici, najviše u karijeri, te je peti po pokušajima s linije i treći igrač lige po zabijenim slobodnjacima

c) ostvaruje 6,1 asista po utakmici, najviše u karijeri — samo 21 igrač lige ima više asista od njega

Samim time nestanak njegovog vanjskog šuta, koji je ionako kroz karijeru bio blago ispodprosječan, nije toliko bolan za Miami.

Upariti Butlerovu prodornost i vanjski šut ostatka momčadi ubojita je stvar, ali kada u miks ubacite i Bama Adebaya, Heatov napad dobiva dodatnu dimenziju. Bam je od jako dobre opcije s klupe ove sezone postao All-Star igrač, okosnica obrane koja omogućuje Miamiju da igra s hrpetinom niskih rotacija i ključni čovjek napadačkog sistema. Elitni učinak oko obruča Bam je ove sezone nadogradio pristojnim šutom s poludistance (sa 39 na 46 posto uz povećanje volumena) što je promijenilo način na koji ga obrane pokušavaju zaustaviti, ali najveći napredak doživio je kao asistent.

On je ključni čovjek u Heatovom motion sistemu jer donosi ispravne odluke, zna kada treba izbaciti loptu na perimetar čak i kada primi loptu blizu obruča, te odlično osjeća kada i od kuda dolazi obrambena ispomoć zbog čega je ove sezone na 5,1 asista po utakmici. To su skoro pa jokićevske brojke. Naravno, Adebayo nema passing gen i kreativnost sjajnog Srbina, i pomaže mu to što na perimetru ima Robinsona i ostatak snajperske družine, ali bogme bi i njihove brojke bile dosta lošije da ih Adebayo i Butler ne hrane sjajnim dodavanjima.

Adebayo pritom posjeduje potencijal koji bi Spoelstra mogao otključati kroz sljedećih nekoliko sezona. Otvorio je sezonu šutirajući 33 posto s distance da bi u potpunosti odustao od trice nakon nekoliko slabijih utakmica. No, ako je poboljšao mid-range, ne vidim razlog zašto ne bi u budućnosti mogao dodatno produljiti svoj šut. Isto vrijedi i za njegov dribling — Adebayo tu i tamo zna malo zaigrati s loptom, pogotovo u tranziciji, te me ne bi čudilo da tom segmentu igre posveti dodatnu pozornost i tako već sljedeće sezone postane Anthony Davis za… pa čak i ne za siromašne, već za srednju klasu. Rješavanje sporijih i slabijih suparnika iz driblinga s krila dodatno bi otvorilo ne samo njegovu igru, nego igru čitave momčadi.

Tercet Butler-Adebayo-Robinson okosnica je ove momčadi, a upravo ta trojica igrača predstavljaju najvažnije pogonske osovine — penetraciju, protok lopte i vanjski šut.

Gledamo li trojke koje su provele više od 700 minuta na parketu ove sezone, ova je 12. u ligi po net ratingu (razlici u primljenim i postignutim poenima, koja u ovom slučaju iznosi 11,2), ali zapravo bismo mogli reći da su četvrti u ligi, pošto od tih 12 mjesta njih sedam otpada na različite Milwaukeejeve, a tri na Jazzove trojke. Pogledamo li rotacije od petorice igrača i pridodamo li ovoj trojici Leonarda i Nunna, Heat je četvrti u ligi sa net ratingom 13,4 za igrače koji su odigrali bar 300 minuta zajedno iza petorki Millwaukeeja, Toronta i Utaha. Premda te brojke ne koreliraju nužno s pobjedama (Bullsi imaju osmu najbolju petorku lige po tim parametrima) one pokazuju da imate finu osnovu na kojoj možete graditi budućnost.

Neke stvari se još uvijek mogu i moraju poboljšati.

Nunn je izgledao očajno otkako se sezona restartala, njegovu mini staturu (za NBA standarde) suparnici su počeli debelo iskorištavati pošto mu je intenzitet igre pao i pitanje je koliko je korona koju je prebolio ostavila traga na njegovu tijelu. Crowder je i dalje nepouzdan te će na dvije dobre utakmice odigrati jednu slabašnu i nikakvu, Leonard nije igrao u bubbleu, i dalje nedostaje drugi superstar za nešto superozbiljno (iako bi se Adebayo mogao razviti u tog čovjeka). Nedostaje iskustva, što nije čudno obzirom na to da je Butler jedini prekaljeni nosač rotacije, da momčad ima dvojicu rookieja koji igraju važne minute i da se tek sastavila ove sezone, ali to su minijaturni problemi u odnosu na ono što muči mnoge druge momčadi.

Iako lošija nego lani, obrana je daleko od loše te je izgledala još bolje nakon restarta unatoč Nunnovim problemima u defenzivi. Andre Iguodala pridonio je poboljšanju, te je za očekivati da će momčad koja ima njega, Butlera i Adebaya u rotaciji igrati još bolje u budućnosti. Heat je jako dobar u određenim defenzivnim aspektima igre — njegov sustav koji često podsjeća na pack line D bio je jako dobar u zaustavljanju trice, po čemu je momčad sedma u ligi (od drugog mjesta je dijeli tek 0,6 posto), unatoč niskim petorkama sjajno je gradila defenzivni skok (šesti po dopuštenim ofenzivnim skokovima), te bila sedma po dopuštenom šutu iz igre. Uz poneke prilagodbe — kako sistemske, tako i igračke — mogla bi u budućnosti opet biti u top 8 lige.

Kada spojimo sve pobrojano u jednu masu, postaje jasno zašto je Miami, bar za mene, jedan od dark horseova predstojećeg doigravanja. Zajebani su. Nabrijani su. Imaju kvalitetu, trenersku i igračku. I ono što je najvažnije, ove su sezone bili bolji od svojih direktnih konkurenata.

Uzmimo da Istok ima šest ozbiljnih momčadi. Da, Istok. Šugavi dani su iza nas. Tih šest ekipa imaju svoje probleme, veće ili manje, ali radi se o momčadima koje su ove sezone na 60 posto pobjede. Bucksi, Raptorsi, Celticsi, Heat, Pacersi i Sixersi. Tko ima najbolji skor u međusobnim ogledima?

Heat.

Ne vjerujete? Pogledajte tablicu.

Jedina momčad s kojom su ovi momci imali problema bio je Boston.* Dobili su Buckse dvaput. Skoro su dobili Raptorse triput. Pacerse su dobili s +1 i s +14. Sixerse su dobili u dvije tijesne utakmice, da bi ih treći put razbili sa 31 razlike. Ovo je ozbiljna ekipa koja bi sljedeće sezone trebala biti još bolja.

* Dok sam napisao tekst Miami, je završio svoju tekmu protiv Kelta. Dobio ih je . Bez Butlera. Ta pobjeda je uključena u statistiku.

Naravno, regularna sezona je jedno, a playoff je nešto sasvim drugo. Teško je reći sa sigurnošću da će Miami prenijeti svoju formu protiv direktnih suparnika u playoff. Rotacije će se zgusnuti, intenzitet pojačati, a Miami će u bubbleu ostati i bez prednosti domaćeg terena koja je ove sezone bila iznimno važna za ekipu, što nije čudno obzirom na mladost važnog dijela rostera. No, ekipa koju predvodi Spoelstra i kojom kraljuje neuništivi Pat Riley bit će jebački pripremljena, nabrijana, gladna.

Bez obzira na to hoće li ispasti u prvoj rundi zbog matchupa ili otići do finala konferencije, jedno je sigurno — Miami Heat je kamen na kojem će netko ove godine polomiti zube. Kamen koji ima potencijal postati dijamant u bliskoj budućnosti.