Dvije minute prije kraja sedme utakmice finala Istočne konferencije ljudi su počeli masovno izlaziti iz TD Gardena. Bastion Boston Celticsa, dvorana u kojoj su tijekom regularne sezoni pobijedili 32 puta i samo devet puta teren napustili pognute glave, razrušen je poput kakve srednjovjekovne tvrđave nakon duge opsade. Rasturila ga je barbarska horda s neuljuđene Floride. Probila je bedeme zamka taman dok su u glavnoj kuli Celticsi večerali sa Sudbinom. Odsjekli su glave čuvarima, svezali plemiće, razbili stol za banket sjekirama, a Sudbinu oteli i odvukli u svoj kamp. Nakon što je Miami Heat izgubio i četvrtu i petu i šestu utakmicu protiv momčadi pune zvijezda i kvalitetnih igrača, uspio je slaviti u sedmoj. Neka druga momčad u budućnosti vratit će se iz 0-3. Boston nije taj.
Bio je blizu. Nakon dva tijesna poraza u TD Gardenu, uokvirena u borbu Jaysona Tatuma i Jimmyja Butlera i apsolutnog gaženja u trećoj, Celticsi su dobili tri zaredom, uključujući totalni klasik šeste utakmice polaganjem Derricka Whitea sa zvukom sirene. Protiv neke druge momčadi vjerojatno bi se upisali u povijest, ali ne i protiv Heata.
Kad pričamo o Miamiju. uvijek pričamo o momčadi koja uspijeva pobjeđivati unatoč deficitu u individualnom talentu koji imaju u usporedbi s ostalim top ekipama u ligi.
Koliko god bio dobar bio, Butler nikad nije smatran top 10 igračem lige, svakako ne konsenzusom, a on je najbolji Heatov igrač. Bam Adebayo oscilirao je od sezone do sezone više nego što bi si to drugi najbolji igrač ozbiljne momčadi smio dopustiti i ne čudi to što nijednom nije bio u jednoj od tri najbolje petorke lige; kvragu, čak je i njegov izbor u najbolju drugu defenzivnu petorku ove sezone za mene bio iznenađujuć i pogrešan, više plod reputacije koju je stekao prije dvije godine nego ovosezonskog rada. Ostatak ekipe, već i kamenje kraj puta zna, sačinjen je od otpadaka, nedraftiranih igrača koje su druge momčadi škartirale. Da, okej, tu je Tyler Herro, tu je i Victor Oladipo, ali oni manje-više nisu igrali tijekom ovog doigravanja.
Miami je uletio u finale poput zahrđalog bolida kojeg samo ulje i abnormalna količina izolir trake drži na okupu te iza sebe ostavio sve te trkaće strojeve
Unatoč tom papirnatom nedostatku talenta, Heat je dogurao do svog drugog finala u četiri godine i svog trećeg finala Istoka. Istoka koji više nije smijurija. Istoka koji je ove godine bio propisno zaguljen. Dobio je nezgodne Bullse u samom finišu play-in utakmice, na guzove. Dobio je Buckse, pametno napadajući najmekše dijelove njihove momčadi, maksimalno koristeći ozljedu Giannisa Antetokounmpa. Dobio je Knickse, po nekim stvarima njegovu indigo presliku, u tvrdoj seriji, u okršaju dva ovna na brvnu, u šest utakmica.
Sada je dobio Celticse, momčad koja je lani došla u finale preko Miamijevih leđa, momčad koja na rosteru ima osam OZBILJNIH igrača i koja će dugo godina biti faktor u ligi. Miami je pokazao da je košarka danas, možda više nego ikad, timski sport te da taj deficit talenta zapravo nije deficit talenta nego deficit velikih imena.
“Oni će napraviti sve što im se kaže, uskočit će i odraditi što treba. Ne zovem ih igračima uloge, zovem ih suigračima jer u ovoj vam se momčadi uloga može promijeniti bilo kad, kao što se za mnoge mijenjala dok sam bio ozlijeđen”, rekao je Butler na presici nakon utakmice, i tako preformulirao, ali u suštini ponovio riječi dok je na parketu Kelta primao nagradu koja nosi ime Larryja Birda za najboljeg igrača finala Istoka. Istini za volju, ta je nagrada komotno mogla otići na konto Caleba Martina koji je igrao strašnu seriju okrunivši je sa 26 poena i 10 skokova u odlučujućoj, pa čak i na konto Gabea Vincenta koji je završio seriju sa šutom 48-52-94.
Njih su dvojica pokazatelj koliko Heat radi sa svojim igračima, koliko šansi pruža radnicima i koliko su ondje sposobni osmisliti sistem koji će naglasiti snagu svakog igrača ponaosob.
Miami je lani bio prva momčad u ligi po šutu za tri poena te je regularnu sezonu završio kao prva ekipa Istoka koja je na koncu dogurala sve do Finala. Ove je sezone u regularnoj sezoni bio četvrta najlošija tricaška momčad lige – pao je za ogromnih četiri posto realizacije unatoč tome što je zadržao gotovo sve igrače — te regularnu sezonu okončao kao osma ekipa Istoka.
No, u playoffu su se stvari promijenile, Heat je opet pronašao vanjski šut koji mu je bio udarno oružje još od bubblea u Orlandu i koje se manifestira upravo kroz igru svih tih nedraftiranih igrača. Tijekom playoffa su njegovi igrači šutirali 39 posto za tricu. U pobjedama protiv Kelta pucali su 52 posto, 35 posto (Kelti 29 posto), 54 posto i u odlučujućoj ravnih 50 posto. Za te su brojke najodgovorniji bili upravo Martin i Vincent i Max Strus te preporođeni Duncan Robinson, pa čak i Haywood Highsmith, kojeg se Eric Spoelstra nekako sjetio i dao mu minute, a ovaj je odradio svoju ulogu.
Pitanje je kako bi Marin i Vincent i Strus i Robinson i Highsmith izgledali u nekim drugim ekipama. Radi se o igračima koji imaju očite, ponekad bolne nedostatke u mnogim aspektima igre, ali uklopljeni u Spoelstrin sustav oni funkcioniraju odlično. Momčadski. Pokazali su to u sedmoj utakmici u kojoj su se konstantno prilagođavali na svoje suparnike.
Miami je praktički od finiša treće utakmice serije imao problema s kreacijom u half-courtu. Celticsi su popravili svoju disciplinu na Butlerovim pump-fakeovima, počeli su malo pametnije zatvarati Adebayova razigravanja s lakta i vrha trice, oduzeli su im ono što je funkcioniralo, ali Heat se na kraju prilagodio.
Butler, koji je kroz dobar dio serije svoju igru bazirao na ulascima u reket ili low post, fintama i izvlačenju faulova, u sedmoj je igrao puno čišće, podižući se pravovremeno na skok-šut i donoseći ispravne odluke na ulazima. Imao je Jimmy očitih problema u određenim situacijama — na primjer, svaki put kad bi naletio na Roberta Williamsa, kojeg nikako nije uspijevao proći do kraja — ali je, unatoč problemima i nagomilanom umoru koji je dosta utjecao na njegovu igru na obruču, iznio golem dio tereta na svojim leđima. Žrtvovao je traženje kontakta u svrhu iznuđivanja faulova — Miami je sedmu utakmicu završio sa svega šest ispucanih penala, s tim da su zadnja četiri došla u posljednjih šest minuta utakmice — u korist boljeg protoka lopte.
Heat je u sedmoj ili išao na brz finiš u tranziciji, u čemu mu je pomoglo 15 izgubljenih lopti Kelta ili na iznimno spore, metodične napade koje bismo lako mogli nazvati 20 seconds or more, tijekom kojih se uloga playmakera izmjenjivala kao na traci. Često smo ove sezone slušali o bespozicijskoj košarci Raptorsa. Miami je došao jako blizu toga.
Iskoristili je sve što je Boston nudio.
Igrate u dropu, nećete hedgeati pick ’n’ roll. Evo vam malo Adebayovih screenova za trice iz driblinga. Hej, jeste li shvatili da Robinson odjednom ima dribling i ulaz i može šutirati pull-up trice? Nećete to braniti. Hvala lijepa. Pindown za Martina nakon kojeg ide curl na lijevom laktu, niste zainteresirani? Može. Ostavit ćete na parketu šepavog Tatuma koji je postajao sve šepaviji kako je utakmica odmicala, iako čovjek očito ne može? Pa dopustite da ga stavimo u pick ’n’ roll. Switchat ćete svejedno? OK. Doviđenja.
U obrani su miksali sve i svašta. Nakon pet minuta utakmice bili su prvi put u zoni.
Početkom treće su krenuli u full-court press kakvim bi se ponosili i na sveučilištu Louisville u eri Ricka Pitina (nekoć trenera Celticsa). Zatvorili su sve što su mogli, ostavljajući ranjivim tek rim runnere u picku i određene šutove s poludistance, što je bilo logično s obzirom na to koliko je Adebayo bio aktivan u zatvaranju trice. Celticsi nisu uspjeli iskoristiti njegovo odsustvo i kreirati višak na ofenzivnom skoku — imam dojam da su komotno mogli do 20 skokova da su se lopte malo bolje odbijale i da su bili proaktivniji u finišu — i na kraju su kapitulirali. Tatumova je ozljeda bez ikakve sumnje imala velik utjecaj na ishod serije, ali nekako ostaje dojam kako bi, da je Tatum kojim slučajem Heatov igrač, Miami pronašao rješenje za tu situaciju. Kao što je pronalazio tijekom čitave godine.
Miami je uletio u finale poput zahrđalog bolida kojeg samo mašinsko ulje i abnormalna količina izolir trake drži na okupu te iza sebe ostavio sve te prekrasne trkaće strojeve poput Philadelphije, Milwaukeeja i Bostona.
Pred Heatom je još jedna fino turirana mašina čiji je vozač istinski košarkaški genij i nitko im neće davati previše šanse, ali mislim kako ćemo gledati sjajnu utrku. I Miami i Denver su ekipe čiji najbolji igrači vjeruju u koncept momčadi, što samo po sebi garantira odličnu seriju. Mnogi su se nadali nešto blistavijem okršaju u finalu, ali za istinske connoisseure — za košarkaške sladokurce, ako baš hoćete — ovo bi trebala biti sjajna serija. Pogotovo ako Heat odigra onako kako je odigrao ovu sedmu protiv Bostona, sami protiv Sudbine.
