“Želim biti najbolji igrač u NFL-u. Ne gledam na sebe samo kao na igrača koji se kvalificira za defenzivne nagrade. Mislim da sam MVP” — riječi su koje na prvi pogled otkrivaju neviđenu količinu bahatosti i arogancije. No, prvi pogled često vara. Uzmemo li u obzir kako ih je izgovorio Micah Parsons nakon dominantne pobjede njegovih Dallas Cowboysa nad izgubljenim New York Jetsima jedna je stvar sigurna: čovjek je u pravu.
U povijesti su samo dvojica obrambenih igrača osvojili titulu najkorisnijeg igrača lige. Defenzivni tackle Vikingsa Alan Page dobio je nagradu 1971. u sezoni u kojoj jednostavno nije bilo dominantnog ofenzivnog igrača, što je drastično disperziralo glasove — njegovih 21 posto prvih mjesta u glasanju najmanji je postotak koji je jedan MVP ikad imao. Drugi je legendarni Lawrence Taylor koji je 1986. upisao 20,5 sackova i tjerao quarterbackove u trk samo svojim pogledom. Dakle, jedna nagrada u godini u kojoj se nitko nije istaknuo i jedna u najboljoj sezoni najboljeg defenzivnog (a možda i najtalentiranijeg) igrača svih vremena. Šanse Micaha Parsonsa za osvajanje nagrade kojoj stremi nisu velike. No, nije da ne postoje.
Parsons je toliko dobar. Tijekom proteklih desetak godina gledali smo krasne defenzivne igrače poput Nicka Bose, T.J. Watta, Vona Millera, Chandlera Jonesa, Khalila Macka i Lukea Kuechlyja, ali čak su i među njima postojala dva imena koja su odskočila od ostatka konkurencije i koja će, za 10 ili 20 godina, biti sinonim za ovu generaciju. J.J. Watt i Aaron Donald igrali su football na razini koju su samo metafizički centimetri dijelili od savršenstva. Micah Parsons im je opako blizu.
Glupo bi bilo stavljati ga u isti koš s dvjema veličinama koje su među sobom podijelile šest nagrada za defenzivnog igrača godine kada bismo ga sudili samo po dvije utakmice koje je ove sezone odigrao, ali Parsons je od dolaska u ligu defenzivna sila. Već je u svojoj rookie godini bio drugi u glasanju za defenzivnog igrača sezone, isto je ponovio i lani, a sada u svojoj trećoj sezoni izgleda kao da je dobio još koji level.
Imam dojam da je to jedina stvar koja ga može zaustaviti. Nešto što je izvan njegove kontrole. Ako na nešto može utjecati, tu straha nema
Istina, Parsons je odigrao tek dvije utakmice protiv dviju ofenzivnih linija s ozbiljnim minusima — Pro Football Focus je prije početka sezone linije Jetsa i Giantsa rangirao na 23., odnosno 29. mjesto na tablici — ali ono što je impresioniralo je način na koji je, poput kakvog antičkog poluboga, sijao destrukciju među njihovim linijama.
Tijekom draft večeri u kojoj su ga Cowboysi izabrali 12. pickom Parsons je dao niz intervjua, ali u svakom je naglašavao kako voli pobjeđivati i mrzi gubiti, što su dvije slične, ali u konačnici različite kategorije. Pobjeđivanje je za mnoge ljude, a posebno za sportaše, efemeralna stvar. Pobijedite, idete dalje, uvijek postoji novi izazov. Uživanje u pobjedi je kratkotrajno. No, gorčina poraza, ako vam je uistinu stalo, ostaje na jeziku tijekom čitavog života. Parsons je kroz tri sezone dokazao koliko je motiviran biti najbolji, ali ne samo zato da bi uživao u slavi, već zato što bivanje drugim — a bivanje drugim je bivanje gubitnikom — sa sobom donosi veću bol od one koju predstavlja bilo koji drugi fizički napor.
Zato je proveo postsezonu baveći se boksom, kako bi naučio tajne eskivaže. Zato je proveo predsezonu u treniraju s umirovljenim ofenzivnim tackleom Andrewom Whitworthom, kako bi od četverostrukog Pro-Bowlera saznao kako razmišljaju ofenzivni linijaši i kako ih nadmudriti.
Parsons predstavlja najopasniji igrački koktel: on posjeduje i fizički talent i sportsku inteligenciju i izdržljivost i sasvim sigurno nezdravu razinu opsesivnosti. Stalo mu je. To su predispozicije kakve imaju igrači koji redefiniraju igru, oni koji postaju orijentiri čitavih generacija. Parsons to tek treba postati. Fizička snaga i snaga volje su tu. Ništa oko njega nije upitno. Osim sreće. Imam dojam da je to jedina stvar koja ga može zaustaviti. Nešto što je izvan njegove kontrole. Ako na nešto može utjecati, tu straha nema.
Parsons je dominirao u prve dvije utakmice sezone, ali podjednako impresionira to što je dominirao na svakom treningu koji su Cowboysi za vrijeme priprema odradili. Priče koje su dolazile iz kampa prezentirale su ga kao nekakvu kombinaciju udarnika Alije Sirotanovića i američkog folk heroja Johna Henryja; kao tipa koji je spreman uložiti 100 sati rada kako bi za 0,25 posto poboljšao nekakav aspekt svoje igre. Što se vidi na terenu.
Tijekom prvih dviju sezona skupio je impresivnih 26,5 sackova, a na putu je da ove godine upiše 25,5. To se vjerojatno neće dogoditi jer će Boysi igrati protiv ozbiljnijih suparnika, zato što sackovi ovise o kontekstu utakmice i zato što će ga drugačije čuvati; ali kako je krenuo, napast će rekord Michaela Strahana od 22,5 sackova u sezoni. Što nije jedini statistički čimbenik koji pokazuje njegovu izvrsnost. U prve dvije utakmice Parsons je već imao četiri obaranja za gubitak jarda, šest udaraca quarterbacka i sedam obaranja uz jedan forced fumble i jedan fumble recovery. Nije se puno spuštao u pokrivanje dodavanja, ali već je skupio i jedno obranjeno dodavanje, što je svojevrsni šlag na tortu njegove igre.
Cowboysi su trenutno prva momčad lige u pritisku quarterbackova unatoč tome što su tek 12. u postotku blitzanja. Premda nije samo Parsons odgovoran za takve brojke, svakako je fokalna točka dominantne obrane.
Cowboysi ga koriste kao džokera. Defenzivni koordinator Dan Quinn, koji iz sezone u sezonu sve više sliči trankviliziranoj verziji Hulka Hogana, šalje ga od pozicije do pozicije, sijući strah među suparničkim linijašima. Protiv Jetsa ga je postavio direktno nasuprot centru Connoru McGowernu, čovjeku od 193 centa i 144 kilograma. Parsons, gotovo 30 kila lakši čovjek, izgurao ga je kao da je McGowern malo dijete. Quarterback Zach Wilson dao se u bijeg u desnu stranu, a Parsons ga je počeo progoniti poput kakve divlje mačke u filmovima Richarda Attenbourogha. U djeliću sekunde bio je na Wilsonu, a mladi QB se u panici riješio lopte. Ravno u prsa Dallasova safetyja Jayronea Kearsea. “Dužan mi je lovu”, našalio se Parsons nakon utakmice, aludirajući na bonuse za presječene lopte koje igrači secondaryja često imaju u ugovoru.
Nešto kasnije je Parsons, ovaj put na lijevoj strani linije, uneredio probijačku akciju Jetsa. Praktički sam je urušio ofenzivnu liniju, prateći korak za korak Dalvina Cooka. Cijelo vrijeme u klinču s tackleom Duaneom Brownom, Parsons se otresao veterana i skočio na Cooka kao da će ga progutati. Izbio mu je loptu iz ruku, brzinski je pronašao na tlu i otrčao do end zone. Touchdown je poništen jer je dodirnut dok je bio na travi, ali ta je akcija pokazala koliko je opasan. Koliko je brz. Koliko je bolji od drugih.
Ako ste 2013. izlazili, zasigurno ste nailazili na pijana društva, ili sami bili dio takvih, koja su u tri ujutro na ulici urlala “I came in like a wrecking ball” Miley Cyrus. Deset godina kasnije, taj stih mi padne na pamet svaki put kad vidim Parsonsa.
Parsons je prijetnja za suparničke ofenzivne koordinatore, linijaše, probijače i bacače. On je istovremeno i čovjek kojeg morate gledati ako volite football. Parsons je utjelovljenje power fantasyja velikog broja 12-godišnjaka (pogotovo 12-godišnjaka odraslih na akcijskim filmovima 1980-ih i 1990-ih) u kojem se izuzetni pojedinac, uz ogromne količine nasilja, obračunava s udruženjem protivnika i neprijatelja. Postoji nešto stevenseagalovski, jeanclaudevandammovski, arnoldschwarzennegerovski u načinu na koji igra football, nešto što su posjedovali i Watt i Donald i Taylor. Vežite mu ninja traku oko glave umjesto kacige, iscrtajte bicepse umjetnom krvlju i dobit ćete akcijskog junaka.
Uz jednu razliku. Akcijskim junacima pobjeda je zapisana u scenariju. Micah Parsons spreman ju je izboriti sam.
