Baseball je za neamerikance ono što bi se nazvalo acquired taste. Sport koji nije za svakoga. Koji će, ako ćemo biti iskreni, većina sportskih fanatika s druge strane Atlantika nazvati presporim, preglupim, predosadnim. Poput tripica, harsh noisea i eksperimentalnih skandinavskih filmova, on zaista nije za svakoga. No, ako se navučete, zajebi slučaj. Navukli ste se. Baseball ima sposobnost da vam se usvrdla u dušu i proširi čitavim bićem.
Njegova najveća vrlina je njegova sporost. Ona će ga i pokopati kod novijih generacija, unatoč pokušajima da se sport ubrza. No, kada su utakmice tijesne i kada su bitne, ta sporost samo povećava tenziju. Rekao sam jednom, reći ću 100 puta — većina sportova imaju dinamiku akcijskog filma; baseball je triler.
Ta njegova karakteristika trebala bi još više doći do izražaja u korona-sezoni skraćenoj sa 162 na samo 60 utakmica.
Baseball je najnasumičniji od svih sportova, on je kaotičan i nepredvidljiv i u njemu najlošija ekipa ima solidne šanse svladati najbolju kada se igra na jednu utakmicu, svakako više nego u košarci ili u nogometu. Zato se i igraju 162 utakmice, budući da veliki statistički uzorak smanjuje učinak nasumičnosti i sreće te se kroz cjedilo duge sezone na kraju procijedi kvaliteta. Kroz 60 utakmica kaos će imati puno veći utjecaj na konačan rezultat, pogotovo kada uzmemo u obzir raspored odigravanja.
Korona bi i dalje mogla uništiti sezonu. No, ako se to ne dogodi, lako je moguće da ćemo gledati jednu od najkaotičnijih, najluđih, najnepredvidljivijih sezona ikad
Naime, MLB je donio odluku da ekipe odigraju čak 40 utakmica unutar divizije, dok će ostalih 20 biti odigrano protiv interligaških suparnika po geografskom ključu (AL East će tako igrati protiv NL Easta), s tim da će šest od tih 20 utakmica biti odigrano protiv tzv. geografskih rivala (Yankees vs. Mets kao očiti primjer). Zahvaljujući rasporedu profitirale su neke ekipe, poput Twinsa i Indiansa, te im matematičke projekcije poklanjaju gotovo dvije pobjede više nego bi to bio slučaj u normalnoj sezoni. Što ne zvuči puno, ali na 60 utakmica je poprilično.
Utrka za plasman u playoff trebala bi biti tijesna poput kožnog odijela Eddyja Murphya u Rawu. Dodgers su jedina ekipa kojoj matematički modeli daju više od 36 pobjeda; Twins, Astros i Yankees projicirani su preko 33 pobjede, a čak 15 ekipa vrti se između 29 i 33 pobjede. Jedna ili dvije utakmice u tako zgusnutom polju odlučivat će o ispadanju iz natjecanja i prolasku u playoff.
Takva sezona gotovo garantira da će biti iznenađenja jednom kada krene playoff, a neke od očajnih momčadi mogle bi dobro nadmašiti očekivan broj pobjeda i tako šokirati javnost, ali i donijeti nekima finu lovu na kladionici. Sumnjam da će to biti Orioles, koji ne samo da su najgora ekipa lige na papiru nego 30 utakmica igraju protiv Yankeesa, Raysa i Red Soxa, ali neke druge ekipe poput Miami Marlinsa bi mogle biti momčadi iznenađenja.
Mogućnost kaosa dodatno se potencira i uvođenjem novih pravila, od kojih su tri iznimno važna i u potpunosti mijenjaju izgled same igre, možda i više nego bilo koje pravilo doneseno od 1968. kada je promijenjena visina bacačkog mounda, odnosno 1973., kada je American League uveo instituciju designated hittera.
Prvo pravilo je da će i National League koristiti designated hittera. To nije bio slučaj početkom sezone, pa su momčadi kreirale svoje ekipe drugačije nego što bi to radile da su znale kako će moći koristiti DH-a. U interligaškim utakmicama to predstavlja ogromnu prednost za ekipe iz American Leaguea pošto su neki od njihovih najboljih igrača DH-eri koji su dosad u NL interligaškim utakmicama trebali igrati obranu i na taj način, barem donekle, srozavali svoj učinak, što sada neće biti slučaj. J.D. Martinez tako neće morati bespomoćno lunjati lijevim poljem, niti ćemo gledati Yordana Alvareza (lani je imao -0,5 dwar) pogubljenog na prvoj bazi. Nelson Cruz i Edwin Encarnacion će moći mirno čekati svoju šansu za udaranje bez izlaska na teren kojim više ne mogu lakoćom trčati zbog svojih poodmaklih godina.
No, neće sve NL ekipe biti u deficitu. Talentom bogate momčadi poput Dodgersa i Cubsa moći će konačno poslati sve svoje najbolje igrače na teren, pa ćemo vjerojatno gledati Joca Pedersona i Kylea Schwarbera u DH ulozi, što bi na ovako malom uzorku utakmica moglo predstavljati ogromnu prednost.
Pitanje je što će se dogoditi s DH-om u budućnosti. Postoje planovi da ga se uvede u NL od 2022. i tako ukloni ogroman nesrazmjer koji postoji u pravilima između dviju liga koje su, otkako se uveo, a onda i znatno povećao broj interligaških utakmica, zapravo prestale biti lige, a postale konferencije. Iako bi to riješilo problem, moram priznati kako se ne veselim tome. NL baseball je zabavniji od AL baseballa — ne samo zato jer je u pravilu brži, već zato što eliminacijom DH-a nudi puno više taktičke fleksibilnosti i čini igrače s klupe važnijim. Uvođenjem DH-a umanjuje se taktička raznolikost.
Isto vrijedi i za drugo pravilo, koje kaže kako će relieveri odsad pa nadalje morati bacati protiv najmanje tri udarača. Nema više utakmica u kojima Joe Maddon potroši četiri relievera da bi izbacio trojicu; baseball je odlučio stati na kraj konstantnim izmjenama, budući da one drastično produljuju trajanje utakmice. Bit će zanimljivo vidjeti kako će sami relieveri reagirati na ovu promjenu, a ova bi sezona trebala poslužiti kao lakmus-papir za budućnost.
Za očekivati je kako će treneri koji do jučer nisu previše pazili hoće li rasporediti igrače u lineupu po lefty/righty podjeli sada ipak malo oštrije raditi tu distinkciju kako bi onemogućili relieverima da bacaju protiv trojice dešnjaka ili trojice ljevaka uzastopno. Specijalisti relieveri bi tako trebali izgubiti na važnosti, a lako je moguće da se dogodi i korekcija tržišta i da ekipe djelomično revidiraju važnost bullpen igrača, što bi moglo otvoriti šansu nekim siromašnijim ekipama da pronađu nekakvu mini-Moneyball prednost.
To neće biti slučaj s trećim pravilom, koje će biti usvojeno samo za ovu sezonu (bar zasad) i koje su puristi dočekali na nož.
Ono je usvojeno iz MiLB-a i World Baseball Classica i kaže kako će ekipe u ekstra inninzima u startu imati igrača na drugoj bazi. To će biti igrač koji je u lineupu ispred leadoff hittera te se neće računati kao earned run u statistici pitchera — što nije toliko bitno, koliko je bitno da će ekipe odmah na startu inninga imati igrača u poziciji za postizanje runa.
Pravilo je to koje bi trebalo drastično srezati vjerojatnost odigravanja brutalno dugačkih utakmica. Istini za volju, utakmice koje traju dulje od 12 inninga su iznimno rijetke, ali MLB želi da postanu još rjeđe. Ovo je pravilo koje se neće primjenjivati sljedeće sezone, ali prođe li dobro, lako je moguće da će ga se kroz pet–šest godina početi konstantno primjenjivati, s ciljem smanjenja prosječnog trajanja utakmica.
Liga je uvela nekoliko drugih pravila, ali ona su uglavnom vezana za COVID-19 i izbjegavanje zaraze koja bi, ako ćemo iskreno, i dalje mogla uništiti sezonu. S obzirom na to da je Trumpova administracija digla ruke od zaštite svojih građana i odlučila njihovu dobrobit prepustiti prirodnoj selekciji i tržištu, a od čitave borbe protiv virusa napraviti politički spektakl začinjen dodatnim intenziviranjem anti-znanstvenih i anti-intelektualnih stavova, ne čudi što broj slučajeva raste i raste i raste. Za razliku od nastavka NBA sezone koji će se odigrati u zatvorenim, koliko–toliko kontroliranim uvjetima, baseball će se igrati na stadionima bez publike. Što, s obzirom na situaciju u zemlji, povećava šanse da se svi ikad zaraze i da sezona stane nakon 20–30 ili koliko već utakmica.
No, ako se to ne dogodi i baseball se odigra do kraja, lako je moguće da ćemo gledati jednu od najkaotičnijih, najluđih, najnepredvidljivijih sezona ikad. Sezona na nož, sezona na jednu utakmicu, sezona u kojoj čak i najlošije ekipe imaju realnu šansu, ako ih pomazi sreća, ako suparnike pogode ozljede, ako se sve poklopi, ući u playoff. Čeka nas triler koji bi posramio i Alfreda Hitchcocka i Davida Finchera.
