Čovjek koji je buljio u ekran

Mogu li Bucksi ovo?

Nakon katarze s Netsima, Giannisu i ekipi otvoren je put u veliko finale

Dobri stari Aristotel u svoje je doba naporno radio na postavljanju temelja zapadnjačke filozofije. Nakon što je završio škole kod još dobrijeg, starijeg Platona, malo je podučavao ne tako dobrog, ali svakako starog Aleksandra Makedonskog, usput udarivši temelje filozofske škole i knjižnice u Liceju. Aristotel je bio toliko svestran da ga neki ljudi i dan danas zovu ocem logike, ocem biologije, ocem političke znanosti, zoologije, znanstvene metode, retorike, psihologije, meteorologije, realizma i prirodnog prava. Ni Karl Malone mu nije blizu, kad je očinstvo u pitanju.

Dobri stari Aristotel posijao je svoje intelektualno sjeme i po književnosti, razglabajući o poetici u svom mrvicu nemaštovito imenovanom djelu Poetika, u kojem je dotad medicinski pojam katarze, odnosno pročišćenja, primijenio na umjetnička djela koja u ljudima mogu proizvesti osjećaj ekstremnog čišćenja emocija i unutarnjeg obnavljanja. O katarzi su tijekom godina drvili i Bertold Brecht i Émile Durkheim i Freudov učenik Josef Breuer, razglabajući o njoj u kontekstu teatra, psihologije i sociologije, ali ona se danas u razgovornom jeziku — u kojem je poprilično česta, čovjek ne može izaći iz kuće bez da ne prozbori dvije o katarzi — najčešće koristi za trenutak emotivnog iskupljenja, posebno u sportu.

Katarza je prva riječ koja mi pada na pamet kada se osvrnem na seriju Bucksa i Netsa.

Od 2017. naovamo, Milwaukee je redovit sudionik u playoffu iz kojeg je ispadao na bolne i često razočaravajuće načine. Te 2017. u kojoj je Giannis Antetokounmpo uzeo svoju prvu MVP nagradu ispali su Bucksi u prvoj rundi od Toronto Raptorsa, još uvijek nezreli za nešto više. Sljedeće godine su jedva ušli u playoff zahvaljujući ozljedi Jabarija Parkera te su na kraju stradali u sedam utakmica od Boston Celticsa, koji su izostanak Kyriea Irvinga iskoristili za etabliranje Jaysona Tatuma i Jaylena Browna (iako je u toj seriji s Bucksima Al Horford bio njihov najvažniji igrač).

Hawksi su rasterećeni, ne jebe ih apsolutno ništa. Bit će težak protivnik za Buckse, pogotovo ako pronađu načina da limitiraju Giannisa

U playoff 2019. su ušli kao favoriti, rasturajući sve suparnike do pred sam kraj regularne sezone samo da bi se raspali u seriji protiv Kawhija Leonarda i šampionskih Raptorsa nakon dominacije u prve dvije serije (8-1 skor). Vodili su 2-0 u seriji, treću izgubili u suludom duplom produžetku i onda otišli kvragu. Lani su u bubbleu izgubili od tricaški goropadnog Miami Heata, koji je u potpunosti iskoristio baznu obranu Bucksa i nesposobnost ikakve prilagodbe trenera Mikea Budenholzera te ih je rasturio u pet utakmica, otvarajući milijun pitanja oko momčadi uključujući i ono najvažnije.

Koliko su zapravo Bucksi dobri?

Odgovor većine bio bi: “Nedovoljno”. Odgovor većine bio bi: “Sjajni su u regularnoj sezoni, ali u doigravanju su koma”. Odgovor većine bio bi razumljiv. Zato što su Bucksi ekipa čije su mane toliko očite da ih ne možete sakriti, dok su njihove vrline poprilično atipične i odstupaju od onoga što smo navikli gledati kod dominantnih košarkaških ekipa, pogotovo u pace & space eri.

No, to ne znači da je taj odgovor točan — odnosno, bolje reći, to ne znači da je taj odgovor potpun. Nema sumnje da su Bucksi ekipa koja je bolje građena za regularnu sezonu nego za doigravanje, iako će i to doći u pitanje polaganim osipanjem talenta koje im prijeti zbog prekoračenja salary capa i nedostatka pickova na draftu, prvenstveno zato što se radi o momčadi koja nema puno prostora za taktičke prilagodbe, pa je njene mane lakše iskoristiti kada imate seriju od minimalno četiri utakmice za pripremu.

Ekipa su koja u dvije glavne uloge gura igrače koji jesu sjajni, ali imaju probleme koji se mogu eksploatirati i koji se, da stvar bude gora, nadovezuju jedan na drugi. Giannisov nedostatak šuta omogućuje vam da žrtvujete dvojicu ili trojicu igrača kako biste ga zatvorili*, što pak svaljuje teret ne samo organizacije, igre nego i realizacije na Khrisa Middletona, koji je dosad pokazao iznimnu nekonzistentnost od serije do serije, barem što se efikasnosti tiče.

*Što opet pokazuje koliko je Giannis moćan kao penetrator, pošto nema puno igrača koje ćete ići zatvarati trojicom.

Ljudi su lagano odustali od Bucksa nakon lanjske serije s Miamijem. Izgledali su kao prevara. S igračem kojeg možeš isključiti iz finiša utakmica jer nema šut i ne može pogoditi slobodna, s drugom violinom koja je krajnje nepouzdana, s trenerom koji ne samo da ne radi prilagodbe nego ne može napraviti tako banalnu stvar da ostavi svog najboljeg igrača dulje od 30 minuta na parketu, izgledali su prekriženi za sva vremena. S novokomponiranim Netsima, revitaliziranim Sixersima, mladim Bostonom, Atlantom i Miamijem spremnima za iskorak činilo se kako nikoga nije previše briga za Buckse. Dobri su, ali nisu sjajni. Čak i nakon što su Erica Bledsoea zamijenili Jrueom Hollidayjem nisu si baš kupili puno novih fanova.

Zato je trijumf kojeg su izborili protiv Netsa u jednoj od najuzbudljivijih sedmih utakmica u zadnjih 10 godina toliko važan. Bucksi su opet postali momčad na koju morate računati. Theyre back, baby!

Ili se bar tako čini.

Ovo je vjerojatno emotivno najvažnija utakmica koju su Giannis i ekipa odigrali otkako su postali playoff momčad. Godinu dana nakon sramoćenja u bubbleu pobijedili su favorizirane Netse i tako dokazali sami sebi da pripadaju. Dobili su utakmicu kakvu bi prije gubili. U tijesnom okršaju u kojem nisu uspijevali nametnuti svoj ritam, u kojem nisu imali rješenja za Kevina Duranta, možda i najtalentiranijeg strijelca svih vremena, u kojoj je Khris opet pokazao da se na njega ne možeš osloniti što se realizacije tiče, baš kao i Jrue — koji je donio puno toga dobroga Bucksima, ali koji u ovih 11 utakmica u playoffu gađa ispod 40 posto iz igre i ispod 25 posto iza linije trice — oni su uspjeli slaviti. To je ogroman psihološki podstrek za nastavak doigravanja.

Trener Bud pokazao je da je spreman napraviti prilagodbe na oba kraja terena i ostaviti igrače na parketu pa makar na njemu izdahnuli, što se Giannisu umalo i dogodilo — premda je čovjek u vrhunskoj formi, njegovo mišićavo tijelo troši toliko kisika da je izgledao kako će se složiti na pod, poput boksača teške kategorije u 12. rundi. Bila je to pobjeda koja im je trebala. Ne samo radi prolaska dalje, nego radi vraćanja samopouzdanja. Radi opravdanja ulaganja koja su utukli u gradnju momčadi, posebno u dovođenje Hollidayja. Radi katarze.

No, u očima javnosti jesu li se bogznakako digli? Rekao bih da su im dionice porasle možda za dva posto, ako i toliko.

Razloga su dva.

Prvi je taj što su Netsi bili iskasapljeni ozljedama. To ih je uništilo ne samo zbog pada u razini talenta čitave ekipe, nego i zbog taktičkih promjena koje su morali napraviti jednom kada je Kyriea Irvinga zamijenio Hromi Harden. Ekipa je izgubila na tečnosti što se negativno odrazilo i na ostatak ekipe, posebno na Joea Harrisa koji je odigrao debelo ispod svoje razine. Bucksi su pametno nalijepili P.J. Tuckera na Duranta i dali mu da zabija kako hoće, limitiravši ostatak ekipe na 43 posto šuta iz igre u zadnje dvije utakmice pokazujući defenzivnu igru koja ih je prije dvije godine gurnula u ulogu favorita za osvajanje Istoka. Jrue i Middleton su bili kriminalni u realizaciji u zadnjoj*, ali u obrani su gušili igrače Netsa.

*Ispod 29 posto šuta na 49 ispaljenih lopti. Da su odigrali na svojoj razini ili malo ispod nje ovo bi bio blowout.

Drugi je taj što još uvijek nismo dobili 100-postotne odgovore na pitanja koja su okruživala Buckse prije ove serije. U zadnjoj utakmici Giannis je radio giannisovske stvari, konačno pronalazeći prostor za ulaze i okrete i tranziciju, te je anulirao svoj najveći problem — kriminalni šut s linije. I to dok su mu navijači odbrojavali svaku sekundu koju je trošio na liniji. Giannis je igrač koji frustrira ljude zato jer je miljama udaljen od arhetipa idealnog europskog košarkaša — dakle, svestranog i elegantnog realizatora koji ima i dribling i šut — ali njegove fizikalije i sposobnost da guta prostor kako na zemlji, tako i u zraku, korisniji su talent u pravoj momčadi od gotovo svakog drugoga, što je na kraju i pokazao u ovoj seriji.

No, ljudi mu opet ne vjeruju. Razumljivo. Nitko ne može sa sigurnošću reći da Giannisovi problemi sa slobodnjacima neće opet pomoliti svoju ružnu glavu, posebno u okršaju s mladim Hawksima koji su prošli Philu uvelike eksploatirajući sličan problem koji muči Bena Simmonsa.

No, nije samo on problem. Nitko ne može sa sigurnošću reći da Middleton neće opet biti kriminalan na gostovanjima i u ovoj seriji. Nitko ne može sa sigurnošću reći kako Bud opet neće smanjiti minute najboljih igrača da bi ih odmorio makar u prvoj utakmici serije, pravdajući se kuršlusom protiv Netsa, ili da se neće prilagođavati promjenama koje će Nate McMillan implementirati u Hawksima. Opekli smo se previše puta s Bucksima i zbog toga treba pričekati i vidjeti što će se dogoditi kroz prvih par utakmica serije.

Nema sumnje da su Bucksi bolje opremljeni da uđu u finale. Iskusnija su i izgrađenija ekipa i premda nemaju širinu kakvu ima Atlanta, što ih taktički jako limitira, imaju više top talenta. No, Hawksi su rasterećeni, ne jebe ih apsolutno ništa, te su pokazali da mogu pobjeđivati čak i kad Traea Younga ne ide šut (kao u sedmoj protiv Phile). Bit će težak protivnik za Buckse, pogotovo ako pronađu načina da limitiraju Giannisa i da ga šalju na liniju kad god za treba.

Ali ovo je prilika kakvu Milwaukee nije imao u zadnjih 100 godina. Put do finala je otvoren. Nakon katarze protiv Netsa stvari bi trebale biti lakše. Koliko to u NBA ligi mogu biti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.