Nakon svih ovih godina imam osjećaj da nema nekakve velike razlike između Nacionalne Basketarske Asocijacije i Marvelovih filmova. Ne zato što obje forme zastupaju osobe s izvanrednim sposobnostima, ili zato što je u obje forme ukrcana golema količina love, ili zato što obje forme predstavljaju određen oblik eskapizma, već zato što se obje forme odvijaju po špranci.
Desetak minuta nakon početka Marvelova filma osoba koja je prethodno pogledala bar tri–četiri komada može predvidjeti sve zaplete i rasplete, načine na koji će likovi biti kadrirani i kakvu će vrstu šala raditi. Filmovi ostavljaju dojam kao da su napisani i režirani uz pomoć algoritma čiji je cilj gledateljima ponuditi siguran, stabilan, tvornički precizan proizvod kojem je cilj prodati se što više puta.
U NBA svijetu nema tako jasne intervencije, budući da bi se ona kosila sa samim načelima sporta i bila u konačnici kontraproduktivna (iako je za vrijeme Davida Sterna bilo opravdano podignutih sumnji u intervencije u tijelo natjecanja na toj osnovi). Unatoč tome, algoritam je odradio svoje. Zahvaljujući ustoličenju statističke i logističke analize kao osnove rada u modernim sportskim kolektivima momčadi su otkrili jasne puteve prema uspjehu, što je izgradnju momčadi učinilo pomalo predefiniranom i predvidljivom, prijelazne rokove manje kaotičnima, a GM-ove manje nesposobnima i manje glupima.
I dalje morate biti majstori egzekucije, ali nacrt vam je zadan, ovisno o tome na kakvom tržištu radite. Nekoć su generalni menadžeri trebali biti i arhitekti i građevinari, a sad je arhitektura prepuštena analitičarima. Samim time ‘zgrade’, odnosno momčadi, izgledaju sve sličnije i sličnije. Ne mislim pritom samo na dominantni stil igre koji se ove sezone ipak malo diverzificirao; ne toliko zahvaljujući promjeni filozofije na razini lige, koliko koncentracijom određenog kadra u specifičnim ekipama — prije svega mislim na Bullse, Sunse i Netse — i te momčadi gurnuo više prema poludistanci, iako su koncepti oslobađanja igrača za šutove ostali slični. Mislim prvenstveno na izgradnju momčadi.
Jezgra je ta koja mora pokazati da Memphis ima šansu napasti prsten. Bez toga će se rasplinuti sva perspektiva, a ona postoji
U ligi postoje de facto tri vrste ekipa.
Prve predstavljaju tržišta koja će privući vrhunske igrače bez obzira na to kakav roster imali. Lakersi su konstantno u tom rangu, Netsi su im se nedavno priključili, Clippersi su im blizu otkako je Steve Ballmer postao vlasnik, a u njega bi se mogle ugurati i neke druge ekipe kad bi promijenile vlasničku strukturu. Druga vrsta su momčadi koje će privući All-Star igrače ukoliko već imaju dobru bazu — Bulls, Sixers, Heat najbolji su primjeri takvih ekipa koje čine najširu bazu lige. Treća vrsta momčadi su ekipe u koje slobodni igrači visoke kvalitete ne dolaze osim ako nemaju drugog izbora, ako nisu potonuli toliko nisko da trebaju revitalizirati svoju karijeru. Bilo zbog neprivlačnosti tržišta, zbog visokog poreza ili užasne kulture u momčadi, te franšize mogu računati samo na vlastiti program u pokušaju da izgrade kompetentnu ekipu.
Momčadi koje spadaju u drugu skupinu uglavnom prolaze kroz predvidljive cikluse u kojima:
1: igraju loše
2: pokupe visoke pickove
3a: ne razviju igrače i vrate se na 1
3b: razviju igrače i nastave na 4
4: zahvaljujući internom razvoju proigraju i ostvare dobar rezultat
5: osnaže se u free agencyju i formiraju jezgru momčadi za sljedećih pet sezona
To je manje-više špranca po kojoj funkcionira moderni NBA i ekipe rijetko odstupaju od nje, s time da momčadi treće vrste, one koje spadaju u neprivlačna tržišta, preskaču osnaživanje u free agencyju kod petog koraka.
Pogledajte što su Sunsi napravili nakon onog niza u bubbleu kada su ostvarili suludi niz na kraju sezone. Potpisali su Chrisa Paula i postali contenderi. Ili što su Hawksi napravili nakon što se ispostavilo da je Trae Young 4real. Doveli su Bogdana Bogdanovića, Danila Gallinarija i još hrpu igrača i odjurili do finala konferencije. Ili Bullsi ove sezone kada su na osovinu Zach Lavine – Nikola Vučević nakalemili Lonza Balla, Alexa Carusa i DeMara DeRozana i evo ih, drže drugo mjesto na Istoku unatoč tome što su u jednom momentu imali 10 igrača u covid protokolu. No, neke momčadi nemaju taj luksuz, koliko god dobre bile. Neke momčadi moraju ispišati krv da dovuku makar igrače uloge u svoju ekipu.
Jedna od njih su Memphis Grizzlies.
Medonje su drugu sezonu završili kao deveta ekipa na Zapadu, ali su očito napravili iskorak zahvaljujući etabliranju Jaa Moranta kao jednog od najeksplozivnijih ofenzivnih igrača, izrastanju Dillona Brooksa u možda i najboljeg obrambenog igrača perimetra lige (koji ujedno nema ogromne ofenzivne limite *kašlj* Thybulle *kašlj*) i iznadprosječnoj igri Jonasa Valančiūnasa koji je funkcionirao prvo kao temelj njihova spread pick ’n’ roll napada zahvaljujući vrhunskim blokovima, a nakon toga kao mismatch rješenje protiv većine niskih petorki suparnika.
No, tijekom prijelaznog roka nisu napravili ništa jer nisu mogli napraviti ništa. Trejdali su Graysona Allena u Buckse za Sama Merilla i dva picka druge kako bi izbjegli ekstenziju njegovog ugovora te su poslali Valančiūnasa u Pelicanse za Stevena Adamsa i pickove i razmjene pickova, iz dvaju razloga.
Prvi je bio Valančiūnasov ugovor. Čovjek je tražio ekstenziju oko koje Medonje nisu bile oduševljene, dok Adamsov ugovor ističe sljedeće sezone i nudi finu opciju za trade, makar kao filler za mečiranje ugovora (što je u modernom NBA-u jako bitno, vidite samo kako su se Cavsi uguzili u trade Jamesa Hardena i dobili Jarreta Allena). Drugi je kolosalni obrambeni deficit kada su Morant i Jonas bili zajedno na parketu, prvenstveno u drop obrani p’n’r-a koja je bila bolno predvidljiva zato što se Morant odbijao boriti preko screenova, dok je Valančiūnas lateralno prespor da bi se kvalitetno switchao, što je tjeralo Grizzliese da se defenzivno rotiraju iz akcije u akciju.
I to je bilo to. Memphis jednostavno postoji na tržištu na kojem je teško ne samo dovoditi igrače, nego i zadržavati postojeće. Srećom po njih pa su uboli s većinom svojih pickova i danas imaju jednu od najperspektivnijih i najuzbudljivijih mladih momčadi lige. Ona će teško dogurati do titule pravog izazivača zbog te nesposobnosti da dovabi istinske zvijezde, ali se uvijek može nadati da će joj se dogoditi nešto slično kao Milwaukeeju koji je do jučer imao isti problem i da će kroz unutarnji rast postati velesila u ligi.
Grizzlies su na dobrom putu. Nedavno su na 12 utakmica ostali bez svog prvog igrača i tijekom tog perioda uzeli 10 pobjeda, najviše u ligi u tom kalendarskom razdoblju. Napravili su to uz potpuni preokret defenzivne igre i od 30. momčadi po defenzivnom rejtingu skočili na prvo unutar tog razdoblja.
Da je takav preokret moguć dalo se naslutiti i prije Morantove ozljede. Memphis je imao net razliku od 13,6 poena s Morantom na klupi u odnosu na igru s njim na parketu, a većina te razlike proizilazila je iz defenzivnog pristupa. Njegova ozljeda omogućila je ostatku ekipe da igra agresivnije, Adamsove minute konačno su dobile smisao, a Grizzlies su upisali niz od 11 utakmica u kojima su imali 10 i više krađa (18 protiv Lakersa!), kao prva momčad koja je to napravila od 1986. To je otvorilo njihovu igru u tranziciji i lansiralo ih u top 10 napada lige, u čemu je svakako pomoglo i ono gaženje Oklahome od 73 razlike.
Morantov izostanak omogućio je Tyleru Jenkinsu da modificira svoj spread pick ’n’ roll napad i pronađe nove uloge za mlade igrače.
Jaren Jackson Jr. vratio se u formu nakon ozljede koljena koja je uništila kako njegovu lanjsku sezonu, tako i prirodni razvoj mladog igrača, te je opet počeo izgledati kao legitimna druga (i prinudna prva) opcija ozbiljne momčadi sa svojim dalekometnim baražom i rješenjima na ulazu protiv sporijih igrača, istodobno hvatajući i defenzivnu formu. Dillon Brooks podigao je igru u obrani još za trećinu koplja, uvelike zahvaljujući partnerstvu s Adamsom koji više nije morao paziti na pokrivanje Morantovih deficita.
Desmond Bane je izrastao u raspoloženog sekundarnog plejmejkera, što će Memphisu svakako pomoći sad kad se Tyus Jones ozlijedio, te je nastavio graditi impresivnu sophmore sezonu u kojoj će s pravom konkurirati za nagradu MIP. John ‘Kućanski aparati’ Konchar iskoristio je veću minutažu i nastavio trpati iza linije trice (65 posto u spomenutom razdoblju!), dok su Jones, De’Anthony Melton i u nešto manjoj mjeri Kyle Anderson ostali pouzdani članovi rotacije uz povremene bljeskove Killiana Tillieja i Xaviera Tillmana.
Dubina je velika Memphisova prednost, bila je i prošle godine. Zahvaljujući njoj su ne samo preživjeli period bez Moranta, nego su tijekom njega briljirali na oba kraja terena. OK, pomoglo im je i to što su suparnici tijekom tog perioda očajno šutirali tricu protiv njih; dio zasluga za to svakako ide unaprijeđenoj obrani, ali dio ipak odlazi na sreću. Također valja reći kako su naletjeli na određene ekipe u raskoraku — dobili su Heat bez Bama Adebaya, Sixerse bez Joela Embiida i Mavse bez Luke Dončića, ali unatoč tome im treba skinuti kapu. Nije lako igrati bez čovjeka koji je napadačka alfa, a često i omega momčadi.
Zahvaljujući tom nizu i prekjučerašnjem tijesnom porazu od Oklahome koju su nekidan bez Moranta rastavili na subatomske čestice, pojavili su se određeni dušebrižnici koji se pitaju je li Memphis možda bolja ekipa bez Moranta i treba li ga trejdati za zvijezdu koja bi možda više pasala konstrukciji momčadi. Takvim osobama mogu poručiti samo jedno: ne jedite govna!
Momčad u ovom perdiodu jest izgledala inspirirano, ali to je samo 12 utakmica. Morant je kroz dvije i pol sezone pokazao da je ne samo jedan od ponajboljih mladih napadača, nego i da ima još puno prostora za napredak. Čovjek je prije ozljede igrao ne samo na All-Star, nego na All-NBA razini (što je naš Toni već ranije predvidio), generirajući hrpetinu poena za svoju ekipu. Samo je Shai Gilgeous-Alexander napadao obruč više od njega (19,9 driveova po utakmici) s tim da je Morant bio efikasniji. Generalno je poboljšao svoju egzekuciju, ali i prepoznavanje kad treba napadati obruč, a kad dodavati loptu iz penetracije. Digao je postotak ubačaja iza linije uz povećan volumen i opravdao sva očekivanja koja su mu stavljena na leđa nakon sjajne lanjske sezone.
Suludo je uopće razmišljati o tome da je Memphis bolja momčad bez njega nego s njim.
Jasno, ovaj period bez njega ukazao je kako su određeni igrači spremni za veće uloge i kako će Ja morati malo promijeniti svoj pristup igri. Vidjelo se to i tijekom već spomenutog dvoboja protiv Oklahome u kojem je obrana prečesto kapitulirala, dok se napad nije uspijevao razvijati kako treba. Kulminiralo je povicima iz publike koji su očito pogodili Moranta, pa je izjavio kako se teško nosi s takvim kritikama. Jasno, do jučer je bio heroj momčadi a sada je, ni kriv ni dužan, razapet od, ako ćemo iskreno, needuciranih gledatelja.
No, uklope li se ponovo svi zajedno u određeni sustav — što bi značilo više Jacksonovih prilika za ulaz, manje Brooksovih herojskih šutova preko ruke, manje trošenje Moranta u napadu kako bi se povećalo njegovo zalaganje u obrani, ekstenzija Baneove uloge u organizaciji punih napada — Memphis može odraditi impresivnu sezonu. Ne možda kao Atlanta i Phoenix lani ili Miami preklani, ali ne ni daleko od toga.
Primarna stvar za momčad je da ostavi jezgru Bane, Ja, JJJ i Brooks zajedno. Napravi li to, možda se izdigne iz treće kategorije na rub druge, kao što su to napravili Utah i Milwaukee. No, jezgra je ta koja mora pokazati da Memphis ima šansu napasti prsten. Bez toga će se rasplinuti sva perspektiva, a ona postoji.
Dovoljno je samo gledati Memphisove utakmice — što toplo preporučam, jer Grizzlies nisu samo dobri, oni su i zabavni. Gotov je grit ’n’ grind, sada je na redu slice ’n’ dice.
