Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Moj osobni izbavitelj

Kako je David Ortiz, Big Papi, osvojio moje srce

Baseball sam otkrio u najgorem trenutku svog dotadašnjeg života.

Zvuči smiješno da to kaže netko tko je proživio djetinjstvo na rubovima rata, u neprestanoj anksioznosti oko oca koji je na bojištu, oko bake i djeda na koje padaju granate, oko rodbine koja bježi iz spaljenih sela, ali ta 2007. godina bila je pravi pakao. Polako sam završavao fakultet pod nepreglednom planinom stresa koju taj pothvat donosi, radio sam osam sati dnevno u Ministarstvu graditeljstva kao ročnik, neplaćen i necijenjen, a onda, sasvim iznenada, djed je počeo umirati. Bila je to prva smrt u obitelji i izbila mi je svu volju za životom iz pluća.

Rutina posla i beznađe uvukli su me u spiralu depresije, a baseball je bio jedna od rijetkih stvari koje su mi pomogle da ne potonem do dna. Otkrio sam sport preko prijatelja te sam odlučio navijati za Chicago Cubse, pošto u svim sportovima navijam za ekipe iz tog grada, ali njihove prijenose nikako nisam uspijevao pronaći. Red Soxi su, s druge strane, svaki dan bili gore. Nakon posla ispeglao bih iksicu u fast foodu studentskog doma na Savi, sjeo za komp, pustio da mi pizzini sokovi natapaju bradu i gledao brutalno sporu igru o kojoj sam znao jako malo. Na mene je djelovala terapeutski.

Ljudi često kažu da im je nešto spasilo život i, ako ne govore o kirurgu koji ih je operirao, najčešće pretjeruju. Knjige, pjesme, filmovi, pa čak i ljudi – ništa vam ne može pomoći ako si ne pomognete sami. U to mi se doba činilo da mi Boston Red Soxi spašavaju život.

Glupo, šta ne, da takvu moć pridate blentavom američkom sportu kojega ionako samo napola razumijete.

No, u okolnostima u kojima sam se nalazio najvažnije je da pronađete nešto za što se možete primiti, što je uvijek dostupno, što će vas bar malo razveseliti i učiniti dan vrijednim življenja. Patetično, nema sumnje, dok se ne nađete u istim govnima. Red Soxi su stavljali dan u granice, davali mu strukturu i brinuli da sve ne ode kvragu.

Ne znam bi li to uspjeli napraviti da te 2007. nisu imali opaku ekipu.

Prošlo je gotovo deset godina, no i dalje se sjećam gotovo svakog lica koje je te godine škiljilo u vruće ljetno sunce iznad Bostona. Youk, sa svojim neobičnim zahvatom, Petey, uvijek prljavog dresa od zemlje na koju se bacao da spasi lopte, Tek, ozbiljnog kapetanskog držanja, J.D., savršenog zamaha i podcijenjene obrane, Wake i Schill, legende u četrdesetoj, Beckett i Dice-K, bacanja toliko sporih da ste između njih mogli izbrojati vlati trave na terenu, Papelbon, bahat i dominantan, Manny, koji je bio i ostao Manny.

David Ortiz je legenda. To nitko ne može osporiti. No on je nešto puno važnije od toga, od skupa andegdota, velikih trenutaka i trofeja. On je ljudina

Zovem ih nadimcima, a ne imenom i prezimenom, zato jer su igrali kao grupa prijatelja koja se skupila da ubije nedjeljno popodne, u oblaku anarhije, zajebancije, osmijeha i zagrljaja koje je ne samo tolerirao, nego i poticao trener Tito. Znao je i zašto. Njegovi su Soxi tri godine ranije skinuli prokletstvo s grada i nakon 84 godine pauze donijeli titulu na Fenway igrajući isti, opušteni, nasmijani, zagrljajima protkani baseball. Predvodio ih je čovjek s najširim osmjehom na svijetu.

News Archive - Sept. 17, 2004David Ortiz. Big Papi.

Kada je 2003. godine stigao u Soxe nakon što ga se Minnesota odrekla, nitko nije ni mogao zamisliti kako će Ortiz, uz Toma Bradyja, postati najvažniji igrač za grad Boston od Larrya Birda.

“Bilo mi je 27 godina. Twinsi su me upravo otpustili. Nisam znao hoću li izgurati sezonu do kraja s Red Soxima. Nisam bio u startnoj postavi. Imao sam familiju koja je ovisila o meni. Upravo mi se rodila kćer. Imate li pojma koliko pelene koštaju?”, opisao je Ortiz svoje prve impresije u Bostonu. Malo je nedostajalo da ga se Soxi riješe na samom početku njegove karijere u najsportskijem gradu u Americi. Srećom ga je Pedro Martinez, jedan od najboljih bacača u povijesti svemira, uzeo pod svoje i Big Papi mu je to stostruko vratio, kao što je vraćao svima tijekom karijere.

Teško je nabrojati sve pothvate koji su izgradili legendu od čovjeka iz Dominikanske Republike jer ih je bilo toliko da čak i najvećim fanovima nasmiješenog diva pokoji isklizne iz sjećanja. Tri naslova prvaka, deset All Star nastupa, 7 Silver Slugger nagrada za najboljeg udarača na svojoj poziciji, 541 home runova, MVP World Seriesa i neslužbena titula najboljeg clutch udarača u zadnjih 25 godina. Suhi rezime na papiru izgleda impresivno i zasigurno će odvući Ortiza u Kuću slavnih. No Ortiz je bio igrač kojega je uistinu trebalo gledati.

Kakav je to mamojebač bio.

Nije mu dugo trebalo da zasjedne na tron bostonskog sporta. Njegova predstava u ALCS-u 2004. godine kada su Soxi svladali New York Yankeese u polufinalu doigravanja, ostat će upamćena kao jedna od najboljih individualnih predstava u povijesti bilo kojeg sporta. Ako znate baseball, onda znate i priču. Soxi su gubili 3-0 u seriji od svojih najvećih rivala, Zlog Carstva koje je od posljednje titule Bostona uzelo 26 naslova, i uspjeli se vratiti kroz nekoliko bizarnih, iscrpljujućih i napetih utakmica. Big Papi je nosio Boston na svojim leđima tijekom tog juriša. U četvrtoj utakmici, u kojoj su Yankeesi imali šansu pomesti Soxe, udario je pobjednički home run u 12. inningu. Dan poslije, u najdužoj dotad odigranoj utakmici u povijesti doigravanja, udario je pobjednički singl i podario nam najbolji video na Youtubeu. U sedmoj je macan drmnuo još jedan home run, a Soxi su satrali proklete Jenkije 10-3, da bi u World Seriesu udario prvi home run za Soxe u velikom finalu od 1986. godine.

Samo ta jedna serija, to jedno doigravanje, bila bi dovoljna da Big Papi postane besmrtan. No to je bio samo početak.Red Sox beat Angels 5-3

Tijekom prve četiri godine Ortiz je bio epitom konzistentnosti u ligi. Udarao je za snagu i za prosjek, bio strpljiv, štitio je Mannyja Ramireza u batting orderu i uvijek bi, ali uvijek, podizao svoju igru u ključnim trenucima. Svake je bio u top 4 što se MVP glasanja tiče, ali nijednom nije uzeo nagradu. Nije ga bilo briga. Nagrada je stigla u vidu trofeja. Soxi su uzeli još jedan naslov 2007. s drastično izmjenjenom ekipom u odnosu na 2004. i čovjek je opet bio među najboljima. No, onda su počeli problemi. Ručni zglobovi su počeli otkazivati.

Ortizu su bile 33 godine, što za igrača baseballa baš i nije puno. Često upravo to razdoblje zna označavati početak kraja zenita, ali ne i karijere. Stoga je bilo užasno gledati nekadašnju zvijezdu kako se muči. Njegov pad nije bio pad s All Star razine na razinu solidnog igrača, to je bilo potonuće, katastrofa, kao da jedne godine snimite The Stone Roses, dakle apsolutno remek-djelo, i onda sljedeće upilate s bezveznim Second Comingom. Ne postoji prirodan put koji će toliko uništiti sportaša, to mogu samo ozljede, a ručni zglobovi su za udarača u baseballu ono što je zdrava prostata za obdarenog porno glumca. Da stvar bude gora, sam integritet igrača je doveden u pitanje – Big Papi je optužen da je koristio steroide šest godina ranije.

Koliko god volio Ortiza, a rijetko imam toliko ljubavi prema individualnom igraču, ne možemo ne pričati o tom trenutku. Fora je u tome da MLB do 2003. godine nije imao kristalno jasnu anti-dopinšku politiku pa je igračima liga generalno gledala kroz prste što se tiče transgresija do tog trenutka.* Ortiz je nakon 2003. godine testiran milijun puta i nikada nije pao na testu, što je uvijek navodio kao svoju obranu, no pitanje o steroidima i dalje ostaje*

*Što ne vrijedi za navijače i novinare koji su krivce poput Bondsa, Sose i McGwirea razapeli na križeve koje su sastavili toliko brzo da bi čovjek pomislio kako su kupljeni u Ikei.

*Ortizovo ime nije izašlo u tzv. Mitchell Reportu, istrazi koja je objavljena 2007. godine i predstavlja rezultat 21-mjesečnog napora senatora Georgea J. Mitchella da razotkrije igrače koji koriste anaboličke steroide i HGH u baseballu. Istraga je obuhvatila 89 imena, među kojima su se našle najveće zvijezde lige, no nitko od sjajnih igrača Bostona nije bilo na listi. Problem je što je Mitchell senator države Maine i sjedio je u upravnom odboru Red Soxa zbog čega se objektivnost istrage uvijek dovodi u pitanje.

A fan holds a sign for the Red Sox's David Ortiz during batting practice before the Red Sox play the Padres.Ne čudi što su ga mnogi potegli kada se Ortiz počeo oporavljati od ozljede. Ljudi su ga počeli otpisivati u trideset i trećoj, ozljede, godine, gotov je. Sljedeće se godine popravio, kada su svi očekivali daljnji pad. Naredne godine je bio još bolji. Pa još bolji. Pa malo lošiji. Pa opet ozljeda. Pa još bolji. Osvojio je još jedan naslov, uz legendarni home run u World Seriesu 2013. godine kada je poslao Toriija Huntera preko zida i napravio jednog policajca živućim memeom. U toj je seriji toliko uništio jadne Cardinalse da su ga prošetali četiri puta u odlučujućoj utakmici, od čega tri puta namjerno.

Kada je na početku ove sezone David Ortiz najavio da u 40-oj godini života ide u penziju, navijači Soxa bili su tužni. Putovao je diljem zemlje, primao darove, opraštao se od stadiona, uobičajene stvari za igračke legende koje najave svoj odlazak. No ono što je napravio tijekom svoje oproštajne godine, tijekom svoje šetnje kroz špalir, bilo je nevjerojatno.

David Ortiz je u četrdesetoj odradio možda i svoju najbolju sezonu. Proteklog je tjedna dobio još nekoliko nagrada, uključujući još jedan Silver Slugger. Toliko je rasturao, ubijao, razvaljivao, kosio da su mnogi tvrdili kako nema šanse da ode. On se samo smješkao. “Želim, ali tijelo mi ne da”, poručio je jasno. Godine su ga stigle, kao što stignu svakog velikog igrača.

Odlazak s terena predstavlja sportsku smrt. Igrač umire i postaje legenda. Ortiz to definitivno jest.

No, čak i njegova genijalna, fantastična karijera nije toliko dobra da jednog iscrpljenog adolescenta izvuče iz ponora depresije, da postane moj osobni izbavitelj, zar ne? Možemo se diviti igračima zbog njihovih vještina i sposobnosti, ali nećemo baš svakom majstoru podariti svoje srce. Ortiz je moje osvojio ne zbog toga što je napravio u svojoj karijeri, nego zbog načina na koji je to napravio.

“Nadam se da će me ljudi zapamtiti kao osobu koja je zbližavala ljude i koja je zabavljala druge. Ova igra bi trebala biti zabavna, šta ne? Sjećam se kad sam stigao u Ameriku, primijetio sam da se ovdje ljudi grle samo kad se nešto loše dogodi. Kada se dogodi katastrofa, bombaški napad, nesreća, tad se grlite. U Latinskoj Americi grliš se kad se bilo što dogodi. Kada sam počeo igrati u MLB-u, činilo se da su svi jako sebični. Takva je kultura vladala”, žalio se Ortiz.

“Počeo sam svojim suigračima davati medvjeđe zagrljaje nakon postignutog home runa. Nitko to nije radio. Mediji su mislili da je to smiješno. Prozvali su nas ‘Idiotima’. U tim danima, kad bi netko udario home run dali bi mu high five, sjeli i jeli jebene suncokretove koštice. To je značilo biti profesionalan. Ako sam nešto napravio u ovom sportu, onda se nadam da sam dokinuo taj idiotski mindset. Nadam se da sam zbližio ljude.”Boston's David Ortiz laughs after lining out in the 1st inning at the All-Star Game at Petco Park.

Jest. To je razlog zašto volim Davida Ortiza. Jasno, veliki udarci, home runovi, udaranje kad je najteže, titule, bez toga ne ide. Ali volio sam ga zbog njegovih blesavih rukovanja, zbog strasti s kojom je uništio telefon na stadionu Oriolesa, zbog selfieja s Obamom, zbog toga što je pokušao izbaciti suca s utakmice, što je sudjelovao u čajanki s maskotom Astrosa, inspirirao Saturday Night Live skečeve, zbog sjajnih priča s početka karijere.. Volim ga zbog njegovog “Ovo je naš jebeni grad i nitko neće dikitirati našu slobodu” izljeva nakon bombaškog napada tijekom Bostonskog maratona. Volim ga jer je bio David u tijelu Golijata. Volim ga zbog suza na rastanku. Volim ga jer mi je učinio život zabavnijim.

David Ortiz je legenda. To nitko ne može osporiti. No on je nešto puno važnije od toga, od skupa andegdota, velikih trenutaka i trofeja. On je ljudina. Skidam kapu i klanjam se do poda u nadi da nikada neću zaboraviti njegov blistavi, ogromni osmjeh u koji stane čitava priča njegovog života.