Ne znamo kako je s vama, ali nas je nakon ždrijeba u petak uhvatio prvi nalet mundijalske groznice, zajedno s nostalgijom za nekim prošlim turnirima. Prije četiri godine Telesport je odradio svoje prvo Svjetsko prvenstvo i tom prilikom je nekoliko nas podijelilo svoja sjećanja na Mundijale koji su njima bili ‘prvi’.
Hrvoje Frančeski je tako pisao o čarobnom ljetu u Postirama prije sad već 28 godina. Na njegov tekst podsjećamo u današnjem Vikend-retrovizoru.
xx
U mom su životu odigrana dva svjetska prvenstva prije nego što sam se fatalno zaljubio u nogomet. Prvo je igrano u Meksiku 1986., točno u trenutku kada su roditelji gubili živce sa mnom odvikavajući me od pelena. Jedina živa uspomena na to natjecanje bila je plastična lopta s likom maskote prvenstva Piquea* koja je neočekivano preživjela duge seanse napucavanja po susjedstvu dokazujući kako tadašnja Jugoplastika nije proizvodila samo buduće europske prvake nego i kvalitetnu galanteriju.
*Meksikanci su baš majstorski odradili posao s maskotom utrpavši sve moguće stereotipe u jednog lika – da netko danas napravi takvu maskotu s pravom bi ga objesili zbog rasizma.
Četiri godine kasnije nogometaši su se okupili u Italiji — ali kako je moja obitelj tada živjela u jednoj sobi stričeve kuće bez televizora, nisam baš mogao gledati nogomet po čitave dane. Ulazak u dnevni boravak stričeve kuće u to je doba bio istovjetan ulasku u kakav bar u New Orleansu; tek tu i tamo mogli ste nazrijeti sliku na TV-u kroz gusti dim Filtera 160, Opatije i Waltera Wolfa koje su pušili stric, mama, tata i troje do petero radnika koji su radili u plastenicima oko kuće. Da vam budem iskren, kao šestogodišnjak sam ionako bio više zainteresiran za trčanje po susjedstvu, igranje Mastersima, legićima i autićima te odlaske na kupanje na krasne plaže mojih Postira. Tek u mutnom sjećanju ostaje mi poraz Jugoslavije od Argentine uz divljene starijih majstorijama Roberta Prosinečkog, te očevo klanjanje Marcu van Bastenu, čija Holandija ipak nije mogla proći moćnu Zapadnu Njemačku, koja je na kraju i uzela naslov.
Upravo su Nizozemci bili moji favoriti u SAD-u 1994., a razlog za ljubav prema momčadi Oranja nije ležao u njenim igračkim sposobnostima i taktičkoj fleksibilnosti. Tek godinu kasnije moćni je Ajax poharao Europu s jednom od najimpresivnijih pred-Bosmanovskih momčadi u koju sam se instantno zaljubio, kao što se djeca i inače zaljubljuju u pobjednike. Moj razlog za preferiranje Nizozemaca bio je lokal-patriotski.
Dok su se moji još bavili uzgojem cvijeća, kod nas su na praksu dolazili mladi Holanđani, sinovi vlasnika cvjećarskih firmi iz Amsterdama i okolice koji su prijepodne radili u plastenicima da bi kasnije odmarali, kupali se i barili cure po rivi u doba najveće eksplozije jugoslavenskog turizma. Naši gosti su se toliko zaljubili u Brač da su u Dalmaciju dolazili u vrijeme rata, kada baš i nije bilo jednostavno proći sve blokade i zauzete ceste da bi se probilo do mora. Pitt, Oskar, Mark i Art donosili su nam slatkiše, kupovali pištolje na vodu, điravali Jet Skijevima, posuđivali Game Boy, učili nas kako pucati iz harpuna u lubenice (luđaci) i generalno trpili dosađivanje sve djece iz susjedstva.* Jedini način na koji sam im se mogao odužiti bilo je podržavanje njihove reprezentacije. To što su Nizozemci uz to igrali dobar nogomet bio je samo bonus.
*Okej, znam kako ovo zvuči, al likovi su stvarno bili zakon. Suzdržao sam se da ne napišem kako su nam dali da palimo sirene njihovih velikih šlepera za cvijeće. To bi tek bilo dvoznačno.
SP je tada djelovalo i kao nekakva poveznica sa stvarnim svijetom. Ono je bilo zaštitna kupola pod kojom ste mogli, ta tri tjedna, opet živjeti normalno djetinjstvo
Bonus su bile i sličice. Bila je to ujedno i prva godina u kojoj sam skupljao Panini zajedno sa svojim rođacima. Prelistavali smo satima album, pamteći ne samo za koje su klubove igrali i koliko su golova zabili za reprezentacije, nego i gdje su bili rođeni i koliko su godina imali.
Neki su jednostavno plijenili pozornost. Legendarna ružnoća bugarske reprezentacije fascinirala je svakim otvaranjem njihove stranice, a divljenje fudbalerki i buljavim očima Trifona Ivanova ujedinjavalo je sve dječake iz razreda. Fascinirao me i Alexi Lalas, jedan od rijetkih Amera koji su tih godina igrali u Europi, zbog svoje riđe brade i divlje kose, baš kao i argentinski tercet Balbo – Batistuta – Cannigia, koji su izgledali kao da su ispali iz spota Guns ‘N’ Rosesa. No, čak ni oni nisu mogli zasjeniti Carlosa Alberta Valderramu i najbolju frizuru koja je ikada kročila nogometnim terenima.
Nizozemci su pak bili posebna kategorija. Od čvrstog lica meni omiljenog Ronalda Koemana, u koga sam se zaljubio čitajući u Slobodnoj Dalmaciji analize njegovih slobodnjaka za Barcelonu, preko Franka Rijkaarda, čija bi frizura posramila većinu modernih hipstera, te Eda de Goeya, koji me iz nekog razloga podsjećao na Renea iz ‘Allo ‘Allo, do Johna de Wolfa, koji je izgledao kao da je prije 10 minuta otprašio solo u Korni Grupi, te Denisa Bergkampa, čiji je ubojit pogled skrivao jednog od najelegantnijih igrača koji su se ikada dohvatili lopte — obožavao sam ih. No, niti jednom igraču se nisam veselio kao Ruudu Gullitu. Tata je bio fan, što sasvim sigurno nije odmoglo, te mi je stalno pričao koliko je dobar bio na prvenstvu u Italiji i kako je rasturao u Milanu, ali ono što me potpuno kupilo bile su njegove pletenice. Jedva sam čekao da ga vidim kako igra u reprezentaciji. Kada mi je tata pokazao članak u Slobodnoj u kojem je pisalo kako Gullit neće igrati na Svjetskom (zbog svađe s izbornikom Dickom Advocaatom), moje malo dječačko srce je napuklo.
Srećom pa je prvenstvo krenulo i nije mu trebalo dugo da se zaliječi.
Igre i taktika se ne sjećam pretjerano dobro jer sam bio premali da bih pamtio takve nebitne stvari, ali se sjećam detalja upijenih sa televizora kojeg je stari iznio na teracu trošne kuće u koju smo se preselili godinu ranije i koju su tata i mama pola godine uređivali kako bi se u njoj moglo živjeti. Pod golim noćnim nebom prekrivenim zvijezdama, mažen burinom ili levantom, upijao sam događaje iz Amerike; ponekad sam, ponekad s ocem, sve dok me ne bi potjerali u krpe.
Sjećam se niza genijalnih obrana Michela Preud’hommea kojima je spašavao Belgiju, osobito protiv Nizozemske. Sjećam se užasno dosadne utakmice Rumunjske i Kolumbije i jadnog Andresa Escobara. Sjećam se žute kose Mathiasa Sammera i njegova gospodarenja njemačkom obranom. Sjećam se crvenog kartona Gianluce Pagliuce (kojeg sam krivo zvao Panjuka) protiv Norveške, kada je izašao izvan šesnaesterca i loptu dirao rukom te šoka kada je Arrigo Sacchi odlučio izvaditi upravo Roberta Baggia kako bi uveo rezervnog vratara. Sjećam se, vjerojatno najjasnije, i utakmice Bugarske i Meksika u osmini finala, djelomično zbog šarenih dresova Jorgea Camposa, ali više zbog toga što je to valjda jedina utakmica koju sam u životu pogledao s mamom dok smo ležali zavaljeni na rastvorenom kauču u dnevnom; ja uživljen u utakmicu, a ona nervozna, u strahu da će ostati sama s troje male djece, bez starog koji se vratio na ratište negdje u zaleđu Šibenika.
Svjetsko prvenstvo je tada djelovalo i kao nekakva poveznica sa stvarnim svijetom, nagovještaj da će jednog dana sve opet postati normalno, da postoje dijelovi planeta u kojima ljudi ne ostaju bez domova, roditelji bez poslova, djeca bez roditelja. Ono je bilo zaštitna kupola pod kojom ste mogli, ta tri tjedna, opet živjeti normalno djetinjstvo, unatoč povremenim upozorenjima na televiziji o zračnim i općim opasnostima u dalekim kutovima zemlje. Svjetsko nam je omogućilo da skupljamo sličice, da se igramo Ko će bliže zidu*, da ja i rođak jedan drugome pucamo penale na cesti ispred njegove kuće, izvikujući imena nogometaša koje smo glumili, bili oni Stoičkov, Overmars, Romario ili Klinsmann, pa čak i Preud’homme, Taffarel i Zubizarreta, ovisno koju smo reprezentaciju predstavljali.
* U Postirama se nikada nije igralo ni kokanje ni pola-cijela, iako su dječaci koji su došli u mjesto tih godina zbog rata u Bosni pokušali uvesti tu disciplinu među igre koje su se igrale tijekom velikog odmora. Jedina disciplina koja se cijenila bila je “ko će bliže zidu” u kojoj je svaki igrač, a tijekom partije znalo ih je biti pet ili šest, sa isto toliko partija koje su se istovremeno održavale po školskom dvorištu, imao cilj ispucati kažiprstom sličicu iz svoje ruke (kao da nekome dajete čvoku) i pozicionirati je što bliže zidu. Ona najbliža nosila je sve ispucane sličice u jednoj ruci, s tim da je posebna umjetnost bila zavući sliju u neku od rupa u suhozidu pred školom ili je u potpunosti nasloniti na zid. Ukoliko bi se sličice dodirivale ili preklapale, njihovi su ih vlasnici imali pravo pokupiti i opet ispucati, pa je česta defenzivna taktika bila napucati sličicu tako da se preklopi s onom koja je blizu zidu. Tijekom partija znalo se okupiti i po dvadesetak gledatelja koji su zdušno kibicirali, a neki dječaci su stekli takvu reputaciju da nitko protiv njih nije želio igrati.
Moji su Nizozemci izgubili u četvrtfinalu od Brazila 3:2 u jednoj od najboljih utakmica prvenstva, dvoboju tijekom kojeg je magični Bebeto zabio jedan od najpacerskijih golova i popratio ga s jednom od najboljih proslava svih vremena. Moje simpatije su odmah, kako to često biva kod desetogodišnjaka, pripale pobjednicima, a kako i ne bi. Brazil je imao prekrasne žute dresove, Romaria i Bebeta, Dungu koji je majstorski kontrolirao sredinu terena, Taffarela koji je izgledao kao automehaničar, Cafua i njegov neumorni trk po boku te Branca i njegove topovske udarce iz slobodnjaka.
Unatoč beskrajno dosadnom finalu, veselio sam se kao malo dijete kada je Baggio promašio legendarni penal, te sam trljao sol na ranu dječacima iz razreda koje sam sretao na plaži i koji su mahom navijali za Italiju. Nogomet me kupio tri godine ranije preko Hajduka, ali Svjetsko je zapečatilo pakt.
Jedna od najvećih snaga nogometa je kreiranje kolektivnih uspomena; ne samo uspomena obitelji, gradova ili nacija, nego kolektivnih uspomena gotovo čitavog planeta. Moje su počele sa SAD-om 1994. i od tada ih dijelim s milijardama. Da su bar sve druge stvari na svijetu tako zajedničke i tako slatke poput nogometa.
