Bogdan Bogdanović našao se u teškoj situaciji, kao i mnogo puta prije toga. Ukoliko baš morate šutirati tricu preko ruke dok vam prijeti istek napada, želite da je lopta u Bogdanovim rukama. Na nesreću navijača Srbije, njihov najbolji igrač na Eurobasketu ovaj put nije uspio isporučiti svoju uobičajenu dozu magije. Faktor X slovenske reprezentacije, taj fantastični Klemen Prepelič, čovjek s mudima od željeza koji je lomio važne utakmice, odigrao je fantastičnu obranu i djelomično blokirao Bogdanovićev šut.
A onda smo vidjeli budućnost.
Osamnaestogodišnjak u bijelom dresu uhvatio je loptu pod svojim košem, krenuo u trk, izbjegao prvi kontakt na centru, izbjegao drugi slalomaškom eskivažom na trici a onda naglo usporio, pustio da momentum odnese trećeg suparnika daleko od koša, podigao se i zakucao uz bijesan urlik koji nimalo ne stoji njegovom dječjem licu. Ali definitivno stoji njegovoj odrasloj igri.
Nije mi dugo trebalo da vidim kakav je Luka Dončić igrač. Nije da se hvalim nekim posebnim skautskim sposobnostima, ma kakvi. Njegova posebnost postane očita i košarkaškim analfabetima nakon što ga gledaju makar tri – četiri minute. Slučajno se dogodilo da prenosim njegovu prvu utakmicu u bijelom dresu Real Madrida i mladi me Slovenac u potpunosti kupio u prvih nekoliko akcija igrajući s nevjerojatnom količinom samopouzdanja, hrabrosti i zrelosti. Najveći problem supertalentiranih mladih igrača kada se priključe seniorskoj momčadi, osim fizičke nedoraslosti, taj je što nemaju pojma koje su im vrline i koje su im mane pošto su navikli dominirati od svojih početaka pa često misle da mogu sve.
Dončić je u tih nekoliko akcija pokazao ono što bi trebala biti njegova najveća snaga – duboko razumijevanje košarke i sposobnost da dominira posjedima igrajući za momčad. Užasno su rijetki igrači koji mogu preuzimati bilo koju ulogu koja je potrebna u danom trenutku i istovremeno biti lideri, a još su rjeđi oni koji uspijevaju zatomiti tu potrebu da vode i podrediti se kolektivu kada shvate da je to za njega najbolje. To je poseban način liderstva, dominantan i nenametljiv, lišen ega i zbog toga izrazito poseban. To je liderstvo koje donosi medalje i naslove. Slovenija je osvojila jednu.
Naravno, Dončiću se bilo lako podrediti kolektivu u kojem je igrao tako kvalitetan igrač poput Gorana Dragića, koji je postao i MVP prvenstva, i lako mu se podrediti suigračima u Madridu kada je igrao zajedno s Rudyjem Fernandezom, dvama Sergijima, Andresom Nocioniom, Felipeom Reyesom, Jonasom Mačiulisom, Gustavom Ayónom i ostalim imenima koja ipak nešto znače u sazviježđu europske košarke u zadnjih 10 godina. U ovom je trenutku mladi Slovenac ipak slabiji igrač od većine navedenih. No, u njegovoj igri, u načinu na koji pristupa akcijama, da se nanjušiti ta nevjerojatna sposobnost vodstva kroz nesebičnost kakvu su imali samo rijetki igrači.
Igrači poput Magica Johnsona i Tonija Kukoča.
https://www.youtube.com/watch?v=eNE38no9Oxc
Prije nego krenete drvljem i kamenjem, neka odmah bude jasno kako ne tvrdim da će Dončić ikada biti na njihovoj razini, samo da postoji mogućnost da se nađe na tom intervalu. No, isto tako valja reći kako se donekle daju povući paralele između trojice igrača kada im je bilo po 18. Magic je bio na freshman godini u Michigan Stateu te se nametnuo kao prvo ime momčadi koja je uz njega imala samo još jednog ozbiljnog igrača – Jaya ‘Big Daddyja‘ Vincenta, koji je tada bio rookie baš kao i Magic i još uvijek nije postao onaj igrač koji će kroz 1980-e biti prvo ime Dallas Mavericksa. Njegovi Spartansi ispali su u četvrtfinalu Madnessa, a Magic je ušao u (za njega tek) treću najbolju petorku države. Kukoč je, s druge strane ulazio, sporadično s klupe za reprezentaciju Jugoslavije koja je osvojila srebro u Seulu, a u njoj su po hijerarhiji ispred njega bili Danko Cvjetičanin, Dražen Petrović, Vlade Divac, Željko Obradović i Zoran Čutura, pa čak i Dino Rađa. I jedan i drugi pokazivali su nevjerojatni potencijal, ali još uvijek nisu bili ‘tamo’. Dvije godine kasnije Magic je osvajao svoj prvi NBA naslov nakon što je već uzeo NCAA titulu i nagradu za koledž igrača godine, a Kukoč bio svjetski prvak i prvak Eurolige uz pripadajuće MVP nagrade.
Dončić će se teško za dvije godine po nagradama svrstati uz bok ovoj dvojici velikana, jer se štošta promijenilo u konstelaciji košarkaških snaga od 1980., odnosno 1990., ali definitivno ima potencijal igrati košarku na sličan način – uz nesebičnu dominaciju.
Premda ga mnogi vide kao prvog plejmejkera ekipe, njegova bi uloga u NBA-u zbog defanzivnih matchupova prvenstveno trebala biti ona point forwarda
Hoće li taj potencijal ostvariti, je jedan od velikih upitnika. Otkako sam ga prvi put gledao prije dvije i pol godine, znatno je unaprijedio određene aspekte svoje igre. Guzica mu se sada spušta do poda kada igra obranu, rad nogu se poboljšao te je okretniji na malom prostoru, a gotovo pa dramatični pad u postotku šuta za tri prošle godine u odnosu na svoju debitantsku godinu (41 posto 2015./16. pao je na svega 34 posto) nije toliko bio produkt povećane količine uzetih šuteva koliko privikavanja na novi, puno brži izbačaj koji mu je prijeko potreban želi li prenijeti svoj talent u NBA ligu. Dok hrvatska javnost ove godine pljuje po mladim igračima koji su odjebali reprezentaciju, valja se prisjetiti kako je Dončić to isto radio Sloveniji prošlih par ljeta kada je odlazio u Ameriku i individualno radio na ovim stvarima kako bi postao kompletniji igrač. Sustav razvoja mladih i u Europi je otišao u kurac*, pa igrači često moraju sami raditi na poboljšanju svojih vještina, što je Luka itekako pokazao i pretvorio se u igrača koji je na Eurobasketu konstantno flertao s triple-doubleom.
*Dončić je tu imao sreće što je radio za normalnog trenera kao što je Pablo Laso, koji vrednuje učinak i omogućuje mladima da se razvijaju što je dokazao i s Dončićem, što će dokazati i sa malim Dinom Radončićem koji s 18 godina isto igra u Realu. Mario Hezonja, po talentu tek pola stepenice ispod Dončića kad mu je bilo isto toliko godina, imao je nesreću da naleti na onog hohštaplera Xavija Pascuala koji momku koji zabije 18 poena u FINALU Liga Endesse u sljedećoj utakmici da pet minuta na parketu i tako mu se posere i na razvoj i na samopouzdanje.
No, Eurobasket je jedno, a NBA je nešto sasvim drugo. Dončićev potencijal je nešto o čemu se razglaba već dugo vremena i nije samo plod moje imaginacije, pa ga relevantni portali za procjenu NBA talenta redom svrstavaju u prvih pet pickova narednog drafta. Među petoricom u vrhu Dončić je bez premca najvještiji.
Po sposobnosti razigravanja s obje bekovske pozicije i s krila, pregledu igre i košarkaškoj inteligenciji debelo je ispred konkurenata za prvi pick na draftu. Premda ga mnogi vide kao prvog plejmejkera ekipe, njegova bi uloga u NBA-u zbog defanzivnih matchupova prvenstveno trebala biti ona point forwarda – što definitivno nije mana, već trenerima može omogućiti efikasno uparivanje sa tzv. scoring plejevima, čiji je broj u zadnjih 15 godina u drastičnom porastu (za što se ne daje dovoljno shout-outova Baronu Davisu i Gilbertu Arenasu koji su pogurali taj trend).
Na toj poziciji Dončić predstavlja izuzetan triple-threat – nešto što ostali momci na draftu za sada nisu, iako bi se neki od njih mogli u tom smjeru razviti. Rijetkost je njegova sposobnost da vas prođe prvim korakom, asistira ili šutne i tu do izražaja dolazi najveća Lukina snaga u taktičkom pogledu: on prisiljava obrane da se urušavaju i rotiraju. Kada imate igrača koji je sposoban prisiljavati suparnike da konstantno mijenjaju defanzivni pristup i onda koriste te promjene da produže loptu do otvorenog suigrača, otvaraju vam se brojne opcije za izgradnju kako filozofije igre, tako i kreiranje uigranih akcija u punom napadu. Zbog ovog spoja vještina neki su analitičari i novinari – iako sebe nikada ne bi u tu skupinu ubrojao jer mislim da je usporedba neprikladna i pogrešna, ali je takva da je se treba spomenuti – Dončića uspoređivali s LeBronom.
Pitanje je hoće li jednakom efikasnošću moći koristiti prvi korak u NBA-u kao u Europi, ali ionako sumnjam da će to biti pretjerano bitno. Mladi Slovenac je radio na svom radu nogu tako da je postao solidan scorer iz mid-range opcija, a njegovo baratanje loptom svakako mu omogućuje da u određenim matchupovima poentira iz ISO situacija kroz gradnju akcije driblingom i stepbackom. Ono što ipak čini najjači dio njegovog napadačkog arsenala sposobnost je razigravanja i poentiranja kroz pick ‘n’ roll kao primarni ball handler. To je vještina koja se ne usvaja lako, koja zahtijeva inteligenciju, tajming, snagu tijela i solidan šut, a Dončić ima sve nabrojano.
Zašto onda, Frančeski, ne staviš ruku u vatru da će Luka biti prvi pick na draftu?
Pod jedan, ne volim opekline – kad mi je bilo 11, prolio sam lonac kipuće juhe po guzici i ostatak ljeta proveo ležeći na krevetu s ventilatorom uperenim u dupe, čitajući Stripoteke i Košarke te osluškujući mjehuriće kako pucaju. Previše informacija? Zamislite onda koliko je meni bilo gadno. Pod dva – ovo će biti jako dobar draft s četvoricom ili petoricom igrača koji mogu postati nositelji franšize. Među njima Dončić ima najslabije fizičke karakteristike. Njegovo lateralno kretanje je presporo, brzina u tranziciji je pola klase ispod, prvi korak klasu, a odskok dvije klase ispod vršnjaka.
Marvin Bagley je ljevoruki krilni centar nevjerojatnih fizičkih predispozicija koji se kreće kao po ledu, fluidno, sklisko, s puno samopouzdanja uz savršen finiš u tranziciji i oko obruča, s floaterom i solidnim horokom u protrčavanju kroz reket te jako dobrom obranom i koša i perimetra, a jedini minus mu je nedostatak leđne tehnike i klimav skok šut. DeAndre Ayton je fizička zvijer, čovjek kojeg jedino ozljede mogu udaljiti od statusa NBA prvotimca kroz 15 godina, 214 centimetara visok centar s nevjerojatnom koordinacijom, izuzetnom brzinom u tranziciji i mekanim šutom kojim može pogoditi i s elbowa i iza linije za tri, koji jako lijepo dodaje iz udvajanja, pokriva tri pozicije u obrani i čiji je jedini minus što ponekad izgleda kao da nema vatru potpaljenu pod guzicom (nešto što se zamjeralo KAT-u u srednjoj školi btw). Michael Porter je svestrani, 210 cm visoki šuter koji se brzo kreće i bočno i pravocrtno, izvlači milijardu faulova, bori se za svaku loptu, poraze shvaća osobno i kojeg najčešće uspoređuju s Kevinom Durantom, a čiji je najveći minus što ne barata sjajno s loptom zbog čega je bolji u tranziciji ili kao off-ball scorer. Mohamed Bamba je gigantski centar s rasponom ruku od 240 centimetara koji bi na kraju karijere mogao biti najbolji bloker svih vremena, pošto osim izuzetnih fizičkih predispozicija ima izražen osjećaj za igru u obrani, ali koji je u napadu toliko drvo da su me čudi kako mu na žiro ne sjedaju pare iz Fonda za zaštitu brazilskih prašuma.
U nekim drugim godinama Luka bi sasvim sigurno postao drugi Europljanin izabran prvim NBA pickom*, ali u ovakvoj konkurenciji puno je izglednije da bude izabran od trećeg do petog mjesta – dok izađe na draft, ovaj Eurobasket bit će tek uspomena.
* Jebena Nigerija ima više od Europe. Prije nego što se krenete rugati Olowakandiju, sjetite se da naš prvi pick nije bio ni Pau ni Dirk, nego Andrija Bargnani. Na što smo spali, muko moja.
Bez obzira kojim pickom izabran, Dončić ima velik potencijal. Potencijal koji se kreće skroz od Magica pa sve do Kukoča (one američke verzije usporene naglo nabijenom kilažom – ne one prekrasne, fluidne, europske koja bi imala karijeru Dirka da su je pustili na miru). Nakon osvojene medalje MVP prvenstva Goran Dragić je zagrlio momka i rekao “za dvije godine on će biti najbolji igrač u Europi. U NBA-u također. On je rođeni pobjednik. Ne šalim se. Zapamtite što vam kažem, on će biti jedan od najboljih na svijetu.” Nakon dvije i pol godine praćenja, gledanja, pa neću vam lagati – i navijanja, rekao bih da se slažem s Dragićem. Nadam se samo da će Luka pasti u ruke mojim Bullsima pa da se navijanje nastavi.
