Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Može li VAR spasiti nogomet?

Dojmovi o primjeni i utjecaju videotehnologije na SP-u

Kako kaže jedan od likova u kultnom talijanskom filmu Mediterraneo redatelja Gabrielea Salvatoresa, “Tko živi u nadi, umire u govnima.”

Nakon velikih nadanja da ćemo konačno gledati raskošno prvenstvo, puno razigranosti i lepršavosti kakvu nismo vidjeli od SAD-a ’94 ostali smo razočarani. Kroz prvo kolo Svjetskog prvenstva u Rusiji nismo baš umirali u govnima, ali smo umirali u neinspiriranom nogometu u kojem su borbenost, defenzivna organizacija i pogreške preuzele primat nad imaginacijom i ljepotom. Nada je, priznajem, bila poprilično tanka jer je iluzorno očekivati da ćemo gledati nogometni vrhunac na kraju iscrpljujuće sezone, u trenutku u kojem su igrači pod ogromnim pritiskom (pogotovo u prvom kolu), na prvenstvu na kojem se nalazi niz nacija koje su prisiljene braniti se jer ništa drugo i ne mogu protiv najboljih ekipa na svijetu, i u eri u kojoj je klupski nogomet preueo primat od reprezentativnog. No, što je tu je, budala se uvijek nada, a nikada nisam tvrdio da sam nešto drugo.

Kad već prvo kolo nećemo pamtiti po sjajnom nogometu, pošto smo imali prilike pogledati tek dvije jako dobre utakmice (Španjolska-Portugal i Njemačka-Meksiko), po čemu ćemo ga onda pamtiti? Nema sumnje kako svatko gradi svoje uspomene, ali jedna od stvari o kojoj se priča u svim zemljama uključenim u SP je VAR.

Na prvenstvu je do sada dosuđeno 10 penala iz 17 utakmica, što je ogromna razlika u odnosu na ranija natjecanja. Od 1986. najviše kaznenih udaraca dosuđeno je u Italiji — njih 16 tijekom čitavog turnira, dok je najmanje suđeno u Njemačkoj — svega pet komada. Kada stvari stavimo u relativni okvir, u Italiji 1990. je dosuđeno 0,3 penala po utakmici. U Rusiji je trenutni prosjek 0,59 penala po dvoboju, što znači da bismo, nastavimo li ovakvim tempom do kraja turnira, ne računajući kaznene udarce nakon produžetaka u nokaut fazi, trebali vidjeti sumanutih 37 do 38 penala.

Jedan od razloga za ovakav porast broja jedanaesteraca je svakako magični VAR. Pregledi sumnjivih situacija u Rusiji su uglavnom završavali dosuđivanjem udaraca s bijele točke, a dojam je kako su suci skloniji puhati u zviždaljku u dvojbenim situacijama nego prije, pošto znaju da iza sebe imaju sigurnosnu mrežu koja će im omogućiti da ponište krivo donesenu odluku. Zanimljivo kako su suci dosad generalno jako dobro sudili uz manje pogrešaka nego inače, pa se može spekulirati kako je VAR pozitivno utjecao i na njihovo samopuzdanje — pošto je to najvažnija varijabla koja se promijenila u odnosu na prijašnje turnire na kojima je suđenje često bilo grozomorno i o njemu se neprestano raspravljalo. No, to je stvarno teška spekulacija i pitanje je koliko istine u sebi nosi.

Unatoč boljem suđenju, o korisnosti i beskorisnosti VAR-a ovih se dana neprestano priča. Video Assistant Referee je relativno nova tehnologija u nogometu, pa ne čudi što FIFA, a ni nogometni savezi koji su sustav implementirali u svojim najjačim ligama, i dalje plove u nemapiranim vodama, s tek nejasnom idejom kako izvući maksimum iz ovog sustava. Primjena dosta šturih pravila daje maha njegovim najglasnijim protivnicima — pojedinim sucima koji žele zadržati apsolutnu moć nad arbitražom tijekom utakmica (bilo zbog egoističnih, bilo zbog mutnih poriva), navijačima koji pušu na svaku odluku FIFA-e koju (uvelike s pravom) percipiraju kao kriminalnu organizaciju i nogometnim puristima (među kojima su najglasniji treneri i igrači) koji svaku iole veću intervenciju u igru tretiraju kao zatiranje nogometa s dušom, eliminaciju romantike i mijenjanje prirodnog tempa igre. Premda sve tri grupacije imaju svoje argumente, našle su se na gubitničkoj strani.

Nogomet nije prvi sport koji je implementirao VAR, niti je prvi sport koji je tražio jasan okvir za njegovo korištenje.

Korištenje VAR-a, iako pod drugim imenom, u vrhunskom je sportu počelo još davne 1986., kada je NFL implementirao sustav pregledavanja snimke u spornim situacijama. Tadašnji instant replay više je ličio na sustav koji se danas koristi u sveučilišnom footballu i trajao je svega pet godina, dok su oko njegovog korištenja protestirali konzervativni luditi koji su nanovo izopćili VAR iz lige 1992., koristeći slične argumente kakve danas koriste njegovi protivnici u nogometu, ali pojačane činjenicom da videotehnologija početkom 1990-ih ipak nije davala tako jasnu sliku iz toliko različitih kutova kao danas.

Presuda o korisnosti VAR-a i o njegovoj budućnosti ne može se donijeti na osnovi jednog turnira, pa čak ni čitave sezone

NFL je držao VAR na ledu sve do kraja sezone 1997./98., kada je quarterback Jetsa Vinny Testaverde u finišu utakmice protiv Seattlea otrčao s loptom do end zone i donio Jetsima pobjedu 32 – 31 unatoč tome što je snimka jasno pokazala da lopta nije ušla u end zonu. Seattle je zbog poraza izgubio mjesto u doigravanju, trener Dennis Erickson i njegovo osoblje najureni su iz kluba (što je u konačnici bilo dobro, jer je otvorilo prostor za dolazak Mikea Holmgrena u Seahawkse), a vlasnici su se složili kako je krajnje vrijeme da vrate VAR u igru. Od 1999. je instant replay dio svake NFL utakmice, a ovlasti video sudaca mijenjaju svakih nekoliko sezona, obično sa sve većim obujmom. Treneri imaju pravo izazvati odluku sudaca dvaput po utakmici; ukoliko su uspješni, dobivaju i treći izazov, s tim da preglede u posljednje dvije minute poluvremena, odnosno utakmice, iniciraju sami suci, dok se svaki touchdown i svaki gubitak lopte automatski pregledava.

NHL je također implementirao pravila s izazovima u sezoni 2015./16., iako se VAR u elitnoj hokejaškoj ligi koristi puno duže, prvenstveno kod pregledavanja situacija u kojima nije jasno je li postignut regularan pogodak. NBA je VAR počeo koristiti 2002. prvenstveno kako bi se pregledalo je li šut ispucan prije isteka vremena za napad, ali obim korištenja VAR-a se povećavao pa se danas pregledavaju auti, namjerni prekršaji i štošta drugo. FIBA je svoju verziju VAR-a uvela 2006. sa sličnim pravilima kao i NBA. Čak se i baseball, sport koji u svijetu najviše pati od tradicije, poklonio tehnologiji kada je 2008. uveo limitiranu mogućnost pregleda snimke, da bi je drastično povećao i proširio 2014.

Sportovi koji koriste VAR, uz manje ili više uspjeha su ragbi (i to i League i Union), hokej na travi, kriket, mačevanje, odbojka i tenis, koji je zbog geometrijske prirode sporta najbolje i najlakše implementirao HawkEye tehnologiju. Naravno, kao i u svim drugim sportovima, i u tenisu postoje razni lobiji i puristi koji se ovoj tehnologiji protive, ali ako vam je zabavnije da — kao na nedavno održanom Roland Garrosu — punašni sudac silazi sa stolice i pregledava nekakve otiske u zemlji kao da je traper koji progoni ranjenu životinju i onda se polako gega natrag do svoje stolice dok tenisači stoje i gledaju u njega s rukama na bokovima nego da se to ajns-cvaj riješi pregledom snimke, onda, dragi moji prijatelji, imate poprilično drugačije viđenje zabave od mene.

S obzirom da su svi ovi sportovi implementirali nekakvu verziju VAR-a, pomalo je začuđujuće da je nogometu, kao najrasprostranjenijem i najbogatijem sportu od nabrojanih, trebalo toliko dugo da krene u tehnološku revoluciju. Nadaleko je poznat konzervativizam nogometnih čelnika, kojima je u uvijek u interesu da zadrže status quo osobito u situacijama u kojima ne mogu svi savezi koji za njih glasaju implementirati promjene, pa su trebale godine (i nepriznat gol Brazila u finalu Kupa Konfederacija 2009.) da IFAB promijeni pravila i omogući goal-line tehnologiju po kojoj je Sepp Blatter, taj zločinac nad nogometnim zločincima, prosuo bar 12 šlepera govana besmisleno je kritizirajući. Nije stoga čudno da je FIFA toliko oklijevala sa uvođenjem VAR-a, koji je ipak puno invazivniji sustav od jednostavne goal-line tehnologije.

Poslije pustog čekanja, on je konačno tu. VAR se tijekom posljednje godine i pol koristio u ligama kao što su Serie A, Primera, Bundesliga, A-League i MLS,* a njegovo korištenje na mundijalu trebao je biti najveći test koristnosti ove tehnologije — test na kojem se prolazi ili pada, zar ne?

* Iz MLS-a stiže i daleko najbolji trenutak upotrebe VAR-a u (doduše, kratkoj) povijesti — Zlatan Ibrahimović zalijepio je jednu ‘zidarsku’ jadnom Michaelu Petrassu iz Montreala i zato zaradio crveni karton. Zašto je Petrasso u toj situaciji dobio žuti, valjda nitko živ ne zna.

Moj odgovor je ne. Presuda o korisnosti VAR-a i o njegovoj budućnosti ne može se donijeti na osnovi jednog turnira, pa čak ni čitave sezone.

Turnir je prikazao VAR u dobrom svijetlu, ali i u lošem. Nesuđeni penali za Englesku i Argentinu razjarili su mnoge navijače koji su lamentirali o beskorisnosti VAR-a, baš kao i neki, poput onoga za Francusku, koji jesu dosuđeni. Sinoć je i Egipat mogao dobiti drugi penal u 78. minuti nakon što je Ilija Kutepov zagrlio Marwana Mohsena i srušio ga na tlo u šesnaestercu u trenutku kada je lopta dolazila do njih, ali sudac Enrique Caceres nije odlučio pregledati snimku, niti je dobio naputak od video sudaca da to napravi, lako moguće i zato što se sljedeći prekid igre dogodio minutu-dvije kasnije.

To je zapravo najveći problem s VAR-om — postoje jasna pravila što se može pregledati, ali ne i kada se sporne situacije pregledavaju. Jasno je da će u tom slučaju suci radije suditi faul pa ga pregledati preko VAR-a i poništiti ako treba, nego riskirati da se igra nastavi i onda pregledavati snimku par minuta kasnije i tako riskirati da u međuvremenu padne gol ili netko zaradi crveni. Problem je i u tome što nema jasnog naputka kada se situacija suđena na terenu može preokrenuti — u NFL-u u pravilima stoji kako mora postojati nepobitni dokaz da bi se promijenila odluka suca na terenu, ali to u nogometnim pravilima ne piše, što znači da ulazimo u sferu svima nam omiljenog slobodnog sudačkog uvjerenja.

Usudio bih se reći kako je upravo slobodno sudačko uvjerenje ono što je najviše raspizdilo navijače u slučajevima kada su se ljutili na VAR. Nije bio problem to što su se sporne situacije pregledale, bio je problem što je promjena ili izostanak promjene u tim situacijama, bar kada su one bile dvojbene, opet pala na suca i njegovu osobnu procjenu. Kako sezone prolaze, čini se kao da se sfera slobodnog sudačkog uvjerenja sve više i više širi. Penal je po pravilima svaki prekršaj unutar 16 metara, ruka je svaki dodir rukom osim kada je skroz uz tijelo, ali legendarni naputci FIFA-e te su stvari promijenili — pa sada govorimo o intenzitetu kontakta, je li napadač u šesnaestercu bio u situaciji za postizanje pogotka, je li ruka bila u prirodnom položaju i tako dalje i tako dalje. Nemam ništa protiv mijenjanja pravila, dapače, posebno kod penala, koji su najstroža kazna u valjda bilo kojem sportu, ali ta pravila moraju biti jasno definirana. Trenutno u nogometu vlada nered kod interpretacije pravila, zbog čega se gledatelji, a paradigma u nogometu u posljednjih 20 godina je da se maksimalno podilazi gledateljima (a ne navijačima), konstantno svađaju oko spornih situacija. Nogometu tako prijeti opasnost da se, što se suđenja tiče, nađe na istoj ravni kao i rukomet u kojem su pravila toliko mutna, a sudački kriterij toliko promjenjiv da ga se više ne da gledati. Nismo još uvijek na toj razini, ali FIFA i IFAB će morati dobro porazmisliti o određenim promjenama.

VAR im u tome može samo pomoći.

U nogomet firme i pojedinci ulažu previše love, igrači i treneri previše truda, gledatelji previše vremena, a navijači previše strasti i emocija da bi sudačke pogreške lomile najvažnije utakmice. Proći će godine prije nego što VAR postane općeprihvaćen i prije nego što suci i čelnici prokuže kako ga najbolje koristiti, a tijekom tih godina bit će i frustracija i ljutnje, ali ne sumnjam ni u jednom trenutku kako je ovo daleko najveći iskorak koji je nogomet napravio prema naprijed od usvajanja pravila pasivnog ofsajda.