Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

MVP: Brada ili Brodie?

Tko je više zaslužio nagradu za najkorisnijeg igrača NBA lige?

Sportska analitika, čiji se razvoj znatno zahuktao u posljednjih 15 godina promjenom filozofijske paradigme među skautima i napretkom tehnologije, ima jedan primarni cilj – eliminirati subjektivno u procjeni kvalitete. Tim se procesom omogućuje menadžerima i sportskim direktorima, u bilo kojem sportu koji ima dovoljno novca da kupi adekvatne analitičke alate, da u svoje momčadi dovedu igrače koji će proizvoditi rezultate. Estetske preferencije i osobne antipatije imaju sve manje i manje utjecaja na sastavljanje profesionalnih sportskih momčadi na najvišem nivou, iako nisu u potpunosti eliminirane.

Kako sportska analitika bude napredovala, kako se alati budu fokusirali na mjerenje sve više i više kriterija, kako algoritmi budu jačali i sve bolje dovodili u korelaciju mjerljive brojke, funkcioniranje na terenu i pobjeđivanje, tako će osobno biti sve više gurano u stranu. Što nije nužno loše zato jer će, s velikom sigurnošću mogu tvrditi, uroditi kvalitetnijim i estetski ljepšim nogometom, košarkom, footballom, baseballom, čime god.

No, postoji jedan aspekt sportskog svijeta koji nije i neće postati definiran čistim brojkama. Koji će uvijek ostati, bar jednim dijelom, u sferi subjektivnog. Dok god se ne definiraju parametri za dodjeljivanje sportskih nagrada – a neće se definirati nikada jer to nikome nije u interesu – moći ćemo se na pasja kola prepirati oko Ballon d’Ora, Pro Bowla, Heismanovog i Heart Memorial trofeja.

Ove smo godine to radili, neprekidno, oko nagrade za najkorisnijeg igrača NBA lige. Još od ozljede Kevina Duranta pričamo o samo dva kandidata. Svijet basketa podijeljen je u dva tabora: Russell Westbrook ili James Harden.

Okej, pojavit će se pokoji novinar ili neka medijska ličnost koja će dati solidne argumente za neke druge igrače, kao što je Washington Post ovog tjedna titulu MVP-a predao Kawhiju Leonardu u, moram priznati, poprilično nategnutom članku. Netko bi mogao reći kako je LeBron James i dalje najbolji igrač lige i ne bi bio u krivu, ali LeBronov je problem isti kakav je imao i Michael Jordan – navikli smo. Osim toga, Cavsi su drastično potonuli u finišu sezone, a Bron je tijekom tog perioda imao nekoliko ne-Bron poteza. Ostatak ekipe ove sezone ipak nije bio na toj razini. Ostaju nam samo Russ i Harden.

Argumenti i za jednog i za drugog igrača su podjednako snažni i podjednako koriste potpunu nedefiniranost parametara koji bi trebali određivati što MVP-a čini MVP-jem. Timski uspjeh, individualne brojke, dominantnost, broj pobjeda vs. očekivani broj pobjeda na početku sezone – sve su to priče koje uzimamo u obzir kada određujemo tko bi trebao biti najkorisniji igrač lige. Podvucimo na kratko crtu pod ime i jednog i drugog.

JAMES HARDEN

Kada gledate Arjena Robbena u Bayernu, uvijek znate što će napraviti kada primi loptu uz desnu aut-liniju. Trk prema šesnajst, korak ili dva s loptom prema centru i udarac. Svi znaju što ide i nitko ga ne može zaustaviti. Pitanje je samo hoće li pogoditi mrežu ili će poslati loptu pokraj stative. Ista stvar je i s Hardenom kada primi loptu na vrhu trice. Svi znaju da slijedi dribling, crossover, ulaz na lijevu stranu. Samo je pitanje hoće li izvući koš, koš faul ili će se obrana uspjeti izrotirati dovoljno da ga omete. Dva igrača definirana jednim pokretom, ali koji nude puno, puno više.

Analizu igre prgavog Holandeza ostavljam ljudima koji znaju puno više o nogometu od mene. Ali što se Hardena tiče, ne treba puno gledati da bi se skužilo koje su njegove druge kvalitete osim jednog ubojitog poteza. Harden kuži geometriju igre. Bilo je naznaka njegovog razumijevanja i u Oklahomi, kada je ulazio s klupe, pogonio drugu jedinicu momčadi i tjerao je da igra iznad očekivanja; bilo je naznaka i u iščašenom sustavu Kevina McHalea koji je predsjedavao Houstonom kroz veći dio Hardenovog boravka u Teksasu. No tek se u brzopoteznom sistemu Mikea d’Antonija Hardenovo razumijevanje košarkaške geometrije u potpunosti ostvarilo. Brza igra zasnovana na tranziciji, prodorima u reket, brzom kick-outu i peglanju trica omogućila je Hardenu da iz čovjeka koji je u tradicionalnim full-court setovima više nego koristan sekundarni razigravač postane transcendentalni plejmejker i vrlo vjerojatno najopasniji triple-threat igrač lige.

Kada govorimo o Bradonji kao glavnom kandidatu za MVP nagradu, mnogi će s pravom spomenuti 29,1 poen, 8,1 skok i 11,2 asista – brojke kakve nismo vidjeli kod jednog igrača od 1965.  Treba spomenuti kako je čovjek prvi po win shareovima, prvi po ofenzivnim win shareovima, kako ima najviše asistencija po utakmici u ligi i kako nitko ne izvlači toliko prekršaja. Treći je u ligi po odigranim minutama, ima bolji true shooting postotak od Wesa, momčad mu ima čak osam pobjeda više od Wesove i generalno izgleda kao funkcionalnija ekipa.

No, ako već želimo brojem izraziti zašto Harden treba dobiti MVP trofej, onda je to samo jedan broj – čovjek je izgradio 56 posto svih poena svoje momčadi ove sezone. Prvi puta u povijesti. Nitko nikada nije zabio 25 poena i asistirao za 25 poena po utakmici kroz čitavu sezonu i teško da će se tako nešto ponoviti. D’Antonijev sistem, preciznost Houstonovih igrača s distance i Bradonjin suludo visok usage rate redom su utjecali na stvaranje te statistike, ali sasvim je jasno da nje ne bi bilo da James Harden nije odigrao jednu od najpamtljivijih individualnih sezona u ovom desetljeću.

RUSSELL WESTBROOK

Russell Westbrook je napravio isto u nešto težim uvjetima. Godinama su kritičari Oklahomina pleja razapinjali zbog ponekad sulude igre. Wes je izluđivao ljubitelje košarke. S njegovom sposobnošću da preuzme utakmicu i slomi je u korist svoje ekipe mogla se mjeriti samo njegova sposobnost da preuzme utakmicu i spizdi apsolutno sve što se može spizditi. Karakteristike njegove igre ne bi se nikada mogle iskoristiti u precizno posloženim momčadima kao što su Popovichevi Spursi, Spoelstrin Heat i Carlisleovi Mavericksi, ali u iščašenoj, ružnoj, nepostavljenoj Oklahomi Scotta Brooksa koja je godinama dominirala na račun individualne kvalitete a ne sustava igre, Westbrook je bio sjajno iskorišten. Puno toga se nije promijenilo dolaskom Billyja Donovana, a odlaskom Kevina Duranta otvorilo se još više prostora za kontrolirano divljanje najosebujnije odjevenog čovjeka lige.

Wes je u svega pet godina prešao iz momčadi koja je imala igračkog kapitala da pet godina zaredom osvoji titulu u ekipu koja bi bez njega konkurirala za najmanje perspektivnu u ligi zajedno s Brooklyn Netsima, a da nije promijenio mjesto boravka. Nešto kao svi oni ljudi koji su živjeli u Austro-Ugarskoj, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, NDH, SFRJ i Republici Hrvatskoj a da nisu napustili svoje selo. Okolnosti u košarkaškim klubovima se mijenjaju, kao što se mijenjaju okolnosti u državama.

Ove je sezone Westbrooku dodijeljena velika, masna, mirisna pita od govana u vidu trenera koji još uvijek nije pohvatao konce NBA igre i ne baš sjajnih suigrača koji su odjednom morali nadoknaditi igru jednog od petorice najboljih košarkaša na svijetu. Bilo je jasno da to ne mogu napraviti ni Steven Adams, ni Victor Oladipo, ni Enes Kanter. Veći dio tereta koji je Durant ostavio iza sebe Brodie je uprtio na svoja leđa.

Neki će reći kako je to bila greška. Moje je mišljenje kako nije imao izbora. Westbrook je posebna vrsta kuhara. Dajte mu vrhunske namirnice i sasvim je sigurno da se neće moći mjeriti s ostalim vrhunskim NBA chefovima; dapače, postoji šansa da će uprskati recept. Ali dajte mu pitu od govana i jedan je od trojice ili četvorice igrača lige koji će od nje napraviti nešto jestivo.

Poput Kobea Bryanta, koji je izgledao puno bolje u disfunkcionalnim nego funkcionalnim ekipama*, Westbrook je počeo trošiti puno lopti. Suludo puno lopti. Više nego itko ikad. No, zbog specifičnog stila igre koji nitko ne može zaustaviti jer nitko, pa čak ni Wes, ne zna kamo će čovjek s loptom završiti, njegov učinak je bio izrazito efikasan. Wes završava sezonu kao prvi strijelac lige i to s finim postotkom ubačaja. Prvi je u PER-u, prvi je u izuzetno bitnom VORP-u, prvi je po postotku asistencija i drugi po asistima, debeeeeelo je prvi u plus/minusu što pokazuje koliko je njegova ekipa lošija kada ga nema na terenu; šesti je u ukradenim loptama, što donekle ublažava apsolutno nepostojanje njegove obrane (što zapravo nije velika mana za OKC, pošto ostali igrači uglavnom i ne znaju raditi puno toga nego igrati obranu), a valja naglasiti i kako je tek drugi po izgubljenim loptama usprkos suludo visokom usage rateu. Prvi je James Harden.

* Postoji razlog zašto je Kobe odigrao jedinu sezonu za koju je zaslužio dobiti MVP nagradu (nije, otišla je Steveu Nashu) kada je oko sebe imao najgore suigrače – mogao je trošiti lopte kako je htio bez da mu je bilo tko mogao nešto prigovoriti. Kada kraj sebe imate Shaqa, Malonea, Paua, Bynuma i Odoma, znate im morate dati loptu inače će nastati sranje. Kada kraj sebe imate hrpetinu role playera, jasno je da se vašoj alfa ulozi svi moraju pokoriti. Takve momčadi ne mogu osvojiti naslov, ali mogu uroditi nadnaravnim individualnim sezonama.

Naravno, sve ove napredne brojke ne bi vrijedile puno da nema onih tradicionalnih koje apsolutno svima upadaju u oči. 31,9 poena, 10,7 skokova, 10,1 asistencija. Triple Double. Drugi put u povijesti lige, prvi puta u modernoj eri u kojoj se igra na puno manje napada nego u vrijeme Oscara Robertsona.

Kada podvučemo crtu, jasno je kako su oba naša kandidata uživala u gotovo savršenim uvjetima za ostvarenje suludih brojki.

James Harden je dobio savršen sistem koji pogoduje njegovim individualnim sposobnostima – okružen tricašima poput Erica Gordona, Ryana Andersona i Trevora Arize, koji mogu konvertirati visok postotak Hardenovih dodavanja, te kvalitetnim NBA igračima starterskog kalibra poput Clinta Capele i Loua Williamsa, koji su pomagali Hardenu da ne mora sam nositi momčad.

Rusell Westbrook je dobio iščašen sistem koji mu je dao potpunu slobodu da divlja u napadu, te kvalitetne defenzivce poput Kantera, Oladipa, Adamsa i Taja Gibsona, koji mu omogućuju da predahne u obrani i čuva se za ludorije u ofenzivi i nevjerojatne završnice koje su ove sezone potvrdile da je Wes, ukoliko vjerujete u postojanje te mitske kategorije, jedan od naj-clutch basketara lige. Kad biste zamijenili ova dva igrača, oni bi i dalje dizali svoje ekipe na višu razinu, ali usudio bih se reći da bi ekipe imale tri do šest pobjeda manje. U slučaju Rocketsa to bi značilo da u prvom krugu idu na Clipperse. U slučaju Thundera to bi značilo ili da idu na GSW ili uopće ne ulaze u doigravanje. Nezgodno.

Nećete pogriješiti izaberete li bilo kojeg od ova dva igrača za svog MVP kandidata. Rekao sam već, MVP nagrade su nedefinirane i možete ih odrediti koristeći mélange proizvoljnih i često ad hoc skrojenih kriterija. Nije bitno, obojica su zaslužili nagradu. Što se mene tiče, iako Jamesa Hardena volim sto puta više kao igrača i što mi ga je tristo puta veći gušt gledati, glas dodjeljujem Russu Westbrooku. Razlog je jednostavan: izaberite ono što se pamti.

Kawhi ili Lebron, Harden ili Wes. U redu je. Nijedna od tih odluka ne bi bila oružana pljačka, iako skaliranje uvijek postoji

Kada se za 20 godina budete prisjećali sezone 2017. godine pamtit ćete je po tri stvari – prelasku Duranta u GSW, po osvajačima naslova i po triple-doubleu Russa Westbrooka. Nitko živ ne može onako, iz glave, izbaciti bilo što vezano uz sezonu Billa Russella u kojoj je osvojio svoj treći MVP naslov, ali svi pamte sezonu koju je te godine upisao Oscar Robertson sa svojim triple-double pohodom.

Kritičari će obezvrijediti Russellovu sezonu, tvrdeći kako mu suigrači pumpaju brojke omogućujući mu lagane skokove, ali to je bio slučaj za apsolutno svakog beka koji je imao velik broj skokova po utakmici – i za Magica Johnsona (manje od ostalih), i za Johna Stocktona, i za Jasona Kidda, i za Hardena. Kod Westbrooka je samo prešlo u nakaradnost, ali ne dovoljno veliku da bi umanjilo njegov uspjeh. Drugi će reći kako je triple-double samo proizvoljna brojka i da, ako već igramo igru brojeva, ne postoji velika razlika između Hardenovih 29-8-11 i Wesovih 32-11-10, osobito kada uzmemo u obzir izraženiju Hardenovu efikasnost. Okej. Stoji. Ali…

Okrugle brojke u sportu imaju moć. Dići 99 kilograma ili 100 kilograma u benču može biti ogromna psihološka razlika. Doći s 10,5 sekundi na 10,1 na 100 metara mnogima je lakše nego sa 10,1 na 9,9. U baseballu se dogodilo da igrač udara .390, ali nitko od 1950-ih nije udarao .400. Zabiti 29 golova u ligi ili 30 nije bogznakakva razlika, ali ona nula toliko ljepše izgleda. Okrugle je brojke lakše pamtiti. Okrugle je brojke teže upisati. Okrugle brojke imaju snagu.

Što je najbolje, u slučaju ex-Sonicsa imaju konkretnu moć. Russell Westbrook je postigao triple-double u 42 utakmice ove sezone. Thunderov omjer u tim dvobojima je 33-9, odnosno 77 posto. Samo Warriorsi u čitavoj ligi imaju veći postotak pobjeda. Kada Brodie ne postigne TD, Thunderov omjer pada na 13-25, otprilike u rang ekipa poput Magica ili 76-ersa. Ako mislite da bi Oklahoma imala više pobjeda da Russ manje divlja, razmislite opet. Njegove okrugle brojke Thunderu donose pobjedu.

Na kraju čitave priče moram priznati kako me zaboli tko će odnijeti nagradu.

Kawhi ili Lebron, Harden ili Wes. U redu je. Nijedna od tih odluka ne bi bila oružana pljačka, iako skaliranje uvijek postoji. Što sam stariji, to manje i manje cijenim sportske nagrade. Nemaju nikakve veze s onime zbog čega pratim sport.

Ono čemu se veselim je što ćemo dva glavna aktera ovog teksta vidjeti oči u oči, mano-a-mano, dva ovna na brvnu. Thunder i Rocketsi sastaju se u prvom kolu playoffa. Njihov obračun neće nam odgovoriti koji je od njih dvojice bolji, samo koji u ovom trenutku ima bolju momčad. Nije bitno, taj odgovor me ne zanima. Zanimaju me potezi ova dva velemajstora. Poput dva velebna umjetnika koja unose boju u košarkaške slike, poput Jana Vermeera i Vincenta Van Gogha basketa, Russell Westbrook i James Harden ponudit će nam okršaj prepun driblinga, ulaza, koševa u zadnjim sekundama, zakucavanja i pametne i sulude igre sve u jednom. Čijem ćete se blještavilu radije prepustiti, ovisi o vama.