46 poena, 12 skokova, četiri asista. 35 poena, 20 skokova, 11 asista, dvije ukradene, dvije blokade. 34 poena, osam skokova, četiri asista, četiri blokade. To su učinci Giannisa Antetokounmpa, Nikole Jokića i Joela Embiida u utakmicama koje su zadnje odigrali u trenutku pisanja ovog teksta.
U zadnje dvije sezone Jokić i Embiid su oba puta završili na prvom i drugom mjestu u MVP glasovanju, dok je Giannis finiširao godinu na trećem, odnosno četvrtom mjestu.* Trojac u svom zenitu polako ispisuje povijesne knjige, a zastrašujuće je što sva trojica još imaju par sezona prije nego što navrše 30. Predviđati putanje njihovih karijera nije pametan posao, budući da takve putanje jako rijetko prate pravilne krivulje, ali nastave li igrati na ovoj razini još pet-šest sezona, morat ćemo napraviti mjesta za bar dvojicu u top 20 svih vremena; ovisno o broju osvojenih naslova, možda i u top 10. Toliko su dobri, čak i kada skalirate njihov učinak i tako kompenzirate inflaciju brojki koja ovih dana vlada ligom u odnosu na period otprije 20-30 godina.
*Bio je četvrti samo zato jer je uzeo dva MVP naslova prije toga i ljudi nisu glasali za njega zbog zamora. Iako je to po meni bila njegova najbolja sezona na oba kraja terena, što je potvrdio i u playoffu kada je odvukao Buckse do naslova u seriji sa Sunsima, u kojoj su i Khris Middleton i Jrue Holliday napadački brutalno oscilirali.
Ako se netko ne ozlijedi do kraja sezone, izvjesno je kako će Embiid, Giannis i Jokić još jednom zauzeti prva tri mjesta u MVP glasovanju. Igraju košarku na toliko visokom nivou da su ostali kandidati poput Jaysona Tatuma i Luke Dončića, koji bi u nekoj normalnoj sezoni apsolutno imali argumenata za MVP izbor, ipak počeli zaostajati. Njihova visoka razina igre rezultirala je nizom žustrih rasprava u javnom prostoru o validnosti MVP kandidatura svakog igrača. Argumenti postoje za svu trojicu.
U vremenu kada alata za ozbiljnu analizu ima na bacanje, u vremenu kada na parketu igra toliko ozbiljnih igrača, širokoj javnosti se serviraju ili splačine
Embiid je odigrao možda i najkompletniju sezonu od sve trojice gledamo li utjecaj na oba kraja terena. Prvi je strijelac lige, nikad nije osvojio nagradu*, ali isto tako njegova ekipa ima najmanje pobjeda, a parket dijeli s Jamesom Hardenom koji i sam igra na MVP razini.
*Najgluplji argument, ako ga se tako može nazvati, ali glasačima je to oduvijek bilo bitno, inače bi LeBron i Jordan ladno imali još bar po dva.
Jokić je ljubimac košarkaških esteta, fokalna točka jednog od najlješih napada lige, epitom igrača koji istovremeno dominira i igra u okvirima momčadi, te je odigrao osjetno više utakmica od Giannisa i Embiida, ali u obrani je u najbolju ruku prosječan igrač, debelo ispod razine svojih suparnika.
Giannis ima sposobnost preuzeti utakmicu i sam satrati suparnika na oba kraja terena; pritisak koji stvara na suparnika i u tranziciji i u halfcourtu na vrhu trice nesnosan je i predstavlja možda i najveću taktičku prednost u ligi; njegova ekipa ima najviše pobjeda, iako je dvije trećine sezone igrala bez svog drugog najboljeg igrača Khrisa Middletona, ali nemamo osjećaj — za razliku od onoga kakav imamo kod Jokića i Embiida — da je napravio bilo kakav iskorak u odnosu na zadnje tri sezone.
Budući da kriteriji za osvajanje MVP-a nikad nisu jasno definirani, glasači mogu birati koji će arbitrarni segment svake sezone posebno valorizirati; a pošto glasanje nije javno, mnogi od njih daju glasove kako ih volja, budući da ih ništa ne tjera da u očima javnosti argumentiraju i pravdaju svoj izbor. Što nekad zna biti problem, ali ne i ove godine.
Premda mi je obično iznimno važno tko će uzeti najprestižniju sezonsku nagradu, ako išta drugo zbog povijesnog konteksta, ove godine mi je istinski svejedno. Ne zato jer sam indiferentan prema igri spomenutog trojca, već upravo suprotno. Mislim da su sva trojica prokleto sjajni. Mislim da ga sva trojica zaslužuju. Mislim da se u ovom trenutku radi o čistoj preferenci.
Prethodne dvije sezone moj bi glas išao Giannisu zato jer istinski mislim da je bio najbolji igrač lige, ali ove izjednačene sezone birao bih Jokića, zato što igra meni toliko estetski privlačnu košarku. No, da mi kažete da biste izabrali nekoga od preostale dvojice, ne bi vam riječ rekao. Argumenti su jasni i ispravni. Narativ ovogodišnje MVP utrke po meni bi se trebao vrtiti oko slavlja košarke, oko slavlja bogatstva talenta kojim liga trenutno obiluje. Još tamo od sredine 1990-ih nismo imali ovoliko izvrsnih igrača na svom vrhuncu.
No, umjesto da se MVP utrka pretvori u platformu na kojoj će se slaviti trenutna generacija igrača, ona se pretvorila u još jednu zonu konflikta. Na stranu navijači ove trojice igrača od kojih se ionako ne očekuje nepristranost, a kamoli objektivnost, i koji će svako mjesto na internetu pretvoriti u područje borbe, za njih me nije pretjerano briga. Problem je u tome što su određene medijske ličnosti oko utrke počele kreirati narativ koji se s vremenom pretvorio u centralnu točku sam po sebi.
Nitko, ali ama baš nitko u medijima nije ozbiljno shvatio bivšeg košarkaša i ESPN-ova komentatora Kendricka Perkinsa kad je prije par tjedana optužio Jokića za nabijanje statistike. Takav apsurdni stav, izrečen bez imalo pokrića, otpisan je od svih komentatora, analitičara, stručnjaka i pseudostručnjaka, ali on se još neko vrijeme zadržao na repertoaru. Kad je Perkins par tjedana kasnije dodao da je Jokić uzeo dvije MVP nagrade samo zato jer je bijelac, o njegovu se jednako apsurdnom stavu raspravljalo unedogled, a ako pozorno pratite NBA scenu koja uključuje ne samo mainstream američke kanale, nego i podcaste, vidjet ćete da on ni tjedan dana kasnije ne silazi sa repertoara. Dapače, dodatno je potenciran nakon nekoliko sjajno odigranih Embiidovih i Giannisovih utakmica.
Perkins, koji nema ni autoritet znanja ni autoritet iskustva budući da je bio totalna bukva od igrača, u jednoj je stvari u pravu: postoji ogroman rasni disparitet u strukturama moći u NBA-u.
Premda liga, priljevu europskih igrača unatoč, i dalje počiva na leđima crnih igrača (udio bijelih igrača posljednjih se godina kreće oko 20 posto) i premda su njenu popularnost kroz povijest izgradili crni igrači, rasni omjeri na pozicijama s kojih se donose odluke ne reflektiraju stvarnost. Premda je njegova opservacija kako je 80 posto glasača za MVP nagradu faktualno pogrešna, kao i mnoge druge Perkinsove tvrdnje, nema nikakve sumnje da većinu birača čine bijelci — njihov udio procjenjuje se na 60-65 posto, ovisno o godini. To jest nešto što bi se trebalo mijenjati, pogotovo u zemlji koja je zbog svoje povijesti tako rasno osjetljiva kao Amerika, pogotovo u NBA-u.
No, apsurdno je deklarativno optuživati cjelokupno biračko tijelo za rasizam, pa čak i za nekakvu rasnu pristranost. Kroz povijest je dodijeljeno 67 MVP nagrada, njih 12 je dodijeljeno bijelcima, od čega dvije prije prave rasne integracije koja je počela 1950., ali nije de facto kompletirana do 1956.. To što je 18 posto nagrada kroz povijest otišlo na konto bijelih igrača ne znači da među biračima nema rasista, baš kao što ni Jokićeva dva MVP naslova ne znače da je biračko tijelo sazdano od ljudi koji su rasno motivirani. Taj podatak samo ukazuje kako rasa nije utjecala na ishode MVP utrka. Jedina dva klimava ‘bijela’ MVP-ja bila su ona Stevea Nasha, koji su komotno mogli otići na konto Kobea Bryanta, Tima Duncana, Dwyanea Wadea, Kevina Garnetta ili Dirka Nowitzkog, ali zaslužio je bar jedan u sezoni kada su Sunsi igrali najzabavniju košarku sa 62 pobjede.
Ne čudi što su gotovo svi Perkinsove kolege ismijali njegov ponovljeni stav, uključujući uvijek spremnog Charlesa Barkleyja, što je i zaslužio obzirom na to kako je uokviren. Mogli smo dobiti zanimljivu raspravu o rasi i odnosima moći unutar lige, ali smo umjesto toga dobili totalnu debilanu. Za nju nije kriv Kendrick Perkins. Za nju je kriv odnos najjače medijske kuće na svijetu prema sportu koji prenosi i promovira.
ESPN već 15 godina radi na telenovelizaciji sporta. Svaka rasprava svedena je na najniži mogući nazivnik. Sport se gura u zapećak dok se u krupni plan guraju popratne stvari i drame vezane uz živote sportaša i njihove odnose. Mjesta za ozbiljnu analizu nema. Potenciraju se kontroverzne, priglupe izjave i građenje narativa koji nemaju veze s realnošću i koji često kreiraju osobe za koje bih dao ruku u vatru da uopće ne gledaju utakmice. Čak i ozbiljni ljudi, poput JJ Redicka i Zacha Lowea, zaglave u toj kaljuži stupidnih opservacija, trateći svoj talent koji bi mogao biti znatno bolje iskorišten. Jasno je meni da će gigant poput ESPN-a uvijek uprostiti stvari, ali mora li ama baš sve završiti u septičkoj jami?
Taj način ophođenja prema stvarima prelio se i na druge instance i sve više i više infiltrira u do jučer ozbiljne medijske outlete, i to u svim sportovima. Jasno je da će se velik dio medija baviti fenomenologijom sporta — kvragu, i ja to radim — ali može li razina opservacija biti bar malo ozbiljnija? U vremenu kada alata za ozbiljnu analizu ima na bacanje, u vremenu kada na parketu igra toliko ozbiljnih igrača, širokoj javnosti se serviraju ili splačine ili u najbolju ruku procesuirana pržena piletina i pomfrit.
Umjesto da slavimo igru Nikole Jokića i Giannisa Antetokounmpa i Joela Embiida, igru koja zaslužuje biti slavljena kao umjetničko dostignuće ljudskog duha, mi već osam dana slušamo djetinjaste rasprave. Muka mi je od toga. Zaslužujemo bolje.
