Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Nada u uskrsnuće Bullsa

Možda neće proći još čitav jedan život prije nego što opet budu konkurentni

Spavanje je bilo luksuz kojeg si tog ljeta nisam želio priuštiti. Osmi razred je polako dolazio svom kraju, ljudi su hvatali ocjene za upis u srednju, a ja sam crvenih očiju odlazio na nastavu, jedva držeći glavu u uspravnom položaju. Budilica se navijala u dva ili tri sata ujutro — ne zato da bi se ponavljalo pred ispite iz fizike, biologije ili matematike, nego zato jer su na malom portabl televizoru, koji sam kupio nakon što sam tri godine štedio svaku kunu, Chicago Bulls i Utah Jazz igrali finalnu seriju.

Škola je prošla kako je prošla, ispite ionako nitko ne pamti, a srednja je čekala sa svojom eskalacijom puberteta, gubitkom nevinosti i hrpetinom podataka koji su do danas zaboravljeni. Naslov koji su osvojili Bullsi, s druge strane, ostao je zapamćen. Šesti u osam godina, treći za Tonija Kukoča. Posljednji za Chicago. Prošla je 21 godina otkako su Bullsi držali trofej Larry O’Brien u svojim rukama.

Čitav život stane u 21 godinu; sve one lijepe i ružne stvari koje uz njega idu. Kroz taj period završio sam srednju i faks, zaposlio se i promijenio četiri posla, prošao kroz duge i kratke veze, pokopao neke od najbližih mi osoba, stekao prijatelje, putovao, naučio biti odrasla osoba. Što su Bullsi napravili u tom periodu?

Bullsima nedostaje puno stvari — fali im top trener, fali im širina na krilima, fali im iskustva. No, potencijala imaju

Draftali su uglavnom dobre igrače, napravili nekoliko kolosalno stupidnih trejdova (LaMarcus Aldridge za Tyrusa Thomasa i dalje nosi krunu) i promašivali kapitalce na slobodnom tržištu. Sastavili su jednu sjajnu momčad u tom periodu, ekipu koja je dvije godine imala realne šanse napasti naslov, a onda se raspala kada se raspalo koljeno Derricka Rosea. Ekipa je životarila još pet godina, čekajući da se najmlađi MVP u povijesti lige oporavi, ali to se nije dogodilo. Joakim Noah se pretvorio u zvijer od igrača da bi posrnuo pod težinom ozljeda. Jimmy Butler se pretvorio u zvijer od igrača da bi počeo gurati svoj ego ispred momčadi koju je konačno napustio prije dvije godine.

Bullsi su iskopčani s aparata. Spremni za uskrsnuće.

Koje bi se moglo dogoditi brže nego što sam očekivao. Gar Forman i John Paxson — dvojac koji je dovodio islužene igrače, davao ugovore nesposobnim trenerima, gušio te iste nesposobne trenere, sastavljao frankenštajnovske ekipe, špijunirao igrače, unosio razdor u ekipu i, mora se priznati, uglavnom dobro draftao — ove je godine začudo povukao prave poteze.

Tijekom prijelaznog roka u kojem su zvijezde mijenjale klubove kao HDZ ministre, GarPax su povukli svega nekoliko poteza. Bullsi trenutno nisu primamljiva destinacija — djelomično zato jer imaju mladu ekipu koja tek treba napraviti iskorak, djelomično zato što su Forman i Paxson, zajedno s vlasnikom franšize Jerryem Reinsdorfom, škrcem par excellence i čovjekom koji puno više resursa ulaže u svoju MLB franšizu White Soxe, kreirali auru nepoželjnosti oko momčadi. Hladne zime u Chicagu također ne pomažu, a internet je uvelike anulirao prednosti igranja na trećem najvećem tržištu u SAD-u.

U situaciji u kojoj Chicago ni u najluđim snovima nije mogao računati na dovlačenje nekog od NBA kapitalaca, GarPax su napravili najbolje moguće — momčad su ispunili kvalitetnim veteranima, zadržavajući pri tom financijsku fleksibilnost. Thaddeus Young je kralj mismatcheva, čovjek koji lansira lopte iz suludih kutova, kreira mismatcheve zbog sposobnosti da poentira s poda, lik kojemu treba pedalj da se odvoji od suparnika u skok-šutu i koji pri tom igra jako dobru obranu, koristeći dugačke ruke da usmjeri igrača ili odbije loptu (kategorija u kojoj su Pacersi prošle godine prednjačili, uvelike zahvaljujući njemu). Ne postoji puno igrača koji bi poslužili kao bolji mentori za mlade i perspektivne visoke igrače Bullsa.

Isto vrijedi i za Tomáša Satoranskog, kombo beka koji je nakon uspješne karijere u Sevilli i Barceloni došao u NBA i postao solidan rotacijski igrač u Washington Wizardsima, mijenjajući Johna Walla i Bradleya Beala. Premda nema Wallovu brzinu ni Bealovu mekanu ruku,* pokazao se kao više nego sposoban plej u half-court napadima koji inteligencijom i čitanjem obrana kompenzira nedostatak elitnog prvog koraka i čiji je izbor šuteva izrazito pragmatičan i inteligentan. To su upravo dvije kategorije koje će morati objasniti mladim bekovima u timu. Zajedno s njima, stigao je i Luke Kornet koji nije bogznašto pokazao u prve dvije godine s New York Knicksima (osim trenutka kada je protiv Wizardsa blokirao tri šuta u jednom posjedu), ali koji je svakako bolja opcija od užasnog Cristiana Felicija kao petog igrača u rotaciji visokih.

*Mislim, nije da Čeh baca loptu kamena s ramena — nakon prve sezone mučenja u Washingtonu, Satoranský je gađao 46, odnosno 40 posto za tricu u sljedeće dvije sezone. Problem je u tome što ih ispaljuje rijetko, svega 1,9 puta po utakmici u te dvije sezone.

Ovoj trojici pridošlica pridružit će se i dvojica rookieja. Bullsi su pošto-poto željeli uzeti pleja jednom kada su shvatili da od Ziona Williamsona i R.J. Barreta neće biti ništa. Navijači su se mjesec dana prepirali tko je bolja opcija — Darrius Garland, Jarret Culver* ili Coby White — ali na kraju su se morali zadovoljiti bekom Tar Heelsa nakon što su Garland i Culver izabrani petim i šestim pickom.

*Culver je zapravo više bek/krilo, ali  u drugoj godini na Texas Techu pokazao je solidnu sposobnost razigravanja i mnogi ga vide u nekakvoj ulozi point forwarda nastavi li se razvijati u tom smjeru.

Nakon odigrane Ljetne lige ne čini se da će to biti loš pick. White je pokazao da može raditi ono što Bullsima najviše treba — razigravati u half-courtu. Naravno, to je vještina koju će morati popeglati kroz sljedeće dvije, tri godine, ali jasno je da ima solidan pregled igre, da donosi uglavnom dobre odluke i može izbaciti sporije čuvare iz ravnoteže te natjerati obranu da se kreće. Usto je White pokazao impresivan šut s poludistance, naročito kada bi naglo zakočio ili se stepbackom riješio čuvara, ali trica mu je i dalje Ahilova tetiva i morat će povećati svoj domet želi li biti moderni NBA plej. Satoranský, koji je prešao sličan razvojni put, mogao bi poslužiti kao odličan mentor u tom pogledu.

Naravno, glupo je suditi išta prema uspjehu u Ljetnoj ligi i trebat će proći bar dvije sezone prije nego budemo sposobni izvlačiti bilo kakve konkretne zaključke o Whiteu, a to još više vrijedi za Daniela Gafforda, pick druge runde koji je u Las Vegasu igrao brutalnu košarku. Bio sam skeptičan kada su ga Bullsi izabrali, pošto je na Arkansasu igrao samo solidan basket, prvenstveno se oslanjajući na eksplozivnost u skoku koju je koristio da kompenzira nedostatak šuta, slabije građenje kod skoka i loše odluke u defenzivi.

Nadao sam se da će Bullsi potrošiti pick na Bola Bola, sina pokojnog Manutea, koji ima, recimo, 65 posto šanse da nikada ne uspije kao igrač, ali isto tako ima 10 posto šanse da bude vrhunski, a na takve se u pravilu isplati baciti pick druge runde. Izabrali su Gafforda, koji predstavlja nekakav prototip atletične četvorke kakvu su GarPax preferirali svih ovih godina — dakle igrač koji posjeduje neke od kvaliteta kakve su imali Tyrus Thomas, Taj Gibson ili Bobby Portis.

Gaffordove dvije najbolje karakteristike su skočnost koja se ne očituje samo u vertikalnosti nego i u brzini drugog odskoka, što mu pomaže da blokira suparnike, i izbor šuta — čovjek uzima samo ono što mu se nudi na pladnju i ne forsira. Turnir u Las Vegasu završio je s prosjekom od 14 poena, osam skokova, tri blokade i 68 posto šuta iz polja. Kao četvrti čovjek u centarskoj rotaciji, Gafford bi mogao pronaći minutažu potrebnu da pokaže može li se razviti bliže Taju nego Tyrusu.

Ova petorka pridošlica nakalemit će se na ekipu koja je lani pobijedila u svega 22 utakmice, ali koja je pretrpjela brojne ozljede najboljih igrača i smjenu trenera sredinom sezone. Jim Boylen me, iskreno, nije oduševio, previše me podsjeća na Scotta Skilesa sa svojim vojničkim držanjem, ali možda je to potrebno da bi se djeca odgojila u košarkaše. Skiles je također dobio cipelu kada je odradio svoj dio posla, a GarPax su pokazali da su spremniji mijenjati trenere od Hajdukove uprave.

Igrači su dobri.

Bolje rečeno, igrači imaju štofa. Zach LaVine nije puno lošiji od puno razvikanijeg Devina Bookera. Obojica su povremeno neefikasni scoreri koji kombiniraju briljantne partije s mladenačkim brljavljenjem. Booker nije toliko sklon ozljedama i nije TOLIKA rupčaga u obrani (iako je i dalje rupa), ali u samoj igri, što se učinka tiče, i nema neke lude razlike između te dvojice igrača.

LaVine je lani sjajno otvorio sezonu te je izgledao kao legitimni All-Star, da bi potonuo nakon prve trećine, djelomično i zbog sitnih ozljeda koje su ga pratile kroz godinu. Svejedno, čovjek je na kraju zabijao 24 poena uz 47 posto šuta iz igre i 37 posto trice, pokazao je sposobnost da driblingom riješi bar 70 posto direktnih čuvara u ligi, i sve što mu je trebalo bio je pravi partner u backcourtu koji bi skinuo dio odgovornosti za izgradnju igre s njegovih leđa i pretvorio ga u čistog egzekutora. Vidjet ćemo hoće li to dobiti sa Satoranským i Whiteom.

Lauri Markkanen je također imao svoje susrete s neefikasnošću. Mladi Finac je gađao svega 43 posto iz polja i 36 posto iza linije za tri, što baš i nije dovoljno da se zaradi titula novog Dirka Nowitzkog kojom ga navijači Bullsa često kite. Sumnjam da će Lauri ikada razviti tako precizan i ubojit šut kao veliki Dirk, ali, za razliku od legendarnog Nijemca, Markkanen ima drugo oružje — mobilnost. U drugom dijelu sezone, koja je također bila ispunjena ozljedama, pokazao je da driblingom može prolaziti sporije suparnike i zakucavati. Daljnji razvoj te vještine, uparen s prijetnjom vanjskog šuta, mogao bi i njega u budućnosti gurnuti blizu All-Star razine.

Najveći problem dvojice najeksponiranijih igrača je taj što baš ne igraju neku bajnu obranu. Srećom pa im leđa čuva Wendell Carter Jr. koji je, u 44 utakmice odigrane prije ozljede koja ga je izbacila iz stroja do kraja sezone, pokazao kako ima sve predispozicije postati elitni defenzivac. S motorom koji se ne gasi, jako dobrim instinktima, brzinom reakcije i izvrsnim razumijevanjem geometrije za svoje godine, WCJ je brzo postao omiljen u Chicagu, te bi zajedno s dugorukim Thadom Youngom mogao drastično poboljšati obranu kod Bullsa i pokriti rupe koje se stvaraju na perimetru.

Tome će pomoći i Otto Porter. Premda nisam fan dotičnog gospodina, nema sumnje da je prošle godine Bullsima donio dvije prijeko potrebne komponente — obranu na krilu i šut za tri poena (suludih 48 posto u 15 utakmica u crvenom dresu). Rotacija s njim dobiva tog prijeko potrebnog 3&D igrača koji je možda plaćen 10 milijuna dolara više nego vrijedi, ali hej, ima se para.

Ostatak ekipe služi prvenstveno za krpanje rupa i praćenje razvoja.

Ryan Arcidiacono je vjerojatno najbolji igrač od ostatka ekipe, solidan plej čija sposobnost razigravanja i izuzetna borbenost vuku usporedbe s Kirkom Hinrichom (boju kože i frizurica su samo slučajno u toj usporedbi), ali koji će dobijati minutažu tek kao peti ili šesti bek u rotaciji zbog problematične obrane koju ipak ne može kompenzirati napadačkim učinkom. Chandler Hutchinson je imao nekoliko dobrih utakmica u sezoni i intrigira kombinacija okretnosti i visine koju posjeduje, ali morat će popraviti niz faktora da bi bio standardan igrač u rotaciji, prije svega vanjski šut.

Denzel Valentine je propustio čitavu sezonu zbog ozljede stopala i pitanje je kakav će se vratiti u ekipu, ali u prve dvije sezone u ligi nije pokazao da može biti spot-up šuter, a s novim Chicagovim akvizicijama njegova idealna uloga — nekakav kombo visokog pleja/point-forwarda — sve mu je dalja. Shaq Harrison je tu da uskoči u slučaju ozljede, baš kao i Antonio Blakeney koji je lani sjajno gađao tricu iz kuta, a mislim da više nitko ozbiljno ne računa na Krisa Dunna kojeg se Bullsi pokušavaju riješiti, te Cristiana Felicija, kojega ugovor čini nerješivim i čijih će sedam milja po sezoni ekipa jednostavno morati progutati.

Bullsima nedostaje puno stvari – fali im top trener, fali im širina na krilima, fali im iskustva. No, potencijala imaju. Ono što impresionira je to da bi 2021. mogli imati preko 60 milijuna dolara prostora pod capom, a u ekipi bi ostali Markkanen, LaVine, Carter Jr., Gafford, White i Arcidiacono — dakle, okosnica momčadi. Ključno je da Bullsi nastave razvijati tu mladu jezgru i da dođu u ljeto 2021. ušminkani i ulickani, nešto kao lanjski Brooklyn Nets, spremni na te mlade igrače prihvatiti makar jednog superstara. Naravno, teško da će se to dogoditi s obzirom na tendenciju velikih zvijezda da izbjegavaju igrati za Reisndorfa i GarPaxa, ali čovjek se može nadati. Prostor postoji.

Već ova sezona će pokazati kako se u Chicagu radi. S obzirom na kaos na sredini Istoka, bar pet ekipa konkurira za plasman u doigravanje. Bullsi bi trebali napraviti iskorak i pokazati da se na njih mora računati. Nije bitno hoće li ući u playoff ili ne, ionako mislim da su prezeleni za to, ali čeka ih taj korak da pokažu znakove razvoja.

To bi bio pokazatelj kako nada s pravom živi u Chicagu i kako se navijači imaju pravo nadati da neće proći još 21 godina, jedan čitav život, prije nego što Bullsi opet napadnu naslov.