Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Najbolji film o košarci ikad

Naravno, White Men Can’t Jump

White Men Can’t Jump je najbolji košarkaški film svih vremena.

Ako vam se čini da ovaj kratki elaborat počinje kao što su obično počinjale osnovnoškolske zadaćnice*, to je zato što film Rona Sheltona u meni izaziva gotovo pa osnovnoškolske osjećaje. Podsjeća me na dane kad mi nije trebalo sedam dana da se dogovorim za piće s prijateljima koji su zauzeti uobičajenim odraslim stvarima — poslom/djecom/partnerima/obavezama/umorom — već bih se samo spustio na koš ispred stričeve kuće, visio čitav dan s ekipom i igrao basket satima. Gledao sam ga prvi put kad mi je bilo 12 ili 13 godina, u dobi kada polako prerastate djetinjeg sebe, ali i dalje imate sposobnost čuđenja, u dobi kada stvari generalno ostavljaju najdublji dojam na ljude.

*Zakonom je valjda propisano da ste temu Proljeće u mom mjestu morali započinjati rečenicom “Proljeće je najljepše godišnje doba.”, baš kao što ste temu Jesen stiže morali započinjati rečenicom “Jesen je najljepše godišnje doba.” Sve za tu šugavu peticu iz hrvatskog, iako smo svi znali da je ljeto najljepše godišnje doba jer nije bilo škole.

My mother ain’t no astronaut.

Zaljubio sam se u film u prvih 15 minuta. U njima je sadržano srce basketa. Premda nisam bio isklesani crnac iz Venice Beacha, niti sam bio malo slabije isklesani bijelac s preciznim šutom, premda nisam mogao ni pojmiti bogatstvo od 62 dolara u koje su se kladili Billy Hoyle i Sidney Deane, kužio sam sve — podjebavanje, podcjenjivanje i, naravno, svađu oko toga koja je reza bez koje nije mogla proći ni jedna partija na školskom. Tek je nekoliko minuta potrebno da se čovjek zaljubi u brzi jezik Wesleyja Snipesa i lakonske, ali oštre odgovore Woodyja Harrelsona te u njihovu očitu kemiju* koja se osjeća tijekom čitavog filma.

*Snipes i Harrelson su radili zajedno u poprilično bezveznom filmu Wildcats s Goldie Hawn, u kojem su glumili igrače američkog nogometa. Nakon što je dobio ulogu, Snipes je agitirao za Harrelsona danonoćno sve dok tadašnji barmen iz Cheersa nije dobio ulogu nauštrb Keanua Reevesa, koji je godinu ranije snimio hitčinu Point Break i kult klasik My Own Private Idaho zajedno s pokojnim Riverom Phoenixom. No, unatoč slavi pokopale su ga dvije stvari — nije dobro igrao basket i nije imao Snipesa koji će lobirati za njega. Svejedno, kasnije je glumio zajedno s Harrelsonom u podcijenjenom A Scanner Darkly.

Iz svake snimljene sekunde jasno je da su film snimali ljudi koji vole i kuže košarku, koji su proveli dobar dio života na igralištu, zaljubljeni u basket

Tih prvih 15 minuta sadrži više duha nego svi ostali basketarski filmovi zajedno. Okej, to je možda pretjerivanje — Hoosiers su krasan film, osim što je trener Norman Dale (Gene Hackman) taktički analfabet; Coach Carter je solidno ostvarenje, samo što nije film o basketu nego o getoizaciji i strukturnim problemima američkog društva, a nešto slično bi se moglo reći i za He Got Game. Blue Chips je debelo zastario u svojoj iskrivljenoj moralnosti. Cornbread, Earl and Me je odličan, ali isto nije film o basketu, baš kao ni Basketball Diaries. Isto vrijedi i za ovogodišnji The Way Back u kojem Ben Affleck pokušava pronaći osjećaj vlastite vrijednosti kroz košarku. Svi ti filmovi imaju jednu manu — košarka im je na drugom mjestu. U White Men Can’t Jump ona je debelo na prvom. White Men Can’t Jump je film o košarci.

* Space Jam je, jebiga, izvan konkurencije. Kao i dokumentarci, jer Hoop Dreams ništa ne može nadmašiti.

My name ain’t chump. It’s Billy Hoyle.

Nema filma u kojem su košarkaške scene bolje snimljene i bolje režirane. Što ne treba čuditi — redatelj Shelton bio je profesionalni sportaš. Čovjek je odigrao preko 450 utakmica u minorsima na pozicijama druge baze i shortstopa, ali nikad nije zaigrao u MLB-u jer jednostavno nije bio dovoljno dobar — OPS u karijeri mu se zaustavio na .655 uz samo 63 doublea i 10 home runova. Dogurao je do AAA momčadi Baltimore Oriolesa, ali tu je njegov put stao — Shelton je okončao svoju karijeru kada mu je bilo 25 godina. Nakon što je radio kao scenarist na trileru Under Fire s Nickom Nolteom i sportskoj komediji The Best of Times s Robinom Williamsom i Kurtom Russelom, dobio je šansu režirati film po vlastitom scenariju.

Bull Durham postao je klasik, po mnogima najbolji baseball film svih vremena (moj glas ipak ide Bad News Bearsima s Walterom Matthauom), krasan komad americane u kojemu su i Kevin Costner i Tim Robbins, a pogotovo Susan Sarandon, odradili sjajne uloge. No, Shelton je u to doba odustao od baseballa te je u slobodno vrijeme igrao košarku po Los Angelesu. Prvo je igrao basket po uličnim terenima, ali nakon što je na jednom lik propucao drugog zbog svađe oko toga je li bio blok ili faul, preselio se u dvorane. Sheltona su sve anegdote koje je čuo, ili ih sam doživio, inspirirale da napiše film i to je jedan od razloga zašto WMCJ odiše životom — zato jer ga je život i stvorio.

Kada je trebao odlučiti tko će u filmu glumiti, Shelton je prije samih proba pred kamerama, prije čitanja scenarija i ostalih uobičajenih casting praksi odlučio da njegovi glumci moraju znati kako igrati basket te je organizirao niz utakmica ispred studija.

Snipes je prvi dobio posao, iako je bio očajan šuter. No, bio je graciozni sportaš koji je već glumio i igrača američkog nogometa (spomenuti Wildcats) i bejzbolaša (Major League) te je brzo pohvatao ostale segmente igre, a njegov fizički izgled, neupitna karizma i pogotovo dar za trash talking nisu mu odmogli. Harrelson je bio drastično bolji igrač budući da je igrao basket za Hanover Pantherse u trećoj NCAA diviziji, ali obojica su imali što za naučiti.

Producenti su unajmili osmerostrukog All-Star igrača i legendu Pistonsa Boba Laniera kako bi podučavao dvojac, a nije odmoglo ni to što je Shelton umjesto uobičajenih statista okupio ekipu sastavljenu od hrpe bivših koledž košarkaša, NBA igrača (Gary Payton se pojavljuje u jednom kadru) i uličnih legendi koje je predvodio peterostruki NBA All-Star Marques Johnson koji je briljantno odradio svoju ulogu u filmu tumačeći Raymonda, lika kojeg Sidney i Billy izlevate za 250 dolara i koji ih onda pokuša izrezati britvom. Uz takve face i takav pristup, ne čudi to što je WMCJ bio film o basketu.

We teammates. Ebony and Ivory.

Naravno, bio je to film i o drugim stvarima; prvenstveno o rasi, što se iščitava iz naslova.

Ona je istražena kroz odnos Hoylea i Deanea i to primarno kroz basket u kojem je Hoyle zbog boje kože građanin drugog reda, ali koji unatoč tome pokušava zadržati nekakav modikum moralne superiornosti, što se najbolje vidi kada Deaneu kaže “You’d rather look good and lose than look bad and win”, što je uvreda koja se često predbacivala crnim igračima, pogotovo u 1970-ima i 1980-ima kada je profesionalna košarka bila puna ‘stil ispred supstance’ igrača. Film je pun rasnih, ali ne i rasističkih podbadanja; koliko god se Hoyle i Deane jedan drugom zavlačili pod kožu, nikad ne prelaze granicu — ne samo zato što bi se to negativno odrazilo na film i njegov rejting kod cenzora, već i zato što to ne bi bilo u duhu priče — i unatoč konstantnom trash talkingu jasno je da se Deane i Hoyle poštuju kao basketari te da su na igralištu, kada se crta podvuče, jednaki.

Rasna tema je puno suptilnije provučena i kroz odnos Hoylea i njegove djevojke Glorije koju tumači Rosie Perez. Ta je uloga bila napisana za bijelu ženu — Shelton ju je zamislio kao djevojku iz imućne familije s Juga; aristokratkinju koja se loži na loše dečke. No, Perez je toliko rasturila na audiciji da je Shelton promijenio priču i Gloriu pretvorio u odrješitu i pričljivu Portorikanku* koja (poprilično bezuspješno) uči Hoylea fiskalnoj i ljubavnoj odgovornosti.

*Zanimljivo da je iste godine izašao i My Cousin Vinny u kojem Marissa Tomei glumi odrješitu i pričljivu Italoamerikanku koja po nekim karakternim crtama dosta podsjeća na Gloriju.

To je i priča o siromaštvu, pošto obojica protagonista filma pokušavaju preživjeti. Hoyle jer je zbog glupih financijskih odluka dužan lovu lokalnim mafijašima, Deane jer živi u getu iz kojeg pokušava pobjeći radeći građevinske poslove.

I can hear Jimi!

No, na kraju je košarka srce ovog filma. Ovo je film o košarci. Dovoljno je pogledati scene koje je Shelton snimio, koje su snimači reklama i spotova emulirali sljedećih 15 godina. Akcije koje se vrte su bazične — puno pickova i cutova — ali za razliku od akcija u većini sportskih filmova one su logične, lišene patetike i nebuloznosti. Istina, Deane malo previše igra za raju, a Hoyleov šut izgleda sporo, ali to su nebitni, cjepidlački detalji. Iz svake snimljene sekunde jasno je da su film snimali ljudi koji vole i kuže košarku, koji su proveli dobar dio života na igralištu, zaljubljeni u basket.

Upravo ta osovina razumijevanja i ljubavi poslužila je kao nosač za sve ostalo — i za priču o rasi, i za priču o ljubavnom odnosu, i za priču o siromaštvu, i za sjajne predstave Harrelsonea, Snipesa i Perez. Dapače, mogao bih komotno reći kako nikad nakon toga nisu bili tako dobri. Woody je glumio u hrpetini filmova, od blockbustera poput Zombielanda i Hunger Gamesa do alternativnih ostvarenja poput A Scanner Darkly ili remek-djela Terrencea Malicka Thin Red Line, ali ni u jednom nije ostavio takav dojam kao u WMCJ. Perez nije ni dobila šansu te se uglavnom pojavljivala u TV serijama, dok je Snipes postao kralj akcijskih glumeći u Demolition Manu i trilogiji Blade, ali meni i dalje ostaje više kul u širokim kričavim majicama i biciklističkim kapicama Colnago nego u crnom kaputu i naočalama koje su ga krasile kao ubojicu vampira.

Možda je do mene. Možda toliko volim basket da ne vidim minuse, da su mi oči zamazane i da sve promatram kroz iskrivljenu prizmu. A možda je baš to razlog zašto ga volim pogledati svakih nekoliko godina, ljeti, kad bude pravo vruće, kad nema basketa toliko dugo da mi zafali i zatreba mi fiks. Možda baš zbog toga mogu ne samo gledati, nego i vidjeti ovaj film.

Najbolji film o košarci svih vremena.