Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Najbolji Red Soxi ikad

Veličanstveni Boston samljeo je sve pred sobom

Steve Pearce rođen je u Lakelandu na Floridi, gradu od 100.000 stanovnika koji se nalazi u zalijevu Tampa. Unatoč tome kao dječak nije zamišljao da igra za Tampa Bay Rayse. Nije pomoglo to što Raysi nisu ni postojali kada je mali Steve mahao palicom po igralištima Lakelanda, ali čak i da jesu, pitanje je bi li se uvukli u njegovo srce. “Mozak mi je bio ispran”, objasnio je Pearce kada su ga pitali zašto je na dalekom jugu zemlje navijao za ekipu sa sjevera; zašto je navijao za Boston Red Soxe.

Rođen u obitelji koja vuče porijeklo iz Massatchusesa i čiji se otac zaljubio u Soxe odrastajući na plažama Delawarea, Steve Pearce nije imao izbora. Ljubav prema ekipi iz Bostona rodila se na europski način, prenesena s koljena na koljeno. U međuvremenu, dječak je odrastao i nakon kratke amaterske karijere krenuo na koledž te postao velika zvijezda South Carolina Gamecocksa, s kojima je triput zaredom otišao do koledž World Seriesa te osvojio sveučilišni Triple Crown. Nakon juniorske sezone na sveučilištu Boston, Red Sox su ga izabrali u 10. rundi drafta, u istoj godini u kojoj su na draftu izabrali i budućeg MVP-a Dustina Pedroiju. Pearce je ipak odbio obožavani klub i  odlučio se vratiti na koledž u nadi da će svom sveučilištu donijeti naslov prvaka. Nije uspio. Sljedeće godine izabrali su ga Pittsburgh Pirates, ali zbog svoje odluke Pearce je izgubio oko 100.000 dolara.

Još gore, izgubio je šansu da igra za klub za kojeg je navijao od djetinjstva. Činilo se da je nikad neće dobiti.

Pearce je proveo prvih 12 sezona u MLB-u igrajući za šest različitih momčadi, uglavnom kao rezerva. Kroz tih 12 godina odigrao je utakmica koliko starteri odigraju u pet. Tražio je svoje mjesto pod suncem, polako poboljšavajući svoju igru. Činilo se kako se konačno pronašao 2014. kada je odradio preko 100 utakmica za Baltimore Orioles uz impresivni OPS od .930, ali sljedeće se godine vratio natrag na svoje uobičajene prosjeke. Dom je pronašao u AL Eastu u kojem je igrao za sve momčadi — Oriolese, Rayse, Blue Jayse i Yankeese. Sve osim svojih ljubljenih Boston Red Soxa.

Sve do ovog ljeta.

Red Soxi su gazili sve pred sobom, ali unatoč nevjerojatnoj sezoni nisu baš briljirali protiv ljevorukih pitchera. Sportski direktor Dave Dombrowski odlučio je pomoći Mitchu Morelandu, koji je muku mučio s ljevorukim bacačima (.780 OPS protiv desnih, .684 protiv lijevih) i na prvu bazu je sredinom sezone dovukao Pearcea iz Toronto Blue Jaysa. Soxi su imali tek nekoliko definiranih startnih pozicija na rosteru: J.D. Martinez je bio DH, Xander Bogaerts je bio shortstop, a Mookie Betts, Andrew Benitendi i Jackie Bradley Jr. su činili najbolji outfield lige.

Vrlo vjerojatno je ovo najbolja ekipa Soxa koja je ikada sastavljena. Ujedno i jedna od najboljih ekipa ikada sastavljenih

Na ostalim pozicijama igrači su se mijenjali ovisno o tome protiv koga bi igrali. Treću bazu dijelili su Rafael Devers i Eduardo Núñez, koji je igrao i na drugoj zajedno s Brockom Holtom te Ianom Kinslerom, koji je stigao u momčad kada je postalo jasno da će Pedroia prosjediti čitavu sezonu zbog ozljede. Na poziciji catchera mijenjali su se Christian Vazquez, Sandy Leon i Blake Swihart, tako da uparivanje Morelanda s Pearceom nije bilo ništa neuobičajeno u franšizi. Zajedno, spojeni poput Voltrona, oni su činili jednog solidnog igrača.

Tri mjeseca kasnije Pearce je iznad svoje glave podigao nagradu za najboljeg igrača World Seriesa. Premda je u prve tri utakmice upisao svega pet at-batova, mijenjan kako ne bi udarao protiv dešnjaka, Pearce je napravio dovoljno štete protiv ljevorukih bacača Los Angeles Dodgersa da se okruni velikom nagradom. Njegova tri home runa udarena u posljednje dvije utakmice serije došla su u ključnim trenucima  i Pearce je, u 36. godini života, nakon 12 godina lutanja, postao heroj momčadi za koju je navijao kao dječak.

Bilo bi neistinito reći kako je Pearceova priča tipična za Soxe, kako su oni momčad sastavljena od prolaznika i zaboravljenih igrača koji su zajedno upregli svoje snage, otkrili da su jači kao kolektiv i tako osvojili naslov. Život ipak nije loš holivudski film i Pearce je u ovoj momčadi bio više sjajna iznimka nego pravilo. Soxi su ove godine na teren poslali najskuplju momčad u MLB-u i to je prvenstveni razlog zašto su pobijedili u 108 utakmica i osvojili naslov izgubivši samo tri utakmice u playoffu, razvaljujući redom momčadi koje su u regularnoj sezoni pobijedili u 100, 103 i 92 utakmice. Unatoč tome valja naglasiti kako Soxi ipak nisu tipična momčad plaćenika.

Njihovi najbolji igrači u polju — dakle Bradley, Betts, Benintendi, Devers i Bogaerts odrasli su u minorsima Soxa te je Boston jedina ekipa za koju su igrali. Isto vrijedi i za catchera Vazqueza te bacače Eduarda Rodrigueza, Brandona Workmana i Matta Barnesa te Heatha Hembreeja, koji je prije dolaska u Boston odbacao svega 7,2 inninga za Giantse. U sustavu su ponikli i Hector Velazquez, Brian Johnson, Bobby Poyner i Steven Wright koji možda nisu ušli u sastav za doigravanje, ali su svejedno bili važan dio momčadi tijekom regularne sezone. U tu skupinu valja ubrojiti i Ryana Brasiera, koji je debitirao prije pet godina za Los Angeles Angelse, ali sve do ove sezone nije igrao u MLB-u dok mu Soxi nisu dali šansu koju je sjajno iskoristio. Ostatak ekipe sastavljen je od plaćenika, ali ni njih ne možemo sve strpati u isti koš.

Najbolji primjer je David Price. Nekadašnji as Tampe i Detroita stigao je u Boston prije tri sezone. Soxi su njegove usluge platili 217 milijuna dolara za sedam dugih godina i do prije par dana činilo se kako su te pare bile bačene u vatru. Price, koji je u međuvremenu navršio 33 i dobio nekoliko pramenova sijedih dlaka u svojoj gruboj, čekinjastoj bradi, nije bio krš od igrača kao što bi se dalo iščitati iz kritika koje su mu često upućivali navijači, a još više mediji koji su ga konstantno razapinjali na križ i s kojima se posvađao na pasje ime, ali definitivno nije bio vrijedan 30-ak milijuna dolara po sezoni, koliko su Soxi plaćali njegove usluge*.

*To je četvrti najskuplji ugovor lige iza Claytona Kershawa, Mikea Trouta i Zacka Greinkea.

No, Price je sve naplatio u ovom World Seriesu.

Prije ovog doigravanja Price je bio karakteriziran kao choker, kao tip koji ne može bacati kada je najbitnije. Tijekom karijere skupio je devet startova u playoffu u kojima je upisao samo jednu jedinu pobjedu i osam poraza uz jako loš ERA i niz kolosalnih raspada. Činilo se da će Price nastaviti priču i ovom doigravanju nakon užasnog starta protiv Yankeeysa u ALDS-u, u kojem je dopustio tri runa te je izvađen iz igre prije nego što je završio drugi inning. Tu je priča stala, tu se promijenila stranica, a Price je konačno dobio municiju kojom je mogao pucati po reporterima koji su ga do jučer blatili.

Bio je briljantan. Njegova utakmica protiv Astrosa je bila sjajna, baš kao i oba starta u World Seriesu, osobito onaj u posljednjoj utakmici serije. U njoj je bacao nakon što je dan ranije bio raspoloživ u bullpenu kao dio neortodoksnog pitcherskog paketa koji je oformio menadžer Alex Cora i nakon što je igrao kao reliever u trećoj, epskoj utakmici koja je otišla u 18 inninga. Tijekom ALCS-a i World Seriesa Price je odbacao 24,1 inning te dopustio svega sedam hitova i isto toliko runova. Da Pearce nije uzeo titulu MVP-ja, vjerojatno bi pripala njemu. No, više od samih nastupa impresionirao je način na koji je pristupio utakmicama, uvijek spreman, bez prigovaranja, bez izigravanja zvijezde, maksimalno dostupan svom menadžeru. Zbog tog zalaganja njegovi su ga suigrači nemilice hvalili u svakom intervjuu nakon završetka serije; a kada su Pricea upitali koliko mu to znači, svladale su ga emocije. Obrisao je suze i samo lakonski progovorio: “Puno”.

Bila je ovo sezona iskupljenja za Pricea, ali i za mnoge druge igrače Soxa. Bila je ovo sezona u kojoj su se etabrilali veterani poput Pearcea ili Nathana Eovaldija, koji je ušao iz bullpena u trećoj utakmici WS-a, najdužoj u povijesti serije, i odbacao šest sjajnih inninga. Bila je ovo sezona u kojoj su Benitendi, Bradley, Bogaerts i Betts potvrdili da će godinama biti zvijezde, i da su Soxi napravili pravu odluku kada ih prije nekoliko sezona nisu trejdali u pokušaju da napune roster skupim igračima. Bila je ovo sezona u kojoj su Soxi jednostavno mljeli sve pred sobom, od početka do kraja godine, ne stajući ni u doigravanju.

Upravo je Price najjednostavnije objasnio zašto su Boston Red Sox osvojili naslov u intervjuu odmah nakon što je završena zadnja utakmica godine: “We did things etremely good all year”, objasnio je. Toliko je bilo jednostavno.

Nema nikakve sumnje da ovo neće biti najomiljenija Bostonova momčad svima onima koji su imali priliku gledati ekipu koja je 2004., nakon 86 godina čekanja, skinula prokletstvo i osvojila naslov. Neće biti ni meni jer sam emotivno vezan uz ekipu koja je 2007. došla do naslova, dajući mi pojas za spašavanje u izuzetno teškim osobnim trenucima. No, mislim da nitko ne može poreći kako je ovo najbolja ekipa Soxa koju su imali prilike gledati. Vrlo vjerojatno je ovo i najbolja ekipa Soxa koja je ikada sastavljena. Ujedno i jedna od najboljih ekipa ikada sastavljenih. LA Dodgersi, unatoč sjajnoj momčadi, nisu imali nikakve šanse. Pearce i Price, atipični heroj i iskupljeni velikan, samo su dva kotačića — bitna, ali nikako jedina, u veličanstvenoj momčadi.