Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Najljepša vožnja Igara

Zašto ću pamtiti ove ZOI po bizarnom nastupu Elizabeth Swaney

Ekstremni sportovi dugo su tražili respekt kakav zaslužuju. Poput stripa u umjetnosti početkom 20. stoljeća, ili pop glazbe sredinom 1950-ih, dugo su tretirani kao čista zabava za entuzijaste lišena bilo kakve težine. Pop je u kratkih desetak godina izborio poštovanje, stripu je trebalo preko 70 te se i dalje u određenim krugovima bori da bude percipiran kao nešto više od puke eskapističke zabave. Ekstremni sportovi su, ako im takav zastarjeli nadimak još uvijek možemo prišiti, dobili dio respekta, bar među određenom populacijom.

Povijest ove obitelji sportova je dugačka i ne teče paralelno ne samo u potporodicama kao što su skateboarding, BMX i snowboard, već i unutar njih samih, pa je razvoj određenih disciplina tekao drugačije.

Unatoč tome što su BMX i skate rasprostranjeniji u svijetu što se tiče onih koji se njima bave – bilo rekreativno, bilo (polu)profesionalno – zimski su sportovi prvi ušli na Olimpijske igre. Uspjeh X-Gamesa u SAD-u pokazao je svijetu da postoji publika zainteresirana publika, ali to nije bio glavni razlog njihovog uvrštavanja na ZOI. Glavni razlog bio je nedostatak sportova. Uz nordijske, alpske i klizačke sportove te hokej na ledu u Međunarodnom olimpijskom odboru su shvatili kako im nedostaje sadržaja kojim bi, ako ne parirali, a onda bar ne stavljali ZOI u poziciju da izgledaju poput prosjaka u usporedbi s ljetnim izdanjem Olimpijskih igara. Odjednom se otvorio prostor za niz disciplina koje su ljudi smatrali egzotičnima i koje su tražile poštovanje.*

Unatoč Tonyju Hawku, unatoč Spikeu Jonzeu i njegovim sjajnim videima, unatoč Jackassu ili možda baš radi njega, unatoč MTV-ju u 1990-ima, skateboarding će se na Olimpijskim igrama naći tek 2020., uz miješane reakcije čitave subkulture koja na skejtanje ne gleda samo kao na sport. Kada toliko godina provedete izvan struje, slizavanje s establišmentom, što OI svakako jesu, može ostaviti ako ne gorak, a onda svakako kiselkast okus u ustima.

Freestyle skijanje debitiralo je na Olimpijskim igrama 1992., kada je Edgar Grospiron u psihodeličnoj jakni koja bi se savršeno uklopila u kakav spot Happy Mondaysa uzeo zlato u mogulima. Dvije godine kasnije u Lillehameru dobili smo još jednu disciplinu u aerialima, a 1998. godine u Naganu i snowboard se uključio u olimpijski pokret sa dvjema disciplinama – halfpipeom i veleslalomom. Freestyle ski i snowboard polako su dobivali na važnosti i veličini, pogonjeni skupom vrijednosti atipičnim za ostale olimpijce. Shaun White, koji – poput Mata Hoffmana i Dennisa McCoya u BMX-u ili Tonyja Hawka i Rodneya Mullena u skejtu – spada i među pionire sporta i među najbolje koji su se njime ikad bavili, gotovo savršenom vožnjom osvojio je svoje treće snowboard olimpijsko zlato u halfpipeu na aktualnim Igrama i to manje od mjesec dana nakon što si je izvodeći isti trik raskolio pola lica, čime je postao legenda ne samo svog sporta i discipline nego čitavog olimpijskog pokreta.*

Je li se White uopće smio naći u toj poziciji druga je i puno važnija rasprava. Nakon što ga je Lena Zawadieh, bubnjarka njegova benda Bad Things, optužila za seksualno uznemiravanje, White se odlučio riješiti optužbi onako kako ih bogate osobe često rješavaju – nagodbom. Upitan za spomenuti slučaj, koji je zaključen prije manje od dvije godine, White ga je otpisao kao “trač” da bi se za isto ispričao svega par dana kasnije. Koliko god #MeToo pokret imao zamaha, njihove optužbe teško da će umanjiti poštovanje fanova prema zvijezdama, bilo da se radi o Whiteu, Jasonu Kiddu, Kobeu Bryantu, Quentinu Tarantinu ili Woodyju Allenu, a ukoliko se osobe ne nađu na kriminalnom sudu teško da će i za njih biti sankcija od sportskih institucija.

Bizarna, prekrasna vožnja Elizabeth Swaney skrenula je pozornost na jedan lijep sport koji je tek u nastajanju

No, dok je White svojim uspjesima pridonio legitimaciji discipline halfpipe u snowboardu, ona u skijanju još traži svoje prve heroje. ZOI u Pjongčangu tek su druge na kojima se dijele medalje u spomenutoj disciplini te su uz skijaški slopestyle najmlađa grana freestylea.

U pionirskim danima bilo kojeg sporta događaju se lude i nezaboravne stvari, a Pjongčang će, ako ništa drugo, ostati upamćen kao trenutak u kojem nam je ski half pipe dao svoju dosad najvažniju priču.

Kanađanka Cassie Sharpe uzela je zlato impresivnom vožnjom tijekom koje je izvela nekoliko besprijekornih trikova, uključujući i okret od 1080 stupnjeva te je završila natjecanje s ocjenom 95.80 od mogućih 100 bodova, ali koliko god velike bile njene zasluge koje su plod velikog truda i rada, Igre će ostati upamćene po nastupu Elizabeth Swaney. U sportu u kojem je cilj spustiti se u polucijevi niz padinu i odraditi što vratolomnije trikove dostižući maksimalnu visinu, ona je napravila ovo.

Elizabeth Swaney gets minor air

Ljudi su se pitali je li ozlijeđena pa je ipak odlučila nastupiti kako bi upisala nastup na Olimpijskim igrama, ili možda prosvjeduje zbog lošeg tretmana u savezu. Ni blizu. Elizabeth Swaney je žena koja je odmalena imala jasan cilj – nastupiti na Olimpijskim igrama.

Djevojka iz Kalifornije oduvijek je malo odskakala od ostatka društva. Ne baš na način koji bi joj u Splitu donio epitet ‘oriđinala‘, ali ne baš ni daleko od toga. Kada joj je bilo svega 19, kandidirala se na mjesto guvernera svoje rodne države, ali nije uspjela pobijediti Arnolda Schwarzeneggera. Nakon izbornog poraza okanila se politike te se uhvatila učenja – i sporta. Swaney je s vremenom diplomirala na dva prestižna američka sveučilišta, Berkeleyu i Harvardu, što pokazuje dvije stvari: da je dovoljno pametna da zadovolji najteže prepreke koju pred nju postavlja formalno obrazovanje, i da je puna para – pošto školarine tih dvaju ustanova dosežu cifre koje za obične smrtnike iziskuju podizanje kredita. Swaney je paralelno sa studijima pokušavala ostvariti svoj sportski san – pokušala je postati cheerleadersica NFL ekipe Oakland Raiders, što joj nije uspjelo, a svoj olimpijski san pokušala je ostvariti baveći se skeletonom u reprezentaciji Venezuele, iz koje potječe njena majka.

No, tijekom jednog od treninga skeletona otkrila je skijanje, a u skijanju je otkrila halfpipe. Bilo je to prije osam godina.

Osim bizarluka, mlade sportske discipline sa sobom nose još jedan problem – nisu popularne. Ne samo na način da neće privlačiti gledatelje, nego da će se njima i rijetko tko baviti. Halfpipe sa sobom donosi ogromne logističke i financijske probleme – trening je skup jer nije baš da možete izgraditi cijev za vježbanje u dvorištu bakine kuće, a putovanje po svijetu u potrazi za natjecanjima koja se boduju za Svjetski kup iziskuje visoke troškove. Pobjednici ovih natjecanja obično dobivaju par tisuća eura, što baš nije dovoljno da se pokriju troškovi za letove između Južne Koreje, Kine, Španjolske, SAD-a i Italije, što su samo neke od zemalja u kojima se održavaju natjecanja Svjetskog kupa. Moćne skijaške reprezentacije poput SAD-a, Francuske i Njemačke financirat će nekoliko svojih natjecateljica, ali ostale su uglavnom ostavljene same sebi. Stoga dobar dio njih bira na kojim će se natjecanjima pojaviti, a samo one najbolje putuju na sva natjecanja. Samo najbolje – i Elizabeth Swaney.

Swaney je brzo shvatila kako možete doći na Olimpijske igre tako da budete među 30 najboljih u Svjetskom kupu. U trenutnoj sezoni tog natjecanja bodove je uzelo svega 40 natjecateljica. No, kada uzmemo u obzir da za OI postoje nacionalne kvote, pa će se tako od osam Amerikanki u top 30 na Igre plasirati samo njih četiri, taj prag se još više spušta. Swaney je letjela od Venezuele do Kine, od Kanade do Južne Koreje i marljivo skupljala bodove. Pokrenula je kampanju na crowdfunding platformi GoFundMe kako bi pokrila troškove, ali zaradila je okruglih 0 dolara, zbog čega je putovanja i opremu uglavnom financirala sama.

Njeno, blago rečeno, skijanje ‘na sigurno’ izazivalo je podsmijeh ostalih djevojaka; ali, za razliku od njih, Swaney nije padala po snijegu izvodeći glupave trikove. Ma kakvi. Uz brdo, niz brdo, sve po Pe-esu. Možete se smijati, ali 33-godišnjakinja je osvojila 13. mjesto na Svjetskom kupu u Kini. Jest da se na tom događaju u Secret Gardenu pojavilo svega 15 natjecateljica, ali dvije su ljosnule. Ona nije. Pred same Igre skupila je 29 bodova, što je bilo dovoljno za 34. mjesto u poretku Svjetskog kupa. Kada eliminiramo četiri Amerikanke koje nisu mogle na OI radi nacionalnih kvota, postalo je jasno da je Swaney ušla na OI.

Čekaj malo, ali rekao si da je i ona Amerikanka? Istina, ali Swaney je elegantno riješila ovaj problem. Njeni baka i djed su Mađari i Swaney je bez problema dobila ugarsko državljanstvo i priključila se reprezentaciji naših sjevernih susjeda. Nakon što je odradila svoju urnebesnu vožnju u Pjongčangu, ponavljajući jedan jedini trik koji se u stručnom žargonu zove alley oop i sastoji se od rotacije skija i tijela na vrhu pipea za 180 stupnjeva (podsjećam, pobjednica Cassie Sharp napravila je rotaciju od 1080 stupnjeva i nije bila jedina), lagano je doskijala do cilja.

“Razočarana sam što nisam u finalu”, odgovorila je Swaney kamenog lica nakon završenog nastupa. U dvije vožnje skupila je 30.00, odnosno 31.4 boda od mogućih 100, što je bilo dovoljno za posljednje mjesto u kvalifikacijama.

Djevojke koje su se natjecale u Pjongčangu odbile su komentirati njen nastup, ali iza kulisa nisu baš bile sretne što se Swaney našla na Olimpijskim. Bilo bi to razumljivo da je Swaney nekoj od djevojaka koje mogu napraviti bar jedan jebeni trik oduzela mjesto u Pjongčangu, no na startu u Phoenix Parku pojavile su se svega 24 natjecateljice, dakle šest djevojaka manje nego što ih se moglo kvalificirati. Njenim nastupom nitko nije zakinut, čak ni one natjecateljice koje su se ove sezone pojavile na jednom ili dva natjecanja i uzele bodove. Rosalind Groenewoud iz Kanade, koja je ove sezone imala jednak broj bodova kao i Swaney čisto zato jer nije nastupala, ne samo da se pojavila na startu nego je ušla u finale i osvojila 10. mjesto. Swaney svojim pojavljivanjem na Igrama nikoga nije zakinula. Djevojke su ljute jer ih je osramotila. Osramotila je sport.

Glupost.

Gledajte, nema nikakve sumnje kako je profesionalni i olimpijski sport ozbiljna stvar. Ne radi love koja se u njega ulaže, ne radi sponzorskih ugovora i gledatelja, nego prvenstveno zbog goleme količine truda i odricanja koje iziskuje od sportaša. No, sport je također i iskonski izraz ljudskog duha, što suludo komični nastup Swaney u potpunosti jest, od svoje urnebesne vanjštine do svoje djevojačkim snom pogonjene srži.

U godini u kojoj je čitavoj jednoj naciji zabranjeno da se natječe pod svojom zastavom zbog dopinga, u kojoj je osvajač bronce u miješanim parovima u curlingu pao na doping testu, u kojoj nismo mogli gledati najbolje hokejaše na svijetu jer se MOO i NHL nisu mogli dogovoriti oko bijednih 20-ak milijuna dolara i u kojoj se dio natjecanja održava pred polupraznim tribinama, ovakav iskaz duha ne samo da je poželjan, nego je i potreban.

Djevojke koje su ogorčene zbog toga što je Elizabeth Swaney okrunila pionirske početke ove discipline svojim nastupom trebali bi se sjetiti kako je povijest olimpizma protkana ikonama zapravo slične prirode.

Eddie ‘The Eagle’ Edwards pokupio je bijes dijela natjecatelja i dijela publike svojim nastupom na Olimpijskim igrama u Calgaryju kada je skočio dvaput po 55 metara na normalnom te 30 i 27,5 metara na velikom brdu. Je li to umanjilo vrijednost skijaških skokova kao sporta, ili bacilo ikakvu sjenu na dvostruki trijumf Mattija Nykänena? Naravno da nije. Sitne duše koje su pljuvale po Edwardsu i njegovom navodnom izrugivanju sportu (a Eddie nije imao ništa osim ljubavi prema skijaškim skokovima te se stavio u nevjerojatni rizik kako bi nastupio na ZOI) odavno su ostale bez pljuvačke, Nykänen se s pravom smatra najvećim talentom u povijesti sporta, a Edwards je postao živuća legenda o kojoj se snimaju iskrivljeni, ali zabavni feelgood filmovi.

Eddie The Eagle nije bio jedina senzacija i jedini sportaš o kojem se snimio film te 1988., pošto je na istim Igrama nastupila i jamajčanska bob reprezentacija – koja je baš kao i Eddie, baš kao i Elizabeth, završila na posljednjem mjestu. Jesu li Dudley Stokes, Devon Harris, Chris Stokes i Michael White bacili ljagu na plemenitu disciplinu boba četverosjeda? Jok. Oni su svojim hrabrim nastupom, doslovno riskirajući živote na Canada Olympic Parku uzdigli sport na jednu višu, pop-kulturnu razinu*.

*Jamajka je za šest godina u Lillehameru bila 14. od 30 reprezentacija, a Eddie The Eagle je drastično poboljšao svoje rezultate kako mu se karijera bližila kraju, što je samo dokaz da su nastupi na OI za njih bili puno više od cirkusa.

Ovakvih primjera olimpijskog duha imali smo i u neposrednoj prošlosti.

Eric ‘The Eel’ Moussambani skoro se utopio u bazenu na OI u Sydneyu, nastupajući za Ekvatorijalnu Gvineju na 100 metara slobodno, pošto je naučio plivati svega osam mjeseci prije nastupa u Australiji, za koji se pripremao vježbajući u jezeru te u 12 metara dugom bazenu hotela u Malabu koji mu je stavljen na raspolaganje u periodu između pet i šest ujutro.

Najzabavnija, najtoplija i najbizarnija priča svakako je nastup Adriana Solana na Svjetskom prvenstvu u nordijskom skijanju u finskom Lahtiju. Sportaš iz Venezuele doslovno je prvi put u životu vidio snijeg samo par dana prije svog legendarnog nastupa tijekom kojeg je padao, verao se rukama i nogama, zadihano stajao kraj drveća, tražio od tuđih trenera upute kako koristiti štapove i na kraju junački završio utrku. Solano je u svojoj domovini vježbao na skijama s kotačima, koje baš nisu kvalitetno simulirale snježne uvjete. Snijega se pokušao dokopati  mjesec dana prije prvenstva, kada je putovao u Švedsku kako bi odradio pripreme za SP, ali zaustavljen je u tranzitu u Francuskoj i deportiran natrag u Venezuelu pod sumnjom da je izbjeglica te da želi pobjeći u Europu, što je izazvalo manji diplomatski incident.

Na ovim se Igrama Elizabeth Swaney priključila Eddieju, Ericu, Adrianu i Jamajčanima te svim ostalim olimpijcima čiji san nije bio popeti se na olimpijsko postolje i uzeti medalju nego samo nastupiti, samo biti dio tog pokreta koji je prije 120 godina imao optimistične i, gledano iz današnjeg ciničnog vremena, naivne ideale.

Kao dijete sam obožavao gledati otvaranja Olimpijskih igara. Ne samo zato jer su obećavala tjedne vrhunskog sporta u kojem sam uživao više nego u bilo čemu drugome, nego zato što su predstavljala ono što bi svijet gledan mojim dječjim očima trebao biti. Sve te zemlje, svi ti ljudi iz različitih kultura, različitih boja kože i najšarenijih zastava ujedinjeni na jednom mjestu. Tada nisam shvaćao da postoji doping, da postoji novac, da postoje podmetanja iza kulisa; bio sam cijepljen od grubosti stvarnog svijeta, ušuškan u ideale olimpizma.

Elizabeth Swaney svojim me dječji naivnim nastupom na trenutak vratila u to doba i iskreno nasmijala. Sudjelovati možda nije jedino važno, ali je važno. Ako mogu birati nešto po čemu ću pamtiti ove Olimpijske igre, onda to neće biti ni doping, ni prazne tribine, ni izostanak NHL-ovaca nego bizarna, prekrasna vožnja Elizabeth Swaney* koja je skrenula pozornost na jedan lijep sport koji je tek u nastajanju.

* Okej, pamtit ću i Ester Ledecku, snowboardašicu koja je osvojila zlato u Super G-ju i čija sam natjecanja u snowboardu prenosio milijun puta na Eurosportu zbog čega mi je malo prirasla srcu – poput onih bendova koje otkrijete dok su još potpuno nepoznati, a onda se probiju i postanu popularni, ne samo vaši nego svačiji.