Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Naslov krojen po mjeri

O Final Fouru NCAA košarke i njegovu heroju

Postoji li sport u kojem je teže obraniti titulu od sveučilišne košarke? U konkurenciji koja uključuje preko 350 momčadi u elitnom dijelu natjecanja, bez prave kontrole nad igračkim kadrom koji se prisilno smjenjuje svake četiri godine, s time da najbolji igrači obično odlaze nakon godine ili uvrh glave dvije, i s turnirskim tipom natjecanja koji znači eliminaciju nakon samo jedne ispodprosječno odigrane utakmice – takav pothvat poprima herkulijanske razmjere.

Od 1975., kada je UCLA okončala svoj nevjerojatni niz od 10 naslova u 12 godina, obrane naslova bile su toliko rijetke da bi ih i Tony Iommi mogao nabrojati na cjelovite prste svojih ruku. Spomenuti niz bio je plod činjenice da su za Johna Woodena, najboljeg trenera tih godina, redom igrale legende poput Gaila Goodricha, Lewa Alcindora (koji je kasnije postao Kareem Abdul-Jabbar), Billa Waltona, Keitha (kasnije Jammala) Wilkesa* i  ABA legende Swena Natera,. U posljednje 43 godine samo su dvije momčadi obranile naslov: Duke 1991.- 1992. a momčadima koje su predvodili ljubljeni Grant Hill i omraženi Christian Laetnner, te Florida 2006.-2007. s ekipama u kojima su igrali Joakim Noah, Al Horford i Corey Brewer.

*Wilkes je tijekom karijere imao jedan od najboljih NBA nadimaka – Silk.

Za usporedbu u istom je vremenskom periodu šest NFL ekipa obranilo naslov, NBA momčadima je isto pošlo za rukom čak 11 puta, dok je isti pothvat odrađen pet puta u Kupu/Ligi prvaka (ukoliko uključimo Bayernove titule iz ’75. i ’76. godine), jednako koliko i u MLB-u. Proširimo li kriterije i uključimo situacije u kojima su ekipe osvajale dvije titule u tri godine, što je vjerojatno i bolji pokazatelj kontinuiteta uspjeha u natjecanjima koja nemaju ligaški sustav, Liga prvaka odlazi na devet ‘obrana’, jednako koliko i NFL. MLB se penje na osam, a NBA na neuhvatljivih 16. Sveučilišna košarka ostaje na skromne četiri obrane u 43 godine, a Dukeu se priključuje Kentucky iz 1996. i 1998., koji su tad vodila dvojica trenera – Rick Pitino i Tubby Smith, te ovogodišnji prvak Villanova, koja je do titule stigla i prije dvije godine.

Pothvat Wildcatsa uistinu je nevjerojatan kada uzmemo u obzir koliko je napet i sulud bio ovogodišnji turnir. Više od polovice favorita izletjelo je već u prvoj rundi March Madnessa, od čega je ispadanje prvih nositelja i prvorangirane momčadi nacije Virginije od sićušnih UMBC Retrieversa i dalje jednako šokantno kao i kada se dogodilo. Villanova nije imala takvih problema. Peglali su Wildcatsi sve od reda. Rastočili su slabašni Radford, pregazili Alabamu, lakoćom svladali West Virginiju, uništili Texas Tech i demolirali Kansas. Za razliku od drugih sudionika Final Foura, u njihovom dijelu ždrijeba nije bilo velikog pomora favorita te su uglavnom igrali protiv najopasnijih momčadi*. Do velikog finala u prosjeku su pobjeđivali sa 17,8 poena razlike. To se zove dominacija.

* Tijekom turnira su umjesto osmog igrali protiv devetog nositelja, umjesto protiv četvrtog igrali su protiv petog, umjesto protiv drugog igrali su protiv trećeg nositelja – dakle, razina talenta je uvijek bila tu negdje i nije bilo ogromnih oscilacija kao, recimo, u dijelu ždrijeba u kojem je igrao Michigan – koji je za ulazak na Final Four igrao protiv devetog nositelja.

Villanova je do tako izraženih trijumfa protiv više nego solidne konkurencije stigla zahvaljujući idejama svog najboljeg čovjeka – trenera Jaya Wrighta. Najbolje odjeveni trener NCAA košarke, čovjek koji više izgleda kao da će zapjevati Do The Strand s Brianom Ferryjem, Enom i ostalom ekipom iz Roxy Musica nego nactrati pin-down screen akciju, osmislio je izrazito fleksibilan ofenzivni sistem koji je Novi omogućio da izvuče maksimum iz svog fundusa igrača i neke od njih pretvori u istinske zvijezde.

Wright nije revolucionarni mislilac, ali je definitivno trener koji ne robuje navikama. On je jedan od onih koji brzo prepoznaju trendove i uspijevaju implementirati nove zamisli unutar stabilnog, prokušanog sistema koji je utreniran i testiran kroz periode od pet do 10 godina. Njegov sustav 4-out 1-in motion kroz sezone konstantno mutira, unatoč tome što ima određene nepromjenjive stvari na kojima inzistira – kao što su brz protok lopte, dvostruki blokovi mimo lopte, post igrači koji se u hi-lou uvijek nalaze na suprotnim stranama reketa kako bi razvukli obranu, cutovi prema obruču nakon dodavanja ili handoffa… Wrightov napad je po mnogočemu intuitivan te omogućuje igračima da u njemu brzo mijenjaju uloge, ne samo unutar okvira jedne utakmice nego iz sezone u sezonu, što omogućuje kontinuirani uspjeh.

Najbolji primjer takvog poslovanja je Mikal Bridges, ponajbolji igrač Wildcatsa koji je prije dvije godine započeo svoj put kao glue guy, čovjek koji radi apsolutno sve i često je zadužen za prljave poslove, da bi danas postao jedan od dvojice glavnih egzekutora momčadi koji će zahvaljujući svojim 3&D vještinama (44 posto trice i ubitačna obrana) kojima pridodaje i liderske sposobnosti sasvim sigurno biti izabran unutar lotteryja na NBA draftu. Njegov prelazak s pozicije glue guya u ulogu zvijezde omogućila je sveučilištu iz Philadelphije kontinuitet o kakvom čak i momčadi koje u svoje redove privlače najveće srednjoškolske zvijezde mogu samo sanjati. Taj prelazak omogućio je upravo sistem Jaya Wrighta.

Villanova je igrala prekrasnu, nesebičnu, momčadsku košarku koja je omogućila svima da zabljesnu

Unatoč Bridgesovoj izvrsnosti, on nije bio najbolji igrač Wildcatsa ove godine, iako to definitivno jest po svojim vještinama. Jalen Brunson je proglašen igračem godine po izboru čak četiriju različitih kolegija, što uključuje i onaj najprestižniji Associated Pressa koji se generalno tretira kao svojevrsna MVP nagrada. Brunson je nakon jako dobre freshman godine prošle sezone dobio ključeve momčadi u ruke, da bi ove napravio još jedan iskorak u Wrightovu sustavu. Njegova sposobnost da driblingom dođe do obruča otvorila je niz različitih taktičkih opcija za ostatak momčadi, a povećanje postotka trice sa solidnih 37 na odličnih 41 posto te sposobnost da je roka iz driblinga, učinio je Villanovu nepredvidljivijom i ubojitijom momčadi koja je ove godine u regularnoj sezoni imala najbolji napad sa 87,1 poenom po utakmici.

Nova je masakrirala svoje suparnike u Madnessu kao John Rambo sadističke mianmarske vojnike u četvrtom nastavku sage o legendarnom vijetnamskom veteranu, ali ono što je impresioniralo bio je način na koji su Wildcatsi to radili, odnosno koliko je raznolikosti omogućavao njihov sistem. U polufinalu su razmontirali Kansas zabivši 18 trica iz čak 40 pokušaja, čime su postavili novi Final Four rekord. Šutali su ih brže i bolje nego Rocco Siffredi dupeta u 1990-ima, koristeći Kansasovu obranu koja se orijentirala na zatvaranje reketa. Razumljivo, pošto su Wildcatsi utakmicu u Elite Eightu protiv Texas Techa (u kojoj su zabili samo četiri trice)  dobili upravo kroz Brunsonovu konstantnu penetraciju, Bridgesova polaganja i all-around igru Omarija Spellmana, 205 centimetara visokog centra čija su pokretljivost i odličan vanjski šut bili još jedan ključ u Wrightovu motion sustavu koji se zasnivao na niskim petorkama.

Villanova je suparnike pobjeđivala penetracijom, tricama, šutovima s poludistance, pick ‘n’ rollom i post-up akcijama, a takvu šarolikost bio je gušt gledati. Nisu carinili loptu, nisu je ubijali, nisu čekali da vrijeme iscuri. Nova se ove godine igrala košarke i konačna pobjeda u finalu March Madnessa ne samo da je bila zaslužena, nego je po mnogočemu predstavljala intelektualni trijumf Jaya Wrighta, koji je još jednom dokazao da svrsishodnost i estetika mogu hodati ruku pod ruku.

Pobjeda nad Michiganom, koji se vratio u finale po prvi put nakon 2013.*, bio je još jedan taktički trijumf koji je pokazao svu fleksibilnost Wrigtova sustava.

*Ta je momčad dala čak šestoricu NBA igrača – od kojih ni jedan nije bogznakako dobar, ali svejedno, šetoricu NBA igrača! Okej, Mitch McGarry je odustao od basketa i počeo se baviti kuglanjem, ali je dvije godine igrao za Oklahomu, dok su Nik Stauskas, Caris LeVert, Glenn Robinson III, Trey Burke i Tim Hardaway Jr. i dalje u ligi. Pri tom ne smijemo zaboraviti ni Jordana Morgana koji je upravo odrađuje sezonu u ABA ligi u Olimpijinu dresu. Dosta jebena momčad.

Wolverinesi su sjajno otvorili utakmicu zahvaljujući briljantnom startu njihova najboljeg igrača Moritza Wagnera, centra iz Berlina čija je visina, okretnost i kvalitetna post-up igra ove sezone mučila većinu njegovih suparnika, a kako ne bi 10 centimetara nižeg Spellmana koji ga je čuvao. Wagner je super ispoliran centar koji dobro finišira i oko obruča i s vrha reketa, a Wright ga je odlučio čuvati frontajući post i šaljući pomoć s weak sidea u slučaju da se nađe u reketu s loptom, ali odsustvo klasičnog udvajanja nakon primanja lopte u postu obilo se Novi o glavu – Wagner je realizirao sva tri od svojih prvih triju šutova, od kojih je jedan bio Cirque de Soleil kvalitete te je Michigan uskoro vodio sedam razlike, dok je Nova bespomoćno tražila rješenja kroz vanjski šut i međuigru Bridgesa, Spellmana te Brunsona, koji se brzo našao u problemima s osobnim pogreškama. Michigan je ove godine imao jednu od najčvršćih obrana lige na čijim je leđima, uostalom, i došlao do finala (58,6 poena primljenih po utakmici u turniru) i ta čeličnost Wolverinesa polako je počela frustrirati Novu.

No, onda je Jay Wright – čovjek u prekrasnim odijelima, čovjek s prstenjem na rukama, čovjek kojeg zovu GQ Wright – pokazao da košarku kuži bolje i od mode. Umjesto da se orijentira na zatvaranje Wagnera, natjerao je svoju momčad da igra uobičajeni 2-1-2 visoki pritisak s udvajanjima, koji je natjerao Michigan da ulazi u napadačke setove u 20. umjesto u 28. sekundi napada, što je momčad izbacilo iz ritma, a probleme s obranom pick ‘n’ rolla riješio je tako da je svojim igračima naredio da switchaju apsolutno sve, računajući da je povremeni mismatch mala cijena za generalno stabilniju obranu. Realizacija Wolverinesa se nakon toga ugasila, a u napadu se za Wildcatse ukazao Donte DiVicenzo.

Ulogu glue guya u dresu Nove prije pet godina je obavljao Joe Hart, koji je kasnije postao jedan od dvojice glavnih igrača šampionske momčadi iz 2016. Dvije godine kasnije tu je ulogu preuzeo Mikal Bridges, izrastavši ove godine u jednog od dvojice glavnih igrača šampionske momčadi. Ove je sezone uloga glue guya pripala Donteu DiVicenzu.

Sophmore iz Delawarea prometnut je u šestog igrača te je jako brzo opravdao trenerovo povjerenje – bio je lokomotiva rezervne jedinice, igrač sposoban promijeniti ritam utakmice na oba kraja terena, čvrst momak koji se ne boji bilo kakvog izazova i koji se rado žrtvuje za momčad, istovremeno upisujući startersku statistiku, a sve to uz sjajan nadimak. Legendarni komentator Gus Johnson promatrao je jedan od treninga prije dvije godine kada je DiVicenzo bio ‘redshirted‘ – odnosno, nije igrao, te ga je jednostavno počeo zvati Big Ragu. Nadimak se zadržao, a DiVicenza su suigrači počeli zajebavati šaljući mu slike ragua, konzervi ragua i raznih na raguu baziranih jela toliko često da su ga na momente tjerali u ludilo.

Big Ragu je, bogme, svima zakuhao u finalu. Njegov ulazak s klupe i savršeno uklizavanje u sustav otvorilo je slavinu u napadu. U trenutku kada su dvije glavne zvijezde igrale za njih ispodprosječnu košarku, DiVicenzo je počeo trpati. Prvo je uletjela trica, pa polaganje plus slobodno. Mladi je bek odjednom počeo malo bezobraznije koračati. Zgrabio je dva skoka u napadu, pa stavio dugu dvojku. Odjednom je Novina igra počela dobivati smisao.  Ostali igrači, uključujući i Brunsona – dakle, čovjeka godine u čitavom NCAA-u koji broji oko 5.000 igrača – mirno su prometnuli DiVicenza u prvu opciju, prepuštajući uzde momčadi u njegove ruke. Ne postoji puno ekipa koje bi se u letu prilagodile na takvu situaciju.

Big Ragu je sjajno odgovorio. Šest minuta prije kraja prvog dijela stavio je tricu za prvo vodstvo Nove nakon 2-0. Michigan se više nije vratio u utakmicu. Minutu kasnije zabio je još jednu tricu, upisao krasno polaganje uz faul pa sjajno zakucao nakon odlične momčadske akcije. Čak je i njegova silazna putanja bila nevjerojatna. Nova je preuzela kontrolu naizgled zahvaljujući samo jednom čovjeku.

Često se dogodi da jedan igrač popizdi u kraćim periodima od osam ili 10 ili 15 minuta i nakon toga se ohladi, osobito ako se ne radi o zvijezdi, ali u DiVicenzovu slučaju ta se priča nije dogodila. Momčad je nastavila igrati za njega i u drugom dijelu u kojem je zabio još 12 poena, uključujući polaganje nakon driblinga iza leđa, te dvije back-2-back trice u trenutku kada su se Wolverinesi primakli na 12 razlike i pripremali svoj posljednji pokušaj za povratak u utakmicu. DiVicenzo im je slomio kičmu kao da je Bane a oni Batman, a njegov najbrutalniji, najbezobrazniji, najljepši i najwow potez bila je dvoručna blokada, košarkaški oblik kastracije, nad jadnim Charlesom Matthewsom.

Big Ragu je završio utakmicu sa 31 poenom – što je najviše u finalu Madnessa od 1989., kada je veliki Glenn Rice zabio 34 u jedinom trijumfu Michigan Wolverinesa u finalu, s tim da je Rice svoj skor postavio nakon produžetka. Ono što je još važnije su trenuci kada je DiVicenzo zabijao poene – kada je sustizao razliku, kada se utakmica lomila, kada su Wolverinesi prijetili povratkom – te način na koji je do njih dolazio. Nikada nijedan igrač s klupe nije vodio svoju momčad do trijumfa u Madnessu, ali većina momčadi nije spremna krvavo raditi za igrače s klupe.

Donte DiVicenzo postao je dio povijesti NCAA košarke. U godini krcatoj skandalima koji su još jednom prokazali NCAA kao moralno bankrotiranu organizaciju, jedini razlog zbog kojeg se ne samo isplatilo, nego moralo gledati sveučilišni basket bili su upravo igrači poput DiVicenza koji za sav svoj uspjeh neće vidjeti ni kune. Villanova je na kraju igrala prekrasnu, nesebičnu, momčadsku košarku koja je omogućila svima da zabljesnu, uključujući i rezervnog igrača iz Delawarea. Na kraju je slavila 17 razlike u finalu, dokazujući kako je Jay Wright od momčadi iz Phile stvorio napadački stroj jednako lijep i elegantan kao njegova po mjeri krojena odijela.