Blake Griffin je izgledao kao sjena svoje sjene u Detroitu, dok je LaMarcus Aldridge bio blijed poput engleskih turista u Istri i prije nego što se ozlijedio — ali njihov dolazak u bogate Netse razbjesnio je mnoge navijače, kao i neke dužnosnike franšiza.

Bijes je proizašao iz činjenice da su bogati postali još bogatiji. Istini za volju, tko god je gledao Griffina ove sezone u Pistonsima mogao je primjetiti da čovjek nije ni blizu svoje razine, te je bilo upitno koliko Netsi dobijaju njegovom akvizicijom, ali Blekić se u četiri dosad odigrane utakmice pokazao kao jako dobra opcija na stretch četvorki u limitiranim minutama te bi trebao biti dio playoff rotacije. Aldridge zbog ozljede još nije odigrao ni minute, pa na njegovu evaluaciju, čak i onu superpovršnu, treba pričekati. Ove sezone je nastavio trend pada koji traje zadnje dvije sezone, pa je pitanje može li podići razinu svoje igre kao Griffin koji je očito imao problema s motivacijom — LaMarcusu je ipak 35 godina te je ušao u period karijere u kojem tijelo, u stilu Vojka V, često kaže “Ne može!”.

NBA ima puno stvari koje može popraviti želi li imati veći paritet u ligi, ali buyout tržište to nije. No, premda nema pariteta, to generalno nije loše za ligu

Nema sumnje da su obojica na vrhuncu karijera bili sjajni igrači. Griffin je doživio transformaciju od najuzbudljivijeg in-game kucača poslije Shawna Kempa do vrhunske stretch četvorke u Detroitu, dok je Aldridge bio high-post prijetnja kroz koju si mogao vrtjeti kompleksan napadački sustav — bilo s Brandonom Royom, Damianom Lillardom i Wesom Matthewsom, bilo kasnije s Manuom Ginobilijem, Tonyjem Parkerom, Timom Duncanom i Kawhijem Leonardom, pa čak i s DeMarom DeRozanom. No, njihov vrhunac je prošao, pitanje je samo u kolikom postotku. To je razlog zašto ih se njihove momčadi, Spursi i Pistonsi, nisu uspjeli riješiti trejdom. Zato jer nitko nije lud prihvatiti njihove basnoslovne ugovore i uklopiti ih u cap, a još manje dati makar i pick druge runde za njihove usluge.

Stoga je pretjerano kukanje koje smo čuli od dužnosnika franšiza s manjih tržišta o kojemu je Howard Beck pisao za Sports Illustrated. Zato što igrači čiji su ugovori otkupljeni ne biraju svoje destinacije po veličini tržišta, budući da će se na njima zadržati po tri-četiri mjeseca, već ih biraju po šansama za osvajanje naslova.

E sad, možemo pričati kako postoji nesrazmjer u šansama za osvajanje naslova između momčadi s velikih i onih s malih tržišta, nesrazmjer koji je stvaran i sve izraženiji.

Lakersi ili Clippersi mogu uvijek ubrzati proces rebuildinga zato što egzistiraju u velikom gradu i imaju vlasnike s kojima se da raditi. Vidjeli smo to kada su Lakersi dovukli prvo LeBrona, a nakon toga i Anthonyja Davisa, dok su Clippersi isto napravili s Kawhijem i Paulom Georgeom. No, čak su i te ekipe morale imati nekakvu bazu proizvedenu iznutra kako bi namamile zvijezde. Lakersi su izgradili mladu momčad kroz pet godina tankiranja i dočepali se Lonza Balla i Brandona Ingrama, Clippersi su pokazali da imaju duboku ekipu kada su Trez Harrell, Lou Williams, Danilo Gallinari, Shai-Gilgeous Alexander, JaMychal Green, Ivica Zubac i Landry Shamet dogurali do playoffa i odvukli Warriorse u šestu utakmicu. Baza je postojala, morala je postojati, samo što ju je bilo lakše nadograditi nego što bi bilo u Oklahoma Cityju, ili u Minneapolisu, ili u Sacramentu.

No, što se buyout tržišta tiče, renome momčadi nije bitan. Važno je samo jeste li konkurentni za naslov. Ako jeste, igrači koji su odjednom postali slobodni će doći. Dolazili su u Cleveland dok je LeBron bio ondje, počeli su dolaziti u San Francisco kada su Warriorsi zabljesnuli, par ih je zalutalo čak i u Milwaukee. S druge strane, Knicksima nije pomagalo to što su u New Yorku, niti su Bullsi imali vajde od egzistiranja u Chicagu. Loši rosteri i još gori vlasnici učinili su svoje.

Znate li kome bi najviše naštetilo ukidanje buyout klauzula? Ekipama na malim tržištima.

To bi značilo da su one dodatno opterećene veteranima poput Aldridgea i Griffina ili onima poput Andrea Drummonda, igračima kojima moraš dati minute koje bi inače potrošio na razvoj mladih, i čije bi nezadovoljstvo progrizlo svlačionicu. Zašto bi Cavalierse, Pistonse ili Spurse bilo briga kamo će otići igrači koje su oni otkupili, na velika ili na mala tržišta? Otkupili su ih zato jer im više nisu trebali, što dovoljno govori o njihovom statusu. Zašto bi druge ekipe s malih tržišta poput Wolvesa ili Kingsa bilo briga gdje će ti igrači završiti? Ionako ih ne bi doveli ni da mogu zato što im ne trebaju. Jedini koji imaju pravi razlog buniti se što su Aldridge i Griffin završili u Netsima su drugi napadači na titulu. Lakersi, Bucksi, Sixersi, Jazz, Nuggetsi, Clippersi… To su ekipe koje imaju razloga prosvjedovati zato što bi njima igrači tog profila odgovarali.

NBA ima puno stvari koje može popraviti želi li imati veći paritet u ligi, ali buyout tržište to nije. Nije da će popraviti i druge stvari — totalni paritet mogao bi se dogoditi samo kada bi NBA franšize imale potpunu kontrolu nad ugovorima (i životima) svojih igrača, kada bi se drastično ograničio free agency i kada bi liga rigorozno kontrolirala vlasnike franšiza. To se neće dogoditi. Sindikat igrača borio se kroz 60 godina kako bi izborio prava koja igrači danas uživaju, a među njima je biranje svoje sljedeće destinacije.

No, premda nema pariteta, to generalno nije loše za ligu.

Prvi razlog za to je taj što navijači vole dinastije. Bilo da se radilo o Jordanovim Bullsima, LeBronovom i Wadeovom Heatu ili Curryjevim Warriorsima, veliki privlače pozornost. Drugi razlog je taj što se takve ekipe, pogotovo pod novim financijskim pravilima, urušavaju unutar pet godina. Heat, Dubsi, Cavsi, dvije iteracije Lakersa pod Kobejem Bryantom, Boston s Velikom Trojkom — svi su morali u remont nakon pet-šest godina. Jedina iznimka u 21. stoljeću bili su Spursi, momčad s malog tržišta koja je upravo to iskoristila kao svoju prednost, tražeći igrače kojima paše igrati u takvoj sredini, vezujući ih za specifičnu kulturu u kojoj su odanost i integritet bile primarne vrline. No, oni su rijetkost, anomalija, outlier u svijetu koji prati šprancu po kojoj bogati postaju sve bogatiji dok ih ili to bogatstvo ili godine ili nešto treće ne otjeraju u raspad.

NBA liga možda nema savršen paritet, ali ono što vam nudi je nada kakva u većini drugih liga, pogotovo nogometnih, ne postoji. Nada da ćete za četiri-pet godina, kada se rivali raspadnu, upravo vi biti na vrhu. Nekoliko dobrih poteza, nekoliko pravih uboda na draftu i možda vi postanete meta za igrače poput Griffina i Aldridgea. Bez obzira na to jesu li na velikom ili na malom tržištu.