Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

NBA Hrvati: Ivica, Ante & Dragan

Rekapitulacija sezone naših u najjačoj ligi na svijetu, prvi dio

Nisam siguran kako je to biti ovisnik o heroinu, iako sam odrastao u doba kada su se klinci na mom Braču često boli, jer neke stvari možete znati samo ako ste ih iskusili. No, ako je suditi po onome što sam saznao iz razgovora s njima i po svim grunge stvarima koje su treštale s olinjalih walkmena mog tinejdžertsva, rekao bih da je heroin po svom djelovanju poprilično blizak hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji.

Onaj prvotni trenutak blaženstva koji su u navijačima stvorili Toni, Dino, Dražen, Peras i ostatak bande uskoro je zamijenila muka, grčevi u želucu te konzumiranje iz navike i ljute potrebe u nadi da će se blaženstvo vratiti. Nije. Čak bi se lako mogla postaviti teza kako hrvatska reprezentativna košarka nikada nije bila na nižim granama od onih o koje je glavom udarila u 2018. S jednom pobjedom iz četiriju utakmica u bizarno datiranim susretima kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, reprezentacija je opet krenula nizbrdo, a poraz od Rumunjske u Zadru 56-58 je vjerojatno najgori trip na koji nas je ova ekipa odvela u svojoj sve mučnijoj povijesti.

Bizarno je da takvi trenuci stižu u momentu kada smo svi nekako očekivali zaokret nabolje zahvaljujući generaciji koja je izrodila kvalitetne individualce unatoč godinama nebrige i nestrukturiranog rada. Odlazak u NBA i dalje je pokazatelj individualne kvalitete i potencijala, danas više nego ikad, i samo su rijetki majstori poput Vassilisa Spanoulisa, Dimitrisa Diamantidisa ili Dejana Bodiroge koji su svoje statuse (polu)božanstava u posljednjih 20 godina stekli bez okušavanja, uspješnog ili neuspješnog, u najjačoj ligi na svijetu.

Otkako je Dražen prosjedio svoju prvu sezonu na klupi Blazersa, kroz NBA je prošlo 20 igrača iz Hrvatske.

Kada biste me pitali tko će od trojca Zubac-Žižić-Bender za pet godina igrati u NBA-u, rekao bih Bender. Uvijek se treba kladiti na talent

Toni je, naravno, bio najuspješniji – ne samo da je uzeo tri naslova kao jedan od ključnih igrača Chicago Bullsa, pri čemu se okitio i titulom najboljeg šestog igrača lige (te bi vjerojatno zaradio i All-Star nastup da Bullsi nisu imali već trojicu u ekipi), nego je jedini naš igrač koji je u NBA-u odradio dvoznamenkast broj sezona – njih čak 13 – iako je one posljednje bilo teško gledati jer se konstantno mučio s ozljedama i bolovima. Dino i Dražen su u NBA-u nažalost proveli samo po četiri sezone, jednu manje od Stojka koji je uglavnom grijao klupu u dva navrata, u međuvremenu osvojivši titulu Eurolige nevjerojatnom blokadom u posljednjim trenucima okršaja svog Panathinaikosa protiv Barcelone koja je Grcima donijela pobjedu 67-66. Nažalost, osim Dražena, Dina, Tonija te Gordana Giričeka, koji je složio solidnu karijeru u svojih šest godina u NBA-u, ostali naši igrači su uglavnom služili za grijanje klupe i smećarske minute.

To se konačno promijenilo ove sezone. Od spomenutih 20 igrača danas ih u NBA-u igra šestorica. Njihove uloge su različite, baš kao i njihov razvojni put. Oko nekih još postoje upitnici, dok su drugi pak dokazali da im je mjesto preko bare. Hoće li netko od njih prebaciti preko glave košarkaški habit i izbaviti nas iz ovog heroin-like košarkaškog pakla poput kombinacije časne Bernardice i španjolske komune nisam siguran, ali neki od njih su toliko dobri da bi to i mogli napraviti.

IVICA ZUBAC

Zublocka nije jedan od njih. Bar ne još. Pitanje hoće li ikada postati ostane li u Lakersima, koji su mu tijekom ove sezone pokazali da na njega baš i ne računaju. Zu Alcindor ima svega 20 godina na leđima i tjelesnu građu koja bi mu trebala osigurati ostanak u ligi sve dok ga ta tjelesna građa ne izda, a na svojih 216 centimetara od prirode je dobio i jako mekane ruke i solidan rad nogu kojeg definitivno može unaprijediti – njegove predispozicije bile su takve da je čak i Kareem Abdul-Jabbar lani izjavio kako želi raditi s centrom koji je u G-Leagueu nosio njegov broj 33 kako bi mu unaprijedio skyhook.

Big Z je prošlu sezonu uglavnom muku mučio s težinom (I know that feel, bro) i jasno se vidjelo da višak kila negativno utječe na njegovo kretanje, na njegovo manevriranje u postu, te da ga osobito izlaže problemima u obrani pick ‘n’ rolla i obrani na lopti – Zu-Pac ionako nema izražen osjećaj za prostor i prirodno usađene defenzivne instinkte, pa mu to što je zbog kilaže bio spor kao blato nije pretjerano pomagalo.

Srećom pa je tijekom ljeta malo poradio na svojoj ambalaži (i ja ću, obećavam). Unatoč nekim tvrdnjama da je pao sa 19 posto masnog tkiva na svega 8 posto, golim okom ta razlika nije bila toliko izražena, iako je bilo jasno da je mršaviji, nabildaniji i brži. Okej, nije bio brz, falabogu, ali napredak je bio jasan.

Ne i dovoljan, bar ne za Lakerse.

Rijetko se dogodi da igrač provede ljeto marljivo radeći i onda umjesto nagrade dobije prepolovljenu minutažu i još nekoliko seoba u G-League filijale. Zu-Block je proveo dio sezone grijući klupu, a dio u South Bay Lakersima u kojima je s vremena na vrijeme pokazivao kako njegov rad nije bio uzaludan. Nakon što je u prve 52 utakmice igrao u svega njih 13 i tijekom njih uglavnom provodio po dvije ili tri minute na parketu, odlaskom Larryja Nancea u Cavalierse otvorilo se nešto minuta u frontcourtu koje je Zuphilliac počeo solidno koristiti. Njegove manjkavosti su i dalje vidljive – sporost, slabiji refleksi i određena mekoća u zatvaranju skoka zbog koje mu lopta prečesto ispada iz ruke u kontaktu, ali to nisu stvari zbog kojih bi ga se trebalo otpisati. Njegova sposobnost postavljanja blokova je već sada iznadprosječna, jako je dobar u rolanju nakon p’n’r-a osobito kada ga odigrava s Isaiahom Thomasom s kojim je brzo razvio kemiju, a mekane ruke mu omogućuju da uhvati loptu i finišira na razne načine – bilo oko obruča, bilo s poludistance. Otkako je počeo dobivati minutažu, izgledao je kao solidan back-up centar s veeeelikim prostorom za rast u potencijalnog double-double igrača.

Problem je u tome što ne možemo znati koliko će još Lakersi za njega imati strpljenja. Nisu ga pokazali ni ove sezone kada je bilo jasno da neće u doigravanje, već su mu srezali minutažu sa lanjskih 16 po utakmici na ovogodišnjih devet. Dođe li LeBron u Los Angeles, paradigma momčadi će se okrenuti naglavačke i lako je moguće da će u tom novopostavljenom univerzumu Ivica Zubac biti zamijenjen za veterana koji Lakersima odmah može pomoći da uzmu prsten. Neka. Nije ni to loše. Ivici treba prostora za razvoj; premda je ove sezone upisao pad u učinku, to je bio rezultat okolnosti, a ne osobnog nazadovanja. Upitnici ostaju, a Zubac će kroz naredne dvije sezone pokazati ima li ono što je potrebno da opstane u NBA-u.

ANTE ŽIŽIĆ

Ante Žižić je, kao i svi mi, žrtva kapitalizma. Počeo je sezonu na kraju klupe koju je sredinom godine vjerojatno znao intimnije nego bilo koju osobu ili bilo koji predmet u svom mladom životu. Ante je do veljače odigrao svega 12 utakmica, igrajući u prosjeku oko dvije minute, s legendarnom tekmom protiv Brooklyna u kojoj je upisao 28 sekundi na parketu.

Znali smo prije početka sezone da će Žižić rijetko dobivati prilike, tako da njegov intimni odnos s klupom nikoga nije iznenadio. Cavaliersi su bili prekrcani na centarskim pozicijama, što samo po sebi i ne bi bio toliki problem da na rosteru nisu imali potpuno isti profil igrača – Tristana Thompsona, eksperta za zatvaranje skoka, čišćenje akcija i pospremanje lopti oko obruča. Žićić nije imao što raditi pokraj takvog igrača.

No, onda su se stvari malo zakomplicirale.

Trejd s Lakersima nije mu koristio, pošto su Cavsi Channinga Fryeja zamijenili Larryjem Nanceom koji im je donio dosta energije i taktičke fleksibilnosti u momčad, ali nedugo nakon izmjene ozlijedio se Thompson, dok je i Kevin Love bio izvan stroja. Ante je gurnut u vatru. Reagirao je odlično.

Nakon početnog privikavanja na povećanu minutažu, odradio je seriju iznadprosječno dobrih utakmica tijekom kojih je pokazao dobru sposobnost finiširanja oko obruča, izvrsnu boxout igru i energičnost na obje strane terena. Ono što je iznenadilo bila je brzina kojom je razvio pick ‘n’ roll kemiju s LeBronom, koji ga je često tražio u tranziciji. Žižić je tijekom 10 utakmica u kojima je dobivao solidnu minutažu ne samo dokazao da za njega ima mjesta u NBA ligi*, nego da je u ovom trenutku bolja opcija za Cavse od Tristana Thompsona.

*Statsi su 7,8 poena i 3,8 skokova uz brutalnih 79 posto šuta iz igre u svega 13 minuta na parketu.

Cavaliersi njegove dobre igre, doduše, nisu nagradili mjestom u rotaciji. Čim se TT oporavio, Žižić se vratio natrag u zagrljaj svoje intimne prijateljice klupe te je u zadnjih osam utakmica upisao četiri DNP-a, dok je u četiri utakmice koje je igrao skupio osam minuta. Ne u prosjeku, nego sve skupa. Što uključuje i 46 sekundi protiv Dallasa.

Zato i kažem da je Ante žrtva kapitalizma. Cavsi moraju na bilo kakav način opravdati ugovor kojeg su TT-u dali prije tri godine i koji će ih još iduće dvije sezone stajati oko 18 milja po godini. Ugovor je to potpisan u specifičnim okolnostima koji se činio sulud i kada je ponuđen, a nakon ove sezone čini se još 20 puta luđi.

Okej, nemojte me krivo shvatiti, kužim ja Cavse. Njihov primarni razlog možda i nije opravdavanje para koje su spalili za Thompsona; njihov primarni razlog što ga stavljaju ispred Žižića je nada. TT je šampion. TT se, kada je u formi, može switchati u obrani p’n’r-a i ostajati na plejevima, što je radio sa solidnim uspjehom u finalima protiv Dubsa. Thompson to u ovom trenutku nije sposoban raditi, jer je čitavu sezonu ozlijeđen i nije u formi, a Cavsi se vjerojatno nadaju da će se u tu formu vratiti dobivajući minutažu umjesto Žižića koji ga je, u svom malom broju utakmica, potpuno nadigrao (Žižić trenutno ima drugi najveći Player Efficiency Rating u Cavsima i, koliko god taj stat bio nepouzdan, pokazuje da mu treba dati šansu).

Ante će morati pričekati neka nova vremena, a možda i neku novu momčad. Jasno je, međutim, da je svoju NBA audiciju polagao s vrlo dobrim. Šteta je što je ispit prekinut prije nego što je dovršen.

DRAGAN BENDER

Nešto slično ne bi se moglo reći i za Dragana Bendera.

Žižićev nekadašnji suigrač iz legendarne ekipe KK Ribola Kaštela ušao je u sezonu s puno upitnika oko glave, a iz nje izlazi s gotovo jednakim brojem neodgovorenih. Ivica Zubac ima identitet – on je trenutno screen setter s potencijalom. Ante Žižić ima identitet – on je dobar čistač koji bi energijom i osjećajem za skok mogao postati krasan igrač rotacije. Bender? On je i dalje nekakva amorfna masa koja se tek krajem sezone počela pretvarati u igrača s konturama.

Zanimljivo je da mu je, kao i većini hrvatskih igrača, forma porasla tek kada je dobio poziciju startera. Bender je većinu sezone proveo na poziciji backup četvorke, skupljajući i poneku minutu i na petici, i tu je izgledao klimavo kao i većinu prošle godine.

Njegova mekoća u obrani na trenutke je dostizala sramotne razine što smo, uostalom, i znali – nedostatak bilo kakvog atleticizma i snage osudio ga je u startu za tek prolaznu ulogu u obrani u kojoj su Sunsi znali da ga moraju sakrivati. U napadu ga je pokapao nedostatak muda. Nakon tek jednog jedinog promašaja Bender bi najčešće stajao ukopan, bez odvažnosti da napadne obruč čak i protiv sporijih i manje vještih igrača. Njegova metodičnost s loptom u rukama, sjajan rad nogu, sposobnost da se iz p’n’r-a ili rola ili proslijedi loptu otvorenom igraču, mekan šut s prekrasnom formom i izražena košarkaška inteligencija tako su prvu polovicu sezone ostajale neiskorištene zbog njegove neodvažnosti.

Bender je bez ikakve sumnje nesebičan igrač, ali postoji razlika između nesebičnosti i patološke nesebičnosti, što ovaj isječak zorno demonstrira. Jebote, kakav sramotni drlog. Ne čudi stoga što je Dragan ove sezone ušao u ekskluzivni klub igrača koji su igrali 36 minuta u utakmici i pri tom šutirali na koš jednom ili nijednom.*

* Klub predvodi Dennis Rodman, koji ima čak šest takvih utakmica u karijeri, ali to je Dennis Mamojebeni Rodman tako da STFU – u tih šest tekmi Rodman je imao prosjek od 18,7 skokova po utakmici.

Sredinom sezone stvari su ipak krenule nabolje. Nakon što je kroz prve 42 utakmice upisao tek jedan start, Bender je gotovo redovito započinjao dvoboje pa je u nastavku sezone utakmicu počeo s klupe svega četiri puta. Unatoč tome što mu je minutaža ostala ista, nova uloga* kao da ga je osokolila. Bender u napadu i dalje zna izgledati kao očerupana kokoš (igrač njegovog profila trebao bi imati znatno više od 0,7 slobodnih po utakmici), ali na momente je bogme izgledao i kao verzija Nikole Jokića za siromašne. Što zapravo uopće nije loše.

*Bitno je i što mu je smanjena minutaža s Marquesseom Chrissom na parketu. Njih dvojica u obrani, pa to je košarkaška verzija A je to? – samo bez onog trenutka kada dvojac čehoslovačkih proletera skuži kako pokrpati stvari.

Bender ima talenta, ima ga na bacanje. Pregled igre mu je fantastičan, a promijenjena uloga u momčadi to je dodatno naglasila. Kao distributer lopte mogao bi biti među pet najboljih na centarskoj poziciji. No, to je premalo da bi se uspjelo u NBA-u, a još manje da bi se opravdalo četvrti pick. Napredak postoji. Samo treba promijeniti glavu i početi drugima jebati mater. Kada biste me pitali tko će od trojca Zubac-Žižić-Bender za pet godina igrati u NBA-u, rekao bih Bender. Uvijek se treba kladiti na talent. Dragan može postati moderni centar koji dodaje, finišira u postu, pogađa s distance i vrti sistem svog kluba. Na tog čovjeka ćemo trebati pričekati bar dvije do četiri godine. Možda ga nikada ne dočekamo. A možda, možda, Bender postane zvijezda kakva sigurno može biti. Navijam za njega.

Drugi dio ovog pregleda – Mario, Bojan & Dario – slijedi sutra