Navijam za Marija Hezonju, više nego za bilo koga. Otkako je stigao u NBA ligu, Hezonja je bio u neobičnom odnosu s Orlando Magicom; odnosu koji je najviše podsjećao na patološku vezu u kojoj su burni trenuci romanse prekidani hlađenjem, ignoriranjem i objavama prekida samo da bi se par trenutaka kasnije opet spanđali. Nakon Hezonjine solidne rookie sezone koja možda nije opravdala peti pick drafta, ali nije bogme bila ni za baciti, Magic je promijenio trenera i Hezonja je stavljen na hlađenje (iako se mora reći kako je lani veći dio sezone bio ozlijeđen).

Ova sezona počela je još gore – Orlando je odlučio kako neće pokupiti Hezonjinu opciju u ugovoru, što je značilo da mu slijedi košarica. S obzirom na to da nitko u NBA-u nije baš vjerovao u njega, s obzirom na to da Orlando nije imao logičnog razloga držati ga u rotaciji kad na njega ne računa u budućnosti, s obzirom na to da je ovo bila posljednja godina u kojoj je morao pokazati što zna da bi uopće ostao u NBA-u, budućnost baš i nije blještala poput eurovizijskog kostima.

No, ozljede i ljuta potreba dali su Hezonji minute. Kada ih je dobio pokazao je da vrijedi.

Pisao sam ranije kako je Super Mariju ovo posljednji život, posljednja prilika da pokaže što zna, objašnjavao koliko je Orlando pogriješio u ranoj fazi njegovog razvoja. Pisao sam i na Redditu koliko je potrebno da Mario dobije minute kako bi bio produktivan. Okej, fan sam, ubijte me. Stoga je bilo posebno slatko gledati sve one utakmice u kojima je Hezonja opravdavao povjerenje.

Šarić je na najboljem putu da se razvije u ono što su mu samo najoptimističniji navijači predviđali – double-double igrača i rubnog All-Stara

Unatoč tome što je početak godine bio katastrofalan te je kroz prvih 20 utakmica igrao možda i gore nego ikada, nesiguran u svoju budućnost i u svoju rolu, Mario je iskoristio ponuđenu priliku kada se niz Orlandovih igrača ozlijedio i dokazao da ima štofa iz kojeg se može iskrojiti ne samo NBA igrač rotacije, nego i nešto više od toga.

Da se razumijemo, dječje boljke su i dalje tu. Hez zna izgledati pogubljeno u obrani, osobito kada protivnički p’n’r prisili momčad da se rotira. Dribling mu je i dalje klimav, iako je dobitkom na samopouzdanju izgledao fluidnije na lopti nego na početku sezone. Ponekad donosi pogrešne odluke, zaluta na krivu stranu terena, ode u krivi koridor u tranziciji, ali kad se crta podvuče i ne gubi toliko puno lopti. Trica mu je i dalje previše nekonzistentna da bi se mogao oslanjati na nju kao na moćno oružje te i dalje izvlači premalo faulova za jednog fizički impozantnog igrača. To nije sporno.

No, napredak je uočljiviji od metalca na misi.

Hezonja više ne provodi vrijeme viseći bespotrebno u kutu. Dio je akcija, kreće se bez lopte, traži je, prolazi kroz blokove, postavlja ih za suigrače, otvara se. Pokazao je da od svih igrača u ekipi ima daleko najizraženiji prirodni osjećaj za asistenciju, iako ne asistira toliko puno jer njegovi pasovi često tek započinju akcije (ili ih suigrači ne završavaju). Nakon dosta muke s privikavanjem na poziciju četvorke, sada može igrati solidno na obje krilne pozicije bez da se konstantno nalazi u problemima u defenzivi (iako je u tom segmentu i dalje ispodprosječan igrač). Ono što je i dalje najvažnije za njega je to da dobiva minute u segmentima od šest do osam minuta bez vađenja na klupu. Hezonja je igrač s kojim morate pregrmjeti pogrešku ili dvije ako želite da eksplodira.

To najbolje pokazuju njegove brojke kada započinje utakmice (i samim tim dobiva pripadajuću minutažu) – u29 utakmica koje je započeo u prvoj petorci Hezonja ima 14 poena, 5,5 skokova i dva asista po utakmici uz 1,4 ukradenu loptu te 46 posto šuta iz igre, odnosno 36 posto šuta za tricu. Ne baš All-Star brojke, al bogme daleko od nekakvog busta kakvim ga se neko vrijeme smatralo.

Pitanje je samo kamo će Mario ovog ljeta. Orlando bi ga vjerojatno želio zadržati i tako opravdati svoju investiciju, ali zbog svoje retane odluke da ne pokupi njegovu opciju sada mu može ponuditi samo 5,1 milijun dolara kada postane slobodan igrač. Mario je izjavio da voli Orlando te pričao kako u Magicu svi zajedno grade budućnost, ali ponudi li mu netko par milijuna dolara više, velika je vjerojatnost da će napustiti Magic i nastaviti svoj put negdje drugdje. S obzirom na to kako su kočili njegov razvoj, ni ne krivim ga.

BOJAN BOGDANOVIĆ

O Bojanu se nema što puno novoga za reći. Čovjek koji bi da se sutra vrati u Europu zbog svog skillseta vjerojatno bio top 5 igrač Eurolige, negdje na raskršću između Luke Dončića, Alekseja Šveda i Nicka Calathesa, u NBA-u je zadržao svoju etabliranu ulogu egzekutora koju je zaradio praktički u svojoj rookie sezoni u Brooklynu.

Pacersi su ove godine svakako jedno od najljepših iznenađenja lige zahvaljujući procvatu Victora Oladipa (Mario, odi iz Orlanda – svi koji odu zablistaju) i mudro posloženom rosteru koji se jako dobro popunjava i preklapa, tako da je hijerarhija momčadi i sama struktura jasna i egzaktna, a nema smisla ni za trenutak osporavati kako je i Babo dao svoj obol uspjehu.

Bogdanović je bio na klizavom terenu nakon što je odigrao meh doigravanje za Washington koji ga je rentao na pola sezone samo kako bi pomogao kao egzekutor u playoffu. Njegovo slabo – bolje reći nekonzistentno – izdanje* rezultiralo je neproduljenjem ugovora s Wizardsima i Bogdanović je otišao u Pacerse za koje smo očekivali da će ove godine biti u lutriji, jedna od onih mediokritetskih momčadi koje se nalaze u nezgodnoj fazi rebuildinga kada ne mogu više računati na visoke pickove, a opet nemaju tog igrača koji u budućnosti može nositi momčad na leđima.

*Imao je par solidnih partija protiv Atlante, i jednu sjajnu protiv Bostona u kojoj je zabio 19 poena.

Pacersi su šokirali mnoge i došli do sjajnih 48 pobjeda, a Bogdanović je tijekom sezone izrastao u njihova drugog najboljeg strijelca sa 14,3 poena po susretu. Uglavljen u sistem Natea McMillana i okružen funkcionalnom momčadi koja je svoj frenetični ritam s početka sezone ne samo dovela pod kontrolu nego i drastično usporila, Bogdanović je postao majstor efikasnosti – njegova se trica popela na 40 posto, dok mu je ubačaj iz igre porastao na sjajnih 47 posto.

Bogdanović je manje-više isti igrač kao i lani, što ne treba čuditi kod čovjeka koji će uskoro navršiti 29 godina. Njegove oscilacije*, koje su i dalje brojne, nisu plod nekakvih nesigurnosti ili navikavanja na poziciju ili svih sličnih problema koji more Zupca, Hezonju, Bendera ili Žižića – one su plod mismatcha.

*Ove je sezone imao 21 utakmicu u kojoj je zabio manje od 10 poena, ali je isto tako imao i 17 utakmica u kojima je zabio 20 ili više poena.

Upravo je mismatch razlog zašto bi Bojan bio kralj u Europi – na Starom kontinentu postoji jako malo igrača koji ga mogu zaustaviti u igri jedan-na-jedan, što Babi omogućuje da kreira iz driblinga i dolazi do lakih poena. U NBA-u je takvih igrača puno više, pa Bogdanović mora birati kada će preuzeti ulogu sekundarnog kreatora i završavati akcije ulazima, a kada će se preorijentirati u ulogu spot-up šutera i živjeti i umirati s tricom (za koju u Indiani svi imaju zeleno svjetlo). Srećom pa to radi više nego dobro. Čak kada ima večeri u kojima ne poentira puno, nije da uništava svoje momčadi, nego samo prepusti ulogu drugog egzekutora igraču koji ima bolji mismatch.

Bogdanovićev je problem što osim poena svojim momčadima ne donosi puno. Kao skakač na poziciji beka ili niskog krila je solidan, ali ništa više od toga. Asistencije mu nisu jača strana pošto loptu dobiva uglavnom u situacijama kada akciju treba završiti. Obrana mu je kriminal u rangu privatizacije. No, to smo sve znali. Bogdanović je isti igrač kao i lani i preklani i prekpreklani. Možemo mu samo poželjeti sreću u doigravanju. S obzirom da će igrati protiv LeBrona, bogme će mu i trebati.

DARIO ŠARIĆ

Svim ljudima koji su lani glasali za Malcolma Brogdona i tako OPLJAČKALI Darija Šarića u utrci za rookieja godine ovom bih prilikom pokazao srednji prst. Okej, okej, Brogdon je bio jako dobar ove godine kada je bio zdrav, nećemo se lagati, ali Šarić je pokazao da je u ovom trenutku (baš kao što je bio i lani) bolji igrač.

Phila je prešla granicu od 50 pobjeda prvi put od 2000./01., kada ju je Allen Iverson vodio do finala, a tijekom ovogodišnje kampanje Dario Šarić je bio njen najkonzistentniji igrač.

Sav rad koji je u izgradnju ove franšize uložio neopravdano otpušteni GM Sam Hinkie konačno je došao na naplatu, a mlada ekipa koja se gradila pet godina izgleda kao najozbiljniji kandidat da ugrozi Toronto i Cleveland na Istoku. Glavni razlog za iskorak Phile je stasanje Bena Simmonsa u višedimenzionalnu zvijezdu i savršenog partnera Joelu Embiidu, koji je i ove godine imao (srećom, manjih) problema s ozljedama. Unatoč bizarnoj situaciji s njihovim prvim pickom drafta Markelleom Fultzom, Sixersi su izrasli u stroj koji se zahuktao u pravo vrijeme – s 14 pobjeda zaredom čini se kako su savršeno tempirali formu za početak playoffa.

U čitavoj toj priči Šarić je odigrao krucijalnu ulogu. Dok su Embiid, Simmons, J.J. Reddick i Robert Covington znali oscilirati u određenim periodima sezone – dijelom zbog ozljeda, dijelom zbog nepoznatih faktora – Šarić je manje-više čitavu sezonu odigrao na razini. Trener Brett Brown jako je brzo prepoznao kako Šarićev procvat tijekom lanjske sezone, kada je dobio mjesto startera, nije bio slučajan te je jako brzo odustao od pokušaja da Šarića pretvori u ono u čemu bi na papiru trebao biti najbolji – energičnog glue guya koji ulazi s klupe i drugoj jedinici Phile daje ritam i oblik.

Nakon što je sezonu otvorio s blijedih pet izdanja ulazeći s klupe, Šarić je promaknut u startera i tu je njegov uzlet počeo. Zahvaljujući motoru koji se nikad ne gasi unio je jako puno energije u početnu petorku, a njegova sposobnost da besprijekorno vrti sistem olakšala je igru čitave momčadi. Prošle je sezone imao dosta problema kada je igrao s Embiidom u petorci, no ove je sezone nakon svega desetak tekmi uhvatio korak s divom u sredini te su zapravo izgledali kao jako dobar frontcourt par koji se krasno nadopunjuje.

Šarićeva neprestana energija učinila ga je korisnim čak i kad ga šut nije slušao, pa je često na terenu izgledao kao najbolji ofenzivni skakač Sixersa zbog svoje tendencije da nakon svakog šuta napada obruč i pokušava vratiti posjed svoje momčadi. Trud se vidio i na defenzivnoj strani terena, na kojoj je napravio znatni napredak u odnosu na prošlu sezonu – iako je i dalje minus u određenim matchupovima, poboljšao je razumijevanje zadataka kada treba pomagati ekipi. Čak su i njegovi ulazi, koji ponekad izgledaju kao napadi umornog bika kojem su oči pokrivene krpom, bili izrazito funkcionalni unatoč svojoj sporosti.

No, Šarićevo najveće i najvažnije oružje tijekom sezone postala je njegova trica. Dario je ove sezone šutirao čak 6,2 komada po utakmici, a kada uzmete u obzir da ju je pogađao s 39 posto uspješnosti, jasno je koliko je taj učinak pomagao Phili da raširi teren i otvori prostor za Simmonsove ulaze, Embiidovu mid-range igru i njihovu međuigru kroz p’n’r. Dario je od Božića naovamo top 5 tricaš lige.

Šarićev napredak na papiru se ne čini ogromnim, ali on to uistinu jest. Homie je na najboljem putu da se razvije u ono što su mu samo najoptimističniji navijači predviđali – double-double igrača (11 komada ove godine) i rubnog All-Stara.

Nažalost, njegova je sezona malo zapela u najgorem trenutku – ozljeda lakta ga je nakratko izbacila iz stroja i pitanje je hoće li se vratiti u staru formu kada playoff krene. Konzistentnost koja ga je krasila čitave godine mogla bi tako doći u pitanje. Unatoč tome, Phila ima dovoljno oruđa da prođe prvi krug i bez njegova maksimalnog učinka, a do drugog kruga bi ga momčad trebala vidjeti natrag u staroj formi u kojoj je pomogao Sixersima da dođu do najboljeg skora u zadnjih gotovo 20 godina.

Bilo bi lijepo kada bi ovi igrači nešto slično napravili i za reprezentaciju, ali to je potpuno drugi par postola. Bojim se da će se heroinska, neradosna ovisnost o repki nastaviti još neko vrijeme. Srećom pa košarkaške snove možemo živjeti preko Babe i Homieja, te se (donekle s razlogom) nadati da se ostatak hrvatskog NBA korpusa može razviti u korisne igrače za svoje klubove.