U kasnom 19. stoljeću profesionalne baseball momčadi su u ugovore s igračima čije su plaće počele nadmašivati prosječne radničke, ubacili klauzulu o rezerviranju, koja je momčadima omogućavala da jednom kada potpišu igrača imaju pravo gospodariti njegovim ugovorom kako ih volja. To je značilo da igrača mogu razmijeniti za drugoga, mogu raskinuti ugovor s njim ili ga prodati suparnicima, što je i dalje opcija u suvremenim profesionalnim ekipama. Razlika je samo u tome što tad igrači nisu postajali slobodni istekom ugovora, već su ekipe imale pravo potpisati ih na novi. Njima je bilo zabranjeno preći u drugu ekipu bez dopuštenja svoje, što je dramatično utjecalo na plaće sportaša koje su bile drastično disproporcionalne primanjima franšiza, te na duljinu trajanja ugovora koji su obično potpisivani godinu za godinom.

Jedini način na koji ste mogli preći u drugu momčad bilo je dobijanje otpusnice, do koje najbolji igrači jednostavno nisu mogli doći. Jedini način da iskamčite razmjenu u drugu ekipu bilo je odbijanje igranja, odnosno potpisivanja novog ugovora za momčad koja drži vaša prava. To je bio riskantan potez, budući da ste se odricali primanja u eri u kojoj su sportaši često radili druge poslove u postsezoni jer plaće nisu bile ni blizu dovoljne da si osiguraju lagodan život, a među vlasnicima momčadi često su postojali prešutni dogovori o ignoriranju igrača koji su radili probleme jednom kada su postali slobodni, čisto kako bi se zadržala kontrola nad ljudima.

Ovakva sranja mogu gurnuti vlasnike u poziciju u kojoj će tražiti nove mehanizme za kontrolu igrača. Nitko ne voli kad ga drugi čine budalom

Igrači nisu bili sretni tim razvojem događaja, ali čak ni osnivanje sindikata, pa čak ni osnivanje vlastite lige (koja je propala zbog financijskih problema jer igrači sami nisu mogli zadovoljiti sva novčana davanja koja je logistika profesionalne lige tražila) nije pomoglo, i klauzula o rezerviranju je nastavila jahati i kroz 20. stoljeće, stavljajući igrače u podređen položaj. U zemlji koja često potencira slobodu individue da pronađe svoj put i ostvari svoj san, profesionalnim je sportašima (kao i dobrom dijelu radnika) ta mogućnost oduzeta. Disparitet u primanjima igrača i zaradi franšiza tako se povećavao i povećavao, i tko zna bi li ostao isti da jedan od 15 najboljih NBA igrača svih vremena nije ušao u priču.

Sindikat NBA igrača osnovan je 1955. na inicijativu legende Celticsa Boba Cousyja, nakon što su Baltimore Bullets proglasili bankrot, što je prisililo njihove igrače na čelu s dvostrukim All-Starom Frankom Selvyjem da mjesecima strepe za svoje plaće. Deset godina kasnije predsjednik sindikata postao je Oscar Robertson, prvi Afroamerikanac koji je dobio priliku predstavljati profesionalne sportaše u bilo kojem sportu. Bilo je to doba radikalne društvene transformacije, a igrači su se nadali iskoristiti političko i socijalno ozračje kako bi stvorili pritisak na vlasnike franšiza. Nekadašnji MVP lige podigao je anti-trust tužbu u ime igrača protiv NBA lige primarno kako bi spriječili integraciju NBA i ABA lige, te kako bi konačno ukinuli klauzulu o rezerviranju.

Sudski proces trajao je šest godina. The Big O je u međuvremenu otišao u penziju, ali cilj je ostvaren. Reserve clause je ukinut — odnosno, bolje rečeno, modificiran — a igrači su konačno dobili šansu potpisivati za druge momčadi po isteku svojih ugovora, što su uskoro isposlovali igrači u MLB-u i NFL-u.

Ipak i dalje nije bilo free agencyja u pravom smislu te riječi. Ekipe su imale načine na koje su mogli zadržati igrače, tako da u praksi free agency nije bio u potpunosti implementiran. Jedan od mehanizama kojim su ih zadržavali bili su kompenzacijski pickovi — njih su ekipe koje su potpisivale slobodne igrače morale slati njihovim dojučerašnjim vlasnicima — dok je drugi bio pravo originalne momčadi da izjednači ponudu suparnika i na taj način zadrži igrača. Svi igrači su tih godina bili RFA, ne samo oni kojima je tek istekao rookie ugovor.

Takav odnos potrajao je više od desetljeća. U ljeto 1987. je preko 80 igrača izašlo na tržište. Samo njih desetak dobilo je ponude za promjenu momčadi. Ekipe ili nisu željele slati kompenzacijske pickove, ili nisu željeli potpisivati igrače na tzv. offer sheetove, znajući jako dobro da će njihove ekipe samo izjednačiti ponudu. Među vlasnicima je često postojao prešutni dogovor: ako ti nećeš pokušati potpisati moje igrače i tako drastično povećati njihovu plaću, to neću napraviti ni ja tvojim igračima. Primarni cilj vlasnika nije bilo natjecanje već zarada, a zaraditi se najlakše moglo kontrolom primanja radnika, u ovom slučaju igrača. Zahvaljujući radu novopečenog komesara lige Davida Sterna, TV prava su se počela prodavati po sve masnijim i masnijim uvjetima, ali velika većina igrača i dalje nije osjećala tu financijsku bonanzu koja je zadesila ligu.

Salary floor, najmanji iznos koji NBA momčad mora potrošiti na sastavljanje momčadi tijekom godine, za sezonu 2021./22. je iznosio 101 milijun dolara, dok je 1988. bio svega 3,4 milijuna. Jasno, glupo je uspoređivati vrijednost NBA franšiza danas i krajem 1980-ih, pošto ste tada mogli kupiti ekipu za džabe u usporedbi s današnjim cijenama — što je Paul Allen napravio kupivši Blazerse za 70 milijuna dolara baš te 1988., dok je njegov prika iz Microsofta Steve Ballmer morao pljunuti fine dvije milijarde kako bi kupio Clipperse — ali postojala je znatno veća disproporcija u plaćama igrača u odnosu na prihode nego što je to danas, uvelike zbog načina na koje su momčadi onemogućavale izlazak igrača na tržište rada.

To se konačno promijenilo 1988. U ta barbarska vremena u kojima su muškarci ponosno nosili fudbalerke, u kojima su se žene odijevale u cvjetne košulje i sakoe s jastučićima, vremena u kojima vas ljetno sunce još uvijek nije pokušavalo ubiti, a obična se voda nije prodavala u plastičnim bocama, predsjednik sindikata igrača Larry Fleisher ušao je u pregovore sa Sternom.

Fleisher je čovjek kojeg se premalo spominje kada se rekapitulira povijest lige, a bio je jedan od najvažnijih faktora u njenu ustoličenju na globalnu sportsku pozornicu. Upravo je Fleisher, diplomirani pravnik s Harvarda na kojem je postao opsjednut košarkom, pomogao Cousyju i svom prijatelju Tomu Heinshonu da formiraju sindikat igrača. Bio je njegov predsjednik i u 1960-ima i u 1980-ima. Predstavljao je sindikat i pred sudom i pred Kongresom te je vodio parnicu koja je 1976. rezultirala ‘Pravilom Oscara Robinsona’. Sudjelovao je u stvaranju pravnog okvira za ujedinjenje NBA i ABA lige, prvi je kao sportski agent počeo predstavljati strane igrače zajedno sa zvijezdama poput Johna Havliceka, Willisa Reeda i Jerryja Westa, te je organizirao putovanja za igrače po Europi i Aziji kako bi popularizirao sport.

Svoj najvažniji posao odradio je baš te 1988. U zamjenu za formiranje institucije salary capa koju je Stern tražio znajući da će plaće igrača eksplodirati, igrači su konačno oslobođeni. Unrestricted free agency, nešto o čemu su sanjali još od 1950-ih, materijaliziralo se u stvarnosti.

Fleisher je, nažalost, preminuo godinu dana kasnije igrajući squash u New Yorku — nije doživio ni 60 — a otkad je 1991. posmrtno primljen u Hall of Fame rijetko tko ga se sjeti. No, njegov posao odrađen tijekom 1970-ih i 1980-ih oblikovao je moderni NBA više nego ‘posao’ odrađen od bilo kojeg igrača. Prvi čovjek koji je iskoristio novo pravilo bio je Tom Chambers koji je iz Seattle SuperSonicsa prešao u Phoenix Sunse i njih triput predstavljao u All-Star utakmici te odigrao ulogu šestog igrača za one Sunse koji su dogurali do finala 1993., a njegov primjer pratili su mnogi do dana današnjeg.

Znate li išta o radničkom pokretu unutar NBA lige, teško je ovih dana ne razmišljati o njemu. Liga je prešla dugačak put od kraja 1940-ih naovamo. Više nitko ne mora raditi ljeti prodavajući rabljene aute i osiguranje, a dobar dio igrača ne mora ni razmišljati što će raditi jednom kada im karijere završe, čak i bez penzija na račun kojih najbolji mogu zarađivati i preko 200.000 dolara godišnje. Podjela prihoda strogo je regulirana salary capom, baš kao i sijaset drugih prava koji su zacementirani kolektivnim ugovorom. Ipak, dinamika u odnosima igrači-vlasnici poprilično se uzdrmala tijekom proteklih nekoliko godina, za što se ovaj put ne može kriviti vlasnike franšiza. One su izgubile veliku većinu mehanizama za zadržavanje igrača, a oni mehanizmi koji postoje dobrano su rasklimani.

Brooklyn Nets najbolji su primjer novog trenda u ligi.

Otkako je free agency 1988. uspostavljen, igrači su tražili sve veće i veće slobode, te su mnogi od njih, nezadovoljni statusom svojih franšiza ili dinamikom unutar organizacija, tražili da ih se razmijeni. Takvi su se pritisci ispoljavali isključivo u posljednjim godinama ugovora kad su franšize bile svjesne da nemaju načina zadržati svoje zvijezde te su ih trejdale čisto da bi ušićarile nešto umjesto da ih puste da odu zabadava. Takvi su igrači često nosili negativnu stigmu, pošto se na vjernost gledalo kao na nešto sveto; ali kako su godine odmicale, a fokus NBA fanova prelazio s kolektiva na individue, stigma je polako kopnjela. S obzirom na to da su se momčadi rješavale igrača kako god im se sprdnulo, kroz trejdove ili kroz buy-outove, nitko nije mogao zamjeriti šačici najboljih što su uzvraćali udarac establišmentu.

Danas su stvari otišle u drugu krajnost. Kevin Durant potpisao je ugovor na četiri godine težak 198 milijuna dolara i unatoč tome već sad traži izlazak iz momčadi. Kyrie Irving potpisao je ugovor na četiri godine težak oko 140 milijuna, tijekom kojeg je odigrao tek nešto više od 100 utakmica za Netse, držeći momčad u šahu svojim neprofesionalnim ponašanjem koje se manifestiralo ranije i u Clevelandu i u Bostonu. Irving je ovog ljeta mogao postati slobodan igrač, ali je umjesto toga prihvatio svoj player option u Netsima i onda par dana kasnije zatražio da ga se razmijeni. Ben Simmons je stigao u momčad tijekom prijelaznog roka te za nju još nije odigrao ni jednu jedinu utakmicu, baš kao što nije igrao za Sixerse s kojima je bio pod ugovorom za 30,5 milijuna dolara, pasivno agresivno tražeći svoj odlazak iz momčadi.

KD, Kyrie i Simmons tako su nastavili put koji je utro Kawhi Leonard svojim ružnim razvodom sa Spursima i koji bi mogao postati sve utabaniji kako godine odmiču. Jednom kada zvijezde zatraže odlazak, jedina stvar koju momčadi mogu reći je: “Ne može.” Što je Phila napravila sa Simmonsom. Pa je imala rupu u vrijednosti 30,5 milijuna na svom rosteru u sezoni u kojoj je Joel Embiid igrao na MVP razini, zbog čega je konačno kapitulirala i riješila ga se u relativno poštenoj zamjeni za Jamesa Hardena.

No, poštene zamjene su rijetkost u situacijama kada igrač može otići. Suparnici znaju da ga mogu dobiti jeftinije jer je nezadovoljan te se cjenkaju, spuštajući mu cijenu. Situacija s Durantom je ovaj put drugačija jer je čovjek pod dugim ugovorom te Netsi mogu reći da ne žele pakete koje nude Sunsi, Heat ili Raptorsi, koje se najčešće spominje kao kupce u njegovu slučaju, ali tada moraju biti spremni na Durantovu moguću osvetu i simmonsovsko provođenje sezone na klupi. U tom slučaju odnos između igrača i franšize prelazi u igru u kojoj se čeka tko će prvi trepnuti, a to svakako nije zdravo, pogotovo ne za organizaciju koja je ionako totalno bolesna kao što su to Netsi.

To nije zdravo ni za čitavu ligu. Ovakvi potezi najboljih igrača dugoročno će ugovore učiniti besmislenima, jer čak ni oni ne garantiraju da će košarkaške usluge biti odrađene. Iskamči li Durant trade, a toplo se nadam da neće jer želim gledati petorku Irving-Seth Curry–Joe Harris-KD-Simmons koja bi mogla igrati totalno avantgardnu i uzbudljivu košarku, to bi moglo iznimno negativno utjecati na sljedeće pregovore između lige i sindikata igrača koji nas čekaju ili sljedećeg ljeta ili za dvije godine (obje strane imaju opt-out klauzule koje mogu pokrenuti 2023.).

Ovakva sranja mogu gurnuti vlasnike u poziciju u kojoj će tražiti nove mehanizme za kontrolu igrača. Nitko ne voli kad ga drugi čine budalom, a najmanje od svih likovi koji su navikli biti šefovi u svojim poslovima i koji su teški milijarde i milijarde dolara. Osim toga, vlasnici će moći potegnuti kartu kako je takva sloboda igračima koji ni ugovore ne poštuju dugoročno loša za ligu, pogotovo za small market franšize koje neće imati mehanizme kojima mogu zadržati svoje najbolje igrače. Što će utjecati na paritet, ali — jer koga briga za paritet — i na vrijednost franšiza na tržištu. A ligi je itekako stalo do toga.

Pregovori oko CBA tako bi se mogli pretvoriti u gadnu sapunicu. I jedna i druga strana će, vjerujem, napraviti sve da izbjegnu lockout, ali kuloari šuškaju da vlasnici smatraju kako se odnos moći debelo preselio na stranu igrača te će ga pokušati vratiti u ravnotežu. Ostaje da vidimo hoće li zbog toga napraviti nekakve ustupke, ali stvari će bez njih sasvim sigurno postati usijane. Zamislite kako li će samo klimavo izgledati Durantov legacy ode li liga radi njegova traženja u lockout. Pogotovo kad uzmemo u obzir koliko su dobri bili odnosi sindikata i Adama Silvera bili prije čitave ove zavrzlame.

Daleko smo od toga, tu se više radi o gatanju nego o projiciranju što će se dogoditi. Svejedno, trend nije bajan i imam dojam da igrači polako potkopavaju sve ono što su prijašnje generacije radile kako bi im omogućile uistinu lagodan život, a sve zbog prenapuhanog osjećaja vlastite važnosti i nonšalantnog odnosa prema radu. Da se razumijemo, nikad nisam na strani vlasnika, ali to ne znači da su igrači (KD, Kawhi, Irving, Simmons) u pravu. Nadam se samo kako će se stvari bezbolno razriješiti. Bob Cousy, Oscar Robertson, Tom Chambers i Larry Fleisher zaslužili su bolje.