Praćenje NBA lige zna biti svojevrsni križ. Ne mislim pritom na potpuno zapostavljanje ljudskih odnosa u vrijeme playoffa ili stjecanje bioritma koji više dolikuje nekakvom pekaru. Mislim na konstantne rasprave s površnim pratiteljima košarke koji nisu pogledali pet NBA utakmica u zadnjih 10 godina, ali zato svima imaju potrebu objasniti zašto je najjača košarkaška liga svijeta smeće.

Njihovi argumenti, ako ih tako možemo nazvati, svode se na prikazivanje NBA kao cirkusa, spektakla za mase lišenog navijačke strasti koja, tobože, sportu daje legitimitet. Popularan je i argument o prevelikoj specijalizaciji igrača, pa se određenim zvijezdama zamjeralo to što nemaju igru leđima, ili visok postotak slobodnih ili vanjski šut, dok su Europljani hvaljeni kao kompletni, renesansni igrači. Pritom, često znaju pasti i nonšalantni rasistički komentari — jer, jebiga, treba i taj dio naglasiti. Takvi likovi bili su ujedinjeni pod geslom “NBA nije prava košarka”.

Nakon 20-ak godina ozbiljnog praćenja basketa ovakvi likovi su mi prestali ići na jetra i danas su mi smiješni. Kao da slušam dvojicu 18-godišnjaka u corpse paintu kako raspravljaju o tome jesu li Liturgy i Deafheaven čru black metal ili su pozeri. No jednu im stvar moram priznati, u jednoj stvari su u pravu.

NBA košarka je negledljiva. Bolje rečeno, završnice napetih utakmica su negledljive.

Nitko nema strpljenja potrošiti 15 minuta na tri minute igre. Nisu 1980-e ili 1990-e pa da nemate izbora

Lakersi i Celticsi servirali su nam jednu od najboljih utakmica sezone. Povijesni rivali susrela su se u Los Angelesu u utakmici koja je trebala potvrditi formu obiju momčadi. Lakersi su izgubili samo jedan susret u veljači, a high screen LeBrona Jamesa i Anthonyja Davisa počeo je izgledati kao najmoćnije oružje u čitavoj ligi. Celticsi su u tom trenutku dobili 10 od zadnjih 11 utakmica* uz sjajne partije Jaysona Tatuma koji je polako počeo pokazivati znakove da bi jednog dana mogao postati top 10 igrač lige.

*Oba poraza došla su od iste ekipe — Houston Rocketsa. Microball!!!!

Bilo je zanimljivo gledati kako se Tatum nosi s LeBronom, kako Kelti guraju Jaylena Browna da čuva AD-ja na defenzivnom skoku, kako Frank Vogel još uvijek ne zna na koju se petorku može osloniti, kako Gordon Hayward oscilira unutar 48 minuta od briljantnog do prestrašenog, koliko je Bostonova sposobnost da rotira svoja krila prepreka za suparnike, koliko je nedostatak kvalitete visokih (unatoč solidnoj obrani Daniela Theisa) prepreka za njih same, koliko je Kyle Kuzma dobar scorer u onih 20 utakmica godišnje kada ga ide i koliko je sramotno da Alex Caruso nema veću minutažu jer je trenutno za koplje iznad Rajona Ronda. Bila je to utakmica koja je u potpunosti opravdala očekivanja.

A kada je Tatum položio loptu za izjednačenje tri minute prije kraja, bilo je jasno da nas čeka borba do posljednjeg napada.

Završnica je bila sjajna. Davis i Brown su zabili trice, Hayward je izvukao glavu iz dupeta i zabio dvojku, LeBron je 30 sekundi prije kraja pogodio prekrasan šut iz okreta za +1 i onda je dvoboj, jebiga, riješen s linije. Problem je samo što se ta sjajna igračka završnica razvukla kao tijesto za savijaču, dok su suci brljali kako s očitim pogreškama, tako i s neprestanim pregledavanjima snimki, a treneri zvali time-outove nakon svake akcije. Tako su tri minute igre odigrane kroz više od 15 minuta realnog vremena, a utakmica je umjesto brutalne završnice doživjela antiklimaks. Kao da ste pola sata prejebenog seksa umjesto orgazmom završili zabijanjem prstiju u oba oka i defekacijom po glavi partnera.*

*Osim ako se na to palite. Iskreno, ne želim nikog kink shameati, ali eww.

Pregledavanje snimke, koje je nužno u tijesnim utakmicama, samo je naglasilo problem koji postoji još od početka milenija kada je liga krenula potpisivati TV ugovore teške milijarde dolara te je nekako morala izmisliti prekide u igri kako bi TV kućama omogućila prostor za prodaju reklama. Prije 12-13 godina webom je kružio strip u kojem NBA glavešine objašnjavaju Davidu Sternu kako liga mora izmisliti novi tip time-outa koji bi trajao dulje od minute, ali ne zna kako da ga nazove. “Znam”, uzvratio je nacrtani Stern, “zvat će se 20 second time-out.”

Liga je nakon desetak godina mazanja očiju odustala od 20 second time-outa, broj prekida je srezala s 18 na 14 i svi time-outovi, umjesto 100, sada traju 75 sekundi. Prosječno trajanje utakmice palo je sa 2:24 na 2:15, što je i dalje predugo za košarkaški susret, ali se da preživjeti. Problem je u tome što u tu stavku ulaze i blowouti ili utakmice koje ulaze u zadnjih par minuta s više od 10 poena razlike i u kojima se prekidi koriste relativno rijetko. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko u prosjeku traju utakmice odlučene s manje od pet razlike. Eliminacija 20 second time outa i rezanje broja time-outova anulirani su trenerskim izazovima koji često traju znatno dulje od time-outa i pregledavanjem snimke u zadnje dvije minute.

U okršaju Lakersa i Kelta imali smo tri regularna time-outa, jedan trenerski izazov i dva pregledavanja snimke u zadnje tri minute. Kad na to nadogradimo četiri odlaska na liniju slobodnih i tehničku pogrešku Bradu Stevensu, koja je također razdužila utakmicu, jasno je zašto je finiš bio toliki antiklimaks.

Nažalost, ovakve završnice tijesnih utakmica više su pravilo nego iznimka. Gledati uživo NBA polako postaje ozbiljan test strpljenja, osobito na geografskim dužinama na kojima vremenska razlika ionako testira gledatelja. Većina mojih poznanika prebacila se na gledanje snimki preko League Passa. U SAD-u sve više gledatelja konzumira NBA preko highlightsa ili se uključuju u utakmice u zadnjoj četvrtini. Nitko nema strpljenja potrošiti 15 minuta na tri minute igre. Nisu 1980-e ili 1990-e pa da nemate izbora, pa ako ugasite utakmicu možete samo ležati na krevetu, preslušavati London Calling ili Odbranu i posljednje dane po 76. put s izlizane kazete ili se glasno žaliti svima kako je dosadno. Dosada je eliminirana, internet ju je ubio, bar na onaj način na koji je postojala do prije 15 godina. NBA mora shvatiti da se natječe za pozornost svojih gledatelja.

Budućnost sporta je ionako nesigurna.

Profesionalni sport kao masovna zabava ionako postoji tek stotinjak i kusur godina. Baseball je do nekidan bio najveći američki sport, da bi njegova kulturna važnost počela kopnjeti te će dodatno izblijediti jednom kada odumre generacija baby boomera, osim u određenim zajednicama poput New Yorka i Bostona. Sport jednostavno nije prilagođen mlađim generacijama koje zahtijevaju neprestanu akciju bez koje im pozornost odluta na zabavnije stvari. Moguće je da će se nešto slično dogoditi i nogometu, footballu, basketu. U određenoj mjeri. Teško da će profi sport izumrijeti, ali njegova kulturna važnost mogla bi pasti kroz sljedećih 50-ak godina, poživi li planet toliko dugo, kako stasaju generacije koje jednostavno ne žele utrošiti dva do tri sata na zabavu u kojoj ne mogu sudjelovati.

Važnost klubova kao integralnih i integrirajućih dijelova zajednice se srozala u zadnjih 30-ak godina — bilo zbog toga što je sudjelovanje u životu klubova postalo preskupo, bilo zbog toga što su određene navijačke skupine monopolizirale pojam ljubavi prema klubovima uvelike kao vid otpora prema spomenutim poskupljenjima. Pitanje je hoće li okopnjeti i važnost klubova kao zabavljača.

Hiperkompetitivni momci, koji u načelu čine osovinu sportskih liga, sve će se više osipati i prelaziti u e-sports zajednicu, osobito kada honorari dodatno nabujaju. Fortnite trenutno ima 250 milijuna registriranih igrača, što nije puno manje od 265-275 milijuna registriranih nogometaša koliko se procjenjuje da ih ima diljem svijeta. Istina, Fortnite sigurno neće trajati stoljeće i pol koliko traje nogomet, već će mu se popularnost smanjiti pojavom nečeg novog, kao što je pala i Doti i LoL-u i CS:GO i štatijaznam čemu, ali svi ti igrači navučeni na e-sports prebacit će se na nešto drugo i sa sobom povući još mlađe generacije željne zabave i natjecanja.

Prije 20 godina su glavni problemi trenera bili izlasci, žene, kartanje, alkohol i povremeno korištenje kanabisa i kokaina. Danas je stvar malo drugačija. Upitan tko je njegov najveći protivnik, David Fizdale, sada već bivši trener Knicksa, kao iz topa je ispalio “Fortnite”, objašnjavajući kako njegovi igrači gejmaju čitavu noć zbog čega se ne uspijevaju naspavati za sutrašnje treninge. Zamislite da je bolesnik poput Michaela Jordana nekoć imao video igre na raspolaganju? Sve one priče o tome kako je nabavio reket za stolni tenis i vježbao kako bi pobijedio sljedeći put, sada bi bile transferirane u svijet igara. S njih je skinuta stigma geekštine te će privlačiti sve više i više ljudi, kako igrača tako i gledatelja.

NBA zbog toga mora napraviti sve kako bi prilagodila ritam igre novijim generacijama.

Ne mora to biti nešto drastično — koliko god moja predviđanja bila naizgled katastrofična, čvrsto sam uvjeren da će i u budućnosti ljudi biti fascinirani kako iskazima čistog atlezicizma tako i taktičkim nadmudrivanjem sportaša — ali neke stvari se moraju počistiti. Prvenstveno završnice napetih utakmica. Opcija ima, pitanje je samo koje implementirati.

Odluka da se na All-Staru u četvrtoj četvrtini igra do fiksnog broja poena i bez TV time-outa bila je sjajna jer je eliminirala hrpetinu stvari koje mrzimo kod završnica utakmica poput namjernih faulova, ali je preradikalna za implementaciju u ovom trenutku jer bi narušila povijesni kontinuitet igre. Eliminacija broja time-outova u zadnjih par minuta bio bi dobar početak, kao i eliminacija sudačkih pregleda snimki — umjesto toga mogao bi se povećati broj trenerskih izazova, čime bi se povećao njihov upliv u rezultat utakmice.

Centralizacija i ubrzavanje pregledavanja snimki također ne bi bila za odmet, a osobno bi najradije vidio rješenje u kojem time-outovi u zadnje dvije minute samo znače zaustavljanje vremena i napredak lopte bez dogovora sa strane. Istina, u tom slučaju ne bismo vidjeli neka briljantna trenerska rješenja — ali ako ćemo biti iskreni, većina ekipa završava utakmice izolacijama svojih najboljih igrača, tako da nisam siguran koliko bi točno izgubili eliminacijom pokojeg ATO-a.

Nema sumnje u to kako bi implementacija nekih novih pravila znatno utjecala i na količinu prostora za prodaju reklama, ali NBA tu čeka dodatna bitka obzirom na pad gledanosti na kabelskim televizijama i prelaskom mlađih generacija na streaming servise. Bit će zanimljivo gledati kako će se sportske lige, koje su zarađivale ogromne količine love od TV prava, prilagoditi novim uvjetima na tržištu koji će se pojaviti kroz sljedećih 10-15 godina. Lako je moguće da u novom TV svijetu eliminacija pokojeg time-outa neće biti bitna jer će se liga monetizirati na neki drugi način.

No, to su sve puke želje. NBA za sada ostaje takva kakva jest — nesavršena. Što ne znači da i dalje neću biti budan do šest ujutro, da neću gledati svaku utakmicu playoffa, da neću napeto čekati zadnje šuteve kao što sam čekao u utakmici Lakersa i Celticsa. Ali ću istovremeno pizditi. Ali ću imati mob sa sobom i surfati netom dok traju prekidi. Ali ću biti nezadovoljan antiklimaksima.

Seks je super kakav god bio, ali ipak je bolji kada završi orgazmom. NBA također.