Iz današnje je perspektive lako zaboraviti kako su kup natjecanja nekoć davno bila primarna u nogometu. Dok ih danas navijači i stručnjaci redovito promatraju kao po važnosti podređena ligaškima — što zbog vremenskog uloga, što zbog većeg utjecaja sreće i nasumičnosti — nekoć su ona bila jedina natjecanja na svijetu.
Prva utakmica FA Cupa odigrana je 1871., što je bilo 17 godina prije prve ligaške utakmice. Copa del Rey osnovan je 1903., dok je španjolska liga počela s radom 1929., a Francuzi su svoj prvi kup održali 13 godina prije osnivanja lige. Coppa Italia sedam je godina stariji od jedinstvene lige, iako je kod naših prekomorskih susjeda organizacija natjecanja bila poprilično specifična pa se za početnu godinu osnivanja lige može uzeti i 1898., što bi malo uništilo naš narativ, ali to nije bila liga po današnjem poimanju jer je uključivala niz regionalnih natjecanja nakalemljenih na kup sistem.
Slična je stvar vrijedila i u Njemačkoj u kojoj su savezne države odigravale svoja prvenstva često lokalizirana na malim turnirima prije nego što bi se ustvrdili putnici u nacionalno finale, sve dok 1933. nacisti nisu organizirali Gauligu u sklopu svog procesa nazvanog Gleichschaltung — njime su, kroz manipulaciju upravnim tijelima, pokušavali nacificirati Njemačku. Gauliga je stala na kraj ideji o jedinstvenoj Reichsligi koju su zagovarali utjecajni ljudi u nogometnim krugovima poput izbornika Otta Nertza, a koja je zaživjela u kup iteraciji osnivanjem DFB Pokala dvije godine kasnije.
Bilo kako bilo, kup natjecanja bila su sastavni dio nogometa od samih njegovih početaka, pa nije čudno to što su ih europski savezi u drugim sportovima počeli organizirati, čak i kod neeuropskih sportova kao što je košarka. Neki su to napravili ekspresno — poput Španjolaca, koji su prvi košarkaški Kup kralja organizirali 1933. kada je Rayo Club Madrid svladao Madrid CF rezultatom 22-11 u finalu (blagoslovljeni bili Danny Biasone i Leo Ferris, koji su uveli sat za napad u košarku) — a neki malo kasnije, kao Talijani, koji su svoj prvi kup dodijelili pred početak varljivog ljeta 1968. No, u svim je slučajevima organizacija kupa bila prirodni proces, čvrsto etabliran u europskoj sportskoj tradiciji.
Umjesto All-Star utakmice trebali smo imati kup. Ne ovu bezvezariju kakvu ćemo imati iduće sezone nego pravi kup, po uzoru na Copu del Rey
Amerika nema tu tradiciju. Istina, sva tamošnja ligaška natjecanja u sebi sadrže kup sisteme u vidu doigravanja, ali nemaju posebna natjecanja za čije se osvajanje dodjeljuje poseban trofej. Osim u MLS-u koji, kao gotovo sve nogometne lige na svijetu, direktno kopira europsku tradiciju.
To će se promijeniti iduće NBA sezone kada će se, po prvi puta u povijesti, odigrati NBA kup.
Natjecanje za sad nosi generičko ime In-Season Tournament, što ima potpunog smisla s obzirom na najavljeni format. Veliki Bill Simmons, prije nego je prestao pisati sjajne kolumne i počeo snimati bezveznjikave podcaste, zagovarao je kup turnir kojeg je krstio Entertaining as Hell Tournament. No, ništa slično nećemo dobiti. Kup koji će NBA organizirati na papiru zvuči em bezvezno, em besmisleno.
Ukoliko niste popratili video u kojem Richard Jefferson objašnjava model novog natjecanja na lošiji način nego što ja svojim zbunjenim prijateljima objašnjavam pravila tek kupljene društvene igre, dopustite da vam ukratko objasnim kako će taj kup izgledati.
Ekipe sa Istoka nasumično su podijeljene u tri skupine, ekipe sa Zapada nasumično su podijeljene u tri skupine. Kroz studeni će sve momčadi unutar istih skupina igrati svaka sa svakom. Te će se utakmice brojati ne samo za regularnu sezonu, nego i za kup. Šest osvajača grupa i dvije najbolje druge plasirat će se u završnicu, koja će se igrati po nokaut sistemu. Četvrtfinala će se igrati na parketu momčadi koje imaju ulogu nositelja određenu plasmanom u prošlogodišnjoj regularnoj sezoni, dok će se polufinale i finale igrati u Las Vegasu. Sve utakmice, osim finala, ulazit će u skor regularne sezone.
Prvenstveni razlog za postojanje ovog natjecanja je pokušaj NBA lige da podigne gledanost utakmica u sušnoj sezoni. U američkom mainstream sportskom prostoru obično se kaže kako za NBA nikog nije briga sve do Božića, što podaci o gledanosti potvrđuju. Kalemljenje nekakve dodatne važnosti na utakmice trebalo bi podići brojke, ili bar tako misle u uredima lige. Znate onu utakmicu Wizardsa i Hornetsa koju ni pijani ne bi gledali? E, pa sad se računa za kup! Mmmmmm, primamljivo.
Problem je samo u tome što će prosječne gledatelje i dalje boliti ona stvar za ishod utakmice dviju ne baš zanimljivih ekipa koja se, eto, održava u sklopu nekog novog i pomalo zbunjujućeg, dislociranog natjecanja. Pa će takav dvoboj opet pratiti samo pacijenti koje zanima kako će skupa igrati Lamelo Ball i Brandon Miller, može li Mark Williams slomiti tablu i koliko nošenih će suditi Jordanu Pooleu.
Imam dojam da je liga napravila gadnu pogrešku kod osnivanja ovog natjecanja. Imala je priliku konačno riješiti problem All-Star utakmice, ali je nije iskoristila. Umjesto ovakvog kupa trebalo je konačno raskrstiti s All-Starom za vijeke vjekova. Ta utakmica zanima samo ljude koji mrze košarku. Nezanimljiva je i nepotrebna, a gledanje zvijezda kako kaskaju parketom, zakucavaju kao na treningu i rokaju trice s centra preraslo je u teško mučenje. Pokušali su promjenom izbora momčadi i uvođenjem Elam Endinga malo je osvježiti, ali nije pomoglo. All-Star utakmica je abominacija i ostat će abominacija dok god igrače nije briga za njen ishod.
Mogli smo lijepo imati izbor za All-Star igrače kao svojevrsnu nagradu za uspjeh u polusezoni, čime bismo nastavili dugogodišnju tradiciju, ali sama utakmica? Ne, hvala. Umjesto nje trebali smo imati kup. Ne ovu bezvezariju kakvu ćemo imati iduće sezone nego pravi kup, po uzoru na Copu del Rey. Skupi osam najboljih ekipa u polusezoni neovisno od geografske pripadnosti (dakle, mogu biti tri sa Zapada i pet s Istoka, ako se tako poklopi), šibni ih u Las Vegas, pusti ih da igraju turnir na eliminaciju, pobjednik dobiva trofej, igrači dobivaju novčane bonuse, MVP nagrada na kupu se računa kao jedan od faktora za dobijanje supermaxa kod potpisivanja ugovora. To bi bio Entertaining as Hell turnir, a ne ovo.
Jedina dobra stvar kod novog natjecanja su novčane nagrade koje će se isplatiti igračima. Poraženi u četvrtfinalu dobit će 50.000 dolara po glavi, dok će osvajači kupa dobiti po pola milijuna dolara. To je lova koja igračima poput LeBrona Jamesa ili Giannisa Antetokounmpa ne znači ama baš ništa, ali trebala bi motivirati slabije plaćene igrače, dok će najbolje doći grijačima klupe koji će za dvije do tri godine napustiti NBA i više nikad se neće vratiti.
Premda je objava formata kupa za mene bila poprilično razočaranje, pogotovo kad uzmemo u obzir da se organiziranju ovog natjecanja pričalo još od doba Davida Sterna, valja uzeti kako je ovo tek početak u zemlji koja nema kup tradiciju. NBA liga tisuću je puta pokazala da nije vezana za svoju prošlost na način na koji je to, na primjer, baseball ili nogomet, te je spremna iterirati određenu ideju dok ne pronađe dobitnu formulu, pogotovo u posljednje vrijeme. Možda jednog dana NBA In-Season Tournament, vjerojatno pod nekim novim imenom (Kup Kobeja Bryanta nameće se kao najizvjesnije riješenje), uistinu bude natjecanje koje će izazivati uzbuđenje.
No, zasad ništa od toga. Liga je zapucala zicer i promašila. Srećom pa se lopta odbila natrag u njene ruke. Vidjet ćemo što će napraviti s njom.
