Poput Amera koji satima, danima čekaju u redu pred dućanima, spavajući u šatorima, stražareći u smjenama očekujući taj sveti blagdan konzumerizma, veličanstveni Crni Petak, napeti kao puške, spremni ubiti Boga onome tko posegne za istim predmetom kojeg su zaokružili u katalozima, tako su general manageri u NBA-u dočekali početak prijelaznog roka. Spremni za šoping.
NBA liga dugo je držala vrata svog trgovačkog centra zatvorenima. GM-ovi nisu imali priliku unaprijediti (ili unakaziti) svoje momčadi još od veljače kada je okončan prijelazni rok. Ljeto, inače njihovo vrijeme, prepušteno je igračima koji su na Floridi priveli prvenstvo kraju, a oni su se morali strpiti. Čim je moratorij na trgovanje podignut, krenule su razmjene igrača. I to kakvih igrača!
Chris Paul završio je u Sunsima, Jrue Holliday i Bogdan Bodganović (jedan za siću, drugi za puno, puno, puno, bolesno previše) našli su se u Bucksima koji panično pokušavaju zadržati Giannisa, Robert Covington je unaprijedio Blazerse, Džanan Musa i Bruce Brown razmijenili su adrese, dok su se Lakersi ojačali Dennisom Schröderom, legitimnim kandidatom za šestog igrača netom završene sezone. No, liga još uvijek nije odradila svoj najveći trejd, onaj koji se s nestrpljenjem očekuje i koji će se možda dogoditi, možda neće, ali nema sumnje da je itekako realističan.
James Harden je navodno zatražio trejd iz Houstona.
Igračima ne trebaju navijači kad imaju fanove. Što će Hardenu značiti 300.000 Houstonovih navijača kada ima dva milijuna svojih fanova?
Nakon niza godina u kojima su Rocketsi bili dark horse na Zapadu, u različitim nijansama crne, ekipa se odlučila za radikalne promjene nakon završetka doigravanja u kojemu je njen radikalni pristup košarci pokazao kako u ovom trenutku, s ovim igračima, ipak ne može protiv establišmenta.
Otišao je arhitekt Rocketsa Daryll Morey, otišao je trener Mike D’Anthony, a uskoro su se pojavila i šuškanja da Russell Westbrook napušta franšizu. Čini se da Harden, koji je de facto bio jedina konstanta franšize i njezin čitav ofenzivni sustav, nije sretan stanjem, čemu definitivno doprinosi vlasnik Tillman Fertitta — djelomično zbog svojih političkih naginjanja, djelomično zbog škrtarenja. Fertitta nikada dosad nije platio luxury tax, a definitivno ga ne planira platiti ovih dana kada je njegov ugostiteljski biznis u krizi zbog korone. Rocketsi bi tako u svega par mjeseci s pozicije atipičnog, nekonvencionalnog poluizazivača mogli pasti na poziciju franšize koja kreće u novu izgradnju rostera.
No, kako je moguće da Harden traži trejd kad su mu ostale dvije godine ugovora, pitat ćete vi. Odnosno pitali biste da niste pratili NBA zadnjih nekoliko godina, tijekom kojih su zahtjevi najboljih igrača za promjenom momčadi postali poprilično česti, od Kawhija Leonarda do Anthonyja Davisa. Oni su počeli prije nešto više od 15-ak godina, ali obično su bili rezervirani za nezadovoljne zvijezde u posljednjim godinama ugovora kada su momčadi morali odrađivati neželjene trejdove kako bi bar nešto dobili zauzvrat, ali danas nije bitno jeste li ugovor potpisali prije četiri godine ili prije dva mjeseca — ako ste zvijezda i ako ste nezadovoljni, velika je šansa da ćete dobiti ono što želite.
Kako smo došli do toga? Put je kompleksan te obuhvaća niz faktora, od socioloških do ekonomskih. Ili se barem meni čini da je tako.
1. Agenti
Znate li tko su Jeff Schwartz, Rich Paul, Mark Bartlestein, Aaron Mintz ili Bill Duffy? Radi se o nekim od najmoćnijih ljudi u svijetu profesionalnog sporta. Radi se o NBA agentima čiji puleni zarađuju sveukupno preko 200 milijuna dolara godišnje. Njihova moć ne proizlazi iz sposobnosti da ispregovaraju najbolje uvjete za svoje poslodavce, da im olakšaju poslovnu, pravnu i birokratsku stranu života ili da zadovolje hirove zvijezda za koje se brinu, njihova moć proizlazi iz umreženosti. Njihova moć proizlazi iz toga što se ne brinu za jednog talentiranog pojedinca već za više njih, a to omogućuje da manipuliraju franšizama koji pikiraju velike igrače.
Želite igrača poput LeBrona? Morat ćete se pobrinuti za bar još jednog igrača iz Klutch Sports grupe, bilo sad, bilo u budućnosti. Agenti su ljudi kojima ne želite stati na prste budući da imaju sposobnost usmjeriti igrače daleko od vaših šapa.
Ukoliko čovjek pod ugovorom s Jeffom Schwartzom zatraži trejd prije isteka ugovora, vi ga možete odbiti i prisiliti da igra, ali pritom nećete u svlačionici imati samo nezadovoljnu zvijezdu, već riskirate da u budućnosti, za godinu ili pet, neka buduća Schwartzova zvijezda preskoči vašu franšizu jer zna da nećete udovoljiti njegovim željama. Agenti su prokleto jaki, pametni i iz sjene koji vuku konce; dok god imaju sposobnost formirati budućnost, franšize će paziti kako ne razbjesniti njihove pulene kako im se to ne bi obilo o glavu kroz nekoliko godina.
2. Glupost generalnih menadžera
Koje su sve glupe stvari obilježile nulte godine? Low-cut jeans, nu-metal, one ružne majice s natpisom neki grad+godina u sedam različitih fontova (tipa San Francisco 1986) koje nisu značile apsolutno ništa, treći emo val u kojem su bendove poput Rites of Spring, Cap’n Jazz i American Football zamijenili Dashboard Confessional i Tokio Hotel*, moje dvadesete. No, daleko najgluplja stvar od svih bili su potezi generalnih menadžera u NBA ligi.
*Btw, kad smo već kod trećeg emo vala, jel netko zna koji se vrag tad događao u Novom Marofu? Išao sam relativno često u Varaždin tih godina, i svaki put kad bismo stali u Marofu u bus bi ušla hrpetina emo klinaca koji su izgledali kao da imaju najpopularnije stranice na Myspaceu. Marof, emo prijestolnica.
Danas sve franšize zapošljavaju analitičare koji se bave financijskim modelima, koji se bave CBA-om, koji se bave salary capom te su oni ključni u stvaranju dugoročne strategije franšiza. No, u nultima su se samo rijetki GM-ovi brinuli o takvim stvarima, potpisujući igrače leva-leva, trošeći draft kapital i prostor pod capom kao da je nepresušan, čudeći se što godinu ili dvije nakon svojih suludih potpisa imaju ne samo ekipu koja je očajna, nego koju ni pod razno ne možete upristojiti, osim ako s druge strane na naletite na jednaku budaletinu (što je, budimo realni, bilo relativno često).
Majstori su bili toliko loši da su im trebala dva amnesty clausea u periodu od šest godina — godine 2005., kada se on odnosio samo na luxury cap, te 2011., kada se odnosio na čitav salary cap. Likovi su amnestirali igrače koje su potpisali samo godinu ili dvije ranije, pokazujući svoju potpunu nesposobnost da projiciraju što će se dogoditi u budućnosti — što je, onako, poprilično važan dio posla.
No, GM-ovi su našli načina da doskoče svojoj nesposobnosti.
Kako bi onemogućili da unište svoje franšize na duži period, u novi su CBA ubacili pravila o kraćem trajanju ugovora. No, premda vam u nekim slučajevima, kao kada potpišete Timofeja Mozgova, kraće trajanje ugovora ide u korist, u drugim slučajevima ono vam odmaže. Kao npr. u kontroli svojih superzvijezda. Čim potpišu novi ugovor, velike zvijezde znaju da će kroz tri ili četiri sezone opet imati šansu tražiti novu momčad, što se događa sve češće i češće. S GM-ovima nikad na zelenu granu, iako nema sumnje da su se znatno poboljšali.
3. Era individualizacije
Što je brend koji liga prodaje? Nekoć su to bile igra i momčadi — Lakersi, Bullsi, Knicksi, Celticsi. Njihovi logotipi bili su ono što donosi šušku, pogotovo ako su dolazili iz velikih tržišta. No kroz zadnjih 30-ak godina dogodila se izrazita individualizacija kolektivnih sportova, posebno u ligi koja je zbog malog broja igrača i zbog ogromnog utjecaja najboljih na igru brzo shvatila kolika je marketinška vrijednost pojedinca, koristeći Dr. J-a, Larryja Birda, Magica Johnsona i Michaela Jordana kako bi se prodala. Tijekom tog procesa, kojemu su pripomogli i ciklus vijesti od 24 sata, internet, društvene mreže i senzacionalizam, fokus navijača pomakao se s ekipa na igrače, pa danas npr. LeBron ima više navijača od većine momčadi u ligi.
Zajedno s popularnosti dolazi i moć — ona najveća, financijska, a s njom dolazi i sposobnost određivanja vlastite sudbine. Ni veliko tržište danas više nije bitno; Kevin Durant izgradio je kult ličnosti igrajući u Oklahomi, Kawhi u San Antoniju i Torontu, Zion Williamson zapalio je svijet prije nego što je zaigrao i minutu za New Orleans. Pravo tržište je ono virtualno i iz njega igrači crpe sposobnost samoodređivanja.
U takvom svijetu, koji je uvelike stvorila liga jureći za svevišnjim dolarom, ne čudi to što zvijezde uspijevaju dobiti sve što požele, pa makar to bilo osporeno ugovorom. Dapače, mogli bismo slobodno reći kako ligi i paše ovakvo stanje. S vremena na vrijeme neki će vlasnik nastradati, ali trejdovi i dolasci zvijezda generiraju interes s kakvim se mogu mjeriti samo NBA finala, i to ne sva. Postovi o dolasku Davisa u Lakerse ili Paula Georgea i Kawhija u Clipperse lani su bili daleko najčitaniji na Redditu. To nekog vraga znači.
Kada zbrojimo sve ove faktore zajedno, ispada da igrači nisu ništa krivi. Oni samo koriste splet okolnosti. I premda je takva izjava malo nategnuta, ona nije daleko od istine. Želite povući pitanje lojalnosti? Kakve kurčeve lojalnosti?!
Igračima ne trebaju navijači kad imaju fanove. Što će Hardenu značiti 300.000 Houstonovih navijača kada ima dva milijuna svojih fanova, a dobit će ih još bar 400.000 ako ode u Netse ili Philu. Reperkusija za njega nema. Možda će se pisati negativno o njemu nekoliko dana, ali tu će priču zamjeniti nešto drugo, pa treće, pa četvrto, a Hardenov se odlazak možda neće zaboraviti, ali uvelike će se smanjiti njegov značaj, kao što se desilo u slučajevima s Kawhijem, Georgeom ili Davisom. Pamtit će mu to navijači Rocketsa i to je to.
Što je s odanošću momčadi? Dajte, pa toga nema više ni u Europi, gdje i postoje nekakvi razlozi za odanost. U SAD-u, gdje ne stasate u okvirima franšize, gdje na vas gledaju kao na komoditet, gdje vam se događa ono što se dogodilo jadnom Rickyju Rubiju koji je kupio kuću u Phoenixu, popunio poziciju pleja koju su tako dugo tražili i odigrao najbolju sezonu karijere samo da bi bio šupiran za Chrisa Paula — e, pa tamo odanosti nema. Jer je ne treba biti. Samo se rijetke franšize se prema rijetkim igračima odnose kao prema punokrvnim ljudskim bićima. Nije da pretjerano žalim NBA zvijezde; za svoj su status neljudi itekako dobro plaćeni, ali razumijem zašto ne osjećaju ni trunčicu odanosti prema svojim timovima i zašto će, čim zagusti, tražiti premještaj. Kada tako postavimo odnose, nema mjesta čuđenju i ljutnji jer najbolji igrači odlaze iz momčadi prije roka.
No, bez obzira što veliki Srđan Sacher rekao, ima mjesta suzama. Jer tko na kraju najebe? Navijači. Pravi navijači. Oni koji i u ovoj glupoj 2020. daju dio svoga srca svojim ekipama, kao emotivno ograničene budaletine koje bacaju svoje osjećaje pred ljude koje za njih nimalo nije briga, u situacije koje ne mogu kontrolirati. Znam, jer sam jedan od njih. No, ako ste navijač u ovom modernom NBA-u, morate znati da ćete kad-tad biti iznevjereni i izdani, što će navijači Rocketsa vrlo vjerojatno saznati ove ili možda sljedeće godine. Tako to ide.
To je, što se popularno kaže, Novo normalno.
I baš kao ni drugo Novo normalno, ne sviđa mi se pretjerano, ali za trenutno stanje krivim ligu. Zato što nas je do ovoga dovela i zato što ništa neće promijeniti u budućnosti.
