Prijelazni rok u postsezoni NBA lige nije nalikovao na normalan prijelazni rok. Neke su momčadi toliko izmijenile svoju igračku strukturu da bi se čovjek zakleo kako su upalile videoigru NBA2K i započele novu karijeru s uključenom opcijom za fantasy draft. Kapitalci su mijenjali kampove, 20-ak sadašnjih i bivših All-Star igrača je promijenilo franšize, a navijači su padali u depresije ili ekstaze, ovisno kojim su kampovima pripadali.
Prijelazni rok generirao je skoro jednaku količinu interesa u javnosti kao i doigravanje, ali nisu svi bili zadovoljni načinom na koji su se informacije o tržištu igrača plasirale u javnost. Gotovo svi veliki prijelazi kompletirani su kroz prva dva-tri dana, a građanstvo je o njima bilo instantno obaviješteno putem Twittera i Instagrama, toliko instantno da su GM-ovi i vlasnici franšiza koje su izgubile velike zvijezde lagano pustili paru na uši kao u crtićima iz 1950-ih.
Razlog je, naravno, legendarni tampering.
U prijevodu, NBA liga ima pravila da druge franšize nemaju pravo izražavati interes u javnosti za igrače koji su pod ugovorima s drugim franšizama, niti komunicirati s njima privatno, bez obzira bilo to po službenoj dužnosti ili prijateljski među igračima, sve dok ugovori i službeno ne isteknu i igrači uđu u free agency.
Novo pravilo je, budimo sasvim ozbiljni, priglupo
NBA franšize generalno se drže antitampering zakona koliko se vozači crnih BMW-a drže pravila da moraju uključiti žmigavac kada skreću s glavne ceste; dakle, slabo i nikako. Zivkaju se igrači leva-leva, pljušte poruke na WhatsAppu (osim kod New York Knicksa, oni koriste Viber), nagovara ih se da pređu u druge ekipe, a liga tek tu i tamo podijeli koju kaznu najgorim prijestupnicima (uglavnom LA Lakersima) koje variraju od 100 do 500 tisuća dolara.
Liga je odlučila stati tome na kraj i donijela nova pravila koja su, ako ćemo pošteno, zapravo ista kao i stara. Promijenile su se kazne, sada su drastično strože i ne uključuju samo poprilične financijske reprekusije koje sežu do 10 milijuna dolara, nego i moguće gubljenje pickova na draftu, suspenzije glavešina franšiza i poništavanje spornih ugovora. Promjene su prihvaćene jednoglasno, svih 30 franšiza ih je izglasalo (23 glasa od 30 bila su dovoljna) što je poprilično smiješno — to je kao da lisice izglasaju kako je amoralno jesti piletinu taman nakon napada na kokošinjac, ili da čelnici hrvatskih parlamentarnih stranaka izglasaju stroge kazne za malverzacije u javnoj nabavi.
Jedina promjena istinski vrijedna spomena je ujedno i promjena o kojoj se najviše razglabalo, a to je pravilo da ured komesara lige Adama Silvera svake godine nasumično može izabrati pet franšiza nad kojima ima pravo provesti punu reviziju, što uključuje zaplijenu i vršljanje kroz mobitele službenih osoba koje, po novom, najmanje godinu dana moraju sačuvati svu komunikaciju s agentima igrača.
Maknemo li na stranu šaljive konotacije ovog pravila — Silver u uredu skrola po fotkama u mobitelu, ne znam, Neila Olsheya samo da bi naletio na sejvane slike pitona Grega Odena i tome slično — njegova prava opasnost leži u povećanju ionako velikih prava i moći komesara lige. Moći koja bi jednog dana mogla biti zloupotrebljena.
David Stern započeo je karijeru kao spasitelj, mesija, čovjek koji je za stabilizaciju i popularizaciju lige napravio gotovo toliko koliko i Magic Johnson, Larry Bird i Michael Jordan (a infrastrukturno i puno, puno, punooooo više) da bi na kraju završio kao karikatura samog sebe, kao Emperor iz Star Warsa, izobličen od korištenja svoje moći i utjecaja. Silver nema možda takvu energiju kakvu je imao Stern, radi se o skroz drugačijoj osobnosti, ali znate kako je to s moći i koliko može promijeniti ljude. Ne radi se pritom o ovom konkretnom pravilu, već o tendenciji povećanja kontrole koju komesar ima.
Jer pravilo je, budimo sasvim ozbiljni, priglupo.
Nema nikakve šanse da se ono primjenjuje s bilo kakvim učinkom pošto ga se može zaobići na 100 različitih načina. Osim ako Silver, koji izgleda kao nekakav filmski šef iz CIA-e, i njegova ekipa ne posade prislušne uređaje po svim uredima u ligi, ne mogu nikako spriječiti tampering. Ne možemo slati poruke preko WhatsAppa ili Telegrama sa službenih mobitela? Nema frke, možemo koristiti burnere kao da smo u The Wireu. Ili se nalaziti u sumnjivim uličicama oči u oči. Ili koristiti telefone. Već zamišljam Richa Paula kako ulazi u telefonsku govornicu u mantilu, s naočalama i šeširom na glavi, iz notesa bira broj Michaela Wingera, samo kaže: “Dogovoreno je”, poklopi slušalicu i izađe iz govornice, sumnjičavo se osvrćući oko sebe.
Čitava stvar je urnebesno smiješna, a to što je jednoglasno podržana pokazuje koliko je smješna. Pravila su postrožena da bi se ušutkali nezadovoljnici među franšizama, te da bi se umirili nezadovoljni navijači kojima je puna kapa stvaranja emocija prema igračima samo da bi se isti kroz par godina pokupili iz momčadi (hej, bar ne navijate ni za koga u HNL-u). Dokaz da se radi o šminki je činjenica da nije pokrenuta nijedna istraga o potezima povučenim ovog ljeta, a moglo se tu naći svega i svačega.
Također, činjenica je da će tamperinga biti i dalje. Agenti će pregovarati s GM-ovima drugim metodama komunikacije, igrači će se dogovarati kao što su se dogovarali i dosad, a nagli prelasci iz jedne u drugu franšizu neće prestati. Što me, ako ćemo iskreno, ne pogađa previše. Istina, pravila bi se trebala poštovati, ali tampering je toliko raširena pojava da je NBA insider David Aldridge nedavno tvrdio kako je Mitch Kuptchak, sadašnji GM Charlotte Hornetsa, jedini generalni menadžer koji nije kršio pravila. Zato su Lakersi, njegova bivša momčad, to debelo nadoknadili u ove dvije sezone otkad su mu spičili otkaz.
Zapravo, ako mene pitate, pravila o tamperingu bi se trebala ukinuti. Neka sve bude otvoreno i čisto. Neka se zna tko snubi koga, tko s kim pregovara, neka se izbjegnu šokovi franšizama koje iznenada ostanu bez šansi da potpišu svoju dosadašnju zvijezdu. Jer, sve ove franšize koje su se ovog ljeta žalile na tampering malo podsjećaju na ljude koje su partneri prevarili i onda krivnju svaljuju na ljude s kojima su ih prevarili.
No, krivnja leži u samim partnerima koji su imali potrebu varati i u samim vezama koje ih očito više ne zadovoljavaju. Za dolazak Kawhija Leonarda u LA Clipperse nisu krivi Clippersi već Kawhi i činjenica da više nije želio biti u Toronto Raptorsima, koji god razlog za to bio. Za dolazak Anthonya Davisa u Lakerse nisu krivi Lakersi, već Davis i to što više nije vidio budućnost u New Orleans Pelicansima, vjerojatno zato što mu nisu uspjeli složiti smislenu ekipu otkako je ondje. Za dolazak… Ma, shvaćate što vam želim reći. NBA igrače privlače neke stvari — lova, mogućnost da osvoje naslov, šansa da rade na projektima koji ih zanimaju, šansa da monetiziraju svoju slavu — i nema tog antitampering zakona koji će ih spriječiti da poboljšaju svoje uvjete. To je pravo koje imaju svi zaposlenici ovog svijeta.
Umjesto da se bave čitanjem tuđih poruka, ljudi iz ureda komesara trebali bi smišljati kako prisiliti igrače da ispoštuju svoje ugovore, jer to je bio pravi problem unatrag dvije godine — što su igrači bez ikakvih penala i kazni mogli stvarati pritisak na franšize da ih trejdaju, prijeteći da će otići. Da nije bilo antitampering zakona, nego da je umjesto njih postojalo pravilo koje kaže da igrač trpi penale ako stupi u pregovore s drugim franšizama za vrijeme trajanja postojećeg ugovora, ili da, ako izađe u javnost u pokušaju da stvori pritisak na franšizu s namjerom da ga trejdaju, gubi određenu količinu love (a franšiza možda i pokoji pick druge runde ili šta već), stvari bi bile malo drugačije.
No, stvari po tom pitanju ostaju iste.
Takve će i ostati minimalno do 2023. ili 2024. godine kada ističe postojeći kolektivni ugovor i kada će franšize ući u nove pregovore sa sindikatom igrača. Tek tada ćemo vidjeti što je pravi interes lige (a osobno mislim da im je interes da igrači mijenjaju franšize i dolaze na velika tržišta) i hoće li povući ozbiljne poteze. Jer ovo što je dogovoreno prije nekoliko dana nije ništa više od velikog oblaka dima.
