Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

NBA zaslužuje bolje

NBA Awards su već tri godine nezanimljive, a to je šteta

Otvorio sam oči, po običaju razočaran što se iz svijeta snova vraćam na javu. Stvar je malo popravila spoznaja da sam na godišnjem, i da ću se kasnije baciti u more na pustoj bračkoj plaži. Posegnuo sam za mobitelom, lijeno skrolajući po vijestima u suvremenom ritualu buđenja. Saznao sam kako je Giannis Antetokounmpo postao MVP regularne sezone NBA lige i mogu vam reći jednu stvar — nije me bilo pretjerano briga. Okrenuo sam se drugim vijestima i uskoro počeo razmišljati što bi se moglo kuhati za ručak.

Jasno, jedan od razloga što me za okrunjavanje grčkog velemajstora bolio spolni organ koliko i za turske sapunice, Ples sa zvijezdama ili tirade Stephena A. Smitha bila je činjenica kako smo znali da će Giannis osvojiti nagradu. Pojedini članovi medija objavili su davnih dana za koga su glasali, i uz malo istraživanja dalo se naslutiti kako nagrada po prvi put odlazi u Grčku. No drugi, puno važniji razlog za nebrigu bila je činjenica što je regularna sezona završila prije dva i pol mjeseca.

U međuvremenu smo dobili nove prvake, velike zvijezde su postali slobodni igrači, pali su prvi tradeovi, odrađen je NBA draft. Toliko toga se u međuvremenu dogodilo da je objava MVP nagrade postala beznačajna.

Ovo je treća godina zaredom da dodjela najvažnijih priznanja protječe u duhu potpune ravnodušnosti. Prije tri godine liga došla je na genijalnu ideju da nagrade krene dodjeljivati na gala večeri maštovito nazvanoj NBA Awards. Drake je ugostio igrače u New Yorku, TNT je odradio produkciju, Nicki Minaj i 2 Chainz su zabavljali prisutne svojom muzikom, a Russell Westbrook, odjeven poput detektiva u buddy–buddy cop komediji iz 90-ih (za njegove standarde razočaravajuće normalno), isporučio je lijep, emocionalan govor koji ipak nije uspio zasjeniti govor nekadašnjeg kolege Kevina Duranta iz 2014., još jednom pokazujući da je KD >>> Russ.

Liga je željela dodatno ojačati svoj brend okupljajući sve zvijezde na jednom mjestu stvarajući dojam nekakvih košarkaških Oscara, a takva stvar bila je moguća samo u jednom terminu — na kraju sezone. Dodjela prije početka playoffa nije dolazila u obzir jer su se igrači morali pripremati za najvažnije utakmice godine. Samim time, show je bio osuđen na propast.

Čak i najbolje ideje imaju tendeciju biti žrtvama lošeg tajminga.

Nagrade moraju biti dodijeljene prije doigravanja, sve drugo nema smisla

Show je prve sezone privukao 1,79 milijuna gledatelja, dok je sljedeće, kada se preselio u Kaliforniju, ta brojka pala na 1,21 milijun. Ove godine nagrade je gledalo tek nešto više od milijun ljudi. Istog dana utakmicu ženskog SP-a između SAD-a i Španjolske gledalo je 3,1 milijuna ljudi, dok je KanađankeŠveđanke pratilo 1,5 milijuna. U SAD-u.

Gledaniji od NBA Awardsa tog dana bile su emisije Love & Hip Hop Atlanta, Best Baker in America, House Hunters, WWE Entertainment i Below Deck Meditteranian, reality show o likovima i likicama koji plove jahtom po Sredozemlju i koji je išao u istom terminu kad i NBA show — u devet navečer.

Podsjetimo, utakmice finala ove je godine pratilo u prosjeku 17,6 milijuna ljudi, pri čemu u brojku ne ulaze gledatelji iz Kanade gdje je utakmice u prosjeku pratilo 15,9 milijuna ljudi, odnosno 44 posto čitave populacije. Jasno, glupo je uspoređivati dodjelu nagrada s finalom nekog natjecanja, ali nesrazmjer u brojkama je prevelik. NBA liga željela je kapitalizirati na prepoznatljivosti svojih igrača, na celebrity kulturi, na influencerskoj moći velikih zvijezda. Nisu uspjeli.

Nakon tri izdanja komotno možemo zaključiti kako je NBA Awards jedan veliki antiklimaks sezone.

Što je prava šteta jer su nagrade izuzetno važne. Kada evaluiramo karijere igrača i stavljamo ih u povijesni kontekst, nagrade su obično među najvažnijim parametrima, zajedno s osobnom statistikom i osvojenim naslovima. One ostaju zapisane u knjigama dugo nakon što izbljedi sjećanje na pojedine igrače, a sezone se u uspomenama slijepe jedne za drugu. Nagrade su predmet rasprava godinama nakon što su dodijeljene.

Je li Kobe Bryant zaslužio samo jedan MVP? Kako to da je Steve Nash dobio dva? Kako je moguće da je Bill Russell osvojio nagradu u sezoni u kojoj je Oscar Robertson imao triple double prosjek? Derrick Rose ispred LeBrona Jamesa? Moses Malone ispred Michaela Jordana? Umorni Magic ispred Charlesa Barkleya? Samo jedan za Jamesa Hardena, koji je do sada komotno mogao imati bar tri? Bez obzira na koju stranu spadali u spomenutim raspravama, činjenica je da rasprave postoje i da, ovisno o društvu i količini ispijenog alkohola, mogu postati poprilično usijane.

Nagrade predstavljaju krunu karijere mnogim igračima. Tipovi poput Bena Wallacea ili Rudyja Goberta vjerojatno ne bi imali nikakvu šansu ući u Hall of Fame da nisu proglašavani defanzivcima godine. Lou Williams i Jamal Crawford ostat će upamćeni kroz decenije zbog činjenice da su tri puta bili najbolji šesti igrači lige. Nekim igračima poput Mikea Millera, Tyrekea Evansa ili Emekea Okafora osvajanje nagrade za rookieja godine predstavlja najvažnije individualno priznanje koje su osvojili.

NBA u svojim pokušajima da na silu stvori nekakav košarkaško-komercijalni TV event zapravo šikanira igrače kojima bi nagrade trebale nešto značiti, ali šikanira i gledatelje koji su do trenutka kada se one održavaju izgubili zanimanje i entuzijazam za dodjelu priznanja. Što je prava šteta, jer smo i ove godine imali nagrade koje su manje-više završile u pravim rukama, ali su opet bile dovoljno zanimljive da izazovu nekoliko rasprava.

Je li Harden opet neopravdano izvukao deblji kraj u utrci za MVP-ja? Je li nagrada za najboljeg šestog mogla otići u ruke Montrezlu Harrellu, s obzirom na neefikasnost momčadskog mu kolege Lou Willa? Je li teže napraviti skok od uloge igrača rotacije do uloge treće opcije kakav je napravio Pascal Siakam, ili od uloge kompetentnog startera do All-Star igrača kakav je napravio D’Angelo Russell? Je li Trae Young ipak bio bolji rookie od Luke Dončića ako uzmemo u obzir brutalan finiš sezone? (Moji odgovori: 1. Ne. 2. Da.  3. Russellov skok je zahtjevniji. 4. Hahahahaha hahahaha hahahaha hahaha hahaha, molim vas.)

Bez obzira s koje strane rasprave stajali teško da ćete u njih ulaziti — počeo je free agency i, ako ćemo iskreno, bilo mi je zanimljivije vidjeti da su Hawksi i Blazersi razmijenili Kenta Bazemora i Evana Turnera nego tko je proglašen MVP-jem. Što oslikava koliko je NBA liga zapravo sjebala. Dodjela nagrada trebala je ostati upamćena, ako ništa drugo, po tome što su četiri od šest najvažnijih nagrada otišle u ruke neamerikancima, no ovako neće ostati upamćena po ničemu.

NBA treba popraviti stvar, čak i ako to znači odustajanje od glamuroznog showa kojeg su željeli pretvoriti u nov način za zgrtanje love. Nagrade moraju biti dodijeljene prije doigravanja, sve drugo nema smisla. Dobra stvar je što je komesar Adam Silver do sada bio jako otvoren prema promjenama.

Pokazao je to i jučer kada je u javnost pustio vijest kako NBA liga za svoju 75. godišnjicu razmatra uvođenje velikih novosti. Najvažnija bi svakako bila skraćivanje sezone na 72 utakmice. Nedostatak dvoboja anulirao bi se odigravanjem kupa sredinom sezone po uzoru na europske lige, te implementacije play-in turnira u kojem bi ekipe van playoff pozicija igrale za posljednje mjesto koje vodi u doigravanje, čime bi se dodatno obeshrabrilo tankiranje. Pregovori o ovako velikim promjenama trenutno su u jako ranoj fazi, no pokazuju kako je liga spremna raditi na tome da poboljša svoj proizvod i ne bude rob tradiciji, koliko god ona bila kratka.

Možemo se samo nadati da će Silver, naklonjen slušati zahtjeve navijača (jer u tom grmu i leži lova), među promjene ubaciti i mijenjanje termina dodjele nagrada. Giannis, Luka, Rudy, Pascal, Lou Will i Coach Bud zaslužili su bolje od ovoga.