Ukoliko ste, kao i većina ljudi s ovog geografskog područja, NFL počeli pratiti u posljednjih 15 godina, možete se smatrati blagoslovljenima. Vaš ulazak u ovaj prekrasni sport koincidirao je s igrom četvorice od 10 najvećih quarterbackova svih vremena. Aaron Rodgers, Peyton Manning, Drew Brees i Tom Brady obilježili su NFL-ovu povijest kao rijetko koji igrači prije njih, upisujući se u knjige rekordima, naslovima, fantastičnim potezima i akcijama, pokazujući svoju vrijednost kroz različite ere krojene neprestanim promjenama pravila. Problem s legendama je taj što treba vremena kako bi se stvorile, dok vrijeme erodira talent sporo, ali nezaustaljivo, kao što rijeke melju planine, a more pretvara kamen u žalo.
Samo jedan od ove četvorice slavnih quarterbackova čeka nas u nastavku doigravanja.
Rodgers i njegovi Packersi nisu igrali baš sjajan football ove sezone, ali uzeli su pobjede u dosta tijesnih utakmica, okoristili su se paritetom u NFC-u i nekako dogurali do čak 13 pobjeda i drugog mjesta u konferenciji, zbog čega su preskočili Wild Card vikend. Ostalih nema. Jasno, Manning je već neko vrijeme u penziji, ali Brady i Brees ušli su u svoje playoff utakmice kao favoriti te su na kraju ispali, i to na domaćem terenu protiv poprilično klimavih ekipa.
Poraz Patriotsa nije bio toliko iznenađenje. Momci Billa Bellichicka otvorili su sezonu omjerom 8-0 i došli do 10-1, ali nakon što se raspored zaoštrio i kada su neki igrači počeli vući ozljede, na vidjelo je isplivala jednodimenzionalnost čitave ekipe. Obrana, koja je kroz čitavu sezonu nosila momčad, mrvicu je popustila u zadnjih nekoliko tjedana, ali to nije bilo ništa prema napadu koji je čitave godine igrao slabo samo da bi se u potpunosti raspao u dvoboju protiv Titansa.
Mogli bismo potrošiti arke papira na ispisivanje boljki kod Patsa — prosječna ofenzivna linija, nedostatak taktičkog faktora poput Roba Gronkowskog koji omogućuje iznimnu fleksibilnost u run i pass igri, nikakav učinak tight endova, nepostojanje više od jedne kvalitetne hvatačke opcije, slabo izdanje (i slaba godina) Sonyja Michela — svi problemi koji su se očitovali kroz godinu izišli su na vidjelo u jednoj utakmici.
Čak ni pragmatični Patsi nisu toliko lišeni emocija da se riješe čovjeka koji je de facto stvorio franšizu, zar ne?
Tom Brady, taj junak nad junacima, izgubio je sposobnost da od govana radi pitu, nešto što mu je polazilo za rukom u prethodnim sezonama, te se i sam uklopio u sivo izdanje momčadi koju ne samo da nije mogao izdići iznad blata, nego ju je u nekim trenucima i sam gurnuo u nj. Brady je završio utakmicu sa 209 jardi, sa 20 uspješnih dodavanja iz čak 37 pokušaja, bez touchdowna i sa jednom presječenom loptom koja je stigla kada je priča već bila gotova.
Unatoč njegovoj slabašnoj partiji, lako je moguće da ne bih pisao ovu kolumnu da Julian Edelman nije ispustio loptu kada je bio potpuno sam na drugom pokušaju za četiri jarda manje od tri i pol minute prije kraja kod rezultata 13:14. Obrana Titansa izgledala je umorno, Patsima je trebao samo FG, osvojili su 26 jardi kroz prve dvije akcije drivea i onda je Edelman ispustio loptu iz ruku te tako i doslovno i metaforički uništio jedino pouzdano oružje koje je Brady imao na raspolaganju kroz čitavu sezonu. Belichick je odlučio ispucati loptu nakon što nisu uspjeli konvertirati treći pokušaj za četiri, što je po meni bila kolosalna greška, a njegovo uvjerenje da će obrana zaustaviti Titanse pokazalo se pogrešnom — Tennessee je potrošio gotovo tri minute na svom sljedećem driveu te predao loptu Patsima na jednoj jardi od end zone s devet sekundi do kraja.
Tijesan poraz u utakmici u kojoj je obrana bila sjajna, ali je kiksala u zadnjem napadu, i u kojoj Brady i društvo nisu mogli privesti priču kraju na kraju se činila realnim sažetkom čitave sezone u kojoj su Patsi bili dobri, ne i odlični, i u kojoj su prečesto sijali sjeme sumnje u srca svojih navijača.
Isto se ne bi moglo reći za New Orleans Saintse, koji su tijekom čitave godine bili jedni od favorita za osvajanje naslova. Ozljede su ih pogađale iz tjedna u tjedan, ali oni su gurali dalje, anulirajući sve probleme na šampionski način. Dogurali su do 13 pobjeda, što bi u većini sezona značilo pauziranje u prvom tjednu plejofa, ali Packersi i 49ersi su imali tie-breakere i tako osigurali bye week na otvaranju doigravanja.
Unatoč tome, malo tko je davao velike šanse Vikingsima u ovom okršaju. Minnesota je odigrala solidnu sezonu, dogurala je do 10 pobjeda uz ne baš sjajnu igru te u dvoboj ušla sa dva velika minusa koje su Saintsi trebali eksploatirati — prvi je toplo-hladno igra Kirka Cousinsa, koji je na momente izgledao kao Pro Bowl igrač samo da bi sljedećeg tjedna izgledao kao najgori QB u NFC Northu, te jednu od najlošijih cornerback jedinica čitave lige. U zaglušujućoj buci Superdomea Saintsi su se trebali poigrati s ekipom koja je ove sezone dvaput izgubila od Bearsa i koja je dobila samo jednu momčad s više od 50 posto pobjeda — Philadephia Eaglese. Ali avaj, Vikingsi su trijumfirali.
Dio krivice definitivno ide na dušu Drewa Breesa koji je tri zadnje utakmice u sezoni odigrao dosta klimavo, samo da bi u istom tonu nastavio i u playoffu. Brees je u utakmici bio precizan te je bacao 26/33 za 1 TD i 1 INT, ali bacio je za samo 208 jardi (jedan manje od Bradyja) i tako zorno pokazao da više nema snagu i preciznost na dugim loptama kakvu je imao prije nekoliko sezona. Tijekom utakmice je bacio svega četiri lopte za više od 20 jardi (jedna za TD, tri nekompletirane) te nije uspio eksploatirati deficit na corneback pozicijama, koji je trebao biti rak-rana za Vikingse.
Doduše, Breesu nije pomogla ni njegova ofenzivna linija koja je briljirala u regularnoj sezoni samo da bi se raspala u Wild Card utakmici. Brees je srušen triput, što nije neka luda brojka, ali prečesto je bio pod pritiskom od strane obrane koja je uglavnom pass rushala samo sa četvoricom igrača. Minnesotin trener Mike Zimmer, jedan od najkonzervativnijih trenera u ligi, nije želio blitzati kako ne bi izložio svoj klimavi secondary i ta odluka se itekako isplatila. Pritisak je na kraju zgazio i Saintse i Breesa, koji je u ključnom trenutku fumbleao loptu prvi put u sezoni, čime je utakmica i službeno završila.
Bilo bi krajnje nepravedno stavljati ova dva poraza na duše ovih quarterbackova.
Mogli su odigrati bolje, to nije sporno, ali sastav momčadi, slaba izdanja suigrača, trenerske odluke i prilagodbe koje su napravili suparnici također su utjecali na njihovu (ispod)prosječnu igru. Ono što su ove dvije utakmice, doduše, potvrdile je to da ni Brady ni Brees više ne mogu biti igrači koji će iz tjedna u tjedan činiti svoje suigrače boljima. To će se dogoditi tu i tamo, ali se neće događati onako često kao u ranijim etapama njihovih karijera.
Dapače, možemo slobodno reći kako obojica trebaju idealne uvjete kako bi se pokazali u najboljem svjetlu. Brady treba hvatačkog tight enda, treba solidan run game koji će natjerati obranu da prilagodi svoj pristup, treba mu čist pocket pošto se kreće poput zombija s artritisom, a dobar wide reciever također ne bi bio naodmet. Breesu treba raznovrsna run igra koja će mu omogućiti bacanje iz play actiona, dobri slot receiveri (Michael Thomas je odigrao solidno, ali ne spektakularno u ovoj utakmici) i vrijeme u pocketu. Ništa od navedenog nisu imali u ove dvije utakmice. Nekoć bi se prilagodili, sad više za to nisu sposobni.
Pitanje je što uopće možemo očekivati u budućnosti. Brees će kroz nekoliko tjedana navršiti 41. Brady će na početku sljedeće godine imati 43. Sama činjenica da su i dalje gladni u ovako podmakloj dobi, nakon tisuće primljenih udaraca, nakon osvojenih trofeja, nakon postavljenih rekorda, svjedoči o njihovom duhu. No, koliko god duh bio gladan, tijelo ga s vremenom više ne može pratiti.
Brees će vrlo vjerojatno ostati na čelu Saintsa. Prošlog je ljeta rekonstruirao svoj ugovor kako bi pod salary capom stvorio prostor za pojačanja, a lako je moguće da će isto morati napraviti i ovog ljeta. Saintsi će morati dobro razmisliti hoće li zadržati Teddyja Bridgewatera, koji će zasigurno dobiti solidne ponude nakon što je sjajno zamijenio Breesa polovicom sezone kad je ovaj bio ozlijeđen, te kakav će ugovor ponuditi polivalentnom QB/RB-u Taysomu Hillu nakon što je odigrao sjajnu utakmicu protiv Vikingsa (jedini u napadu, ako ćemo biti iskreni). Teško da će istresti dovoljno para da zadrže svu trojicu, ali s druge strane ne mogu ih pustiti da odu s obzirom na to da Brees svake sekunde može završiti svoju karijeru.
Bradyjeva situacija je još teža pošto njegov ugovor ističe. Pokušao se dogovoriti s Patsima kako bi dobio ekstenziju, ali pregovori su zapeli. Trebao bi potpisati produljenje ugovora do 18. ožujka kada postaje free agent, budući da se nakon tog roka stvari znatno kompliciraju pošto su Patsi restrukturirali njegov ugovor i tako pravno zamrsili stvari preko svake mjere.
Brady je ove sezone igrao lošije nego Brees, rekao bih i znatno lošije, a to ne može opravdati samo nedostatkom kvalitetnih hvatača, koliko god to bio ogroman problem za New England. Brady više ne može baciti loptu dalje od 30 jardi bez ogromnog rizika, njegova dodavanja u flatu su lelujava i nepreciznija, a dodavanja u zoni od 10 do 15 jardi u previše navrata idu ili za leđa hvatačima, ili idu prenisko. Jasno, potpisivanjem prave WR1 opcije i draftanjem franšiznog tight enda stvari bi se odmah promijenile, ali takvi igrači ne rastu na drvetu. Patriotsi bi bili bolja ekipa, stabilnija ekipa, ekipa koja ima veće šanse osvojiti još jedan naslov kada bi se u ovom trenutku odrekli Bradyja i njegovu lovu utrošili drugdje. Blasfemija? Naravno, ali to ne znači kako je tvrdnja pogrešna.
Belichik je tijekom godina pokazao kako se ne boji riješiti legendi u trenucima kada bi zaključio (najčešće ispravno, ponekad pogrešno) da je igračima istekao rok trajanja. Wes Welker, Larry Izzo, Adam Vinatieri, Mike Vrabel, Vince Wilfork, Richard Seymour, Asante Samuel, Willie McGinest — svi redom su karijere završili u nekom drugom dresu. Drew Bledsoe, trostruki Pro Bowler kojeg je Brady zamijenio na poziciji QB-a ekspresno je dobio pedalu kada je postalo jasno da Patsi imaju boljeg igrača na rosteru.
No, Brady je nešto drugo. Belichikova i Bradyjeva priča su toliko isprepletene da ih je gotovo nemoguće razlikovati. Vlasnik Bob Kraft tretira Bradyja poput člana obitelji. Čak ni pragmatični Patsi nisu toliko lišeni emocija da se riješe čovjeka koji je de facto stvorio franšizu, zar ne?
Nisam siguran. Možda bi i zadržali Bradyja na godinu dana pod uvjetom da uzme manje para, ali na još dvije ili tri sezone? U startnoj ulozi? Uh. Brady je u nekoliko navrata dao do znanja kako planira igrati do 45., ali nnisam siguran da će Belichick, kojemu je 67 godina i zna da nema još puno vremena kako bi se do kraja etablirao na tronu najvećeg trenera svih vremena, toliko dugo trpjeti ovogodišnju razinu igre.
Bez obzira na to što ćemo obojicu gledati sljedeće sezone, jasno je da se njihove karijere privode kraju. Porazi od Titansa i Vikingsa samo su ukazali na činjenicu kako vrijeme nemilosrdno gazi čak i najveće. Ova ispadanja neće nimalo utjecati na njihovu ostavštinu — Brees i Brady mogli bi komotno upisati 0-16 sezone da svejedno ostanu upamćeni među najvećima ikad — ali jasno ocrtavaju silaznu putanju u kojoj se nalaze. Bit će jako tužno jednom kada okončaju svoje karijere, a ja se samo nadam kako će to napraviti u dresovima Saintsa i Patriotsa, ekipa koje su obilježili i izgradili.
NFL je nemilosrdna liga — ali ako je netko zaslužio milost, to su ova dvojica.
