Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Neopjevani junaci NBA lige

Šestorica majstora iz sjene koji zaslužuju biti pamćeni

Giannis. Kobe. Dirk. Wes. Magic. Wilt. LeBron. Kyrie. Kawhi. KD. AD. KG. MJ.

NBA je liga bazirana na zvijezdama koje ljudi prepoznaju samo po imenu ili nadimku ili inicijalima. Ne postoji natjecanje na svijetu u kojoj je pojedinac tako istaknut. Jasno, Lionel Messi i Cristiano Ronaldo su i dalje najveće sportske zvijezde zbog popularnosti nogometa; iako u njemu postoji jasna tendencija individualizacije, nogomet je prvenstveno sport koji njeguje osjećaj pripadnosti kolektivu, u kojem se privrženost klubu često prenosi generacijama i u kojem ipak nema toliko puno igrača koji će vas natjerati da prestanete navijati za svoj klub i krenete podržavati drugi.

NBA ligu sve više prate ljudi koji drukaju za igrače, a rekao bih kako će ti ‘navijači igrača’ uskoro postati većina. Mogli bismo reći kako postoje tri jasna razloga zašto je tome tako.

Prvi razlog je splet socio-političkih okolnosti — SAD je zemlja u kojoj je geografska mobilnost znatno izraženija nego u Europi i Južnoj Americi, korijeni nisu toliko bitni, a samim time ni nositelji lokalnog identiteta, što sportske momčadi često jesu. Oblik društvenog uređenja, društvenih ideala, pa i gospodarskih načela podvrgnut je pojedincu do tolikih ekstrema da je često i destruktivan, i naravno da je takav oblik života stvorio celebrity kulturu u kojoj je NBA samo sitan dio.

Drugi razlog je činjenica da je košarka sport u kojoj pojedinac može ostaviti najdublji trag. U nogometu je teško zabijati golove bez podrške momčadi, dok u basketu možete postizati 30 poena po utakmici, čak i ako ste okruženi plesnom skupinom Tihane Škrinjarić. LeBron je do finala odvukao ekipu u kojoj su starteri bili Saša Pavlović, Drew Gooden, Larry Hughes i zombi verzija Zydrunasa Ilgauskasa. Par godina kasnije, Dwight Howard je isto napravio s Hedom Turkogluom, Rashardom Lewisom, Raferom Alstonom i Courtneyjem Leejem. Nema momčadskih sportova u kojima pojedinac može toliko toga napraviti kao što je košarka, osobito NBA košarka.

Iz čega proizlazi i treći razlog navijanja za zvijezde — njihova medijska prisutnost. NFL igrači igraju pod kacigama, igraju u ekipama koje broje preko 50 pojedinaca, međusobno su ovisni i nisu toliko prepoznatljivi. MLB igrači nemaju takav status među mlađom populacijom zbog prirode i ritma igre — Mike Trout i Cody Bellinger (MVP igrači protekle sezone) zajedno imaju tek nešto preko dva milijuna followera na Instagramu, dok Giannis ima preko devet (koliko god to bio glupast pokazatelj). NHL nije ni blizu po popularnosti i po kulturnom kapitalu. Basketari su prepoznatljivi. Basketari su zvijezde.

Neshvatljivo mi je da nitko nije želio držati čovjeka s najokruglijom glavom u povijesti lige na rosteru dulje od dvije godine

Ono što u sve individualiziranijem sportu polako pada u drugi plan su momčadi, točnije njihovi sastavni djelovi. O igračima koji nisu zvijezde mainstream mediji rijetko pričaju, osim ako ne naprave nekakvu kolosalnu glupost ili nekakav sjajan potez, posebno u doigravanju. Što je prava šteta jer takvi igrači čine osovinu lige. Neki od njih, poput Pascala Siakama ili Jimmyja Butlera, s vremenom postanu zvijezde. Neki od njih, poput Freda VanVleeta ili Bojana Bogdanovića, postanu cijenjeni i dobro plaćeni starteri. No, neki nikada ne dobiju pozornost koju zaslužuju ili se nakon kratkog vremena pod prilično slabašnim reflektorima vrate u sjenu. Takva je priroda posla, ali i prava šteta jer upravo igrači uloge, bilo da se radi o Kurtu Rambisu, Andresu Nocioniju ili Rodneyju Rogersu, daju šug ligi.

Stoga ovaj tekst posvećujem njima biranjem meni najdražih (ne i najboljih) aktivnih role playera, svima onima koji će već kroz 10-15 godina biti zaboravljeni zato jer nisu zvijezde. Ne starterima, ne lažnim igračima s klupe koji su zapravo starteri poput Loua Williamsa ili Joea Harrisa, nego pravim igračima uloga. Neki od njih možda jednog dana budu zvijezde, neki možda budu starteri, neki su to i bili, ali sada u klubovima odrađuju svoje uloge, ulaze s klupe i završavaju utakmice neopjevani.

ISH SMITH

Ishmael Larry Smith je potiho ušao u svoju 10. sezonu u ligi. Računali bi da će čovjek u 10. sezoni imati svoje etablirano mjesto u momčadskoj i ligaškoj hijerarhiji, da će ga tretirati kao iskusnog veterana čije vrline ipak nadmašuju mane, i čije se prisustvo u svlačionici itekako cijeni. Jok. Karijera Isha Smitha bila je grčevita borba od samog početka i čini se da će takva biti sve do samog kraja.

U svojih 10 godina u ligi, plej sa sveučilišta Wake Forest igrao je za čak 11 ekipa, ponekad mijenjajući i po tri ekipe u istoj sezoni. Jasno je i zašto. Smith je prenizak za moderni NBA sa svoja 183 centimetra, koliko su mu mjeritelji velikodušno dali (odoka je lik niži od Chrisa Paula) te ne može čuvati snažnije i više plejeve. Trica mu je tijekom većeg dijela karijere bila nepostojeća te se kretala oko 31 posto. Čovjek je gađao slobodna kao da je centar ili nešto drvenija četvorka. No, unatoč tim manama Smith je nekako iščupao, stvorio, izmislio karijeru dugu 10 godina. Nije loše za nedraftiranog, manjkavog igrača.

Ish je bazirao svoju karijeru primarno na izuzetnoj brzini koja je najbolje dolazila do izražaja u tranziciji, lijepom, kompaktnom driblingu kojem se uspijevao riješiti snažnijih igrača, te momčadskoj igri, razumijevanjem geometrije prostora i osjećajem za asistenciju. Istina, prošle godine je razočarao u playoffu igrajući za Detroit Pistonse, ali ta momčad je bila užasno loše posložena i gotovo svi igrači su kiksali.

Ove godine Smith izgleda fantastično u Washigton Wizardsima. Popravio je tricu do ligaškog prosjeka, nameće ritam drugoj jedinici, solidan je u pick ‘n’ rollu i definitivno je zaslužan za to što Wizardsi imaju drugi najbolji napad u ligi i ne gube puno kada Isaiah Thomas, kao bogataška verzija Smitha, sjedne na klupu. Nadam se kako će se čovjek konačno skrasiti. Zaslužio je.

ALEX CARUSO

Proćelavi plej u Lakersima više izgleda kao prodavač osiguranja, zamjenski učitelj zemljopisa ili vozač kamiona čiji je rington na mobitelu Što će nama šoferima kuća nego kao baštinik Showtime tradicije. Carusov put do NBA lige bio je u najmanju ruku čudan — čovjek je igrao sporednu ulogu na sveučilištu Texas A&M u ekipi koja je, uz njega, dala još tri ne pretjerano slavna igrača — Jalena Jonesa, Tylera Davisa i Danuela Housea koji bi lani bio dio ove kolumne, ali se ove sezone probio među startere u Houston Rocketsima, dok je kroz karijeru ostvario ne baš impresivni prosjek od osam poena, pet asista i tri skoka po utakmici, nedovoljno da privuče pažnju NBA skauta.

Caruso je bio nedraftiran, ali uspio se ugurati u Ljetnu ligu 2016. u Thunderovu dresu. Neki 20-ak dana kasnije, Thunder ga je otpisao, ali Caruso se nije predao te je na kraju završio u Oklahoma City Blue, Thunderovoj G-League momčadi. Sljedećeg ljeta pokušao je ponovno, ovog puta u dresu Lakersa s kojima je osvojio Ljetnu ligu u Las Vegasu nakon što se Lonzo Ball ozlijedio, te je toliko impresionirao čelnike kluba da su mu ponudili two-way ugovor čime je postao prvi igrač u povijesti koji je prešao iz G-League u NBA putem takvog ugovora.

No, tu njegovoj borbi nije bio kraj.

Two-way ugovori nisu zagarantirani, traju samo jednu sezonu i nisu nešto ludo lukrativni. Ako ste na takvom ugovoru i igrate u G-Leagueu, dobit ćete 75.000 dolara godišnje. Ako odigrate bar 45 dana u NBA-u, dobit ćete 204.000 dolara. Caruso je u prvoj sezoni odradio 37 utakmica za Lakerse, ali svejedno nije dobio puni ugovor. Lani je opet igrao na two-wayu, odradio je svega 25 utakmica, ali je tijekom tog perioda impresionirao i Lakersi su ga prije ove sezone konačno potpisali na dvije godine. Jasno je i zašto. Caruso je impresivan igrač.

Bilo da igra kao sekundarni plej, bilo da igra kao primarni plej, prva stvar koja dolazi do izražaja je kako lik kuži košarku. Brojke su mu malo pale u odnosu na prošlu sezonu, osobito vanjski šut koji se strovalio s nevjerojatnih 48 na mršavih 35 posto, ali, generalno, igra mu se digla na višu razinu. Caruso je pokazao kako može biti savršen partner LeBronu, djelomično zato jer može skinuti pritisak gradnje napada s njegovih leđa i istovremeno širiti obranu (nešto što Rajon Rondo, drugi rezervni plej, ne može), a djelomično zato jer je jako dobar postavljač pickova što dolazi do izražaja upravo u međuigri s Jamesom.

Nakon kvalitetno postavljenog picka Carusov čuvar, koji je obično najniži igrač u suparničkoj petorci, mora se switchati na LeBrona što tjera obranu na niz prilagodbi, a ako Jamesov dotadašnji čuvar odluči ipak ostati na Jamesu i duplirati, Caruso je više nego sposoban pospremiti loptu s trice nakon što mu je duplirani James proslijedi ili razigrati suigrače na ulazu ili zakucati preko čovjeka. Petorke u kojima su igrali James, Davis i Caruso ove su godine imale net rating (broj postignutih koševa u odnosu na suparnika na 100 posjeda lopte) +28,4 što je impresivno čak i kada se uračuna iznimno lagan raspored kojeg su dosad imali.

Carusova zakucavanja impresionirala su mnoge, uključujući Jamesa prošle godine, a njegova atipična fizionomija postaje sve prepoznatljivija, pogotovo ako se pita Rihannu. Caruso je već sad kultni heroj i legenda, no momak definitivno ima štofa da uzdigne svoju razinu van okvira internet memea i postane izuzetno dobar igrač.

THADDEUS YOUNG

Novopečeni igrač u Chicago Bullsima bio je starter tijekom većeg dijela svoje karijere. Započeo je 73 posto svih svojih utakmica, imao je u prosjeku 13 poena i šest skokova, bio solidan igrač u ozbiljnim ekipama poput Philadelphia 76ersa i Indiana Pacersa, ekipama koje su godinama, i bez izostanka, igrale u playoffu. Unatoč tome, Young je ime koje će uglavnom prepoznati samo zagriženi fanovi lige, čovjek koji uvijek igra u nečijoj sjeni i koji naizgled nema niti jednu sposobnost koja bi ga izdvojila iz mase – niti je briljantan defanzivac, niti je precizan šuter, ne zakucava brutalno niti blokira suparnike kao na traci.

Young je, doduše, solidan u apsolutno svim aspektima igre i takav je bio otkako je ušao u ligu. Konzistentnost ga je pretvorila u odličnog glue guya, lika koji radi za druge, koji može popuniti praznine na tri pozicije, kojeg možete koristiti i u niskim i u normalnim rotacijama, koji će precizno odrađivati akcije u punom napadu neprestano postavljajući pickove za druge. Unatoč tome što je konzistentnost njegova daleko najveća odlika, postoji još jedan razlog zašto ga volim — način na koji dolazi do poena.

Znate onu scenu iz Space Jama kada Waynea Knighta (NEWMAAAAAAAN!) poklope svi živi Monstarsi, ali lopta ispadne iz hrpe i nekako završi u obruču? Imam dojam da je  Thad Young pola poena postigao na takav način. Lik šutira iz najneobičnijih kutova, spuštenih ruku, iz poluokreta, gotovo na silu i lopte svejedno ulaze. Young je ove sezone došao u Chicago i po prvi puta u karijeri preuzeo ulogu igrača s klupe i to je radio jako dobro kroz prvih 12 utakmica tijekom kojih je u Bullsima bio, gle čuda, najkonzistentniji igrač uz Wendella Cartera, ali u posljednje vrijeme je i on popustio te se uklopio u sivilo loše trenirane momčadi. Nadam se da će se brzo izvući.

MITCHELL ROBINSON

Centar New York Knicksa zaslužuje svoju kolumnu. Igrač druge godine jedna je od rijetkih svijetlih točki u najgoroj ekipi lige. New York je nekidan ostao bez trenera Davida Fizdalea koji je rotirao ekipu po europskom modelu, ne pronalazeći nositelje igre ni u drugoj godini svoje vladavine. Fizdale definitivno nije sam kriv za sve probleme ekipe, ali sigurno nosi dio zasluga za kriminalno loš start momčadi koja na rosteru ipak ima previše iskusnih veterana da bi igrala ovako očajno. Robinson je po mnogočemu bio najbolji igrač Knicksa ove sezone.

Najbolje petorke po net ratingu imaju ga u rotaciji. Čovjek je četvrti strijelac i prvi skakač na 36 minuta. Robinson dobro zna koji su mu limiti u napadu te uglavnom finišira izrađene akcije sa impresivnih 68 posto šuta po čemu je prvi čovjek lige (za dlaku ispred Rudyja Goberta), ali ne nalazi se na ljestvici lidera u toj kategoriji zato što nema dovoljan broj minuta. Robinson je bio jedna od žrtvi Fizdaleovih rotacija, ali uvelike je i sam kriv za svoje probleme jer prebrzo skuplja osobne — ove godine ima 6,6 faulova na 36 minuta po čemu je četvrti u ligi. Unatoč tome Knicksi bi ga trebali pustiti da igra.

Sezona je otpisana i njena važnost mjerit će se samo po učinku kojeg ostvare mladi igrači poput Kevina Knoxa (regresirao), RJ Baretta (jako loše), Dennisa Smitha (regresirao) i Robinsona (na sličnoj razini kao lani). Kada uspije izbjeći faulove, Robinson pokazuje izniman potencijal da bude sidro obrane, igrač koji ne samo da je prijetnja da blokira svaki šut koji dolazi na obruč, nego i da se switcha na krilne igrače i ostane u igri s njima. Ukoliko se disciplinira i dobije priliku, njegov plafon mogao bi biti i viši od već spomenutog Goberta ili DeAndrea Jordana.

Da, Robinson bi jednog dana mogao biti All-Star. Držim fige.

ANTHONY TOLLIVER

Anthony Tolliver živjet će vječno — ili barem dok god internet postoji.

Ne zbog nekog maestralnog poteza ili briljantne partije, već zato što je vječno napušeni Michael Beasley, utjelovljene Afromanova hita Because I Got High, izmasirao njegovo koljeno misleći da masira svoje i tako kreirao top 10 najsmješniji moment u povijesti lige. Što je prava šteta jer je Tolliver bio jedna od rijetkih stretch četvorki prije nego što su one uopće ušle u modu. Premda mu je vanjski šut oscilirao od sezone do sezone, završio je na respektabilnih 38 posto, ali iz nekog razloga nikad nije dobio šansu igrati za dobru ekipu, niti se u njoj zadržati dulji period vremena.

U 12 sezona Tolliver je promijenio 11 ekipa, nigdje se ne zadržavajući dolje od dvije godine. Što je malo neshvatljivo kada uzmete u obzir da je npr. u Detroitu prije dvije godine gađao 42 posto za tricu na 4,6 pokušaja, nešto što je par godina ranije radio i u Timberwolvesima. Istina, Tolliver je jako loš skakač za svoju visinu, screenovi mu nisu ništa specijalno, a obrana mu je samo solidna i ništa više, ali s obzirom na to kakvi su sve krševi od igrača dobivali priliku, neshvatljivo mi je da nitko nije želio držati čovjeka s najokruglijom glavom u povijesti lige na rosteru dulje od dvije godine.

Kvragu, njegov šut je tako čudan i neobično lijep da bih mu dao ugovor samo iz estetskih razloga.

JJ BAREA

Pregled ću završiti čovjekom koji je po mnogočemu sinonim za role playera.

Jose Juan Barea nikada u karijeri nije igrao više od 25 minuta po utakmici te je startao u svega 13 posto svojih dvoboja, ali unatoč tome je bio iznimno cijenjen te je igrao za samo dvije momčadi — Dallas Maverickse i Minnesottu. Kažem bio, jer je sve jasnije kako se njegova karijera bliži kraju. Sada mu je 35 godina i ljetos je rehabilitirao Ahilovu tetivu, dok je ove sezone imao problema s laktom zbog čega je u sezoni odigrao samo osam utakmica. No, kada igra, ovaj omanji Portorikanac dokazuje da je doktor basketa.

Nevjerojatan u tranziciji, inteligentan u pick ‘n’ rollu, sposoban osloboditi se viših i snažnijih čuvara, Barea se pokazao kao sjajnim igračem za spread pick ‘n’ roll napad Ricka Carlislea. Bilo da nameće ritam, bilo da odrađuje akcije kao inicijator, bilo da finišira, Barea je impresionirao kroz svoju dugačku karijeru koju je okrunio još tamo 2011., kada je odradio dvije briljantne utakmice u NBA finalu, dvije utakmice tijekom kojih su Mavericksi došli do treće i četvrte pobjede u seriji i postali prvaci*.

* Pritom valja naglasiti kako je tijekom tog playoffa izdominirao Lakerse u zadnjoj utakmici serije s 22 poena i osam asista, te je u prvoj protiv Oklahome bio ključni igrač sa 21 poenom.

Svi su tada s potpunim pravom slavili Dirka Nowitzkog, ali Barea je po mnogočemu bio drugi najbolji igrač u ta dva susreta, sa 16 poena i pet asista u obje tekme, s pet pogođenih trica iz osam pokušaja, s 57 posto šuta iz polja. Nadam se kako će ostati zdrav do kraja godine. Tko zna, nastavi li Luka Dončić peglati ekipu kao dosad, Dallas bi mogao u playoff, a Barea bi dobio šansu da uz ovacije napusti NBA pozornicu.

– – – – –

Zastor će se jednog dana spustiti nad svim ovim igračima. Svi role playeri prestat će igrati svoje uloge. Mogao sam pisati još o borbenosti Davida Nwabe, inteligenciji Patricka Pattersona, o rukama i energiji Mikala Bridgesa, o individualnoj kvaliteti Bogdana Bogdanovića koji zaslužuje puno više minuta, ili o ultimativnom igraču uloge Kyleu Korveru, jednom od najboljih šutera svoje generacije koji je valjda jedini role player u povijesti koji je igrao u All-Star utakmici unatoč tome što je zabijao svega 12 poena po utakmici.

Moja ljubav prema ovakvim igračima je neizmjerna. Žao mi je što ih se kroz 10 godina većina ljudi neće sjećati. Zato pamtite svoje omiljene rezerve, u svojim uspomenama učinite ih boljima nego što su bili i davite buduće generacije pričom kako su bili podcijenjeni, sjajni, nezaboravni. Oni to zaslužuju.