Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Ništa boogie, samo blues

Ozljeda bi mogla pokopati karijeru DeMarcusa Cousinsa. Bila bi to velika šteta

Devet je godina prošlo otkako je DeMarcus Cousins ušao u ligu. Analizirajući draft, smatrao sam kako se radi o trećem najboljem igraču iza Johna Walla i Paula Georgea. Cousins je izašao na draft kao sirov igrač čije su najbolje karakteristike bile fizička snaga uparena s finom brzinom u malom prostoru, izuzetna sposobnost zagrađivanja skoka i pristojna leđna tehnika. Njegov najveći minus bila je glava. Ogroman minus. Toliko velik da je pao sve do petog picka na draftu — osim Walla, ispred njega birani su i Evan Turner koji je briljirao na koledžu, Derrick Favors koji je predstavljao sjajan sklop visine i okretnosti, te Wes Johnson koji… koji je izabran zato jer je tadašnji GM Timberwolvesa David Kahn bio bolesno nesposoban.

Cousins je tada izgledao kao da bi mogao biti Zach Randolph 2.0 — igrač koji će dominirati zahvaljujući besprijekornom radu stopala i fizičkoj građi, ali koji će trebati proći veliku, veliku školu kako bi nadišao vlastiti mentalni sklop. Z-Bo je nekoć dominirao u tehničkim pogreškama, glupostima izvan terena i sukobima sa zakonom te je bio jedan od prominentnih figura legendarnih Jail Blazersa, a DeMarcus je započeo karijeru kao njegova nešto blaža verzija, i u ekscesima i u igri.

Boogie je kroz prvih nekoliko sezona ulazio u stalne sukobe s trenerom Paulom Westphalom, napao je nekadašnjeg All-Star igrača Seana Elliota koji ga je kritizirao kao TV komentator San Antonio Spursa, udario je dvije glave nižeg i pet kvintala lakšeg Pata Beverlyja šakom u trbuh, te je godinama bio u vrhu lige po tehničkim pogreškama. Sigurno nije pomoglo što su Sacramento Kingsi tih godina bili u totalnom rasulu kao franšiza, što su braća Maloof bili nesposobni vlasnici koji su ekipu prodali gotovo jednako nesposobnom Viveku Randiveu, što se stalno šuškalo o mogućem preseljenju ekipe (taktika na račun koje su Kingsi dobili novu dvoranu i zamijenili ofucanu Sleep Train Arenu) i što se generalno nije znalo tko pije, a tko plaća.

Disciplina nula. Odgoj nula. DeMarcus Cousins, igrač kojem je trebala struktura kako bi napredovao, pušten je s lanca. Unatoč tome, njegova igra postajala je sve bolja.

Nema nikakve sumnje kako je liga ostala uskraćena za zenit čovjeka koji je godinama trebao biti među njenih 20 najboljih igrača

Cousins je razvio solidnu leđnu tehniku, pomakao je domet svog šuta prvo do elbowa, a onda sve do trice, moglo se osloniti na njega u pick ’n’ rollu, pregled igre mu se znatno pojačao te je postao iznadprosječan post i na momente korektan help i pick ’n’ roll defender, ovisno o tome koliko je snage imao i bio voljan utrošiti na tom kraju terena. Problem s glavom je ostao. Kingsi su bili najgora ekipa za njega. Bez perspektive, bez pravog vodstva, bez stabilnosti. Cousins je mjesecima tražio trejd i on mu je konačno odobren. Prešao je u New Orleans Pelicanse, franšizu koja je također tapkala u mraku, ali je za razliku od Kingsa bar osvjetljavala rubove labirinta nekakvom lampom sa slabašnim baterijama.

Pelicansi su imali momčad koja se po individualnim talentom mogla hrvati sa rubnim playoff ekipama na Zapadu; problem je samo što su bili sklepani poput čudovišta u Young Frankensteinu — nezgrapni, golemi i s mozgom Abbyja Normala u glavi. Bili su takvi i prije nego je Boogie došao u Louisianu, s hrpom igrača koji su se loše nadopunjavali i čije su se vještine loše preklapale. S njim u momčadi upisali su jedva 50 posto pobjeda u 17 utakmica nakon trejda, ali već je sljedeće godine njegova kemija s Anthonyem Davisom i Jrueom Hollidayem počela sličiti nečemu, iako je bilo jasno kako nemaju dovoljno kvalitetan sistem koji bi anulirao sve probleme igranja s dvojicom de facto centara u modernom NBA-u.

Cousins je unatoč problemima s kadrom igrao jako dobar basket uz povremene oscilacije, a Pelsi su konačno probili barijeru i penjali se prema borbi za doigravanje.

A onda je sve stalo.

U posljednjoj minuti utakmice protiv Houstona, njihovoj sedmoj pobjedi u osam utakmica, Cousinsova Ahilova tetiva opravdala je svoje ime i pukla. Pelsi su iz Bullsa doveli Nikolu Mirotića i plasirali se u doigravanje te je postalo jasno kako Cousins neće ostati u New Orleansu.

Boogie je odigrao svega 78 utakmica u zadnje dvije sezone, manje od 50 posto. Povratak u redove Warriorsa protekao je u problemima — Cousins je trošio previše lopti, generalno bio neefikasan, te je igrao na refule pri čemu bi nekoliko briljantnih poteza — bilo da se radilo o ulazima na kojima bi otresao suparnike kao da se radi o mravima na pikniku ili o asistencijama kojima bi pronašao svoje uvijek spremne suigrače — upario s izgubljenim loptama, promašenim zicerima i prerano ispucanim tricama.

Čekalo ga se. Činilo se da ga se dočekalo. Boogie je u periodu od 13. ožujka do kraja regularne sezone odigrao 11 utakmica u kojima je gađao 52 posto iz igre i pristojnih 34 posto za tri, zabijajući pri tom 18 poena uz devet skokova i četiri asista u skromnih 26 minuta po utakmici. Cousins je pri tom srezao broj trica, što je uništavalo spacing čitave ekipe te je i dalje imao problema u obrani pick ’n’ rolla koja ga je učinila čovjekom manje nakon povratka u ekipu, ali bilo je jasno da se riješio većine nagomilanih kilograma i da polako ide prema onom starom Boogieju koji je dvaput završio u najboljoj drugoj ekipi lige.

U svega par mjeseci Cousins je pretrpio ozljedu kvadricepsa koja ga je izbacila iz doigravanja, njegovi Warriorsi su izgubili finale te se nije dokopao jeftinog prstena kojem se nadao kada je za njih potpisao, priključio se Lakersima u nadi da će s njima do naslova, a onda su mu otišli križni ligamenti lijevog koljena.

Ne znam nijednog igrača koji je u dvije i pol godine pretrpio tako brutalne ozljede kao što je potpuno kidanje Ahilove tetive i ruptura ACL-a. Ne znam postoje li dvije gore ozljede za NBA igrača od ove dvije; možda neke brutalne ozljede donjeg dijela leđa poput one koju je pretrpio Dwight Howard, koji se ovih dana spominje kao moguća zamjena za Cousinsa.

Ova bi ozljeda mogla pokopati jednu krasnu karijeru koja nikada nije došla do svog zenita, za koju se uvijek činilo da može otići još korak dalje. Cousins je svoju najbolju sezonu u totalu odigrao baš u godini kada mu je pukla tetiva — 27 poena, 11 skokova i pet asistencija izgledaju sjajno, odnosno dovoljno dobro da mu se zažmiri na slabu efikasnost za koju je ionako uvijek bilo teško odrediti je li plod samo njegove neujednačene igre ili uloge u momčadima koje su gotovo uvijek igrale s teretom ne baš najboljih trenera.

Sumnjam da ćemo ikada vidjeti što je točno centar iz Alabame mogao postati. Boogieju je bilo 26 godina kada je otišla tetiva, na teren će se vjerojatno vratiti tek kada napuni 30. Trebala je ovo biti sezona u kojoj će opet eksplodirati, u kojoj će iza sebe staviti sve probleme koje je imao sa zdravljem i preuzeti ulogu treće banane iza LeBrona Jamesa i Anthonyja Davisa. Činilo se kako je spreman za to.

Pričao je o visokom kvocijentu inteligencije koju posjeduje njegova nova momčad i veselju kojeg opet pronalazi u košarci. Cousins je, unatoč svojoj reputaciji, uvijek bio uman igrač, tip koji je jako dobro razumio geometriju igre, znao tendencije svojih suparnika i slabosti koje je mogao iskoristiti. Problem je bio u tome što je ta igračka inteligencija bila uparena s dišperanim ponašanjem, s usijanom glavom koja se kroz zadnje dvije sezone polako hladila, polivena ledenim tušem koji mu je priuštila ozljeda zbog koje je polako počeo shvaćati gdje točno pripada.

Teško je prognozirati kako će čovjek igrati kada se vrati. Moguće je da će igrati još pet-šest godina kao sjena starog sebe, baš kao što već spomenuti Howard životari u ligi sa svojim problematičnim leđima i neprilagođenim ponašanjem, lutajući od kluba do kluba, upisujući solidne brojke uz sumnjivu igru. Howard je bar ušao u svoj zenit, jedno vrijeme bio jedan od top tri igrača lige, odveo je slabašnu Orlandovu momčad do finala i bio sila na koju je uvijek trebalo računati.

Boogie to nikada neće biti.

Ostvare li se prognoze i vrati li se natrag na parket kao sjena samog sebe, ljudi neće žaliti za njim na način na koji su žalili za nekim od žrtava ozljeda u prošlosti — bio to Derrick Rose, Grant Hill, Brandon Roy ili Greg Oden. Postoji nešto kod Cousinsa što je žuljalo prosječnog ljubitelja basketa, bio je negativac u disfunkcionalnoj franšizi, preglasan i preljutit za svoje dobro.

No, bez obzira na konsenzus javnosti, nema nikakve sumnje kako je liga ostala uskraćena za zenit čovjeka koji je godinama trebao biti među njenih 20 najboljih igrača, a to je, bez obzira što mislili o njemu, velika, velika šteta. Bilo je zabavno navijati i za njega, i protiv njega. Nadam se da ćemo opet imati tu priliku, brže nego se nadamo.