Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Obavi svoj posao

New England Patriots: hladni su i ogavni. Ali i prokleto dobri

Kako ih je samo lako mrziti. Otkako je George Steinbrenner preminuo krajem prošlog desetljeća i tako ostavio New York Yankeese bez vozača skupocjene limuzine sazdane od antipatičnih igrača i financijskog ludila, Amerika je tražila novu momčad za mržnju, novi Evil Empire, ekipu protiv koje svi guštaju navijati. Nisu dugo trebali tražiti. New England Patriotsi su već neko vrijeme pretendirali na taj tron.

Momčad iz Bostona bi, da ih je staviti u kečerski ring, bila savršeni heel. Kombiniraju apsolutno sve potrebno za vrhunskog zlikovca – ne poštuju pravila i varaju, boli ih kurac što drugi misle o njima, imaju kolekciju izrazito antipatičnih persona i u momčadi i na čelu kluba, no sve bi im to bilo oprošteno da nisu tako prokleto dobri. U posljednja dva desetljeća im nitko, ali nitko, nije ni blizu po izvrsnosti.

NFL je liga u kojoj je jako teško ostati konkurentan kroz dulji vremenski period zbog financijskih pravila koja su rigoroznija nego u ostalim američkim sportovima. Najbolje momčadi imaju sreću što u ekipi imaju kostur oko kojeg je moguće svakih par godina nanovo graditi ekipu. Najčešće je to osovina quarterback–trener, no QB-a ponekad može zamijeniti briljantan probijač, nadnaravni hvatač ili vrhunski par pass rushera. No, čak i kada imate takav kostur, financijska konstrukcija lige prisiljava vas da svakih par godina obnovite ekipu, pri čemu možete izgubiti i dvije do tri godine konkurentnosti. Salary cap je jednostavno prenizak u sportu u kojem ekipe broje preko pedeset igrača.

U takvom svijetu najbolje prolaze ekipe koje uspiju pokupiti jeftin talent na draftu i ponekad u free agencyju, razviti ga i osvojiti naslov prije nego što ti isti igrači stasaju u velike zvijezde koje zahtjevaju velike ugovore. Ukoliko im ponudite velik ugovor, pojest će vam ogroman dio salary capa i uništiti momčad ako se pokaže da ipak nisu igrači koji mogu tvoriti prije spomenuti kostur. Ako ih pustite da odu, morate pronaći zamjenu za njihovu produkciju, a to je krvav i težak posao.

Ne čudi stoga što se ekipe koje u jednom trenutku konkuriraju za naslov i čine se favoritima, ekipe kakve su posljednjih godina bili Baltimore Ravensi, Seattle Seahawksi, San Francisco 49ersi i njima slične, svega godinu ili dvije nakon osvajanja naslova ili igranja u finalu jednostavno potonu u prosjek ili čak skliznu do samog dna. Sustav je jednostavno tako posložen i tako funkcionira za sve.

Za sve osim New England Patriotsa.

Njihova priča iz sporta anulira romantiku i slobodu i sve svodi na posao. Patriotsi su suha, korporativna, hladna mašina koja ima samo jedan cilj – proizvoditi pobjede

Mrzitelji im mogu osporiti mnogo toga, no ne mogu im osporiti tu jednu, nevjerojatnu činjenicu. Kroz 16 godina, otkako su osvojili svoj prvi Super Bowl, momčad iz Bostona nijednom nije trebala krenuti u rebuilding. Nijednom. Taj niz izvrsnosti ne pamti se ni u jednom drugom američkom sportu.

Kroz 16 godina samo su dvaput propustili doigravanje. U istom su periodu imali samo jednu godinu ispod 10 pobjeda u sezoni – 2002., kada je Tom Brady praktički odrađivao svoju prvu pravu sezonu kao NFL starter na poziciji quarterbacka. Te su godine imali skor 9-7.

Kroz 16 godina Patriotsi su upisali 13 sezona sa 11 ili više pobjeda. U istom su periodu Green Bay Packersi, jedina franšiza koja bi se po kontinuiranom uspjehu mogla staviti u isti koš s Patsima, i to ako zažmirimo na oba oka, upisali sedam takvih sezona. Green Bay je uz to imao četiri sezone s 50 posto pobjeda ili manje, čemu Patriotsi nikad nisu došli ni blizu. Ove su godine postali prva AFC ekipa sa 500 pobjeda, srušili rekord Ramsa po broju uzastopnih titula divizije i onda srušili rekord Oakland Raidersa po broju uzastopnih nastupa u konferencijskom finalu. Na stranu njihova četiri osvojena naslova i još dva nastupa u Super Bowlu; činjenica da su gotovo svake godine u razgovoru za osvajanje naslova, uz kontrolu nad resursima za izgradnju šampionske momčadi kakva postoji u NFL-u, čine Patriotse možda i najuspješnijom franšizom u povijesti američkog sporta. Svakako najbolje organiziranom.

Pred početak sezone su moji dragi prijatelji Hrvoje Bulić i Ivan Ivković raspravljali o tome koji je slogan boljiJust Win Baby ili Do Your Job. Odabrali su slogan Oakland Raidersa, zato što je pamtljiviji, ikonskiji i prokleto više seksi. Just Win Baby. Topi se u ustima. No, to je razlika između Patriotsa i ostatka lige. Ostatak lige priča o pobjedama. Patriotsi pričaju o tome kako se do njih dolazi. Obavi svoj posao.

Taj slogan zapravo objašnjava sve što morate znati o Patriotsima. Njihova priča iz sporta anulira sve ono što u njemu volimo, ona eliminira romantiku i slobodu, i sve svodi na čisti posao. Patriotsi su suha, korporativna, hladna mašina koja ima samo jedan cilj – proizvoditi pobjede.

Na čelu momčadi je Robert Kraft, poznati biznismen i veliki pristaša Donalda Trumpa, koji se sredinom sedamdesetih obogatio na valjda najdosadnijem biznisu koji postoji – trgovini papirom. Za razliku od brojnih biznismena kojima NFL ekipe služe kao igračke, Kraft je u samom startu odlučio ne miješati se u sportski dio priče. Na čelo franšize postavio je Billa Belichicka, alfu i omegu Patriotsa, trenera i de facto generalnog menadžera koji pokazuje manje osjećaja od 50-godišnjih poljoprivrednika iz dalmatinske Zagore*. Belichicka često uspoređuju s Greggom Popovichem, još jednim trenerskim velikanom – zbog vrhunskih rezultata, načina na koji odrješito odgovara novinarima i zbog apsolutne kontrole nad svojim klubom, ali te su usporedbe paušalne i promašene. Pop je u nizu intervjua pokazao kako se zna zajebavati, kako razmišlja o širim temama, o utjecaju svojih igrača, o problemima rase i društvene stratifikacije, kako mu košarka nije sve u životu – dapače, kako mu nije ni blizu najvažnija stvar u životu. Kod Belichicka toga nema. U svojoj javnoj ulozi on je robotizirani, dehumanizirani despot kojeg zanima samo football.

*Obligatorna “Belichick je Hrvat” fusnota bez koje ne može proći ni jedan tekst o Patsima. Bili, doduše, ne vuče korjene iz Zagore nego iz okolice Karlovca.

Upravo ta dehumaniziranost omogućila je Patriotsima da godinama ostanu u vrhu lige. Belichick je izgradio kostur momčadi oko Toma Bradya, quarterbacka čijoj je sposobnosti igranja u preciznom, neslobodnom i kompliciranom sistemu kroz povijest mogao parirati samo veliki Joe Montana; igrača koji toliko živi za football da svaki dan ide spavati u devet navečer umjesto da partija sa supružnicom Gisele i njenim fešn frendovima. Ostatak ekipe je potrošna roba. Tko ne obavlja posao automatski leti, bez obzira na prijašnja dostignuća. Belichick ima dugu povijest rješavanja apsolutnih legendi kluba. Nekada nije čak ni dovoljno da pogriješite ili da počnete slabije igrati, dovoljno je da majstor skuži kako može pronaći jeftiniju zamjenu i eto vam jednosmjerne karte za Seattle (Deion Branch) ili Kansas City (Mike Vrabel) ili Oakland (Richard Seymour), sve u zamjenu za pickovlje na draftu pretvorene u jeftine igrače pretvorene u dobre igrače pretvorene u uspješne sezone sa 11 ili više pobjeda.

Zvuči odurno i može se percipirati kao nedostatak respekta prema legendama kluba, i neki od igrača su ga definitivno tako doživjeli, ali to se pokazalo kao jedini recept pomoću kojeg možete ostati na vrhu lige bez da prolazite kroz bolnu fazu rebuildinga.

Kada iskombinirate nevjerojatan uspjeh Patsa s tom poslovičnom hladnoćom koja permeira čitavu franšizu i na to nakeljite niz transgresija o kojima se i previše pričalo*, od Spygatea do Deflategatea, jasno je zašto ih je tako lako mrziti. Ogavni su.

* I za koje su Patriotsi adekvatno, pa možda i prebrutalno kažnjeni. Nemam namjeru prepričavati skandale, biti apologet momčadi ili je dodatno napadati, ali kada se crta povuče čini mi se kako su Patsi imali puno više štete nego koristi od varanja, čisto rezultatski govoreći, a tako bi na kraju i trebalo biti.

Postoji samo jedna stvar koja ih izvlači. Patriotsi igraju prekrasan football.

Usprkos svim nehumanim, ali genijalnim potezima Belichicka izvan terena, Patriotsi ne bi bili konkurentni da nisu implementirali njegove ideje na travnjaku. Trener Patriotsa ne spada u skupinu velikih inovatora, trenera koji su izmišljali sisteme toliko nove i revolucionarne da je sama njihova implementacija ekipama pružala šansu da osvoje naslov, ali je kroz godine izmislio niz suptilnih promjena koje su postojuće filozofije igre dovodile gotovo do savršenstva.

Problem s inovatorima je što prečesto nisu fleksibilni. Izmisle nešto novo i na taj način ostvare velik uspjeh, pa kasnije tvrdoglavo ostanu robovati svojim principima, iako ih ostatak lige u međuvremenu prokljuvi i učini neefikasnima. Belichick nikada nije imao taj problem. Kroz svoju je karijeru u Patriotse implementirao niz filozofija, taktika i strategija, pa su njegove momčadi igrale i smashmouth football baziran na tzv. Erhard-Perkinsovom sustavu, ali su kroz godine u njega počeli implementirati i zasade West Coast sustava te ubrzavati igru i razbijati ritam protivnika kroz različite no huddle koncepte. U obrani su Patsi vratili Fairbanks-Bullough 3-4 sustav u modu nakon što je on ispao iz đira kada je prestalo razdoblje dominacije trenera Billa Parcelsa pod kojim je Belichick odrastao, da bi se vratili natrag na 4-3 sustav kojeg je trener isfuravao još dok je vodio Cleveland Brownse, i to taman kada se ostatak lige prebacio na 3-4. Ovo sve možda zvuči pretehnički i suho i nerazumljivo početnicima u footballu, ali samo ilustrira kakvu sposobnost adaptacije jedna militaristički i hladno vođena momčad ima u odnosu na druge ekipe koje imaju različite vrijednosti.

Ta je raznolikost urodila stvaranjem izrazito kompleksnog sustava u kojem je gotovo svaka stvar dovedena do savršenstva – od pozivanja akcija do donošenja odluka, preko čitanja protivnika do izvođenja zbunjujućih zamjena. Patsi su s vremenom postali momčad koja ima najviše raznolikih formacija i koje je jednostavno gušt gledati ne samo dok izvode akcije, nego dok se za njih pripremaju. Upravo je taj sustav omogućio Patriotsima da igraju football na visokoj razini usprkos tome što nisu baš uvijek imali vrhunske igrače na ključnim pozicijama. Njihova fleksibilnost i priprema izgradile su karijere ljudima koji u drugim sustavima vjerojatno ne bi bili ni upola toliko dobri. Nema šanse da bi Wes Welker postao polukandidat za Hall Of Fame da je ostao u Miami Dolphinsima. Niti bi se Rob Ninkovich razvio iz solidnog special teams/defense igrača u jednog od kvalitetnijih pass rushera lige da je ostao u New Orleans Saintsima. Usprkos hladnoći koji permeira Patriotse oni su i dalje momčad koja potiče i gradi svoje igrače, te iz njih izvlači maksimum.

Maksimum će im trebati žele li ove godine doći do naslova.

Srećom pa je sezona dovoljno čudna i to bi se lako moglo dogoditi. Dallas Cowboysi, koji su kroz godinu izgledali kao primarni favoriti za osvajanje naslova, eliminirani su iz doigravanja. Sve preostale momčadi imaju velike mane. Patsi ne mogu biti favoriti nakon što su, po tko zna koji put, izgubili Roba Gronkowskog koji bi, da nije svih tih pustih ozljeda, ostao upamćen kao najdominantniji hvatač svih vremena, no usprkos tome imaju realne šanse doći do naslova.

Da sam čovjek od klađenja, svoje bih pare stavio na Green Bay Packerse, usprkos tome što su se jedva jedvice provukli u playoff. Imaju niz od osam uzastopnih pobjeda, predvodi ih najbolji QB lige Aaron Rogers i jednostavno mi se čini da pršte od samopouzdanja. No Patriotse za sve to nije briga. Na kraju moraju ispuniti samo jedan zadatak – obaviti svoj posao. Hladno, nemilosrdno, bezdušno. Skupa je to cijena koju morate platiti za pobjede u današnjem NFL-u. Uzmu li još jedan Super Bowl, 16 godina kasnije nakon što se oformila osovina Belichick-Brady, moći ćemo govoriti o njima kao najvećoj dinastiji u povijesti američkog sporta. Ostati toliko dugo u samom vrhu je podvig pred kojim morate skinuti kapu, makar imali sve razloge da ih mrzite.