Čovjek koji je buljio u ekran

Od Tokija do Milwaukeeja

Bucksi su prošli sito i rešeto. Zaslužili su da ih slave

We did it. We gonna do it again.

Bile su to prve riječi koje je Giannis Antetokounmpo rekao Khrisu Middletonu nakon osvojenog naslova. Dvojac koji je zajedno proveo osam godina u Milwaukeeju, stasajući od treće i osme opcije najgore franšize u ligi do stožernih igrača NBA prvaka zagrlio se na centru dok su ljudi oko njih slavili, gazeći po konfetima koji su nekoliko minuta ranije pali na parket Fiserv Foruma.

Nakon 50 godina čekanja Milwaukee je dočekao svoj drugi NBA naslov. Prvi su Bucksi osvojili u tek trećoj godini svog postojanja kada su mladi Lew Alcindor, stari Oscar Robertson i vječno potcijenjeni Bob Dandridge vodili momčad do naslova izgubivši svega dvije utakmice u playoffu. Bila je to dominantna momčad, iako Oscar više nije bio na svom skorerskom vrhuncu, ali nije ni trebao biti pošto je Alcindor trpao dovoljno za sve. Bili su užasno mladi, s čak četvoricom rookieja i četvoricom igrača u prvoj godini s momčadi, ali što drugo očekivati od ekspanzijske ekipe?

Kroz sljedeće tri godine ušli su u još jedno finale u kojem su izgubili od Celticsa Jona Havliceka i Davea Cowensa, odigrali su nekoliko strašnih serija protiv Lakersa i Warriorsa (jer su igrali na Zapadu) te su se konačno raspali 1975. kada su Bucksi trejdali Kareema — na njegov zahtjev — u Lakerse. U prvih sedam godina postojanja Milwaukee je uspio osnovati franšizu, osvojiti naslov na krilima dvojice ponajboljih igrača svih vremena i onda pasti u grotlo beznačajnosti i osrednjosti iz kojega bi jako, jako rijetko izvirio glavom.

Bucksi su u finalu pobijedili Sunse, ali su prije svega pobijedili sami sebe, a to je uvijek najveće dostignuće

Sve dosad.

Prije osam godina je John Hammond, danas GM u Orlando Magicu, na draftu izabrao Giannisa Antetokounmpa. Iste je godine, kao i mnogi kolege, opelješio Joea Dumarsa i Detroit Pistonse kada je zamijenio Brandona Jenningsa za Brandona Knighta, Vječeslava Kravcova i Middletona. U dvojcu koji je te prve godine bio treća i osma opcija momčadi, iza takvih legendi kao što su Knight, Ramon Sessions i OJ Mayo (postaje jasnije zašto su Bucksi te sezone imali svega 15 pobjeda) Bucksi su dobili kamene temeljce budućeg uspjeha.

Momčad je u sljedećih nekoliko sezona prošla kroz niz iteracija, započinjući posao nanovo nakon ozljede Jabarija Parkera te odlazaka Malcolma Brogdona i trenera Jasona Kidda, ali Khris i Giannis bili su konstanta. Bolje reći, njihovo prisustvo bilo je konstanta. Njihova igra nije. Od kasnih pickova i projekata za budućnost razvili su se u igračine.

Posljednjih godina imali smo nekoliko situacija u kojima su navijači ekipa koje nisu osvojile naslov ljubomorno siktale na one koje jesu, prozivajući ih zbog kupljenih titula. Lakersi su doveli Anthonyja Davisa i LeBrona Jamesa, Toronto se prije toga dočepao Kawhija na godinu dana, ove sezone nešto slično napravili su Netsi sa svoje tri zvijezde. Premda su takvi ljubomorni ispadi pomalo djetinjasti — jer lojalnost u sportu ionako nikad nije postojala već je bilo prije svega uvjetovana pravilima koja su kočila mobilnost igrača — jasno je da su naslovi osvojeni s bazom igrača koji godinama igraju za ekipu slađi.

 

Svi Milwaukeejevi navijači imali su priliku gledati Giannisov i Middletonov razvoj, i na taj način osjećati još dublju poveznicu s momčadi i osvojenim naslovom. Toga ne bi bilo da njih dvojica nisu napravili niz dramatičnih skokova u kvaliteti. Bucksi su momčad s malog tržišta u koje zvijezde ne dolaze na svom vrhuncu, te bez unutarnjeg rasta nemaju nikakve šanse za naslov. No rast se dogodio. Manifestirao se u potpunosti u ovom finalu.

Pogotovo kod Giannisa.

Ono što je nigerijski Grk napravio u šest finalnih utakmica nadilazi čak i ono što su svi oni koji su ga branili kroz posljednjih nekoliko godina očekivali. Giannis ni u prethodne tri godine nije bio kriv za ispadanja u playoffu, o čemu sam već nekoliko puta pisao — ekipe su formirale zid, natjerale ga da se osloni na suigrače koji su kiksali, ili na trenera Mikea Budenholzera koji je tvrdoglavo odbijao prilagoditi se, što je dodatno naglašavalo Antetokounmpove mane koje je itekako imao, i još uvijek ih ima.

No ove godine Sunsi ga nisu uspjeli natjerati na drastičnu prilagodbu. Unatoč obrani s trojicom igrača kada je imao loptu i čestim dupliranjima na ulazu/postu, unatoč rotiranju zone i man-to-mana, unatoč svim mogućim promjenama Giannis je DOMINIRAO.

Nema sumnje kako mu je poboljšanje igre u post-upu — prvenstveno šutova iz okreta s osnovne linije i protrčavanja kroz reket i gađanja floatera — pomoglo da diverzificira svoj napadački portfolio i na taj način prisili obrane na dodatne prilagodbe, ali u većini slučajeva oslanjao se na svoje stare trikove. Njegove dugačke ruke, kontrola tijela u okretu, izuzetna snaga u gornjem dijelu tijela i sposobnost da dođe s trice do obruča u dva koraka su darovi kakve, u ovoj kombinaciji, nitko u povijesti lige nije imao.

Gole brojke su toliko izražene da jasno pokazuju do koje se razine podigao — 35,2 poena, 13,2 skoka, 5,0 asista, uz 62 posto šuta iz igre — to su brojke na razini Shaqovih finala, čovjeka kojeg mnogi povjesničari NBA lige smatraju najdominantnijim u povijesti lige. Dapače, uzmemo li u obzir game score, koji jest možda neozbiljna i priglupa statistika ali sažima bazične brojke u jednu, Giannisov skor je najviši u povijesti finala. Trebat će proći određeno vrijeme prije nego sumiramo stvari i stavimo Giannisov nastup u konkretan povijesni kontekst i usporedimo ga s drugima, zato što je tzv. recency bias po kojemu ljudi pridaju najveću pozornost onome što se upravo dogodilo itekako stvarna stvar, ali ne sumnjam kako će ono što je Antetokounmpo napravio u ovih šest utakmica biti valorizirano kao jedno od najvećih postignuća u povijesti doigravanja.

Ne samo zbog njegove individualne briljantnosti, nego i zato što je ona bila potrebna kako bi se jedna, budimo iskreni, limitirana momčad dovukla do naslova. Bucksi jesu ekipa koja je u zadnje tri godine upisala najviše pobjeda u regularnoj sezoni, ali svatko tko ih je gledao mogao je bez problema vidjeti da su u svim svojim iteracijama imali ogromnih minusa.

Za početak nisu imali ni jednog pravog triple-threat igrača pošto je svima nedostajao ili šut ili ulaz ili finiš na obruču. Bili su napadački krajnje nekonzistentna momčad što se jasno vidjelo i na ovom finalu. Middleton je jedva spojio dvije sjajne utakmice, dok je ostatak playoffa igrao toplo-hladno, uključujući i odlučujuću šestu utakmicu u kojoj je ispalio svega 13 šuteva. Jrue Holiday je pak glavni razlog zašto Giannis ima pet asista po utakmici, a ne osam, budući da je kroz čitavo finale imao 36 posto šuta iz igre i 31 posto za tricu, promašujući otvoreni šut za otvorenim šutem, zicer za zicerom.

Ostatak ekipe je još limitiraniji, a ozljeda Dontea DiVincenza dodatno je osakatila njihovu ionako nepostojeću dubinu (iako će Sunsi tu prisnažiti kako su njih unakazile ozljede Toreyja Craiga i Darija Šarića i u potpunosti su u pravu). No, Giannis je bio dovoljan da se anulira ta napadačka, odnosno skorerska limitiranost. Što je omogućilo Bucksima da zasjene Sunse u ostalim segmentima igre.

Jer u drugim segmentima su bili sjajni. Khris je u zadnje tri utakmice izgledao jako dobro kao igrač s loptom u pick’n’rollu, prisiljavajući Phoenixovu obranu na niz prilagodbi u strahu od njegova šuta s poludistance. Njegov i Gianissov pick’n’roll je, nakon prve dvije utakmice u kojima se jednostavno nisu uspjeli naći, opet postao oružje destrukcije kao u zadnje tri godine, s tim da je u zadnjoj bio devastirajući s Antetokounmpom kao roll igračem, uvelike zato što su obojica donosila dobre odluke.

Middleton je osim toga igrao sjajnu obranu na Devinu Bookeru, što se možda ne bi reklo po brojkama koje je Devin postigao, ali ako secirate igru vidjet ćete koliko je bolesno teških šuteva stavio, uglavnom preko Middletonove ruke. U napadu, premda nekonzistentan, zabio je većinu najvažnijih šutova, potvrđujući svoju ulogu closera kod Bucksa, pogotovo protiv agresivnih obrana koje su blitzale Giannisa visoko na trici.

Jrue je defenzivno bio još bolji od Middletona. Ubio je Chrisa Paula kroz više od polovicu serije, iako je pitanje koliko je na to utjecala Paulova ozlijeđena ruka. Holliday je ukrao nekoliko ključnih lopti, savršeno je organizirao igru, pogotovo kroz prve tri četvrtine, osigurao je niz važnih skokova i premda je šuterski odigrao samo jednu kvalitetnu utakmicu, ta je bila dovoljna.

Iskreno, nisam neki veliki fan ni Jruea ni Khrisa, baš zbog njihove nekonzistentnosti koja ih često gura izvan uloga koje bi drugi i treći igrač uspješne momčadi morali imati, ali sa sobom donose toliko drugih stvari koje su sjajne da im se to može i mora oprostiti, baš kao što se Giannisu mora oprostiti nedostatak šuta. Njih trojica nisu kompletni igrači, nisu savršeni igrači kao što su to DurantIrvingHarden ili JamesWadeBosh, ali se jako lijepo nadopunjuju i ispravljaju jedni drugima mane.

Ostatak je odradio što je trebao. Bobby Portis je bio nevjerojatan kao četvorka u visokim postavama s Brookom Lopezom na centru, ali i nižim postavama s Giannisom na centru koje su imale cilj ubijati Phoenixovu zonu. Čovjek je bio treći najbolji strijelac odlučujuće utakmice finala, i to samo jer ga je Middleton u zadnjim trenucima prestigao. Tko bi to rekao za čovjeka koji je početkom sezone de facto bio bez posla? Njegov intenzitet bio je zarazan.

No, nije bio izvor zaraze jer je za to bio zaslužan PJ Tucker. Premda je u određenim petorkama izgledao loše jer je zapravo odbijao šutirati trice, ne može se ne naglasiti koliko je krucijalnu rolu odradio kao generator dodatnih posjeda kroz ofenzivne skokove i izbijene lopte. Isto je radio i Lopez, koji je imao problema ostajati na parketu zbog defenzivnih matchupova, ali je unatoč tome uspijevao doprinijeti s nekoliko važnih šutova. Pat Connaughton je bio jedini raspoloženi tricaš u momčadi (iako je malo pokvario brojke u šestoj) s 44 posto šuta iza linije za tri u momčadi koja ih je gađala svega 35 posto, što je najmanji postotak ikad ostvaren među osvajačima naslova. Stavio je nekoliko važnih projektila u četvrtoj i petoj i apsolutno zasluženo preoteo sve minute koje bi inače dobio Bryn Forbes.

Bucksi su pokazali da se i u ovoj modernoj NBA košarci može osvojiti naslov s visokim rotacijama i bez konstantnog baraža trica, te da obrane mogu, tu i tamo, proizvesti titulu.

No, još više su pokazali koliko se određeni individualni nedostaci mogu kompenzirati momčadskom igrom.

Trener Budenholzer je ove godine odbacio svoju krunu tvrdoglavosti i odlučio skresati rotaciju, maksimalno opteretiti igrače kojima vjeruje i prilagoditi se protivniku. Rezultiralo je to igrom koja je bar na jednom kraju terena bila besprijekorna, dok je na drugom kraju koliko-toliko štimala uvelike zato što nije bila šablonska. Bucksi su u finalu pobijedili Sunse, ali su prije svega pobijedili sami sebe, a to je uvijek najveće dostignuće.

Uspjeli su u tome uvelike i zato što je svaki od igrača morao pobijediti samog sebe na osobnoj razini. Giannis je morao proći put od siromašnog imigranta koji nema za papar do zvijezde, Khris od grijača klupe do druge violine, Jrue od drugog igrača disfunkcionalne franšize u čistog distributera, Lopez od post-up zvijezde do stretch petice, Portis od čovjeka bez posla do velikog faktora u finalu, PJ Tucker… ma čitava njegova karijera je jedan veliki grajnd, što bi rekli mladi.

Ono što fascinira kod ovih prvaka je što je samo jedan njihov igrač — samo jedan! — izabran u top 10 na NBA draftu. Brook Lopez bio je 10. još tamo 2008.. On je ujedno i jedini koji je odabran u lutriji — Giannis je bio 15. pick, Holiday 17., Portis 22., dok su Middleton, Tucker, Connaughton izabrani u drugoj rundi drafta. I to je nekako recept za franšize s malih tržišta. Želite li do naslova, morate ubosti igrače na draftu, razviti ih i moliti se svim božanstvima u koje vjerujete da odluče ostati.

Giannis je odlučio ovog ljeta, nakon dovođenja Holidaya za basnoslovni paket i nakon fijaska sa dovođenjem Bogdana Bogdanovića. No, Giannis je atipična moderna NBA zvijezda. I po stilu igre, i po načinu dominacije, i po svom odnosu prema kolektivu i zajednici. Bilo je sjajno gledati ga danas po Instagramu, kako se vozi u autu i s trofejima Larryja O’Briena i Billa Russella dok naručuje fast food i pjeva. Uvelike zato što se s njim čovjek može identificirati — koliko se može identificirati s dvometraškom grdosijom koja zabije 50 poena u odlučujućoj utakmici finala — ali i zato što dobiješ osjećaj da ne nosi fasadu kao mnogi drugi igrači, da ne razmišlja o svom nasljeđu i kako ga monetizirati, već da ima neke sasvim druge, običnim ljudima bliske prioritete.

Nakon što je odsviran kraj sinoćnje utakmice odjurio je s parketa prema svojoj obitelji, naizgled bez ikakvih emocija na licu, samo da bi se rasplakao jednom kada ih je sve izgrlio. Možda je glupo iščitavati nešto više iz takvih gesti, ali ako imate small market tim, morat ćete tražiti igrača koji je ne samo sjajan, što je već samo po sebi užasno teško, nego i igrača koji će na račun odanosti progutati dosta govana samo kako bi “stvari napravio na pravi način”.

U ovom trenutku nema, doduše, smisla razmišljati o takvim stvarima. Ovo je vrijeme Bucksa. Dugo su čekali na ovaj trenutak. Kroz proteklih par godina skupili su velik broj skeptika i nevjernika, čak i preobrazili neke vjernike u skeptike — poput mene koji sam ih lani stavio kao favorite za osvajanje naslova, samo da bi ih ove godine gledao s puno nevjerice — i sada su im svima začepili usta. Milwaukee ima pravo na slavlje. Imaju pravo beatificirati Giannisa, imaju pravo ponositi se Khrisom i Jrueom, imaju pravo skandirati “Bobby, Bobby!” i “Bucks in 6!”.

Nakon 50 godina Milwaukee Bucks su NBA prvaci. Prošli su sito i rešeto teške, mukotrpne sezone, ostali relativno zdravi i na krilima jedne od najimpresivnijih individualnih predstava u povijesti lige došli do naslova. Iz malog tržišta, s temeljima koje su sami izgradili. Zaslužili su da ih se slavi. Od Tokija do Milwaukeeja, i natrag.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.