Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Oda gospodarima reketa

Njihova je umjetnost sprječavanje prolaska lopte kroz obruč. Obožavam ih

Volite li NBA, sigurno ste vodili sedam tisuća razgovora s prijateljima i poznanicima o tome kako to nije “prava” košarka. Baš kao i moji poznanici i prijatelji, i vaši poznanici i prijatelji su debili koji nemaju pojma o basketu, ali ne možemo ih za to kriviti. Neslaganje između ljubitelja europske košarke i NBA košarke nadilazi sport i puno je dublje. To je kulturološko, a ako baš hoćete i svjetonazorsko razilaženje. Mogli bismo reći da ono predstavlja, doduše poprilično sužen, sukus razlika između Amerike i Europe.

Glupi Ameri nisu ništa pametniji ni gluplji od europskih naroda, samo su imali donekle drugačiji povijesni razvoj, pa je njihova kultura zasnovana na istim vrijednostima kao i kulture europskih zemalja, osobito onih sa zapada, ali je sadržaj tih vrijednosti znatno drugačiji. Američko i europsko poimanje slobode, pravde i mnogo čega ostalog je različito. No ono zbog čega konstantno Amere nazivamo glupima je njihovo obrazovanje, a obrazovanje znatno utječe na to kakve ćete ljude dobiti.

U Europi još uvijek stremimo idealu renesansnog čovjeka, kompletne jedinke koja se razumije u gotovo sve, od kulture do politike, i samim time živi oplemenjeni, potpuni život. Američki obrazovni sustav kreira fah-idiote koji su vrhunski stručnjaci u svojoj profesiji, ali su za druge stvari najveći tukci. Jedan i drugi sustav imaju svoje prednosti i svoje mane o kojima bi morali razglabati puno kompetentniji ljudi od mene, ali to vam ukratko objašnjava zašto Amere smatramo budalama – specijaliste koji ne poznaju svijet izvan okruga te specijalnosti Europljani će uvijek smatrati neobrazovanima i nekompletnima, jer po europskom idealu oni to i jesu.

Kakve sve ovo jebene veze ima s košarkom? Apsolutne. Kritike ljubitelja eurobasketa prema NBA-u su brojne i teške, ali ogroman dio njih se svodi na prije spomenuti princip – NBA-om drmaju specijalisti, u Europi se od igrača traži da budu renesansni ljudi, da budu svestrani i kompletni. Bez obzira što se prvotna opcija pokazala kao puno bolja za igranje kvalitetne košarke.

Koliko puta ste čuli kritike na račun centra koji ne može pogoditi šut sa više od tri metra? Ili na račun slashera s krila koji nema tricu? Pleja koji napada obruč umjesto da asistira? Tricaša koji nema ulaz? Kompletnog napadača koji je blago ispodprosječan u obrani? Dominantnog zatvarača reketa koji je drven u napadačkom low postu? Bez obzira što svi ti igrači ostvaruju sjajne uspjehe i drastično pomažu svojim ekipama, oni će uvijek biti na meti kritike – i to ne kao igrači koji imaju određene manjkavosti koje bi mogli korigirati, nego kao igrači otpisani uz frktaj i odmahivanje rukom i izraze kao što su “ma on igra samo na snagu” ili “šta će on kad ne može slobodno pogodit”.

Ne kažem da nabrojane manjkavosti nisu manjkavosti; naravno da jesu, samo su one u konačnici puno manje od manjkavosti koje posjeduju tzv. euroball igrači koji su solidni u apsolutno svemu, ali ni u čemu nisu ekstra. Možete biti zaokružen igrač, imati low post igru i solidan šut za tricu kao centar, ili neloš ulaz i lijepu praćku kao bek šuter, ali ekipe koje su sastavljene oko četiri specijalista i jedne zvijezde će uvijek biti kvalitetnije od ekipa sa četiri all-round solidna igrača i jedne zvijezde* ako se njihove specijalnosti fino nadopunjuju.

*Zvijezde su zvijezde i njih valja isključiti iz ove priče. Razina na kojoj oni igraju košarku je toliko visoka da ne može ući u raspravu, to su igrači koji bi uspjeli u bilo kojem sustavu i čiji je dijapazon vještina toliko velik da nadilaze ove probleme, iako i među njima ima puno više onih koji nisu kompletni igrači nego onih koji jesu.

Rotacije NBA ekipa tako će sadržati od nijedne do tri zvijezde, ovisno o sreći na draftu, žrtvi igrača i tome slično, jednog all-roundera koji je u svemu dobar ali ničemu ekstra da služi kao glue guy i spaja različite rotacije (meni najdraži glue guy svih vremena bio je Tayshaun Prince) i hrpe specijalista. Kvaliteta njihove specijaliziranosti i važnost njihove specijaliziranosti će oscilirati pa će neki biti vrhunski zatvarači reketa ili tricaši, dok će drugi biti jako dobri u obrani low-posta ili šutiranju trica iz lijevog kuta, a samim time će njihovo vrijeme na parketu i ukupno vrijeme u ligi oscilirati, ali svejedno svi spadaju u grupu specijalista. Svjesno će žrtvovati razvijanje određenih vještina, vještina koje Europljani smatraju svetinjom poput skok-šuta, kako bi postali neprikosnoveni gospodari svog skilla. Ne može svatko biti all-around zvijezda kao Sasha Grey, netko se mora specijalizirati i samo za te proklete bondage filmove, jel tako?

Kada je napredna statistika uvela NBA u pace-and-space eru, treneri su počeli tražiti drugačije specijaliste nego prije. Šut trice iz kuta postao je vještina kojoj je znatno porasla cijena, dok su dionice sposobnosti poentiranja s poludistance iz izolacije u potpunosti propale. Odjednom su se tražili novi ljudi s novim specijalizacijama – rim protectori, zatvarači reketa, off-ball braniči, 3&D bekovi i krila, namještači pickova, tranzicijski plejmejkeri – struktura lige se znatno promijenila. Igrači poput Tonyja Allena, vrhunskog off ball defanzivca, ili J. J.-a Reddicka, nenadmašnog 3&D igrača koji stavlja obrane u centrifugu svojim prolaskom kroz blokove, počeli su dobivati ugovore o kakvima bi samo par godina ranije mogli samo sanjati.

S pravom. Napredna statistika znatno je olakšala detekciju takvih igrača, što je omogućilo pametnijim i sposobnijim i sretnijim GM-ovima konstrukciju izvanrednih momčadi. Znam da će se mnogi žaliti kako je liga ovih dana svedena na dvije ekipe što se tiče realnih šansi za naslov – i u pravu su, ali to ne znači da trenutno ne živimo u vremenu s najviše NBA ekipa koje imaju glavu i rep i ne izgledaju kao Frankensteinovo čudovište. To što ni takve ne mogu parirati Dubsima i Cavsima je specifičan problem u koji ovaj put neću ulaziti, jer zahtjeva par kartica raspisivanja, poput napornih zadataka na matematičkoj Olimpijadi.

Za mene osobno nema većeg gušta nego gledati zvijer u sredini kako apsolutno gospodari defenzivnom stranom reketa

Određeni specijalisti, kao što sam ranije rekao, imaju veću vrijednost od ostalih zato što su njihove sposobnosti poprilično rijetke. Teško je reći koja je specijalnost važnija od ove četiri, ali usudio bih se reći kako su ovo četiri najvažnije – razigravanje ekipe kroz slash and kick, zabijanje trica, branjenje trica, rim protection. Sve četiri funkcije postoje kako bi ili razvili pace and space igru, ili je zatvorili. Dodati savršeno dodavanje na trepavicu, zabiti tricu za pobjedu ili zatvoriti protivničkog šutera u zadnjoj sekundi – sve su to situacije koje će dići publiku na noge, ali za mene osobno nema većeg gušta nego gledati zvijer u sredini kako apsolutno gospodari defenzivnom stranom reketa. Okretnost, inteligencija, postavljanje, mentalne igre s protivnikom i te prokleto lijepe blokade – rim protectori su kombinacija gracioznosti, mentalne snage i atletske spreme koja možda dolazi do izražaja na onoj manje spektakularnoj strani terena, ali ako joj se posvetite, ako se u nju udubite, u određenim noćima doživjet ćete prosvjetljenje.

Neki od njih su kompletni igrači, velike zvijezde koje polako vraćaju nadu kako će NBA opet postati dom najdominantnijih centara svijeta. Joel Embiid je savršen primjer ovakvog igrača – mlada zvijezda 76ersa u svojoj je prvoj sezoni nakon dvije otpisane godine zbog ozljede pokazao svu raskoš svog talenta te dominira na obje strane terena i to na najrazličitije načine.

Drugi igrači, poput Anthonyja Davisa i Kristapsa Porzingisa, nominalno igraju na pozicijama četvorki, iako u obrani primarno odrađuju uloge tradicionalno rezervirane za petice. Kristaps je još uvijek zelen i zna se malo pogubiti, ali napreduje kroz sezonu. Davis je već jedan od top tri rim protectora, s nevjerojatno dugim korakom kojim može u sekundi blokirati loptu pod obručem, izbiti je do protivnika na trici i svejedno stići do njega i blokirati taj šut. No Davis, Embiid, Porzingis, a i Draymond Green kao najneortodoksniji rim protector u ekipi, velike su zvijezde a ne čisti specijalisti i zaradili bi novce i slavu čak i da nisu toliko dobri u zatvaranju prostora pod obručem. Zaslužili su hvalospjeve, pa ih i dobivaju na svakodnevnoj bazi.

No, ima i ta druga skupina sjajnih igrača – također hvaljenih, ali poznatih prvenstveno košarkaškim fanaticima. Da imam volje i manjka srama napisao bi im odu u duplo rimovanom dvanaestercu jer me toliko razgaljuju. Oni su moderni ratnici NBA lige, gurači, tenkovi, buldožeri u obojanom dijelu terena.

Ako sada prestanete čitati ovaj tekst u potpunosti ću vas razumjeti. Sljedećih par redaka bit će ispunjeno odvratnim slavljem duboko limitiranih igrača koji monopoliziraju moje oči svaki put kad su na terenu, jer jednostavno uživam gledati njihovu vještinu kako se polako odmotava u sjeni i ugriza poput smrtonosne zmije.

Prvi među njima je i najiskusniji. Nije više najbolji, odigrane utakmice i frustracija s ulogom u momčadi su ga malo nagrizle, no svejedno je sjajan. DeAndre Jordan je i dalje jedini defenzivac lige koji po brzini i eksplozivnosti može parirati Anthonyju Davisu. Brzina kojom se odljepljuje od parketa je nevjerojatna, toliko malo mu treba da dođe u punu vertikalnu poziciju i ispriječi se naizgled lakom polaganju. Njegove duge ruke i sposobnost da se odrazi desetinku nakon prvog doskoka, nešto po čemu skoro da može parirati legendarnom Kevinu McHaleu, čine ga fantastičnim defenzivnim skakačem, no ono po čemu oduševljava su njegove spektakularne blokade.

Nažalost, DeAndre je s vremenom postao toliko dobar u blokiranju šutova da mu se dogodilo nešto slično što se dogodilo Timmyju Duncanu sredinom nultih – suparnici su ga odlučili zaobilaziti. Baš kao što vrhunskim cornerbackovima opadne broj presječenih lopti nakon par sezona dominacije jer protivnički QB-evi prestanu bacati loptu u njihovom smjeru, tako su suparnici prestali napadati Jordana pod obručem i umjesto toga tražiti alternativne puteve do poena. Najlakši način da dođete do njih protiv DeAndrea je da ga par puta provozate s jedne na drugu stranu – usprkos tome što je ušao u svoju devetu NBA sezonu, centar Clippersa se i dalje zna gubiti u rotacijama i u pozicioniranju. Ne popravi li taj segment svoje igre, a ne čini se da hoće, pitanje je koliko ćemo ga još dugo gledati u raspravama o najboljim rim protectorima, pošto mu je igra bazirana samo na fizikalijama, a vidjeli smo posljednjih godina koliko brzo takvi igrači mogu propasti (Joakim Noah, Dwight Howard, Roy Hibbert). DeAndre nema drugih sposobnosti koje bi unovčio za velike pare.

Isto ne vrijedi za najmlađega u ekipi. Myles Turner je fino zaokružen igrač koji može pogoditi tricu (40 posto ove sezone), te riješiti situacije u napadu i iz pick ‘n’ rolla i pick ‘n’ popa. Svaka čast. No, realno, da nije njegove fantastične obrane reketa, teško da bi igrao više od 15 minuta, a kamoli njih 30 koje trenutno odrađuje. Turner je prvi pravi branitelj obruča u Pacersima otkako je Roy Hibbert neslavno propao i pokupio prnje, no njihova je igra ipak znatno drugačija. Hibbert je bio majstor pozicioniranja na lopti, čovjek koji je savršeno držao vertikalnu poziciju i koji je igrao licem u lice, corps a corps, koji se sudarao s vama kao planina i izazivao vas da šutnete preko njega. Turner je drugačiji tip, visok i vižljast, inteligentan i utreniran, čovjek koji prvenstveno brani reket kao pomoćni igrač nakon rotacije, a ne kao direktni defenzivac na niskom bloku. On je onaj lik koji će vas frustrirati više od čekanja na novu epizodu Game Of Thrones, tip koji će vam se prikrasti s leđa i blokirati loptu nakon što ste već izvozali čitavu obranu. Turnerov problem je što je prečesto nonšalantan u defanzivnom skoku, no sa 20 godina u guzici da ga se puno toga naučiti. Za sada je najslabiji čovjek među nabrojanima, ali za očekivati je da će znatno napredovati.

Najkontroverzniji izbor među petorkom je Andre Drummond. Pitanje je možemo li centra Detroit Pistonsa uopće smatrati defanzivnim specijalcem s obzirom na to da je izrazito koristan igrač i u fazi napada, ali baš kao i DeAndre Jordan, na toj strani parketa je više egzekutor – i to ne baš uvijek pouzdan – a nikako ne kreator. Njegova prava vrijednost stiže na drugoj strani terena, u obrani, gdje ne samo da sjajno štiti obruč nego usto dominira defenzivnim skokom. Kada se nalazi u poziciji, centar Pistonsa je nepomična planina, čovjek s gotovo savršenim košarkaškim tijelom i perfektnom tehnikom. Jedan na jedan ga je jako teško riješiti, jer pokazuje zavidnu razinu strpljenja i pravovremenu skočnost, a njegovo građenje leđima u zaštiti skoka nema premca u čitavoj ligi.

Bacimo li pogled na statistiku, ispada kako je Drummond drugi najbolji čovjek po defenzivnom rejtingu. Kako je onda moguće da Detroit ima bolje defanzivne +/- rezultate kada čovjek sjedi na klupi? Problem je što se Drummond uopće ne snalazi u defenzivnim shemama Stana Van Gundya – osobito kod obrane pick ‘n’ rolla, gdje se gubi češće nego djevičanstvo u četvrtom razredu srednje. Kada uzmemo u obzir da Drummond ne može pratiti stretch četvorke i petice, za razliku od ostatka nabrojene družine, pa ga lagano razvuku po terenu k’o tijesto za pitu i na taj način izbace iz pozicije rim protectora, jasno je da obrana Detroita s njim na čelu malo previše pliva. Usprkos tome Drummond je i dalje čovjek kao isklesan da brani reket u NBA-u, ali morat će pronaći konzistentniju formu i konačno naučiti Van Gundyjevu filozofiju obrane. Frustracija u Pistonsima je došla do te mjere da je bilo čak i šuškanja o mogućem trejdu, no ne vjerujem da postoji ekipa koja bi pristala pokupiti njegov ugovor, koliko god dobar rim protector bio.

Hassan Whiteside nema tih problema. Njegova bi sezona bila savršena da ne igra za momčad koja je osakaćena kroz posljednje tri sezone kao što ni jedna druga ekipa u povijesti lige nije bila, osim možda Chicago Bullsa nakon odlaska trija Rodman – Pippen – Jordan. Miami je trenutno pretposljednja momčad lige, što može donekle objasniti podatak da je Whiteside, defanzivni specijalist koji u napadu može poentirati samo servirane lopte, njihov drugi najbolji strijelac. Da ga je staviti u ozbiljnu ekipu, momak problematične prošlosti* bi mogao nositi defanzivnu jedinicu bilo koje momčadi u najmanju ruku do finala konferencije.

*Skliznite niže niz ovaj tekst i pročitajte moju analizu ovog picka. Trebalo je skoro šest godina da se pokaže kako sam bio u pravu. Slobodno pogledajte i predviđanja za Erica Bledsoa i Paula Georga. Treba mi dati GM posao čim prije.

Whiteside nije samo fantastičan bloker i iz low post pozicije, i iz tranzicije, i iz pomoćne pozicije nakon rotacije – on usto razumije kako blokirati. Mnogi momci koji su odrasli gledajući Kevina Garnetta ili Dwighta Howarda imaju tendenciju razvaliti loptu u pičku materinu, da leti na sedmi red tribina, što izgleda spektakularno ali baš i ne pomaže ekipi. Whiteside ima drugu taktiku – njegova tendencija je blokirati loptu mirno, umrtviti je i oteti, nakon čega njegova momčad može lansirati brzi kontranapad. Whiteside nije sjajan outlet dodavač pa ne baca lopte niz teren u kontre, ali često zna brzinski pronaći Gorana Dragića, koji nakon toga orkestrira tranzicijskim napadom Miamija. Njegov najveći problem ove sezone je što mu se povećao broj zadataka u napadu zbog čega ne igra svaki defenzivni posjed na maksimumu, no i dalje bi bio na vrhu lige po zaštiti obruča da nije jednog čovjeka.

Rudy Gobert je Bog obrane. Mladi Francuz još je prošle godine najavio da trebamo računati na njega u budućnosti, no ovo što radi kroz prvih par mjeseci nove sezone ostavlja bez riječi. Toliko je uvjerljivo ispred svih po relevantnim defenzivnim statistikama da prednost koju je Usain Bolt izgradio na Olimpijskim igrama 2008. nad svojim suparnicima prema ovome izgleda kao foto finiš. Utah je krasna ekipa za gledanje kojoj se nekako potrefilo da izvuče najbolju sezonu iz tijela prekaljenog veterana Georgea Hilla, kojom gospodari pravi euroball lisac Gordon Heyward i koja igra finu, momčadsku košarku. No, sve bi to bilo uzalud da nije ovog majstora koji frustrira protivničke obrane čim stane na teren.

Gobert praktički nema slabe točke u obrani. Jedan na jedan, tranzicija, low post, help defense, izlazak na tricu, zaštita skoka, pick ‘n’ roll, blokiranje – čovjek apsolutno sve segmente odrađuje ili na visokoj ili na najvišoj razini. Gledati ga kako čita igru, predviđa protivničke akcije, pozicionira se u najsitniji mogući prostor iz kojeg može čuvati svog čovjeka i istovremeno pomagati kolegama – to je apsolutna košarkaška rapsodija. Gobert čuva svoj vertikalni prostor bez greške, ima najbolji omjer blokada i faula u ligi, a što je najbolje od svega, suparnici ga i dalje napadaju, iako bi zabili više poena da šutiraju trice metar udaljeni od linije nego da pokušavaju položiti pokraj njegovih monstruozno dugih ruku. Ukoliko još uvijek niste odradili jednu utakmicu Utah Jazza gledajući samo njega – kako se kreće, kako vreba, kako napada – priuštite si taj basketarski užitak. Gobertova sezona u obrani možda ne može parirati onome što Russell Westbrook i James Harden rade u napadu, ali, bogami, nije daleko od toga.

Ne promijeni li se taktička paradigma u NBA-u kroz sljedećih par godina, igrači poput Goberta i društva samo će dobivati na cijeni. Povijest je pokazala kako vrhunci rim protectora imaju tendenciju biti kratki, zato što igranje na toj poziciji traži izuzetnu eksplozivnost koja ovisi o zdravlju, a visoki igrači često znaju patiti od boljki s kukovima, stopalima i koljenima, pa je pitanje može li ova petorka zadržati svoje pozicije i u budućnosti. Pregršt igrača vreba titulu elitnog rim protectora – od iskusnih veterana koji se lagano vraćaju, kao što su Marc Gasol i Andrew Bogut, do klinaca koji tek čekaju svoju priliku, poput Lucasa Nogueire, Clinta Capele i Alexa Lena.

Bez obzira tko se našao u top pet sljedeće sezone, jasno je da je NBA liga u dobrim rukama. Hrpa fantastičnih specijalista zaslužna je za to. Zvijezde su možda razlog zbog kojeg većina ljudi gleda NBA utakmice i ne možemo ih za to kriviti. No, bacimo li pogled okolo primijetit ćemo hrpu igrača koji možda mogu raditi samo jednu ili dvije stvari, ali ih rade na vrhunskoj razini. Ne znam za vas, ali meni je uvijek užitak gledati majstore kako prakticiraju svoju umjetnost, pa makar se ona sastojala samo od sprječavanja da lopta prođe kroz metalni obruč.